pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 30.07.2013.

PRESVLAKA

Image and video hosting by TinyPic

Idemo na more!, uskliknuo bih ja čim bismo se svi mi smjestili u našeg pretrpanog stojadina. Tata bi sav svečan sjeo na vozačko mjesto i svojim, ne tako krupnim ručetinama primio čupavu presvlaku volana. Mama mu je sto puta rekla da je baci, da je takav materijal nepraktičan i da je leglo bakterija, ali tata nikako nije htio. „To je moja maca“, govorio je, ali nije dao mami da stavi macu u veš mašinu da se opere.
Na maminu sreću, čupave presvlake za volan izašle su iz mode početkom osamdesetih. Tata je držao do mode i odlučio se riješiti presvlake. Jednom, kad sam u kuhinji pod svjetlošću petrolejke – jer bilo je to doba redukcije struje – rješavao nerješivu zadaću iz matematike, tata mi je prišao, i opet sav svečan:
“Sine“, rekao je, „Htio bih ti nešto reći.“
Ali nije rekao ništa nego mi je, i dalje sav svečan, uručio već naveliko opisanu i prežvakanu presvlaku. Stvarno je bila čupava. Pomalo masnjikava, ali ugodna na dodir.
„Sad je tvoja“, rekao je otac, „Znam da nije u modi, ali ne brini. Dok ti odrasteš i položiš vozački, ovakve će se presvlake vratiti u modu! Čuvaj to.“
***
Eto, zato nisam položio vozački. Jer se čupava presvlaka nikada nije vratila u modu. A zašto nisam pobjegao iz JNA i nakon što se Jugoslavija počela raspadati, sasvim je druga priča. Jer prilika je bilo, niži su nas oficiri čak poticali, sažalili se na nas nevoljne regrute, imali su oni i svoju djecu, nije im bilo do rata. Zastavnik Gomilić bio je spreman platiti mi kartu za vlak, a Četrlej, stariji vodnik prve klase, jednog poslijepodneva kad je bio dežurni donio mi je civilku od kuće.
„Ovo ti je moja stara odeća“, rekao je, „Obuci to i briši, ja ti pokrivam leđa.“
“Ali kako?“
“Ma nema da brineš, ovde je potpuno rasulo. Nitko neće ni videti da te nema. Još jedan Hrvat pobegao – vrlo važno.“
„A je li to sigurno?“
“Muntiću, ništa više nije sigurno. A sad probavaj to odelo ili se goni u tri materine!“
Oklijevao sam. Četrlej je shvatio da se sramim pa je napustio vlastitu kancelariju u koju me bio pozvao.
„Jebem ti takvu vojsku!“, rekao je na izlasku.
Odijelo, tako-tako, malo uflekano, stilski nedorečeno, ali kao krojeno za mene. Osim rukava – iz nekog su razloga bili prekratki. Uz to, na rukavima košulje nedostajale su manžete. Pozvao sam Četrleja da uđe.
„Druže stariji vodniče“, rekao sam, „Pogledajte.“
“Stoji ti kao saliveno, Muntiću!“
“Na prvi pogled da, ali pogledajte te rukave. A manžeta nema! Ne mogu ovakav da idem. Ostat ću u kasarni.“
„Idiote, jesi ti normalan? Jesi ti svestan da je ovde haos? Može neko i da te ubije!“
“Svjestan sam političke situacije, druže stariji vodniče, ali sačekat ću još malo. Moji u Zagrebu, naime, već su mi naručili odijelo po mjeri. Trebalo je biti gotovo jučer, ali krojač je zaboravio staviti iglu pod piramidu pa mu se otupila, i sad ću morati...“
“Znaš šta ja mislim, Muntiću? Ti si puko. Ludak. Dileja. A ja s takvima ne želim da imam ništa. Skidaj to i goni se wc da čistiš! Šta ti misliš da se iz vojske samo tako beži!“
Preobukao sam se što sam brže mogao, pa krenuo na zadatak.
A iz JNA sam se uspio izvući tek kad... ali to je tema za neku drugu priču, sad je prekasno da bih i o tome još išao pripovijedati. Baš svašta!

30.07.2013. u 13:58 • 25 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 15.07.2013.

JAGODE

Image and video hosting by TinyPic

Godinama sam radila kao instruktorica zdravstvenog odgoja, no kako je obvezno zdravstveno osiguranje sve više gubilo na učinkovitosti a stanovništvo stalo pribjegavati sve alternativnijim metodama liječenja brojnih psihosomatskih (pa i onih drugih) bolesti, prisiljena bijah pronaći dodatni izvor prihoda.
Tako sam počela uzgajati jagode. Na balkonu. Južna strana, obilje sunca. Slavica, koju sam upoznala preko njezinog muža Đuke (a njega sam pak upoznala, ah zar je važno?) – uglavnom, Slavica me uvela u posao. Savjetovala me da počnem sa šumskim jagodama:
“Vjeruj mi, nećeš pogriješiti“, rekla je. „One, istina, jesu sitnije, ali su kudikamo ukusnije od vrtnih. A to što se priča...“
A to što se pričalo bilo je to da šumske jagode ne mogu preživjeti izvan šume i da urod u uvjetima intenzivnog uzgoja biva slab, veoma slab. Pričalo se još, premda je to zvučalo krajnje nevjerojatno, da šumske jagode migriraju, da iz gredica, plastenika i balkonskih teglica misteriozno nestaju, da preko noći odlaze u šumu – bila je to očita izmišljotina i aluzija na Narodnooslobodilački pokret: jagode su kao partizani, komunisti, crveni, pa eto, odlaze u gerilu, u šumu, kako se govorilo u vrijeme Narodnooslobodilačkog rata, a izraz ni kasnije nije izgubio na popularnosti.
Očita izmišljotina, da, naravno, ali djelovala je na mene subliminalno valjda, pa sam se ipak odlučila na uzgoj onih krupnijih, genetski modificiranih vrtnih jagoda.
***
Prva godina bila je sjajna. Jagode su kompletne rodile. Balkon mi se sav zacrvenio i nabubrio. Cijeli sam svibanj i pola lipnja nosila na tržnicu Žabno kilograme i kilograme tog sočnog, rajskog voća boje krvi – sve bih uredno prodala do kraja uredovnog, radnog vremena, kad bi se preko razglasa oglasile tržničke vlasti:
“Prošla su dva sata, izvolite vratiti vage!“, izgovorio bi glas uvijek istu rečenicu, oštro i bez krzmanja.
Jedva sam čekala drugu godinu pa da se nauzgojim jagoda još i više, možda da prijeđem i na velegradsku tržnicu kamo su pristup imali samo veliki uzgajivači. I krenulo je dobro i te godine, sve do kobnog 12. svibnja. Ustala sam, kao i uvijek, u šest jutro. Zora je već rudila, a zrak treperio od degutantnog pjeva obližnjeg stada slavuja. Imala sam što vidjeti: na balkonskim nasadima nije bilo ni jedne jedine jagode! Na pamet su mi, naravno, odmah pali spomenuti „slučajni slavuji“, kako veli pjesma. Vraga slučajni, pomislila sam, nema tu slučaja, oni su mi jagodice goleme pozobali sve do jedne!
Oštrila sam se tako na slavuje, čak sam i zračnu pušku razmišljala posuditi, kad sam na balkonu uočila krvav trag; vodio je dalje preko fasade i pločnika u travu; gubio se u zaparloženom dijelu parka.
„O Bože, pomislila sam: same su otišle – u šumu, u šumu!
Uzela sam desetlitreno vjedro, da pokupim te pobjegulje, i uputila se ka šumarku. Cijelog sam ga bila pretražila – jagoda nigdje.
Sva uznemirena pozvonila sam na vrata Đuki i Slavici. Nitko nije otvorio. Jezičac brave na ulaznim vratima nije se dobro uhvatio pa sam sama ušla u stan. Unutra, u tami spuštenih roleta i navučenih zavjesa, ugledala sam Slavicu i Đuku: ležali su goli na postelji i koitirali jedno u drugo. U meni je proradio mem instruktorice zdravstvenog odgoja:
„Uh!“ izrekla sam tu općepoznatu primordijalnu kletvu. „Jeste li vi uopće svjesni kakvom se riziku izlažete? Slavice, Đuka...“
Konačno su prekinuli seks i pokrili se kolopletom raznovrsnih prekrivača.
„Belinda...“, započne Slavica, „znaš dobro da smo Đuka i ja u braku.“
“Znam, naravno, ali seks u rano jutro usred vlastitog stana!“
“To je naš mali ritual. Mnogi parovi to rade. Navodno da se tako dobivaju djeca.“
“Vi se zezate, a znate što se meni dogodilo ... u pitanju su moje jagode. Nema ih više. Sve su nestale, sve...“
Zaplakala sam. Slavica me pokušala utješiti tepanjem, a Đuka nazalnim mrmljanjem. Nije im uspjelo. Probali su obnoviti razgovor:
“Kažeš, nestale su“, reče Slavica sjevši u postelji, i dalje pokrivena jednim od brojnih prekrivača.
„Jesu“, rekla sam. „I ostao je crveni trag koji vodi do...“
„Već se duže vrijeme govorka da i vrtne jagode znaju pobjeći u šumu. I one hoće u gerilu!“
„Gdje da ih tražim, gdje?!“, povikala sam u očajanju.
„Teško je reći, kad ih uhvati ono njihovo znaju se kotrljati kilometrima i u ciljanu šumu stići u obliku kaše“, objasni Slavica.
„Jagode, krvave jagode“, dodao je Đuka pa povukao Slavicu natrag u postelju.
Tad sam doživjela neku vrstu vizije sadržaj koje nije pretjerano bitan – viziju doživjela i predomislila se u vezi svačega.

15.07.2013. u 08:12 • 25 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 01.07.2013.

DADO TORNADO

Image and video hosting by TinyPic

„Kotlokrpa klopa trpa, trpi proklet pa ga prpa!“, rekla je moja logopedica.
„Kotlokrpa klopa trpa, trpi proklet pa ga prpa!“, ponovio sam bez problema.
Bilo je to na sam dan ulaska Hrvatske u harnu nam EU; baš na taj dan zalomio se moj posljednji termin za logopedske vježbe koje sam započeo još u ranom djetinjstvu (zbog neodređenih i jedva zamjetnih teškoća u izgovaranju stanovitih glasova). Bio sam sretan što se to, pomalo i vječno gombanje jezika približilo svome kraju. Imao sam tada već preko trideset godina.
Logopedaonica je bila smještena u samome središtu grada; kroz otvoreni prozor čule su se brojne, premda loše ugođene fanfare, odjeci političarskih govorancija sa svakog ćoška te neodređeni ali vrlo glasan žamor hrvatskog življa koji je dosanjao svoj tisućljetni san. Ili ne, tisućljetni san je bio onaj o državnoj samostalnosti, a Europi smo oduvijek pripadali, dakle snivanja o tome nije ni moglo biti!
„Još samo ovo, Marinko“, rekla je moja logopedinja:
„Dado tornado!“
Što je ovo, pomislio sam. Zar tako jednostavna jezikolomilica za sveopći kraj mojega tretmana? Zvučalo je to gotovo kao uvreda, nakon svih tih godina. Ipak, odlučio sam ostati poslušan do kraja:
„Dadotrn...“
U pičku materinu!, pomislio sam. Kako mi se ovo moglo dogoditi? I to nakon svega... Bilo mi je užasno neugodno; lice mi se osulo momentalnim rumenilom. Vidjelo se to čak i na sjeni (u pravilu crno-bijeloj) od glave mi što je padala na sjeverni zid logopedaonice.
„Žao mi je“, rekla je logopetkinja. „Doima se jednostavno, ali nije jednostavno. Morat ćemo ponoviti kompletan tretman.“
„Svih 25 godina?“
„Svih 25 godina.“
„Ali to nije pošteno. Da... Dadornado! Pa toga uopće nema na popisu standardnih oduški, izduški i lomilica!“
„Doista nema, odnosno nije bilo. Do danas!“
„...?“
„Teklič moje strukovne udruge prošli mi je tjedan dostavio tu novu izdušku – famozni Dado tornado. Sa striktnim uputama da ju počnem koristiti čim Hrvatska uđe u EU. A taj se događaj, Marinko, poklopio s vašim, sada već bivšim posljednjim terminom.“
„Ali ja nisam znao!“
„Tko kaže da morate znati sve izduške unaprijed?“
„Kao da mi netko namjerno smješta!“
„Nije isključeno. Znate kako idu te stvari s EU: netko se prijavio za natječaj jednog od europskih fondova. Ni sama ne znam tko – možda baš netko koga znate. Možda netko iz kruga jezikoslovaca. Mislim da su za ovo – za Dado tornado – mogli povući i do 10 000 eura. Važno je napraviti kvalitetnu prijavu i onda...“
„10 000 eura da meni upropaste život! Ja neću na to pristati.“
„I ne morate. Ali bojim se da se to neće svidjeti vašem poslodavcu. Znate da moram javiti za ovakve stvari. Zato bolje da odmah dogovorimo novi termin.“
***
Našao sam se na ulici. U ruci sam stiskao post-it na koji mi je logopedalina (he-he) uglavila novi termin. A kad njega isterminiram, dobit ću novi novi termin. I tako još 25 godina, najmanje. Zbog Dada Tornada.
Bio sam na rubu očaja, a kad sam taj rub prešao priključio sam se općem slavlju koje se i dalje valjalo ulicama. Gomila me ponijela, uopće nisam osjećao umor. Pjevao sam, klicao i pljeskao tako da su mi se dlanovi počeli žariti. Svejedno, pljeskao sam i dalje tako da dlanove više nisam ni osjećao. Živčani završetci tupjeli su mi svuda po tijelu kao piranjini sjekutići naprasno preobraženi u slonovske kutnjake. Je li ovo, pitao sam se, je li ovo ono što kažu (i što mi se povremeno najavljivalo potiho između rubova svijesti i neba nedodirnog), je li ovo, konačno, početak kvalitativno-egzistencijskih promjena u mojem životu ili koji mantrak?

01.07.2013. u 17:51 • 22 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se