pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 24.06.2013.

GRADONAČELNICI

Image and video hosting by TinyPic

„Kad god sam pokušao uloviti kuglicu iz pupka – da tako to kažem – na djelu, nisam u tome uspio; uvijek na nju naiđem neočekivano, kad ne mislim o njoj, kad mi je njezino misteriozno postojanje zamagljeno drugim postojanjima, raznim, razno-raznim i inim“ reče gradonačelnica Bobilona.
„Kuglica u pupku je kao Schrödingerova maca“, reče gradonačelnik Koala Lujpura, „kad je ne vidiš tada je niti nema, prokletinje!“
„Ni govora“, usprotivi se gradonačelnik Torbarjeva Gornjeg. „Schrödinger je imao na umu nešto posve drugo. Ako jedan foton žut uspije proći kroz rupicu na kutiji, a u kutiji je maca...“
„A zašto je rupica na kutijici? Za disanje?“, upita gradonačelnik Magreba.
„Neeeeee. Rupica je za foton, da može proći, jedan jedini i niti jedan više. I ako foton uspije proći i osvijetliti macu, onda ona postoji. A ako foton u tome ne uspije, onda mace – jadne – nema. Nije je ni bilo.“
„Da. Maca je kao nestala osoba“, reče gradonačelnik Soula. „Jedan moj prijatelj jedno je vrijeme radio kao detektiv, državni, ne privatni. I najviše su ga intrigirali slučajevi nestalih osoba, ali onih koje nestanu skroz misteriozno, baš bez traga. Znate, kao, ide žena u sušionu po kulen i ne vrati se i nitko je više nikada ne vidi, a kulen uredno na svom mjestu. Ili muškarac uđe u auto naočigled svih, ali auto ne krene nego ostane na mjestu, a unutra nikoga, ni muškarca niti ičega na tom tragu.
Elem, moj vam je prijatelj bio veliki fan teorije paralelnih svjetova. Vjerovao je da se vrijeme i prostor granaju u baš svakom trenu, na baš svakom mjestu i da nestale osobe predstavljaju svojevrsne 'kratke spojeve', kako se volio izraziti, slučajne spone između neizbrojnih svjetova koji, prema nekom tajanstvenom pravilu, ne bi trebali imati ništa zajedničko, ali, eto, greške se događaju, čak i na tom nivou.
I tako je taj moj prijatelj svaki slučaj nestanka rješavao ekspresno brzo, 'znajući' da rješenja nema, odnosno, da je nestala osoba završila u nekom od paralelnih svjetova. 'Pa što onda', govorio bi, 'koliko je meni puta nestalo nešto, komad biskvita ili cijeli suncobran s postoljem – pa nisam od toga pravio pitanje. Jer stvari nestaju s vremena na vrijeme, to je jednostavno tako.'“
„Stvari da“, reče “, reče predsjednica predsjedništva svih mjesnih odbora, „ali ne valjda i ljudi, osobe, kompletne ličnosti!“
„A vi niste gradonačelnica?“ upita gradonačelnik Koala Lujpura.
„Ne ja sam predsjednica predsjedništva svih ... Ma nisam ni to. Ja sam, zapravo, neovisna pojava.“
„Nismo ni mi gradonačelnici. I mi smo neovisni fenomeni. Ali kad smo već ovdje, kažemo da smo gradonačelnici da ne bi netko ...“
„Da znate da imate pravo!“, reče netko.

24.06.2013. u 11:26 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 17.06.2013.

ŽLICA, BALEGICA

Image and video hosting by TinyPic

Ernest Hemingway imao je običaj raditi danonoćno, a spavanje je svodio na minimum. Kad bi ga umor posve ophrvao, pridrijemao bi na petnaest minuta u svojoj stolici za ljuljanje – zaspao bi držeći žlicu u ruci, žlicu koju bi ispustio tek s ulaskom u fazu dubokog sna. Buka nastala uslijed pada tog komada jedaćeg pribora (koji je Hemingway koristio samo u opisanu svrhu, nikako ne za jelo) probudila bi ga osvježenog i on bi ponovno prionuo pisati „Starca i more“ ili pak „Snjegove Kilimandžara“.
Slično je bilo i s Einsteinom, samo što je taj genijalni fizičar – mirotvorac i plazitelj jezika – umjesto žlice u zaspaloj ruci držao olovku, običnu, kemijsku ili na naliv, nije utvrđeno. Još sličnije je bilo s Leonardom da Vincijem. I on je, kao i svi oni, malo spavao, a iz kratkotrajnog sna budio ga je sluga minijaturnog rasta, kojeg je držao u ruci, i kad bi dosegao fazu dubokog sna... Nastavak znate.
Još možda Napoleona spomenuti? On je imao običaj nakratko usnuti na konju koji bi ga nakon dvadeset minuta sna izbacio iz sedla. I Roosevelta, Theodorea: njega su budile naočale koje bi mu – nakon već poslovičnih dvadeset minuta sna – spuznule s nosa.
***
U nastojanju da dosegnem barem pristojnu razinu genijalnosti i sam sam se iskušao u nespavanju. Iskušao sam sve gore navedene trikove davnih velikana, ali ništa mi nije funkcioniralo: zvuk pada olovke, žlice ili čak minijaturnog sluge o drveni ili mramorni pod, ni izdaleka nisu bili dovoljni da me probude iz mojeg suviše dubokog sna. Odlučio sam iskušati i posve nestandardna sredstva:
1. Balegu – naravno, od intenzivnog mirisa nisam mogao ni usnuti, a bilo je i problema prilikom nabavke repromaterijala.
2. Bakteriju tetanusa – no ispostavilo se kako je riječ o bakteriji antitetanusa, u okviru još jedne od farmaceutskih zavjera.
3. Pajser – pao mi je na koljeno i nanio mi jednu od ozljeda.
4. Zemlju – prema onoj staroj „dajte mi dovoljno veliku polugu i pomaknut ću Zemlju“, ali nisam uspio pronaći dovoljno veliku polugu.
5. Balegu – to sam već rekao… makar malu balegicu...
***
Uostalom, pomislih na posljetku, zašto ne bih spavao kao sav normalan svijet? Što će mi genijalnost? Nisam atomski fizičar niti kemičar na tragu lijeka za Sve. Običan, jadni, mali, provincijski knjigovođa, kojeg seoski derani gađaju kravljom balegom kad god i gdje god stignu! (Da, otud mi balega za moje eksperimente nespavanja.)
To što tu i tamo napišem pričicu, pa za to mi ne treba nespavanje! Ne treba mi žlica, kemijska, balega. Dovoljno mi je mojih osam sati rada, spavanja i koječega! Sunce, vjetar, mjesec, zvijezde. Obitelj, prijatelji, država koju volim!
Da to sam ja, idemo sad to jednom zauvijek i definitivno utvrditi.
Da to sam ja. Idem spavati.
***
Kad sam se probudio, još uvijek sam spavao.

17.06.2013. u 18:58 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.06.2013.

Šumska rubeola

Image and video hosting by TinyPic

Na poprište mogućeg prekršaja stigao sam već pred kraj radnog vremena. Inače sam izbjegavao pohoditi veterinarske ambulante, jer me za njih vežu neugodna sjećanja. No, anonimno pismo ukazivalo je na krupne profesionalne propuste, a s obzirom da su sve kolegice i kolege već bile na terenu...
Na recepciji nije bilo nikoga, pa sam produžio ravno do sobe za preglede. Imao sam što i vidjeti: veterinar, vlasnik ambulante, raspršivao je po podu i zidovima jak insekticid. Sestra je stajala oslonjena na pasju kadu i mrštila lice.
„Što to radite?“; pitao sam.
„Mravi su se opet pojavili...“
„A kako znate da oni zapravo ne traže vašu profesionalnu uslugu!“
Tek tada su oboje shvatili tko stoji pred njima.
„Ovo jest ambulanta za male životinje“, rekla je sestra, „ali zaboga, ovo su mravi!“
Nisam htio raspravljati s njima. Izvadio sam svoje službeno povećalo, kleknuo na pod i stao proučavati mravlju kolonu. Ni minuta mi nije bila potrebna da otkrijem jedinku s osipom na abdomenu!
“Evo ga, jasan slučaj šumske rubeole, a vi se tu zajebavate! Za ovo će ići prijava. Jeste li vi uopće položili Ašokinu zakletvu?“
Indijski kralj Ašoka iz 4. stoljeća prije Krista mitski je osnivač veterine. U svojim je proglasima više puta naglašavao važnost zdravstvene skrbi nad životinjama. Kršenje Ašokine zakletve možda je i najteži prekršaj što ga jedan veterinar može počiniti. Prekršaj koji može dovesti i do oduzimanja radne dozvole.
Na veterinarovu sreću, njegovo i moje radno vrijeme prošlo je prije negoli sam izrekao svoju posljednju repliku do kraja. A bio je petak, tako da je cijeli je slučaj storniran do sljedećeg tjedna, a do tada će se – zna se – sve to lijepo i natenane zaboraviti.

10.06.2013. u 16:42 • 23 KomentaraPrint#^

utorak, 04.06.2013.

USPLAHIRENO JATO RODA

Image and video hosting by TinyPic

Plašitelj kormorana, donekle sličan premda ne i istovjetan onima iz istoimenog filma, jednog je jutra dobio slobodan dan. Sam ga je tražio. Bio je već umoran od posla. Boljeli su ga, kako je rekao, svi dijelovi tijela na čelu s guzicom. I dobio je slobodan dan, slobodne dane zapravo, čak tri takva dana. Julije, kapo svih plašitelja u Kormoranskoj vali, bio je široke ruke:
„Idi, provedi se i vrati se odmoren“, rekao je.
„Gdje da idem?“, pitao sam.
„Ja bih ti preporučio Unutrašnjost. Da malo prođeš i taj dio. Ima tamo zanimljivih stvari.“
Poslušao sam Julija i krenuo se pakirati. Pakiranje potrajalo skoro dva puna dana. Jednostavno nisam navikao – u Vali sam cijeli svoj život. Nisam se ranije imao zbog čega pakirati. Premda, nisam nosio puno stvari: fenjer od kevlara, mini-kacu masti, dvometarsku pogaču, pribor za brijanje i 42 para rezervnih hlača (grozim se prljavih nogavica, a još kad se počnu fronclati ...).
Krenuo sam predvečer istoga dana. Noć je brzo pala, tako da sam morao konakovati jedva 500 metara od svoje rodne kuće, dalje nisam stigao, pola kilometra od kuće u kojoj sam toliko toga odživotario, pedeset tisuća centimetara od kuće u kojoj sam proveo cijeli svoj zasadašnji vijek.
Sljedećeg jutra krenuo sam dalje, u praskozorje, još ni cvrčci nisu počeli guslati. Pješačio sam cijelo prijepodne. Unutrašnjost je počela poprimati svoje obrise. Nije bila ni najmanje nalik na priče koje sam slušao cijeli svoj život: gustih crnih šuma nigdje nije bilo, a sunce je i dalje bilo žute, nikako pirgave boje. Ni vilinih konjica koji prilaze čovjeku i jedu mu iz ruke nije se moglo vidjeti. Tek su ornitološki opažaji potvrđivali istinitost barem pojedinih priča koje su kolale Valom, pričale se svako malo, pripovijedale unedosluh.
Ptica jest bilo manje nego u Vali, ali raznolikost vrsta bijaše daleko izraženija. Nakon ručka (30 centimetara pogače namazane mašću i posute finim dlačicama sa hrbata mojeg lijevog uha), naišao sam na skoro presušeno močvarište, a u šašu ogrezlom u svijetlo-smeđu hrskavost ugledao sam jato roda. Odmah sam znao da su rode, premda ih nikad prije nisam vidio. Pratetak Kenet pričao mi je o njima; izgled im se u pero slagao s njegovom pričom (osim što nisu imale dokoljenice od biljnih uši na dugačkim im nogama). Bio sam ushićen, ali je, odnekud, iz duše, iz krvi, iz solarnog pleksusa proradio prastari plašiteljski kod: kacu masti i metarsedamdesetcentimetarsku pogaču ostavio sam pokraj stijene u obliku randevua i polako se, jako polako, stao šuljati prema močvarištu. Ubrzo, unatoč polaganosti, našao sam se posve blizu jednog podebelog rodana koji je spokojno drijemao zabivši kljun u mekotu vlastitih slabina. Šaš me vrlo dobro, čak odlično skrivao. Pričekao sam još neko vrijeme, za svaki slučaj, a onda sam se naglo izdigao iz šaša, odskočio od zemlje kao obaren, izdigao se u pravcu sunca i povikao straobalnim glasom:
„Bu!“
Da ste ih samo vidjeli! Nikad nisam vidio zbunjenije jato ptica. Nikako im, rodama, onako velikima, nije uspijevalo poletjeti od prve. Osovljavale su se na svoje preduge noge, lamatale krilima i udarajući jedna u drugu padale natrag u šaš. I sve to, što me najviše začudilo, bez glasa. Ali panika je bila tako očita da nije bio potreban ni pikobel zvuka kako bi je dočarao. Siroto jato uzletjelo je tek nakon ... izgubio sam pojam o vremenu. Jer počeo sam se osjećati krivim. Otkud mi ideja da idem plašiti rode, te nespretne ptičurinice koje nikad nikome ništa nisu skrivile?
Osjećaj krivice neizmjerno se pojačao kad sam onog rodana, prvog do sebe, ugledao kako i dalje leži u šašu. Jadnik se u panici proboo vlastitim kljunom – krv je curila, natapala bijelo perje i skoro presušenu močvaru obogaćivala hipoprotoničnim željezom iz ptičje krvi.
Uprtio sam, uza sve ostalo, rodana na leđa pa natrag u valu. Stigao sam, već je bila noć. Ušao sam kod Julija i bez riječi istovario plemenito truplo na stol za domjeravanje.
„Je li ti sad jasno kako stoje stvari u Unutrašnjosti?“, pitao me Julije.
„Jasno mi je.“
„To je tako i tako to treba prihvatiti. Treba nastaviti po starom.“
„Nema nam druge.“
„Nema.“
„Doduše ...“
„Zaboravi.“

04.06.2013. u 15:53 • 19 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se