pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 16.03.2017.

IZBOR ORUŽJA

Image and video hosting by TinyPic

„Odi spat!“, rekao je Elemen Guraby.
Konrad Davai, koga je Guraby upravo uputio na spavanje, nije imao izbora: morao je tog hirovitog gospodičića izazvati na dvoboj. Takvi su, naime, tada bili običaji. Uvreda je bila teška i mogla se sanirati isključivo putem civiliziranog, strogo kontroliranog i administrativno reguliranog okršaja dvije sukobljene osobe.
Procedura koja je neminovno prethodila svakom dvoboju bila je iznimno dugotrajna i komplicirana, u nekim bi se slučajevima protegnula na razdoblje duže od desetljeća. Nije bila rijetkost ni to da netko od sudionika umre prije negoli mu zakučasta dvobojna administracija omogući da ljagu sa svoga obraza spere krvlju počinitelja uvrede – ili pak vlastitom. Ponekad bi se suparnici čak i izmirili, ne zato što bi odjednom postali miroljubivima ili, ne daj Bože, oprostili jedan drugom, već im se naprosto nije dalo trpjeti tu pustu birokratsku gnjavažu.
Dakako, najmučniji je bio protokol izbora oružja. Potencijalni su se duelisti morali dvaput mjesečno javljati nadležnom uredu ne bi li Javni oružar utvrdio koje oružje najbolje odgovara naravi i povodu dvoboja, a svakako i ambijentu u kojem će se isti održati.
„Hoćete mač?“, upita Oružar Konrada Davaija.
„Ne“, odgovori ovaj.
„Odite, onda, spavati!“, odgovori Oružar namjerno provocirajući Davaija, znajući da ga taj ne smije izazvati na dvoboj, kao ni, uostalom, niti jednog Javnog oružara u okrugu.
„Hoćete zupčaste kastanjete? Nekako pašu uz brijestove na tom proplanku koji ste Vi i Vaš suparnik izabrali za poprište te slavne bitke!“
„Rekao sam već: hoću zolju.“
„E, to ne može. Vaš protivnik nije prošao osnovnu vojnu obuku. Bili biste u velikoj prednosti. A mi smo ovdje da duelistima osiguramo podjednake šanse. Hoćete…? Vrijeme je isteklo, vidimo se za dva tjedna. Razmislite malo do tada.“
Razmišljao ili ne razmišljao, isto mi je, mislio je Konrad Davai. Ne ovisi to niti o meni niti o Gurabyju. Mrcvarit će nas dok im ne bude dosta. Treba se naoružati strpljenjem (kad smo već kod izbora oružja).
I bio je u pravu, Konrad Davai. Strpio se. Nakon svega tri godine i osam mjeseci stigao je i taj dan, dan velikog dvoboja, dan u osvit kojega će konačno sprati ljagu sa svoga obraza, osvjetlati čast svojega imena, i onda konačno izaći među ljude bez osjećaja da ga svi potajice pogledavaju i šapuću: to je taj, da, to je taj.
Ili će pak poginuti.
Noć uoči dvoboja čistio je svoje koplje. Oružje koliko nespretno, toliko i ubojito. Nije to bio njegov prvi izbor, ali poslužit će svrsi, smatrao je. Čistio ga je cijelu noć. Nije mu padalo na pamet da pokuša spavati ne bi li na dvoboj izašao svjež i odmoren. Umor je, mislio je, najbolji saveznik u takvim situacijama, umor i posvemašnji očaj. Kao i mentalna neusklađenost s vremenom i prostorom. Ono kad te odjeća grebe, kaplje znoja škakljaju, cipele žuljaju, zanoktice bole poput otrovnih krijesnica, zaključio je nakon serije dubokih promišljaja.
I u takvom je raspoloženju oko pola pet ujutro zabunom otišao spavati! Uzalud je njegov sekundant zvonio, lupao i urlao; san nesuđenog duelista bio je tvrd i bezbrižan. Niti je znao zašto je otišao spavati niti je…
A njegov protivnik, Elemen Guraby, isprva je bio zadovoljan kad se Davai nije pojavio na mjestu dvoboja u zakazanom terminu, a bio je još i zadovoljniji kad je čuo za taj nečuveni gaf s odlaskom na spavanje. Ta on je, mislio je Guraby, učinio upravo onako kako sam mu rekao i zbog čega me je i izazvao na dvoboj. Rekao sam mu 'odi spat!', i on je otišao spavati!
No, nakon što je razmislio još malo, Gurabyjevo je zadovoljstvo stalo kopnjeti. Kad Davai shvati da je zabunom otišavši na spavanje zapravo poslušao Gurabyjev uvredljivi naputak, bit će još ozlojeđeniji nego ranije – i opet će ga izazvati na dvoboj. Tako nešto zapravo i ne sliči regularnom povodu za dvoboj, ali dok nadležna tijela to ustanove proći još godina, dvije, možda i tri! Nikada se neću iskobeljati iz tog sranja, mislio je Guraby, moj život se sada, upravo sada, upliće u ljepljivo klupko silnih i besmislenih kučina, život taj moj, ionako nezavidan, bit će time sveden na trice, potrošen, ugažen, omalovažen, opervažen užasom i… i zaspao bogami i Guraby.

16.03.2017. u 19:03 • 11 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.03.2017.

KRTIČINO POSLOVANJE

Image and video hosting by TinyPic

„Jedna od krtica“, reče Kenet Bolivari, „čak je i zapjevala.“
„E, u to ne vjerujem“, zasmudi sumnjom ozračje Leoba But. „Opće je poznato da su krtice tijekom silnih evolucijskih procesa izgubile ne samo očinji vid nego i glasnice. To je i logično: što bi one, tamo pod zemljom, uopće imale razglasiti?“
„Kao prvo i prvo“, nadoveže se Pirenej Baloni, „nije istina da su krtice slijedom evolucije izgubile očinji vid – izgubile su ga neposredno nakon Prvog svjetskog rata slijedom jedne, nedovoljno pomno razmotrene, odredbe Versajskog ugovora. Kao drugo i drugo, nije istina da su ga izgubile, očinji vid. Radi se tek o bijednom pokušaju stvaranja urbane underground legende. A, kao treće i treće, ima li netko čačkalicu? Jedan mi je komadić krtičje plećke zapeo između umnjaka i štucnjaka, a zna se u kojoj su mjeri umnjaci (ali i štucnjaci) podložni lakom, karijernom kvarenju i desničarskom krvarenju.“
(Jer i povodom razgovoru o krticama bijaše to što je društvo u restoranu naručilo krtičju platu; te su mile podzemne životinjice tih godina naprasno postale bizarnim gastronomskim hitom, štono krikom kulinarske mode.)
„Krtičje oči“, zareplicira Skandina Bolanoff, „tek su rudiment nekadašnjih očiju evolucijskih predaka krtice. Nitko ne zna vide li one išta kroza njih. I ako vide, što vide. A i za glasnice stvar je krajnje nesigurna. Jedan talpidolog s jednog slabije poznatog njujorškog sveučilišta uspio je, navodno, snimiti primjerak divovske malezijske krtice kako drži govor na aktualnu političku temu sred srijede Central Parka. No, drugi su stručnjaci odbili potvrditi njegov nalaz, s obzirom da se istog tog dana dogodilo nešto drugo, o čemu su izvijestile sve svjetske agencije. Bilo kako bilo, aaaaj!“, zaustavi se u govorenju Skandina Bolanoff, jer su joj naprasno otpale trepavice s oba oka – inače, česta i posve bezopasna nuspojava konzumiranja krticovine.
Trepne u prazno, Skandina Bolanoff, pa ode na toalet sanirati kapke.
„U jednom malo poznatom selu blizu Ottawe“, oglasi se Jaglay Balansero, „bilo je groblje kojim su zavladale krtice. Čitao sam to u jednom starom broju Ottawa Suna. Krtice su s vremenom evoluirale da, kopajući, prenose duše pokojnika iz groba u grob! Na kraju su ih sve odnijele u grob jedne izuzetno krupne osobe te tamo poradile na oblikovanju sveopćeg svjetskoga uma. U toj ih je plemenitoj raboti prekinuo Bog koji je, kao i inače svakih petnaest-dvadeset godina, pozvao duše umrlih k sebi kako bi se na njih podbočio tijekom poslijepodnevnog drijemeža, te je potom…“
Uto se pojavi konobar s desertom. Bio je to puding od krtičjih njušaka s preljevom od akvamarinskog kaolina! Kad se nauživalo deserta, društvo otpočine nekih dva'es pet sekundi. Najednom odmoren, Kenet Bolivari reče:
„Zapjevala, da, ali ispod glasa…“

02.03.2017. u 16:08 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.02.2017.

POLUOTOK

Image and video hosting by TinyPic

Poluotočani mi dadoše do znanja da je poluotok praktički nemoguće napustiti kopnenim putem. Da taj izdanak kopna, istina, jest samo s tri strane okružen morem, no da je s četvrte okružen „ne zna se čime i ne zna se otkada“.
Na obližnjem su mi otoku pak, na moje uporne molbe da mi razjasne misteriozne tvrdnje poluotočana, odgovorili lokalnom poslovicom:
„Poluotočanin je samo pola otočanina!“
Al' vam je poslovica, pomislio sam, pripremio suhe obroke, očistio ogrtač od filcane čohe, nauljio šešir i uputio se prema sjeveru poluotoka, gdje je, navodno, isti spojen ni sa čim.
***
Na putu prema sjeveru zadesili su me sljedeći fenomeni :
1.Napad ljudožderskih lastavica na obroncima gore Gur.
(Otiske svojih oštrih zubića ostaviše mi na lijevom ramenu, jagodici kažiprsta lijeve ruke te posred srijede
temporalnog režnja – tad sam shvatio da je vremena preostalog za ono što slijedi sve manje i manje.)
2.Blistav, upareni krug uokolo Sunca, fortifikacijski nazubljen, zblene me blizu Bal-šume.
(Uslijedi silna glavobolja i bujica sjećanja na nedoživljeno – proležah ta tri dana u sjeni divovske papratnice.)
3.Već negdje blizu Granice dvije dobre bakterije mojega nusprobavlja odmetnuše se, postadoše loše.
***
Tek tada, blizu Granice, odlučih prezalogajiti. Sva tri suha obroka, što sam ih teglio u svom rancu još od ishodišta ove moje male ekspedicije, sva tri pojeo sam odjednom:
1.Sitno nasjeckana bivolja šunka, tri ljute papričice i šaka oraha.
2.Sitno nasjeckana nojeva šunka, tri mini paradajza i šaka oraha.
3.Sitno nasjeckana dimljena nojeva plećka, tri runolista i hvat oraha.
***
Tek tada, nakon što prezalogajih triput za redom, tek tada odlučih prijeći granicu, s poluotoka prijeći na potpuno, zdravo-pravo kopno, kontinent. Prilikom prijelaza granice zadesile su me tri stvari:
1.a)
2.b)
3.c)
A zapravo, i nije bilo tako strašno.
***
Kad sam stupio u kontakt s kontinentalcima, jedan od njih me žurno zalakonira:
„Poluotočanin je pola kontinentalca!“
Ako je poluotočanin pola otočana, kako bješe rečeno ranije, a ako je isti isto tako i pola kontinentalca, onda je otočanin zapravo kontinentalac! Ili…
O : 1/2 P = K : 1/2 P
1/2 PO= 1/2 P K
1/2 O = 1/2 P/P K
1/2 O = 1/2 K
O = K

20.02.2017. u 17:17 • 18 KomentaraPrint#^

subota, 11.02.2017.

EPOHALNOST TRENUTKA

Image and video hosting by TinyPic

Otišla je do kioska kupiti cigarete; tek se naknadno sjetila da više ne puši, da su cigarete poskupjele, a da kioske više ne posjećuje otkako su im, uza standardnu prodaju tiskovina, natovarili djelatnosti plaćanja računa, primanja paketa i tome sl. Vratila se kući neobavljena posla; posao je ionako bio prividan, davno je odustala od tog i takvih poslova, više ih nije bilo, poslova.
***
A u kući, u koju se vratila, vladao je užasan nered: na parketu je ležala povelika mrvica kruha, na sklopci kupaoničkog svjetla bečila se sivkasta mrljica, dok se u sudoperu već dobrih pola sata namakala neoprana šalica za kavu. Ona se, zajedno sa svojim bračnim partnerom i troje djece (jedno drugom do srednjeg uha), uzalud trsila održati kakav takav red u tom stanu na koji su se aljkavizmi sviju fela obrušavali poput rudimentarne nepogode. A sutra očekuju goste…
***
Sutradan, gosti su odbili ući u stan.
„Kakav je ovo kaos ovdje?“, pitao je jedan od gostiju. „Kao da je palo nitroglicerinsko jaje!“
I drugi su gosti iznijeli svaki po zajedljivu primjedbu. I bili su u pravu: uz već spomenutu mrvicu, nikad prežaljenu mrljicu i neopranu šalicu, sad se pojavila i oveća mucica na jednom od ukrasnih jastuka kutne garniture.
Ona, nesuđena domaćica nepravedno joj dosuđenim gostima, bila je bijesna. Došlo joj je da sve ukrasne jastuke liši ukrasa i tako ih osramoti u (žmirećim) očima svih potencijalnih spavača! Naravno, nije to učinila.
On, njezin bračni partner, uspio je primiriti goste i dogovoriti novi termin posjeta.
„Do tad ćemo srediti stvari“, rekao je. „Vjerujte nam!“
A djeca su, sve troje, nakon cijele te predstave (već kad su se bračni partneri malo-pomalo, koliko-toliko te jedva-jedvice uspjeli primiriti), priznala da su dobila jedinicu iz kemije. Još i to! Još nam je samo to trebalo, pomislili su bračni partneri.
***
A na školskim informacijama, kojima je nazočilo oboje partnera, doznali su kako su im djeca, sve troje, dobila jednu te istu jedinicu iz kemije!
„Tako se to danas radi“, uvjeravala ih je razrednica. „Kako bismo poštedjeli djecu nepotrebnih trauma, zapišemo jednu ocjenu, a ona se odnosi na sve učenike-ce istoga prezimena. Ili, u nekom drugom slučaju, na sve učenike-ce jednake visine, IQ-a ili (ne)tolerancije na prokulicu.
„Dobro je znati“, rekla je ona, majka to troje djece, njihovoj razrednici.
Nakon informacija krenula je skupa s njim, ocem to troje djece – krenuli su u kino.
***
U kino ih nisu pustili. On je, naime, propustio potvrditi internetsku rezervaciju, a kad su se pojavili na blagajni karte su bile odavno rasprodane. Zauzvrat su odlučili posjetiti Muzej puževa, ali taj je pak bio zatvoren zbog organiziranog pokušaja bijega tih žustrih i lukavih životinjica.
A večer je još bila mlada, djeca zbrinuta kod baka i djedova, zrak opojan. Glazba je svirala svačijom glavom. Nešto se moralo poduzeti. Ostalo im je samo jedno.
To su i učinili.

11.02.2017. u 19:08 • 18 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.02.2017.

MIR

Image and video hosting by TinyPic

Pišem na internetu već skoro dvadeset godina. Bilo je tu svega: kratkih priča, kritika, eseja, političkih komentara, anonimnih komentara pa i dobrohotnog trolovanja. Na fejsu, na blogu, na nekolicini (davno propalih) web stranica vlastite izrade i po raznoraznim portalima sviju fela. Nakupilo se toga, mogao bih objaviti sabrana (ako ne i odabrana) djela.
No, nikad nisam objavio knjigu, ukoričio se. Nisam tome ni težio. Bilo je nekih pokušaja, čak i ozbiljnih, ali bi se na kraju uvijek izjalovilo. I neka se izjalovilo. Nije to famozno ukoričenje baš takva krucijala. Kad bi u tome ležala neka zarada, kad bih mogao živjeti od prodaje vlastitih knjiga pa po mogućnosti napustiti ovaj jadni posao uredskog štakora, onda bi to bila druga stvar. Ali za tako nešto, znamo, nema nikakve šanse. A živjeti se mora, a živjeti od pisanja se ne može, a pisati jako volim, a od ljubavi se ne živi – i sve dalje u tom stilu.
Kao što vjerojatno znate, nisam jedini koji tako razmišlja. Sve je više pisaca na webu, a sve ih je manje na papiru; boje se upuštati u beskrajno natezanje s izdavačima, ne mili im se moljakati državu ili kakav drugi lovaški faktor za mizernu potporu, pa im se još i ponizno zahvaljivati za tu bijednu milostinju.
Gore opisanu situaciju prepoznala je i književna scena: sve češće kritičari i književni teoretičari ozbiljno analiziraju tekstove objavljene na webu. Neskromno ću priznati da su i moji tekstovi u više navrata bili predmetom kritičkih analiza i teorijskih razmatranja, i to od strane vrlo uvaženih sudionika-ica književne scene te članova-ica akademske zajednice.
U svijetu su takve tendencije još izraženije. Nisu me, stoga, pretjerano iznenadila skrivena, skoro šuškava govorkanja (prepuna skrivene zavisti) o tome kako je Komisija za dodjelu Nobelove nagrade počela razmatrati i djela pojedinih neukoričenih autora te da se među odabranima nalazim i ja! Bili su to, dakako, pusti snovi neiživljenog provincijalca, ali – gle čuda! – pokazali su se (ti snovi) proročanskima!
****
Jednog jesenjeg poslijepodneva bio sam iz nekog razloga strahovito umoran. Zaspao sam okružen nadolazećim sumrakom, poput mitološkog stvora u posteljici od objektivne stvarnosti. Probudio sam se bunovan. Zvono na vratima zvonilo je kao sumanuto.
„Otvori već jednom!“, vikao je glas s druge strane.
Bila je to Kazimir, jedan od mojih rijetkih prijatelja izvan weba. Nisam ga vidio duže vrijeme – što sad hoće? razmišljao sam.
„Ti nemaš pojma, je li tako?“, rekao je čim sam otvorio vrata.
„Što nemam pojma?“
„Što – pa u svim si vijestima. Dobio si Nobelovu nagradu! Čovječe!“
Protrnuo sam i pretrnuo sav u nekom veselju koje bilo pomiješano s blagim, teško shvatljivim užasom. Nadao se jesam, ali nisam doista očekivao – da, dobio sam tu prokletu Nobelovu nagradu! Nakon toliko godina pisanja konačno je moj književni rad vrednovan najvišom mogućom ocjenom – da'l zasluženo ili ne (skromno ću ja), neka prosude drugi.
Uključio sam televizor i počeo listati programe. (Čudno mi je sad da nisam posegnuo za webom; automatski sam pretpostavio da vijest o jednoj tako tradicionalnoj nagradi treba tražiti na tradicionalnom mediju.) Teško je bilo u takvom jednom trenutku među stotinama programa kablovske televizije pronaći kako se vrti baš jedna određena vijest – ona o mojoj Nobelovoj nagradi.
„Probaj teletekst!“, predloži Kazimir. „Na teletekstu te sigurno ima.“
I bilo me je – na teletekstu. Štura ali vrlo jasna obavijest. Zapravo, i suviše jasna. Jer ispalo je da je istina, da sam dobio Nobelovu nagradu, ali ne za književnost nego za mir!
„Jel' tu piše 'za mir'?“, rekao sam u stanju posvemašnje zbunjenosti i latentne snuždenosti s naznakama opće depresije.
„Da, za mir“, rekao je Kazimir. „A što si ti mislio?“
„Pa za književnost.“
„Ma daj, nisi valjda stvarno… A što fali nagradi za mir?“
„Sve fali. Za mir može dobiti svaki idiot. Dovoljno je ne činiti ništa i izgledati pitomo!“
„Ti stvarno nisi normalan.“
Sreća moja da nisam razglasio tu stvar s Nobelovom. Čini se da je, osim Kazimira, malotko i vidio tu vijest. U svakom slučaju nije bilo previše čestitanja.Tu i tamo netko bi me, više usput, pitao pitanje tipa „dobro, što je s tom Nobelovom?“, a ja bih odgovarao „pustimo to“, pa slijegao ramenima, obrvama, slabinama i cijelim svojim bićem.
Nastavio sam raditi u svojoj smrdljivoj kancelariji, a u slobodno vrijeme piskarati po webu – o čemu svjedoči i ovaj tekst.
***
Jučer sam se nakon nekog vremena opet našao s Kazimirom:
„Jesi se pomirio s tim?“, pitao je. „Jer ni nagrada za mir nije loša.“
„Kad se razmisli, i nije“, odgovorio sam. „Ipak sam odlučio otići na dodjelu. Put i hrana su plaćeni. Još jedino da dobijem tjedan dopusta od poslodavca – taj je, naime, tvrd.“
„Da je za književnost, dobio bi bez problema, i mjesec dana ako treba. Za mir je malo teže.“
„Da, za mir.“
I spontano nazdravimo miru.

02.02.2017. u 17:43 • 15 KomentaraPrint#^

nedjelja, 22.01.2017.

ŠiŠmiŠ

Image and video hosting by TinyPic

za Benedikta Karpova, Elviru Spiridon i Wan Xin Gugu

„Ovaj je stvarno poludio!“, reče Trajnaninanena Berg, lokalna opstetričarka.
„Kako znaš da je mužjak?“, upita je njezin pomoćnik, Rogan Baluksija.
„Pogledaj mu pod lijevo krilo. Vidiš kako mu se cjevkaju uzdužne nugatocile.“
„Gle, stvarno!“
„Stvarno ili ne – ovaj naš Šišmišije ni da bekne. A gospođa Hurčev čeka! Jako je nestrpljiva. Muž tek što nije došao po nju.“
„Neće li muž napraviti skandal u slučaju da mu ne mognemo priopćiti spol čeda?“
„Neće. On je razuman čovjek. Ali ona ne u tolikoj mjeri! Zato, Šišmišije, govori! Muško ili žensko?“
Šišmiš ni da bekne. Trajnaninanena imala ga je već šest mjeseci. Nijedanput nije pogriješio u određivanju spola buduće bebe. Samo ga je trebalo prisloniti glavimice na goli trudnički trbuh, zatim odvesti u lila komoru gdje bi on, nahranjen specijalnim kolačićima dunda Trude, proskviknuo nešto kao: sin! Ili pak: kći!
Ali sad je šutio kao da se zavjetovao. A gospođa Hurčev – zna se – čeka.
„A kako on, taj naš časni šišmiš“, upita Rogan Baluksija, „zna je li čedo muško ili žensko?“
„Kao da me to zanima!“, odgovori Trajnaninanena. „Ma mislim, pričala je meni jedna zoologinja iz Uzdarevaca, proljetos na Glazum-zornici, da šišmiši kao proizvode neke zvukove ispod razine čujnosti, pa da onda u glavi hvataju odjeke od predmeta ispred njih i slažu si sliku. Ali ništa ti ja to ne vjerujem – pa kako bi mogao napraviti sliku tako preciznu da se muški organčić vidi?“
„Kako – nikako!“, odgovori Rogan Baluksija. „Ako mene pitate, to je čista čarolija. I drugih objašnjenja ja niti trebam niti tražim.“
„Tako i treba – ne trebati, ne tražiti. A ti, Šišmišije – kazuj!“
Uto se začulo kucanje na vratima.
„K vragu! Pa lijepo na vratima piše: ne kucati!“
„Sigurno je došao Hurčevičkin muž! Pa da, ljudi žure, danas svi nekud žure…“, orazgovori se Rogan Baluksija.
Ali nije bio muž nego svak.
„Gospodin Hurčev se zadržao.“; objasnio je taj preuzetni svak, dok je gospođa Hurčev iz pozadine gledala ispod oka, a preko golemog trudničkog trbuha. „Kod Hip-polja je došlo do najezde tumuljica. Morao je čovjek odmah reagirati ili…“
„Bilo kako bilo“, stane se pravdati Trajnaninanena. „Rezultata još nemamo. Ovaj gospodin, navodni letač, sisavac i spolni prorok, šuti kao Miss Antarktike za 2003!“
„Dopustite da ja pokušam“, reče svak pa zaprijeti šišmišu stisnutom šakom.
Šišmiš se prepadne i reče:
„Hau!“
„Sad ste sve upropastili“, uspaniči se Trajnaninanena s namjerom da stvori odstupnicu pred poslovnim neuspjehom koji se mogao nanjušiti u zagušljivom uzdušju lila komore.
„Ne bih rekao“, odgovori svak pa se obrati već nestrpljivoj gospođi Hurčev:
„Duba, znaš što je rekao? Da će beba biti 'hau'!“
„Hau? Nije ni to kraj svijeta. Majstorice, što sam dužna?“
„Ne znam bih li ovo naplatila“, reče Trajnaninanena. „Rezultat je krajnje netipičan.“
„Kako je, tako je. Uzmite ovo, nek' vam se nađe“, reče gospođa Hurčev, jedva se jedvice podigne s čekaoničke klupe pa uvali nešto sitno i migoljavo Trajnaninaneni u ruku.
Potom se u društvu svaka uputi napolje.
Tja, pomisli, Trajnaninanena, lako je tako spol prorokovati. Tako nešto izvesti doista može svak'! A u zatvorenoj šaci čvrsto je držala svoju plaću, 'ono' što joj je skoro na silu uručila gospođa Hurčev. Nije to bio novac, ne nikako, novac je primala samo iznimno, a i malotko je bio spreman plaćati novcem za njezine usluge – kao i, uostalom, za bilo čije i bilo kakve usluge u ta nesmartna vremena. Stezala je to 'ono' šaci, pazeći da ga ne ošteti, jer već je naveliko predmnijevala o čemu se radi. Ali nije bila posve sigurna. Skupi hrabrost, podigne šaku u visinu očiju i naglo je otvori. Bila je u pravu: bio je podorganski buldožnik tonusa razmočene okarine.

22.01.2017. u 16:35 • 15 KomentaraPrint#^

srijeda, 11.01.2017.

NE NA SLJEME

Image and video hosting by TinyPic

Na Savskom nasipu izvadih mobitel i svrnuh pogled na pedometar: prijeđenih 14 222 koraka, odnosno12,2 kilometara tog dana. Mnogima bi to bilo dosta, za taj dan, ali ne i meni. Tvrdi sam, uvjereni pješak. Nema ulice, livade, olinjalog prigradskog prašumarka ili pak divljeg smetlišta što ga, na području Zagreba, nisam osobno obišao, pješice.
Jučer sam krenuo od doma, u Dugavama, i krenuo na istok. Dugavskim vijencima i zavijutcima (uz stalnu mogućnost da zalutam ili se prepustim nekom od oblika neformalnog penzionerskog druženja kakvih je pun Novi Zagreb) stigao sam u selo Jakuševac, a onda skrenuo s puta pa preko Kamenarke stigao do brisanog prostora sajma. Brisanog, jer bio je utorak, a sajam se održava subotom i srijedom. Preda mnom se kočio umjetni brijeg gradskoga smetlišta visok dobrih dvjesto metara. Prvo sam se htio popeti na taj brijeg, ali pošto su me čuvari zaustavili odučio sam ga obići. Da ne duljim, zapeo sam na mjestu gdje se smetlište dotiče ranžirnog kolodvora i jedva sam stigao kući. Prešao sam punih osamnaest kilometara, tog dana!
U subotu sam pak krenuo rečenim Savskim nasipom i završio u Rugvici, gdje sam počašćen od strane mještana lokalnim specijalitetima o kojima ne bih naširoko. Vratio sam se tek sljedećeg dana; noć je bila mirna, mjesec pun, moj putni jastuk svjež i neistanjen. Doma su podigli dževu, alarmirana je policija, ali na kraju se sve završilo dogovorom, kompromisom i svečanim obećanjem da ću tijekom svojih ludošestvija biti stalno dostupan na mobitelu.
Znam se ja zaletjeti i do Savice, Črnomerca i Centra, zaći duboko među medvedničke pedimente. Na Sljeme, naravno, nikada nisam išao. Ta se planinetina nadvija nad mojim rodnim gradom poput prokletstva. Jednostavno je previsoka, prešumovita i premračna da bi predstavljala iole prihvatljivu destinaciju pješaku obiteljskog backgrounda kakav sam ja. Koliki su se samo izgubili na njezinim labirintskim obroncima – ali se o tome, tko bi ga znao zašto, malo priča! Ozbiljan grad, što Zagreb bez sumnje jest, ipak zaslužuje neku pitomiju uzvišicu, neko gostoljubivije izletište, prilagođeno zahtjevima modernog čovjeka (kakav sam ja). Zato, nikad na Sljeme.
Svjestan sam pritom da Sljeme, unatoč gore navedenim push faktorima, predstavlja omiljeno i praktički svakodnevno odredište za desetine tisuća mojih sugrađana. Put pješice na Sljeme predstavlja – i ljeti i zimi – igrariju za umirovljenički živalj i predškolsku djecu, usjedjele menadžere i svakonedjeljno radništvo iz propalih tvornica i sa burze rada. Kao i kojekakve druge kreature ogrezle u nezdrav život, ne? Put pješice do Sljemena svatko od njih svladava s lakoćom – evo, i moji doma, koje inače ne možeš natjerati da pješice odu do dućana, prošle su subote otpješačili do samoga vrha. Naravno, bez mene; nagovarali su me i nagovarali, ali rekao sam jok – to vam je isto kao da se odjednom iz čistog mira građanske svakodnevice odlučite popeti na Himalaju, na sam Mount Everest. A to ne ide samo tako, tumačio sam im: smrznut ćete se, uganuti nogu, ruku, tijelo i um! Nije Sljeme bezopasno samo zato što je blizu… Ali eto, vratili su se čitavi, čak se nisu pretjerano ni umorili. Smijali su se mome antisljemenstvu, kao i tome što se oni sladili provrazrednim grahom na Puntijarki, dok sam ja mrčio sardine i luk!
Dotle to ide… Otišao sam zato u kraću šetnju ne bih li se smirio. Obišao sam tri kruga oko Dugava – t to moje naselje ionako ide u krug. S vremena na vrijeme bih se odvažio i pogledao na sjever, u pravcu zloglasnog Sljemena. Jao, pomislio sam, što je ovo Zagrebu trebalo? Beograd ima Avalu (511m), Beč Bečku šumu (893m), Budimpešta brdo Pilis (756m), a samo Zagreb ovu čudovišnu, nestvarno prostranu, mitski visoku gromadu na koju se praktički nemoguće popeti! Praktički, velim – teorija u kojoj evo živimo, teorija je nešto drugo.
I zato: ne na Sljeme. Nena Sljeme. Ne nasljeme. Nenasljeme. Nnsljm. Eaee.

11.01.2017. u 09:51 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.01.2017.

ZABRANE

Image and video hosting by TinyPic

„Supruga je uzela odvjetnika“, reče osoba A, „i iz čistog mira, bez pravog povoda, isposlovala zabranu prilaza – i njoj i djetetu! Tako da sam u nemogućnosti da vidim kako mi sin odrasta i da sudjelujem u njegovu odgoju.“
„Strašno, to se i meni jednom dogodilo.“, reče osoba B. „Uz to, jučer mi je liječnica, zamislite, zabranila da jedem svinjsku mast! Nije mi zabranila da koljem svinje iz razloga veganske argumentacije – što je mogla, nazočila je, naime, Konferenciji u Reimsu i zaslužila svoju licencu. Okomila se baš na moj puteni odnos s tom obilnom jestvinom svilenkaste teksture i zagasito-dijamantnog sjaja. Zašto? Ne znam i nije me briga. Tako da sada jedem mrčeći svaki zalogaj, kao kakva isposnica – a to, osobe moje, jednostavno nije to.“
„No dobro, osobo B“, reče osoba C, „ti sad na životnu tragediju osobe A ideš replicirati nekakvim svinjošestvijama. Meni je, primjerice, čitav tim liječnika strogo zabranio da se nerviram, jer da mi se tako narušava stabilnost organizmu, pa ne radim paniku oko toga. Jednostavno sam prestala posjećivati rečeni tim liječnika; sad ih posjećujem jednog po jednog, odnosno jednu po jednu – ima ih za svaki dan u tjednu, a još ih još i ostane. Pri pojedinačnim posjetima bajno to liječništvo nije tako rezolutno, da ne kažem bezobrazno, nego kad nastupaju u skupini, to im snagu daje, i oni se, premda visoko obrazovani, povode za psihologijom gomile… Ali ja se ne žalim. Uz put, i meni je jedno, istina kraće vrijeme bio zabranjen pristup mojim najbližima pa se – kao i toliko puta do sada – ne žalim, nikome i nikada!“
„Samo malo“, uzbuni se osoba D, „sad i ti, osobo C, pod egidom kritike tužaljke osobe B, a pod zastavom navodne pomirenosti s vlastitom situacijom, iznosiš pred nas totalne gluposti i posvemašnje kretenizme, zanemarujući posve ozbiljnu, krajnje stresnu i nadasve tužnu situaciju kojoj se našla osoba A. Situaciju koja me, uostalom, podsjeća na događaj iz ranoga djetinjstva. Jednom smo se, mi dječica, igrali na travnjaku ispred zgrade – k'o lutkama, k'o špekulama, k'o žitkim blatom – kad se pojavila osoba neobičnog značaja i još neobičnije stature – nazovimo je osoba Y. Ne znam zašto se ustremila ravno k meni, rečena osoba Y, nadvila se nad mene i dreknula: 'Ti – budi ovdje!' Bio sam tada još mlad i impresibilan te sam stoga, neometan zdravim razumom, ostao na tom istom mjestu na kojem se cijeli gore opisani događaj dogodio. (A to i jest razlog zašto nisam zasnovao vlastitu obitelj i zbog čega nemam adekvatnih iskustava vezanih za tematiku zabrane pristupa.)“
„Na istom mjestu, na istom mjestu“, upita osoba A: „Koliko si dugo zapravo ostao na tom istom mjestu?“
„Bojim se da sam još uvijek na njemu. Ovo je to mjesto.“
„A zato se mi uvijek sastajemo ovdje i ti svaki put dođeš prvi!“
***
Kasnije, istoga dana, osoba, A, osoba B,osoba C i osoba D odluče zajedničkim snagama prekršiti sve svoje zabrane.
Osoba A presretne suprugu i sina na povratku kući; suprugu pristojno pozdravi, a sina odgoji. Osoba B kupi kemijski mini-laboratorij i tajnosti usintetizira umjetnu svinjsku mast. Osoba C pronađe oslonac vlastitom organizmu u vidu jednog drugog organizma (da, to bješe ljubav) te se opet počne nesputano nervirati prkoseći liječničkom timu.
A osoba D nije uspjela. Istina, imala je najbolju namjeru pomaknuti se s davno joj zadanog mjesta, ali je u zadnji čas došla do zaključka da joj je tamo, odnosno ovdje, na tom, odnosno onom mjestu prilično dobro, da tamo, odnosno ondje, ima sasvim dovoljno mjesta, da zašto bi se ona bez veze micala i radi nekakvih kula u mraku tražila hljeba preko pregače.

02.01.2017. u 09:24 • 19 KomentaraPrint#^

nedjelja, 25.12.2016.

PSOLEDICA

Image and video hosting by TinyPic

Psoledica je poledica tako klizava da ni psi ne mogu održavati ravnotežu, kontrolirati hod. Takve su poledice razmjerno rijetke. Najranija zabilježena jest ona starokineska, iz vremena dinastije Xia. Zapisi u kostima, tipični za arhaična sino-bivstvovanja, kazuju kako se i „Žuto more zaledilo, a led zadobio boju stare smokve; Žuta se rijeka zaledila, a led poprimio boju Zemljinog šara; Modra se rijeka zaledila, a led pucao pod udarcima korbača, poput porculana pod nogama drumskih razbojnika; poledice po gradovima oduzeše pak svako trenje svačijim đonovima, svačijim jastučićima na šapama, pa i onim pasjima“.
Einhard, službeni biograf Karla Velikog, kazuje kako je zima u godini krunjenja Karla za cara bila takva da su „sokovi u stablima prestali teći, ledena zavjesa spustila se s nebeskog svoda i zatvorila putove na sve četiri strane svijeta, a kruna koju je Leo III. onako neprilično izvukao ispod pluvijala od silne se hladnoće slijepila s carevom lubanjom te je ovaj u sljedećih četrnaest godina nikako nije ni skidao s glave. Potom se zaredale pomrčine Sunca i Mjeseca, na dvoru u Aachenu svake se noći orilo strašno pucketanje iz nepoznata izvora, most na Rajni izgorio je sam od sebe, a jedan od Karlovih lovnih pasa otklizao se tijekom poledične noći, ne mogavši se zaustaviti, otklizao se, bez sumnje, u pravcu Svete zemlje“.
U isto vrijeme, u Panonskoj Hrvatskoj, Ljudevit Posavski skrivao se od franačkih plaćenika po šumama i gorama. Jedna od gora, gora Gvozd, bivajući donekle niska, posluži mu kao zimsko sklonište. Tamo, u šumi, iznikla je i poljska bolnica za ranjenike kojih bijaše mnogo. „Na sam zimski suncostaj spusti se led kakav nitko nikad i nigdje. Sukrvica što tekla je iz slabo previjenih rana skrutnula se u babjagast, zlokoban mraz. Jedan od Ljudevitovih pasa (možda baš onaj koji mu je prekzimus, kao čudom, doklizao s nepoznatog mjesta iz pravca sjevera) ne odoli nego poliza taj ružoled: jezik mu se zalijepi i nitko mu ga ne mogaše odlijepiti pa je na Gvozdovoj gori ostavio svoje pasje kosti.“
Tisuću i nešto godina poslije već ostarjeli konj bana Jelačića pozirao je kiparu Fernkornu. Bana više nije bilo; tajanstvena bolest odnijela ga je daleko od Hrvatske i njegova časnog banstva, uzašao je, Jelačić, bez sumnje, sve do vojne granice ovoga i onoga svijeta. A ovdje, na ovome svijetu, ostao je, dakle, Jelačićev konj, ako je to uopće bio Jelačićev konj, onaj koji ga je nosio u Mađarsku 1848. godine, jer raspolagao je pokojni ban cijelom ergelom plemenitih životinja, a povijest zbog tko zna kojih privatnih joj razloga (učiteljica života? ne, nego korumpirana zaštitarka, priglupa a prepredena, što tavori na granicama svjetova!) nije zabilježila koji od konja je zapravo pohodio Mađarima.
„Nicht bewegen!“, obrati se Fernkorn pozirajućem konju, ali bilo je kasno: kljusoid se, naime, naglo pomaknuo; svjetlost stara svega osam minuta načela ga iz suprotnog ugla – Fernkorn tad, smeten užasom, shvati da su mu umjesto konja podmetnuli običnog psa, izgladnjelog bernardinca s konjskom glavom!
Cijeli mu se prizor još i dodatno obizario, kad se to, očito nekauzalno pseto diglo u zrak i otplutalo iz ateljea kroz jedan od otvorenih prozora; meko se spustilo na leden-granit (jer bijaše to zimska sezona) kojim glavni grad u ta davna doba bijaše popločen. Fernkorn nahrupi na prozor i ugleda svoju model-životinju kako kliže duž jedne od gornjogradskih uličica Agrama. I sad, i opet smeten užasom, Fernkorn shvati da to nije ni konj ni pas nego hidrogenični balon, jedna od novotarija toga doba koja mu se, kao i sve druge, već stigla zgaditi.
Učas se Fernkorn razočara suradnjom lokalnih vlasti pa odluči i konja i bana napraviti po sjećanju – sjećanju na nedoživljeno, a ono, kako je dobro poznato, zna biti kudikamo pouzdanije od sjećanja na tzv. prošlu stvarnost. I tim svojim nadasve pouzdanim sjećanjem prizove on odozgo, s vojne granice Neba i Zemlje, i Jelačića i konja mu i cijelu regimentu: pikirali su prema Zemlji, nošeni suštom žestinom, baš kao i '48, koja bijaše teškom godinom.
Jipi ajoooooo
Jipi ajeeeeeee

25.12.2016. u 14:32 • 18 KomentaraPrint#^

petak, 16.12.2016.

PRETPOSLJEDNJI DORUČAK

Image and video hosting by TinyPic

„Ja bih“, reče Lola Lumbago, „ja bih nešto jušno.“
„Nešto jušno za doručak?“, začudi se Karamela Čezepik. „Za doručak se nikad ne jede žlicom!“
„Točno tako!“, složi se Karpentul Gaimudio. „Ovo nam je možda i posljednji doručak, stoga bi svakako trebalo pojesti nešto čvrsto i hranljivo, da nas osnaži, a ne da se razlijemo poput suznog proljeva pred pravim licem stvarnosti!“
„A ja baš zato“, reče Lola, „želim pojesti nešto žlicom! To je, kažu, ipak najzdravije, bez obzira radi li se o doručku, ručku ili večeri.“
„Varate se“, reče Kuzmina Angstaloš, „ovo nije naš posljednji doručak, nego pretposljednji. Upravo je stigla obavijest iz središnjice. Da nije posljednji, ali da kraj stiže ubrzo. Dakle, koliko ja znam čitati između redova, ovo će nam biti pretposljednji.“
„A onda…“, usablasti se Karamela.
„…kud koji…“, nadoveže se Lola.
„…mili moji…“ zapoentira Karpentul.
„…jojo-joji!“, zapečati stvar Kuzimna.
***
„Možda krafnu s punjenjem od slanine?“, sjeti se Karamela.
„Kombinacija slatkog, slanog i masnog ne dolazi u obzir“, usprotivi se Kuzmina. „Toliko bi nam teško pala na želudac, ta krafna, da ne bi bili u stanju pojesti posljednji doručak! Tako da bi nam ovaj pretposljednji zapravo ispao posljednji, što bi dovelo do nemjerljivih, upravo neizglednih posljedica!“
„Uh!“, zapomogne Karpentul. „Upravo je stigla obavijest iz Središnjice da će nam ovo sad zapravo biti posljednji, a ne pretposljednji doručak. Došlo je do greške u sustavu koja je upravo ispravljena!“
„Lažeš!“, poviče Kuzmina. „Ti uopće nemaš izravnu vezu sa Središnjicom, nego želiš pošto-poto pojesti nešto slatko, slano i masno.“
„Priznajem“, prizna Karpentul, „malo sam se zaletio.“
„Malo si se puno zaletio“, reče Lola. „Ja bih nešto jednostavno i prosto: krvavice s kiselim kupusom.“
„Otkad su krvavice jednostavne, a kupus prost i obrnuto?“, upita Kuzmina, razložno. „No, svejedno – upravo javljaju iz Središnjice da se svi doručci odlažu do daljnjega!“
Odjednom, ono „daljnje“ naglo se približi našoj četvorci i oni se zagledaju u to, izbliza.
„A ovo…“, reče Karamela
„…nije ono…“, nadoveže se Lola.
„…što su nam govorili…“ zapoentira Karpentul.
„…joji-joji!“, zapečati stvar Kuzmina.

16.12.2016. u 16:54 • 24 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< ožujak, 2017  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se