pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 03.07.2018.

PRIJETVOR U PRITVORU

Image and video hosting by TinyPic

„O instituciji pritvora moglo bi se svašta reći. I dobro i loše. Dobro je to što pritvorenik nije definitivno osuđen na boravak među četiri (ili više) zida (zidova), a loše je to što je stanje pritvorenosti nekako manjkavo i nedorečeno. Ili me zatvori, ili me pusti! – tipična je izjava tipičnog pritvorenika“, reče Katja Ikrokod.
„Institucija pritvora je – mačji kašalj“, polapidarizira ono netom izrečeno Tiki Trazinez. „Jednom sam boravio u pritvoru – istina, kratko, oko dvadeset minuta – ali u tih dvadeset minuta nisam uspio usnuti nijedanput, niti na tren! Sve zbog tog sablasnog zvuka koji se čuje diljem pritvora, tog tihog i krajnje iritirajućeg – mačjeg kašlja. (Opće je poznato da kaznena tijela tajnim kanalima iz trećega svijeta jeftino dobavljaju svježe prehlađene mačke.)“
„I ja sam boravila u pritvoru“, reče Ankabra Zilijan, „Ali nikakav mačji kašalj nisam čula. Valjda i stoga što sam bila pritvorena na Sjeveru, gdje su pritvorenički uvjeti kudikamo lošiji. Ono što sam ja čula bilo je – tuberkulozno brundanje polarnog medvjeda! Kao što rekoh, pritvorenički uvjeti na Sjeveru mnogo su teži i ... „
„Pustimo sada tko je što čuo“, reče Druzbaper Ekvrz. „Ja sam vidio svojim vlastitim očima kako se jedan pritvor – negdje na potezu Bjalistok-Magadan – pretvara u pravcati zatvor, zatvor zatvorenog tipa u potpunoj izolaciji, usred šume, na otoku, okružen zidinama i bodljikavom žicom, snjegovima i olujama, hridinama i opkopima kojima teče otrovna srebrn-živa! Svi pritvorenici, u tom trenu pretvaranja, naprasno postadoše doživotnim zatvorenicima – ma što doživotnim, prekoživotnim, robijati su nastavili i na onim drugim svjetovima, koliko god da ih je bilo, zatvorenika, svjetova.“
„A ja sam pak poznavala“, dosjeti se Bambi Jevad, „jednu zatvorenicu koja je evoluirala u pritvorenicu. Ta je počiniteljica teškog zločina, naime, pobjegla iz dobro čuvanog zatvora samo zato da bi se vratila u svoju ćeliju i ostavila vrata – pritvorena. I tako dvadeset i pet puta. Dvadeset i šestog puta se nije vratila, jer joj je neki entitet iz obližnjeg grmlja (još uvijek, uostalom, unutar zatvorskog ili pak pritvorskog kruga) prozvao ime te je ta zatvorenica-pritvorenica jednostavno nestala u grmlju.“
„Jako mi je dobro poznat taj simplificistički koncept transformacije zatvora u pritvor pritvaranjem vrata“, reče Sinbrk Atecet. „I ja se takvom konceptu najoštrije protivim! Ne ide to samo tako, društvo drago. Zatvor ne čine zatvorena vrata, kao što ni pritvor ne čine pritvorena, nego zbroj sveukupnosti njihovih inotemeljnih obilježja. Jednom, kad sam ljetovao u Kiala Epsplpu, lokalni su me dužnosnici pozvali da posjetim obližnji, još lokalniji zatvor za vjeverice (u toj su državi, naime, vjeverice podložne kaznenom gonjenju bez razloga). Obišavši ćelije, malo sam se duže zadržao u zatvorskoj biblioteci i u katalogu pod slovom Z otkrio vlastitu autobiografiju! Koju, naravno, nikada nisam napisao. Povodom tog događaja sam, nepunu godine kasnijeeeeeee

03.07.2018. u 13:57 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 18.06.2018.

O ISPREPADANOSTI I MEMORABILIJAMA

Image and video hosting by TinyPic

„Krenuo sam prema toj osobi svoj u ljubičastome, osoba je rekla 'bu!', i ja sam se uplašio. Za uspomenu na taj događaj čuvam evo ovo pačje pero, masno od pačjega loja“, reče Memeo Madjurek Čileanac.
„Zašto baš pačje pero? Ah, nije bitno, ne vjerujem da skrivaš neki smisleni razlog tom uzamaničnom tetošenju jednog nebitnog pačjeg perceta! Mene su pak plašili ljudi u crnom, u više navrata: jednom kao malog, drugi put kao velikog, a treći put kao mrtvog! Istina, tog trećeg puta ja sam zapravo plašila njih u svojstvu utvare, aveti ili sablasti s onoga svijeta. Za uspomenu na taj neslavan događaj sačuvala sam evo ovu molekulu svemira – ali hej, kamo ćete svi? Bojite me se jer sam, mislite vi, ovdje u svojstvu utvare, aveti ili sablasti s onoga svijeta? Ma ne, u međuvremenu sam se ponovno rodila i sad sam opet s ovoga svijeta, od krvi, mesa i praška za pecivo!“ reče Urma Rumek Guantanamera.
„Uh, Urmo, baš si nas pošteno uplašila. Morali bismo osmisliti (sada, na licu mjesta) i kakvu uspomenu na ovo tvoje, vrlo uspješno plašenje. Ali, otompo-tom. Uplašila si nas i dobro je da jesi. Ponekad je potrebno malo prodrmati društveni ustroj u cilju poboljšanje funkcionalnosti istoga. Ali zašto baš molekulu svemira čuvaš? Zašto ne neku drugu molekulu? Ali neka, na neka pitanja bolje je ne čekati odgovora. Ja sam se jednom jako uplašila jednog iznimnog groma. Taj je, naime puknuo prije bljeska munje, te me je upravo stoga grdogrdno uplašio. Sva sam se bila prepala i preznojila na hladno. Osim toga, našla sam se sva u jednoj vodi, a to je, vjerujte mi, posebno zastrašujuća senzacija. Grom je bio izniman po tome što je prethodio munji – u jednom od 800 bilijuna slučajeva, na što je ukazao još Benjamin Franklin, zvuk ipak biva bržim od svjetlosti. A koliko bržim, to se još ne zna – prateća munja mojega straobalnog groma, naime, još uvijek nije bljesnula. Ono što situaciju čini još i strašnijom jest činjenica da bi ta nerealizirana munja mogla bljesnuti svakoga časa – sada kao i nikada. Kao uspomenu na taj događaj čuvam evo ovog mumificiranog mrava treće kategorije (kategorizirali ih k'o krastavce!) koji mi nešto znači, samo što sam zaboravila što“, reče Jolanda McMrgrgr Peruanica.
„Znači, možemo se nadati munjoznom bljesku. Mene je pak, jednog odvratnog proljetnog dana, uplašio sat s kukavicom! Jednu moju rođakinju je neposredno nakon ručka iz najteže faze varenja prenuo zidni sat koji je u za to predviđeno vrijeme stao zvoniti i tuliti, te je iz specijalne komorice izletjela mala drvodjeljna ptičica. Rođakinja se bila prepala u toj mjeri da je iščupala zidni sat iz matičnoga zida i bacila ga meni u glavu – na što sam se pak ja prepao, tim više što me bačena zidna sprava za dlaku promašila, jer da nije, da me pogodila, zasigurno bih se onesvijestio te se, shodno tome, ne bih ni stigao uplašiti. Za uspomenu na taj događaj čuvam jednu malu i jako čupavu, kao i jednu ogromnu i savršeno glatku stvar, toliko ogromnu da je veća od cijelog svemira!“, reče Evan Revan Surinamlija.
„Veća od cijelog svemira? Da nije to ona molekula svemira Urme Rumek Guantanamere?“, upita Roza Kordobek Dobrozrak.
„Ne, nipošto! Molekula svemira uopće nije glatka.“

18.06.2018. u 16:39 • 16 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.06.2018.

METATURIZAM

Image and video hosting by TinyPic

„Neko vrijeme smo promatrali Krivi toranj u Pisi, a onda smo počeli promatrati turiste koji promatraju Krivi toranj u Pisi – turiste koji se fotografiju s Tornjem u pozadini izvodeći groteskne poze i pokrete“ reče Elemen Slonić, načelnik lokalnog metaturističkog ureda. „Snimili smo i nekoliko fotografija tovrsnih turista; snimanje je potrajalo, i kad smo se okrenuli vidjeli smo kako nas, metaturiste (koji snimamo turiste), snima jedna oveća skupina metametaturista! Da čovjek poludi ...“
„Slično se dogodilo nama prilikom safarija u Serengetiju“, reče Lolena Lisičić, međunarodna tajnica Metaturističke zajednice Alpe-Adria-Unutrašnja Mongolija. „Snimali smo stado gnuova u stanju animalne reminiscencije, kad smo zapazili družbu pavijana kako nas snima onim jeftinim plastičnim kamerama. Sve nas skupa pak, s obližnjih obronaka Kilimandžara, snimao je čoporčić planinskih gorila, i to ni manje ni više nego kinematografom braće Lumiere koji su zadužili još davnih dana od Jane Godall lično!“
„Kako?“, upita Kronolija Pužek, nacionalna tajnica Metaturističke zajednice Normandija- Okinawa -Kursk. „Pa zar nije Diane Fossey bila zadužena za podjelu filmske opreme gorilama!?“
„Ne, nije! Imam to crno na bijelom.“, reče Lolena Lisičić pa odnekud izvana dovuče pravu, živu zebru, uspomenu s tog davnog safarija.
A na zebri, crno na bijelom, pisalo je da su Jane Godall i Diane Fossey ista osoba! (račvastom predajom pretvorena u dvije).
Ili je to možda ipak bilo bijelo na crnom? Jer zebre su varljive ...
„Svi mi smo“, reče Petunela Balavander, predsjednica odbora Metaturističke središnjice, „već davno ogrezli u tuste močvare metaturizma. „Čovjek više ne može izići iz kuće a da ne bude smatran turistom! Jučer sam sišla do lokalnog dučančića kupiti kruh i mlijeko, a blagajnica je mislila da sam turistkinja pa mi htjela naplati duplu cijenu! 'Ali Dragice“, rekla sam joj, „to sam ja, susjeda Petunela!“ 'Samo ti pričaj', odvratila mi je bešćutnički. 'Deset eura amo, molim!'“
„A meni se dogodilo“, reče Brzigo Priljepak , „da sam u Firenci htio pogledom obuhvatiti onu ogromnu kupolu one ogromne katedrale, i nikako mi nije uspijevalo. Pozvao sam u pomoć lokalnog, valjda firentinskog pozornika i tek kad mi ju je on smanjio 'na mjeru čovjeka', ugledao sam to bezvremeno umjetničko djelo u punom opsegu i posvemašnjem blistavilu (koje mi je spalilo sunčane naočale).“
„Kakve to veze ima s metaurizmom, Priljepče?“
„Pa ne znam ... prema definiciji opće enciklopedije, metaturizam je kad ...“
„Pusti sad to. Nego, kako se zvao taj pozornik koji ti je smanjio Duomo di Firenze?“
„Boštjan Terpentini. Zašto pitaš?“
„Ni za što. Eto tako razgovaramo ...“

07.06.2018. u 15:52 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.05.2018.

KAKO ŠTO NASTAJE

Image and video hosting by TinyPic

„Sve se vidi s ovog vidikovca“, reče Endemija Futke. „Ono jezero u daljini, već pri horizontu, znate li kako je nastalo? Prije nekih šest tisuća godina, u osvit agrara, neki je pastir napasao svoje ovce na toj strani. Napasao, napasao i naišao na – baš to jezero koje gledate. Popio je vode i otpočinuo na žalu. Razbudilo ga tanko meketanje. Najmlađe janje otelo se stadu, ušlo u jezersku vodu i utopilo se. Pastir je krenuo za njim, ali kad mu je voda stigla do koljena, nije se odvažio dalje. Bio je zaozbiljno tužan, taj pastir, to mu je janje bilo mezimasto. Zaplakao je – i plakao, i plakao, i plakao – sve dok od njegovih suza nije nastalo ovo jezero koje vidite tamo, pri rubu horizonta.“
„Ono isto jezero u kojem mu se utopilo janje, pastir je kasnije stvorio svojim suzama?“, upita Rene Lumbago.
„Tako je.“
„Ali tu nema logike.“
„Naravno da nema. To što ste upravo čuli pripada skupini alogijskih reverzibilnih legendi. U kojima su takva zbivanja normalna. Kao i recimo, legenda postanku one tamo planinčuge““, reče Endemija Futke nehajno odmahujući rukom u pravcu dalekog, plavetnog i nazubljenog planinskog lanca, najvjerojatnije nekog anonimnog ogranka mitskih Alpa. „Ta je planina nastala kad se jedan službenik Ministarstva pokušao uspeti do njezina najvišeg vrha. No, usput se spotakao o sporedni obronak i u padu mu je iz telećaka ispao samar. Nije mu se (službeniku) dalo podizati ga (samar), a, iskreno, nije imao blagog pojma zašto je na planinarenje uopće ponio jedan tako misteriozan predmet od kojeg je – pogađate – kasnije i nastala ta tamo planinčuga“, reče Endemija Futke, još jednom nehajno odmahnuvši u pravcu već dobro nam poznatom.
„Sad mi je jasno!“, poraduje se Rene Lumbago. „Jednom, kad sam kao mali išao na sedmu pričest, na putu mi se isprepriječio ogroman bernardinac – tek sam kasnije shvatio da to nije bio bernardinac nego gora Medvednica od koje je ta golema životinja i nastala!“
„Ček', ček' – što je nastalo od čega?“
„Bernardinac od Medvednice. Ili Medvednica od bernardinca? Sad više nisam ni ja siguran…“
„Ni ja ne znam točno, nisam iz Zagreba. Idemo provjeriti.“
I sjeli su u autobus do Zagreba, Endemija Futke i Rene Lumbago. Na jednoj pustoj postaji presjeli su na vlak, potom i na avion. Imali su stanku za ručak i priručnu higijenu. Stigli su u Zagreb rano ujutro i odmah se krenuli penjati do vrha Medvednice. Uspon je bio srednje težine, vrijeme ugodno. Odlučili su sjesti kod Tomislavca da malo otpočinu. Sjeli su na travu, vrijeme je, kako rekosmo, bilo ugodno. I tek što su sjeli Medvednica (na koju su sjeli) reče:
„Vau-vau!“

28.05.2018. u 17:56 • 22 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.05.2018.

OBIČAN METAFIZIČKI RADNIK

Image and video hosting by TinyPic

Uvijek sam želio biti običan fizički radnik. Održavaš fizičku formu, živiš u skladu s prirodom, karma ti sustiže darmu na drumu bivstva – i živo ti se jebe za sve! Ali slučaj je htio (bolje reći ovaj naš suviše učinkoviti obrazovni sustav je htio) da se prehranjujem ordinarnim filozofiranjem, da postanem običan metafizički radnik.
***
Počeo sam kao ulični predavač. Ispočetka nije išlo, ali sam se probio '87 na jednoj lokaciji blizu Trešnjevačkog placa.
„Žileti, supersilver, gaće, čarape, dolčevite“, uzvikivali su brojni ulični prodavači i prodavačice, dok sam ja zaumno mumljao:
„Biće, bitak, ontološko počelo, eidos, itd.“
Jedva da me itko čuo u toj silnoj trešnjevačkoj vrevi. Istina, jednog me subotnjeg prijepodneva jedna baka nije prečula niti previdjela (kao što su činili svi ostali). Prišla mi je i rekla:
„Molim vas pola kile itd.-a.“
„Ali itd. nije metafizička kategorija! To sam rekao sam zato da ne nabrajam dalje: bivstvo, dynamos, monizam ...“
„Itd.?“
„Itd.!“
„E pa onda mi dajte pola kilograma toga!“
Nisam imao kud, morao sam joj dati i više od pola kile, jeftino, vrlo jeftino, premda sam bio ovlašten prodavati-predavati samo metafizičke pojmove, ne i ovosvjetovne kratice opće namjene.
***
Kasnije sam pak dobio posao u uredu. U nekoj firmi generalnih stremljenja. Kupovali smo monade od veledobavljača i dilali ih krajnjim potrošačima. Gazda je imao veze u Stranci, a bio je uz to u dobrim odnosima (janjetina, mladi luk, mlado vino i jeftini šaranski kavijar + nazalni smijeh razdraganih sfeorida) i s glavešinama Stranke. Ti su mu se odnosi isplaćivali na dnevnoj bazi: dobivao je na rečene monade rabat iz (još nesanjanih) snova.
Ja sam radio na odjelu za žalbe. Krajnji korisnici znali su biti nesmiljeni, ponekad i neumoljivi. Baš prekjučer, ima tome tjedan dana, jedna mi je korisnica upala u ured, izvadila monadu iz vreće i lupila njome po stolu.
„Gdje su prozori!?“, pitala je oljućenim tonom.
„Nema ih.“
„Kako nema? Mora ih biti. U ugovoru to nigdje nije pisalo!“
„Ne treba pisati. To je općepoznata stvar: monade nemaju prozore.“
„Pa gdje da onda gledam? Zar da budem izolirana od svijeta? Zar da zauvijek ostanem sama?“
„Na žalost, tako je. To je premisa od koje je Leibniz krenuo kad je išao kreirati monade. Ne možemo to mijenjati. Taj gospodin, naime, još uvijek drži autorska prava. I držat će ih do kraja. Tako je to u metafizici, nema mrdanja.“
„Uh ... Ako monade nemaju prozora, onda im je nemoguće ugraditi PVC stolariju, ah! Sve ovo je totalno sjebano, sve svodi na jedno. Ipak, kad sam već tu da vas pitam: možete li mi ipak prodati nešto drugo?“
Nisam izdržao. Prodao sam joj tri itd.-a ispod stola. (Sad se prodaju po komadu.)

14.05.2018. u 14:13 • 24 KomentaraPrint#^

utorak, 01.05.2018.

MEANWHILE IN SWEARLAND

Image and video hosting by TinyPic

„A u pičku materinu!“, rekla je Rajčica Čvarak završivši s puhanjem u svjećice.
„Ali Rajčice!“, uzbuni se njezin otac, Kupus Čvarak. „Upravo si postala punoljetna i više ne smiješ psovati. Djetinjstvo je nepovratno prošlo.“
„Ne smijem psovati – kurac! U Zakonu o punoljetstvu lijepo piše da ono počinje tek i ako novopečeni punoljetnik-ica uspije ugasiti svih osamnaest svjećica na torti. A ja – jebena idiotkinja – osamnaestu nisam uspjela ugasiti. I sad moram čekati dogodine.“
„Nisam znao za taj članak zakona“, reče otac pomirljivo, ali majka, Šparoga Kulen-Čvarak, nije se tako lako pomirila s kćerinom argumentacijom:
„Istina je što kažeš, Rajčice. Ali u Pravilniku o prijelaznom razdoblju piše da u ovakvim slučajevima ne-punoljetnik-ica smije rabiti samo blaže psovke. Kao na primjer: 'K vragu i posao!'“
„Briga mene što piše! I kakav je to uopće pravilnik, za tako nešto nikad nisam čula!“
„A zašto bi i trebala čuti? Pa tek ti je osamnaest godina!“
„Nije, u pizdu strininu! Nisam ugasila zadnju svjećicu. Uostalom, neki odrasli smiju psovati. Zašto onda ne bi svi?“
„Smiju samo instruktori, dakako. Ali oni imaju dozvolu. Tko bi inače učio djecu psovati?“
***
No, Rajčičina životna trenerica, Salata Ćevap, držala je kako Zakon nadmašuje pravilnik i da Rajčica mirno može nastaviti sa psovanjem još punu godinu dana. Roditelji nisu bili zadovoljni takvim razvojem stvari pa su se konzultirali s kćerinom nekadašnjom instruktoricom psovanja, Artičokom Mortadelli. Ta im je pak održala pravo predavanje:
„Psovanje je praiskonski način kardinalnog kršenja prirodnih i društvenih zakona. Za samosvojan i nesputan razvoj djetetove osobnosti ono je praktički nužno. Ali u odrasloj dobi psovanje prerasta u čist i štetan tabu, kršenje kojega, u krajnjoj liniji, može dovesti do propasti određene zajednice, pa i cjelcatoga čovječanstva. Mišljenja sam da će Rajčica u opisanoj međufazi svojega razvoja sama biti u stanju procijeniti smije li psovati ili ne, odnosno do kog stupnja blasfemije u svom eventualnom psovanju smije ići.“
Tako da su roditelji pustili Rajčicu da psuje ili ne psuje koliko god želi.
***
I dok se kuća orila od Rajčičine pomalo i isforsirane teške psovačine, tabui su se gomilali: ovdje utikač u koji se ne smije uključiti pegla, ondje vješalica nedodirljiva za kažiprst ili kuhinjski mrav kome se ne smije reći ni „m'rš“.
Nagomilalo se tog tabu-đubreta preko mjere. Roditelji su kumili Rajčicu da prekine sa psovkama ili da barem koristi magijski manje učinkovite inačice istih. Ona ni da čuje. Sve dok tabui nisu zarazili njezinog ljubimca, mačka Tobermoryja; taj se sivonja nije više usuđivao ptice ganjati, kutiju za pijesak rabiti pa čak ni presti – cijeli mu se mačji svijet našao pod znakom tabua. Takva situacija ganula je Rajčicu. Sa suzama u očima prišla je Tobermoryju, pogladila ga po leđima i rekla:
„K vragu i posao!“

01.05.2018. u 08:02 • 20 KomentaraPrint#^

nedjelja, 22.04.2018.

O LOSOSU

Image and video hosting by TinyPic

„Losos je riba“, reče Ekaterina Sverdlova.
„Lososovo meso vrlo je ukusno“, nadoveže se Žarko Bečkerek. „Sadrži, osim toga, i omega tri slasne kiseline, što znači da zasićuje ali ne deblja; takva mesa predstavljaju rijetkost.“
„Da, ali je neugodne roza boje, to meso. Nije za dečke“, nadometne rodno totalno neosviještena Zaga Agram.
„Jedu ga i dečki“, reče rodno još neosvješteniji Kalinko König. „Postoji, naime, i plavi losos: u brzacima Dvine i Pečore.“
„Losos je riba“, reče Lutecija Paris.
„Točno. Morsko-riječna riba. Živi u slanom moru, a ide se pariti u rijeke slatkovotke! Seksualna ga čežnja potiskuje uzvodno, čak i više negoli rep ili peraje; u stanju je uspeti se uza slap. Kad položi konačno tu svoju jadnu spermu, odnosno jajašca, otpluta do dabrove nastambe i ovaj ga, obradovavši se, pojede“, otpredaje svoje Čenaj Madras.
„Netočno. Losos je riječno-morska riba. Živi u rijekama veći dio života tijekom kojega se razmnožava jedan jedini put. Za tu svečanu prigodu pusti riječnoj struji da ga odnese sve do Sargaškog mora, gdje se pari s jeguljama. Tako nastaju godzile i čudovišta iz lagune!“, zafantazira Podgorka Titog.
„A ja sam čula“, reče Tunisia Kartagen„da se losos pari s pastrvama i da otud zapravo dolaze ove divovske salmonizirane pastrve po ribarnicama diljem domovine. Čula, kažem, a svjesna sam da je sve to skupa jedan popriličan mit!“
„Naprotiv“, reče Kosta Stambolija. „Losos je jezersko-riječna riba. Živi u slanim jezerima veći dio života tijekom kojega se pari samo jedanput! Za tu priliku ulazi u neki od jezerskih slanih pritoka i pliva uzvodno sve dok ne dospije do slanog izvora gdje se, već posve usoljen, pretvara u stup soli te spolno opći s drugim mineralima, odnosno razmnožava se posvemašnjom kristalizacijom!“, reče Pekin' Bej
„Losos je riba“, reče Siscije Segeston.
„Losos je više nego riba“, odvrati Raguette Dubravija. „Losos je oličenje ičega. Pliva to oličenje riboidno uzvodno i nizvodno, spolno opći po rijekama, jezerima, morima, barama i polusuhim kaljužama. Ima ga posvuda; provjerite radije vaše bačve, boce i bokale, jer se zameće svakom božjem kutku. Al' gdje god krenu, ti svježe oličeni lososovi, kad jednom puste, da'l jajašce ili spermu njihova stvar, na kraju ih čeka – kraj. A na kraj puta tog stižu nakazno iskešenih usta, s jednom jedinom grozuljavom grimasom na inače mlićkavom ribljem licu, na kraju puta čeka ih prabiće iz dalekih im, razbacanih i davno poraspalih ihtijatičnih podsvijesti. Čeka ih pralosos zvani zlosos. Nije taj zlosos izgledom puno drukčiji od normalnih, svakodnevnih lososova. Niti je bitno veći, niti je agresivniji, niti raspolaže ikakvim specijalnim moćima. I ne radi u životu ništa drukčije u odnosu na nekog prosječnog lososa. E, ali je zao.
„E“,reče Klagen Celov.

22.04.2018. u 12:48 • 20 KomentaraPrint#^

četvrtak, 12.04.2018.

I WANNA HOLD YOUR HEAD

Image and video hosting by TinyPic

S obzirom da je pošto-poto htjela od svojega uma načiniti izvorišnu osnovu usmene predaje – uključujući u istu puste korpuse narodnih poslovica, deseteračkih pjesama i prostih, najprostijih viceva – Lila Lunarević sjedila je sama za stolom u jednom kafiću u južnoj Trešnjevci. Sjedila je sama, i to zato što je imala ambiciju postati izvorištem usmene predaje ne samo za svoj matični narod, nego i za cjelokupno čovječanstvo. Stoga joj nitko i nije htio sjesti za stol i praviti društvo, jer obitavala je u naveliko ekskluzivističkoj zajednici ljudi koja takve kozmopolitske planove nije praštala lako.
A onda joj je unatoč svemu netko prišao.
„Je li slobodno?“, pitao je momak od toliko i toliko godina, ni manje ni više.
„Pa ajde“, odgovori Lila Lunarević u nadi da joj se upravo ukazuje prilika da započne sa širenjem jednog primjera usmene predaje.
Zato ne dopusti momku da dođe do riječi nego započne s pjevanjem narodne pjesme koju je upravo smislila:
„Hej momak, dođi ovamo
Nešto bih te pitala
Al' ne očekuj puno od mene
Cijele sam noći skitala!“
„Gdje si to bila? U nekom klubu? Zar četvrtkom?“, upita momak.
„Ma zaboravi“, reče Lila Lunarević nadajući se upravo suprotnome, da momak neće zaboraviti njezinu nakaznu pjesmicu, da će mu se zalijepiti za mozak i da će je, pomalo i prisilno, zapjevati u mnogoj javnoj situaciji i tako doprinijeti njezinom širenju – širenju Liline narodne pjesmice, ne situacije.
„To ja samo tako pjevam.“, dodadne Lila.
„Onda ću prijeći na stvar“; odvaži se momak. „Sviđaš mi se, i to poprilično. Mogu li te držati za ruku?“
„Ne možeš, naravno da ne možeš. To nije pristojno. I kakav ti je to uopće izvještačen ulet? Daj nešto tradicionalnije!“, reče Lila Lunarević u nadi da će joj udvarač uzvratiti narodnom pjesmom kojom ga je maloprije inficirala, ali u ponešto prerađenom obliku. I doista, momak zapjeva kao omađijan:
„Hej mala, dođi ovamo
Nešto bi' te pit'o
Ne očekuj puno od mene
Nisam ti ja drug Tito!“
„To je to!“, oduševi se Lila Lunare. „Josip Broz Tito naročito je pogodan lik za osjemenjivanje usmene predaje! Idemo odmah u kafić nazvan po njemu, zgodno smještenom na trgu nazvanom po njemu.“
Ali dok su se oni s Trešnjevke doklatili do HNK, trgu su već promijenili ime, a kafića nigdje nije ni bilo.
„Ah, vrijeme promjena“, reče Lila Lunarević. „Ali neka, ima još likova naročito podesnih za prenošenje usmene predaje, narodnih umotvorina i koječega još.“
„A to bi bio?“
„A to bih bila valjda ja. Cijeloga života asistiram svim tim silnim narodima i međunarodima u stvaranju i prenošenju njihovih priglupih umotvorina, pa valjda i ja zaslužujem svojih pet minuta! Evo me svjetski ume, stižem – vrijeme sad!“

12.04.2018. u 17:06 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.04.2018.

SAD PAK PA TO

Image and video hosting by TinyPic

Rutinirani tiranin Tarian Tourette sijedio je na stolici bez naslona. Kosa mu je iz sata u sat bivala sve bjeljom i bijeljom. Svjesno je odlučio posijedjeti kako bi djelovao starije i autoritativnije građanima države koju je tiranizirao; dan ranije izašao je ulicu i jednoj građanki stao na nogu. Stajanje na noge građanima smatrao je paradigmom tiraniziranja; svi raniji tirani, njegovi prethodnici, nisu mu bili dorasli, smatrao je, upravo zato što su se libili silaziti među narod i odabranim primjercima istoga čepati stopala!
A sad je, eto, sijedio i sjedio u isti mah. Stolica je bila bez naslona iz razloga asketizma, a čitav se prizor odigravao u napuštenoj veš kuhinji Predsjedničke palače iz razloga eskapizma – jedva je uspio pobjeći svojim tjelohraniteljima. Ali ne zadugo. Sjedio je i sijedio jedva tri sata kad su ga pronašli i odmah otpočeli s mučnim procesom prisilnog hranjenja.
„Jedite“, rekla je Maxima, šefica tjelesne straže Tariana Touretta gurajući mu cijelu šaumšnitu u širom otvorena usta. „To je za vaše dobro.“
Za dobro ili za ne-dobro, tiraninu je pozlilo i isprovraćao se po cijeloj veš kuhinji, koja je potom definitivno bila zatvorena za svaku svrhu i namjeru. Poslali su po predsjedničkog liječnika, zatim i po frizera. Taj je pak Tourettu htio obojiti prerano posijedjelu kosu. Ali Tourette je to rezolutno odbio, a još mu je, frizeru, stao na nogu. Neka zna, taj samostalni uslužni djelatnik, tko je gazda u ovoj državi!
Zatim je krenuo – tiranin Tourette – u obilazak predsjedničkog zoološkog vrta koji je bio toliko prostran da su se životinje u njemu osjećale slobodnijima nego u divljini. U vrtu se Tourette posvetio svojim uobičajenim rutinama. Prišao je ljamama i onoj najkrupnijoj pljunuo u lice; sa slonovima je otplesao partiju charlestona, s fokama podijelio porciju srdela, da bi potom sišao u južnoamerički mravinjak i mravljoj kraljici – stao na nogu!
No, nije mu bilo dosta tiraniziranja. Izašao je na ulicu, među narod, koji ga, onako izbijeljene kose, nije prepoznao. I kad je stao na nogu tom narodu, isti se pobunio. Izbila je bijesna revolucija. Demonstracije, zaumno urlanje, kolci, krvave glave, barikade, hapšenja i svakojaka grčenja. Tourette do daljnjega više nije mogao van iz palače. Mogao je, istina, posjećivati gore spomenuti zoološki, kao i botanički vrt koji je bio dijelom istog kompleksa. U tom je pak vrtu dražio biljke mesožderke, rugao se stoljetnim hrastovima, a jednoj je naročito mladoj visibabi – stao na nogu.
U međuvremenu je revolucija napredovala na štetu tiranina. Zaumno urlanje ulice čulo se i u predsjedničkoj spavaonici. Jednog jutra Touretta je probudila Maxima, šefica njegove tjelesne straže. Probudila ga je oštrim drmusanjem a zatim mu je – stala na nogu.
„Ščm je sad pak pa to?“, upita tiranin.
„Što?“
„Ščm!“
I tako se tiranin uspio održati u poziciji moći.

02.04.2018. u 10:19 • 17 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.03.2018.

ALISA U ZEMLJI PROPOLISA

Image and video hosting by TinyPic

„Ovo je zemlja propalica!“, reče Alisa. „Odlazim odavde!“
Ali nije mogla otići samo tako, iz te zemlje u kojoj se zatekla neznano kako. Možda je ušla (u tu zemlju) kroz jazavičju jazbinu, dok se ovaj (jazavac bajni) parničio po sudovima općinskim, županijskim i regionalnim. A možda su je (Alisu) jednostavno tutnuli unutra (u tu zemlju), poput šahovske figure što se tutne k ploči kad pješak dođe svom logičnom kraju. A možda… a možda i nije.
Bilo kako bilo, Alisa je krenula dalje, krenula, išla i naišla na zamku. Zamka se sastojala od svježe iskopane rupe golemate, u kakvu je mogao upasti i odrasli slon vojskovođe Hanibala Naprasnoga! Rupa je bila pokrivena suhim smiljem, a na dnu rupe ležao je oveći komad propolisa.
„Da namami i krupniju divljač!“, zaključila je Alisa glasno, kad se iz šume promolio mravojed s džepnim satom.
Bio je iznimno nesretan, taj mravojed, ponajviše zbog činjenice da je raspolagao džepnim satom a da, jadan, nije imao džepa!
„Kako je to moguće?“, pitao je žalobnim tonom.
„Ne znam“, odgovorila je Alisa. „Možda i nije.“
„Nije?“
„Možda i nije moguće!“
Mravojed, iznenađen Alisinim odgovorom, upadne u gore opisanu zamku i sav se uvalja u propolis.
„Jao!“, reče. „Kako to peče!“
„Ali je zdravo“, reče Alisa i krene dalje.
A dalje, malo dalje, Alisa je susrela ratnog veterana.
„Veterinara?“, začudila se. „A gdje su ti životinje?“
I dok joj je veteran objasnio razliku između veterinara i veterana, bukne novi rat u koji veteran, htio-ne htio, htjedne poći.
„Čekaj!“, zaustavi ga Alisa. „Nisi mi rekao u kojem si to ratu ranijem ratovao, u kojem si postao veteran!“
„Ah“, reče veteran,“ bio je to jedan skroz na skroz pravedan rat.“
„A ovaj sad?“
„To ćemo vidjeti kad završi. Idem sad. Otpjevaj mi jednu borbenu!“
„Ne znam ja nijednu borbenu. Znam samo onu staru brojalicu: 'En-ten tini'“
I počne Alisa odbrojavati brojalicu, ali brojalica iz nepoznatih razloga ispadne posve drukčija:
„Hren te slini,
strava mraka, brini,
strava mraka, pika svraka,
zmija zmaja paf!
Grif graf kruf,
gjelem melem čuh!“

21.03.2018. u 16:18 • 22 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>