pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 20.11.2017.

ZEMLJA X

Image and video hosting by TinyPic

„It will be an easy ride“ (Jim Morrison)

„U Zemlji X sve je isto kao kod nas, osim jedne male povijesne začkoljice. U njihovoj povijesti stari Rimljani smrtnu kaznu nisu vršili na (nama) normalnom, vodoravno-okomitom križu, nego na, pogađate, križu u obliku slova X, s kosim gredama. Možete misliti koje su povijesno-društvene posljedice sadržane u toj maloj, naizgled nebitnoj, doista začkoljičkoj razlici“, reče Manuelfan Gio pa ubaci u prvu.
„A ja sam čula da je Zemlja X metodički paralelna sa Zemljom Y! Priznajem da ne znam što znači, ali tako sam čula“, odvrati Ackbra J. B'ham i ubaci u drugu.
„Nisi u pravu. U Zemlji X (a znam to jer sam putovao tamo službeno x puta) žive Ikšani –Narod smaka svijeta, narod čije su navade usporedive s onima starih Azteka. Ikšani, naime, žive u zadrugama te, shodno tome, većinu vremena provode u velikim zadružnim dvoranama. Nekoliko puta na dan uznemiri ih sonorni glas s razglasa, glas koji najavljuje, pogađate, smak svijeta. Zanimljivost je u tome da su uzroci smaka (koje glas redovito navodi) uvijek drukčiji: nekad je to udar asteroida, a katkad epidemija crne kuge. Jednom je čak najavljeno tzv. sunovratno žmirkajuće sunce, a mnogo puta je rečeno kako mravlja kraljica upravo rađa carskim rezom (pa bi bilo uputno, ako ništa, skloniti se u stranu)“, reče Emer Sonfitip i ubaci u treću.
„Zemlja X da je paralelna sa Zemljom Y? Notorna glupost! Nije paralelna ni sa čim (jer bi se u protivnom s tim ičim mogla susresti tek u beskonačnosti – a to je, kao što znamo, tehnički nemoguće) nego je okomita na metavitičastu zagradu, lijevi oslonac svemira. A to je velika stvar, da se svemir ima na što osloniti i da se na vlastiti oslonac oslanja posredstvom Zemlje X. Na tu su činjenicu Ikšani vrlo ponosni, na njoj grade svoj nacionalni identitet te povremeno (zbog te iste činjenice) vode bijesne ratove. Znam to, jer sam u Zemlju X često putovala službeno (ta putovanja nisu, kao Sonfitipova, plod proste mašte i gnjevne taštine); polovicu radnog vremena, naime, radim kao trgovkinja oružjem i mogu reći da sam Ikšanima prodavala praktički sve: od polovnih američkih bombardera do najnovijeg modela švicarskog vojnog noža!“, zaključi Duala Kini pa ubaci u četvrtu.
„Ma prodavala si sjeckani kupus, a ne oružje! Opće je poznato da su Ikšani krajnje miroljubiv narod, toliko miroljubiv da kod njih reći za nekoga kako 'ne bi ni mrava zgazio' ima doslovno značenje. Jednom davno, ima tome nekoliko mjeseci, jedan je Ikšanin – uostalom, posve slučajno – doista i zgazio mrava. Momentalno je osuđen na smrtnu kaznu, ali kazna nije izvršena, jer Ikšani su – kako znamo – jako, jako miroljubiv narod“, izjavi Nela Sonpique i ubaci u petu.
„A dok se mi ovdje bavimo manje-više imaginarnom Zemljom X, naša vlastita domovina grca u problemima nezabilježenima u njezinoj polimilenijalnoj povijesti!“, objavi Mariolan Dret i zakoči – ali zakočio je prekasno, vozilo je probilo rampu; družina je naglo i ilegalno ušla u Zemlju ravnopravnosti.

20.11.2017. u 18:09 • 11 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.11.2017.

ZEMLJA ZELJA

Image and video hosting by TinyPic

na prohtjev prophete nemota

„U Zemlji zelja“, reče Mag Nuscar, „sve smrdi po kiselom zelju. Nitko ga doista ne kiseli, nego takvo, kiselo, raste iz tla – ne treba ni govoriti da tlo u Zemlji zelja ima neobično visoku kiselost te da u njemu niti ne uspijeva ništa osim zelja.“
„Koliko sam ja čuo“, nadoveže se Vlad Y Mirk Ramnik, „jednako dobro uspijevaju krastavci, paprika i – kiselica! Limun pak ne, limun prohtijeva drugu vrstu kiselosti, neki nebeski, nikako ne zemaljski pH – pa makar to bio pH Zemlje zelja!“
„Da, nebo je kiselo na sasvim druge načine“, reče Vissia Nand. „Kad čovjek liže limun i osjeti senzaciju Velikog Neba na svom malom nepcu, napravi, kao što znamo, grimasu za pamćenje!“
„Grimase Velikog neba… tko ih nije radio i po deset puta na dan u svoje vrijeme!“, reče Garikas Paâr. „Moje pak vrijeme prošlo je davnih dana – tamo negdje pri dnu '83 – i trajalo je jedva dva'es i šest sekundi. Al' uspio sam u tom temporalnom segmentiću načiniti ni manje ni više nego 26 000 grimasa!“
„Velikog Neba?“
„Velikog Neba!“
„Svaka čast!“
***
„Malo ljudi zna da je Zemlja zelja – Sveta Zemlja“, reče Ji'ph Anhou. „Sve što raste iz zemlje u Zemlji zelja posvećeno je, sve što hoda, puže i trza se po Zemlji zelja – sveto je. A nebo u Zemlji zelja – tzv. Veliko Nebo – dvostruko je sveto, što je jedini takav slučaj u svijetu!“
„O, pa znam ja to“, oglasi se Olga P. Riud. „Zemlja ta sveta je da svetija ne može biti. I svi ljudi koji hodaju (tom Svetom Zemljom zelja) totalni su i posvemašnji proroci. Pogleda te takav jedan u oči – i sve zna. Pogledaš jednog takvog u oči – i sve znaš!“
„Nitko nije prorok u Zemlji zelja!“ opovrgne gore izrečeno Čibur Daniz. „Ima ih koji se tako predstavljaju pa napadno bulje ljudima u oči (ali i drugamo, ali i drugamo!), ali ne, nitko nije prorok u Zemlji zelja – i nitko nije prorok niti u jednoj zemlji zemaljskoj.“
„Ma kakva Zemlja zelja, vratimo se stvarnosti“, reče Bengt Ekerot. „Tko je za partiju šaha? Dat ću mu topa fore!“
Začudo, svi prisutni pristali su na taj bizaran prijedlog. I svi su izgubili – dok je Sunce tonulo ka horizontu, vjetar raznosio meku paučinu traljavim uzdušjem, a sumračak nalijegao na sneno-žućkaste travke razasute po obilato proćelavljenom krajoliku – u roku od petnaest minuta.
„He-he“, reče Bengt Ekerot. „Upali ste u pripremljenu varijantu!“
„A ja mislim da si varao“, reče Mag Nuscar, pa u kosi podsmješljiva šahovskog pobjednika pronađe šahovsku uš koja mu je šaptala poteze.
(I sijaset gnjida koje bijahu zadužene za sporedne varijante.)

12.11.2017. u 14:35 • 31 KomentaraPrint#^

srijeda, 01.11.2017.

ZEMLJA SRAMA

Image and video hosting by TinyPic

„Bilo mi je užasno neugodno“, reče Hadrijan Ovimem. „Sav sam se zacrvenio. 'Zemljo otvori se', zavapio sam u sebi, da bih odmah zatim propao u Zemlju srama.“
„Hoćeš reći, u zemlju od srama?“, upita Jaklaudija Caribog.
„Ne, doslovno u Zemlju srama. U travnjaku preko kojeg sam prelazio (da, gazio sam travu) nalazio se napušteni mravinjak kroz koji sam skliznuo ne baš glatko. Dolje ispod – kad sam se oporavio od ne baš glatkog sklizanja, kad sam očistio sako od prašine, hlače štofane od suhih travki, a naočale od sasušenih mravljih jajašaca – dolje ispod, primijetio sam, stvari su bile drukčije. Površno gledano, sve je bilo slično kao u našoj zemlji bezočnosti i besramlja (premda je narod sramljanski puštao dlake u nosu da slobodno rastu na van, novinski kiosci bili su im građeni isključivo od svježeg, polutekućeg kaučuka, a fontane su bljuvale lož-ulje poput kakvih primitivnih ala), jedino što su se stanovnici te zemlje svega sramili. Hoda tako neki Sramljanin ili Sramljanka ulicom, napravi korak pa se zasrami što ga je napravila. Ili napravio – spol i rod tu ne igraju nikakvu ulogu. Ista je stvar s treptanjem: trepnu jedva jednom ili dvaput pa se istog trenutka zasrame tako da im otpadne trepavica (ili dvije); zažele potom želju (jer u tom su običaju isti kao i mi) pa se zasrame onoga što su poželjeli – a onda se zasrame zato što su se zasramili! U toj zemlji rumenilo lica posve je normalna stvar. Vidjevši me ovako blijedog (prema njihovim, uostalom, sramnim kriterijima), mnogi od Sramljana htjedoše me odvesti liječniku. I odveli bi me da ih nije bilo – sram.“
„Priglupa, infantilna priča. Rudimentarna igra riječima“, pokritizira naoštro gore izrečenu skasku Anton Ijekleop. „Bolje ti je da pišeš slikovnice nego što nas tu gnjaviš!“
„Antone, smiri živce, čemu takva agresija?“, reče Vespa Zijanri. „Uostalom, slikovnice se ne pišu nego se crtaju!“
„E pa neće biti!“, pronađe konverzacijsku nišu i ubaci se u zvukoplet riječi Ipompeja Polsed-Nidan. Slikovnice se, naime, slikaju. Nikako se ne crtaju, to zaboravite – premda je to vrlo česta greška, jedna od onih koje nam uporno zagađuju prostor javne komunikacije!“
„Da. Kao i krivo korištenje jotacije – kad se, na posve neprikladan i suštinski pogrešan način, slovo z pri nekim deklinacijama pretvara u x, čak i u javnim medijima informiranja! Na primjer: izazov, izazova, izazovu – i onda u akuzativu odjednom i bez razloga ixaxova!“
„Ixaxova?“, zainteresira se Padrim Skogac. „Možda i nije ispravno, ali kao ideja je hvalevrijedno! Uostalom, jezik se mijenja, jezični standardi moraju pratiti govorne navike, inače će nam se jezik arhaizirati. Pa što vi mislite, kako je latinski postao mrtvim jezikom?“
„Hm“, zahmka Neronija Požar. „Tako što je Rim propao, a novodoseljeni narodi nisu govorili latinski? Pa se latinski na kraju povukao, propao u Zemlju srama?“
„Tako je!“, poviče Hadrijan Ovimem, onaj s početka priče.“Upravo su tim jezikom govorili Sramljani kad sam ih onomad posjetio skliznuvši kroz mravinjak. Ni manje ni više nego latinskim. Ali ih je bilo sram to priznati – na latinskom!“
„Dosta tih pustih priča o Zemlji srama“, reče Padrim Skogac. Vratimo se ideji xovane jotacije. Mislim da je treba njegovati i održavati svježom. Za početak, nazdravimo joj – jesu li sve čaše pune? Dakle, nazdravimo za x!“
„Za x!!“, povikaše svi, osim jednog mladog mrava-samca koji se tu, uostalom, našao posve slučajno, i koji je posve nenadano i neutemeljeno ustvrdio svojim piskutavim mravoglasjem:
Ja sam iz Zemlje X!“

01.11.2017. u 07:49 • 23 KomentaraPrint#^

srijeda, 25.10.2017.

ZEMLJA ČUDA

Image and video hosting by TinyPic

Stranka pobjeđuje na izborima i drži se na vlasti duže od trideset godina. Kako joj to uspijeva, nikome nije jasno, čak ni glasačima Stranke. Stranački kadrovi nisu posebno kvalitetni, naprotiv: riječ je o jedva-obrazovanim poluinteligentima koji manirama podsjećaju na niže primate, govor pak kojih je teško razlikovati od zaumnog mumljanja, a kad još tim znakovitim značajkicama dodamo agresivnost i kleptomanske navike, čovjeku dođe da zaurla (u nadolazeću noć) i hej i ehej i ihaj i hokahej!
Nesposobnost u vođenju gospodarske politike priznaju neimenovani, pa i oni imenovani izvori iz samih vrhova Stranke. Stoga Stranka svoj gospodarski program zasniva na autoritarnoj propagandi ogoljenoj od svakog smisla, a uz to garniranoj najbezočnijim lažima otkako je svemira i eona.
Ni vanjskopolitički kadrovi nisu im bolji: malo-malo pa zaprepaste neku od bjelosvjetskih prijestolnica krajnje rudimentarnim i apsolutno nediplomatskim ponašanjem. Tako je prije dvije godine u lijepom plavom Parizu naš pomoćnik (naše) veleposlanice – za vrijeme jednog od ambasadorskih balova – stao na nogu pomoćniku veleposlanice jedne velike svjetske sile. Skandal je bio neminovan i neizmjeran.
Da ne govorimo o ministrici vanjskih poslova koja je – ima tome dobrih deset godina – zatečena kako usred prevažnog skupa u zgradi UN-a u New Yorku kopa nos uvijek rado viđenom predstavniku nevladinog sektora! Čitav je slučaj okarakteriziran kao izuzetno alarmantan i pod egidom seksualnog napada proslijeđen međunarodnim tijelima.
A što se kleptomanskih sklonosti naše Stranke tiče, primjera je doslovno bezbroj: Parlamentarni zastupnik V. D. pitao je prilikom jednog zasjedanja u jesen 2009. godina jednu članicu Odbora za održivi razvoj:
„Možete li mi posuditi papirnatu maramicu?“ – i nikada ju nije vratio.
„Papirnate maramice se ne vraćaju!“, branio se pred novinarima, a prisutni su uslijed svekolike gluposti i totalne bezočnosti izrečenoga rezignirano polijegali po podu. Čitava stvar je završila na sudu, ali su nakon pustih šesnaest godina sudovanja – kako to već obično i biva – sve nepravomoćne presude poništene jednim potezom pera!
Lokalna pak dužnosnica I. R. hladnokrvno je ukrala žvakaću gumu u trgovini i donirala je u humanitarne svrhe. Pred mjesnim je Odborom za kradljivu gumarabiku ponosito tvrdila da snimak nadzorne kamere ne predstavlja dokaz, jer je isti napravljen „u noći prelaska na ljetno računanje vremena, upravo tijekom onog izbrisanog sata koji se, samim tim, nije niti dogodio“.
Gradonačelnica P.-a, a to je stvarno notoran primjer, u gradu svojega načelnikovanja povećala je prirez na šećer, i to na konto „čudovišta koje već desetljećima terorizira grad i može ga se primiriti jedino ogromnom količinom šećera u prahu isporučenom na istočnom ulazu u grad, svakoga dana rano u zoru, u pola šest ujutro.“ Inspekcija, koja se blagoizvoljela odazvati na pritužbe nakon svega šest godina i osam mjeseci od pojave gore navedenog šećerno-prašnog nameta, utvrdila je kako je gradonačelničino čudovište ni manje ni više nego odeblji primjerak crvenoga kuhinjskog mrava! A kad je inspektorica, glasno grohotajući, pokušala zgaziti tog crvenog mališu, isti joj je naprasno odgrizao nogu! Tako da se pokazalo da je gradonačelnica bila u pravu, da rečeno čudovište, koliko god bilo minijaturno, jest opasno te da je prirez na šećer itekako opravdan.
Tako je to, tako idu stvari u Zemlji čuda (koja graniči sa Zemljom srama).

25.10.2017. u 17:54 • 22 KomentaraPrint#^

utorak, 10.10.2017.

RIBANE JABUKE

Image and video hosting by TinyPic

Rijeka Leta, rijeka zaborava, teče pokraj našeg sela; na lijevoj joj obali Oktogonalna šuma, na desnoj Naprasita ledina. Kako tko u selu zaima neugodno iskustvo, priđe rijeci, propere se u plićaku – malo lice, malo noge, malo ispod pazuha – i iskustvo nestane negdje u eteru, nošeno jakim zračnim strujama vrelog flogistona.
A jednom je jedna osoba iz sela – bilo je to strašno – zaimala vrlo neugodno iskustvo, prišla rijeci, popila je naiskap, zaboravila na sva svoja iskustva – ugodna, neugodna i ona bljedunjava – i postala bog/inja na par godina, jer u tih par godina korito rijeke Lete ostalo je suho, seljani nisu mogli njezinom svetom vodom ispirati svoja iskustva – neugodna, ugodna ili kakva god - a osoba iz sela, bog/inja ta, raširila se na vrh brda Buc, sjeverno od Pilić-jarka, seljani su joj prinosili hranidbene žrtve i molili je da pusti rijeku da potekne. I nakon par godina ona i potekne, sama od sebe, bez pomoći osobe-bog/inje, koja samim tim poteknućem i prestaje biti bog/injom – da stvar bude gora, istog joj se trenutka vrate sva iskustva, ugodna, neugodna i ikakva – i ona postaje nesretnija no ikad, prepuna neisperivih iskustava, jer rijeka Leta ne ispire iskustva bivših bog/inja, to joj je kao neki princip, je li, ili pak slučajni nusprodukt gore opisanih da li zbivanja?
***
Rijeku Letu seljani koriste i za igru ribanih jabuka. Igru najčešće vodi neoženjen mladić. Na glavi mu šešir od muslina, na nogama kaljače od cica. Košulja mu toliko bijela da posramljuje snjegove. Samtaste hlače u fronclama, čarape od miholjske paučine. Seoski kovač za tu priliku napravi novi ribež. Uglanca ga tako da mu se svaka zraka sunca odbija do neba. Poklanja ribež mladiću; mladić rado uzima poklon; tegleći ga (jer radi se veleribežu od dobrih 30 kila), prilazi kaci od grckovine. Od jabuka bira dvije: najcrveniju i najzeleniju. Začas ih na veleribežu oriba – oripci meko padaju na dno kace, kaca je još uvijek pretežno prazna, no mladić ne prestaje s ribanjem: oriba u kacu prvo svoje nokte, zatim prste, podlaktice i nadlaktice. Potom riba noge: nokti, prsti, stopala, potkoljenice, natkoljenice. Na red zatim stiže glava: kosa, tjeme, lubanja, njezin sadržaj te sretno, do samog kraja nasmiješeno lice. I onda torzo. Treba ponekad i pola dana da se ribanje zgotovi – prsni koš ponekad zapne pa je potrebna intervencija cijelog sela.
Kad završi s ribanjem, mladić ode ka obali Lete i cijeli se umoči. I vode Lete obnove mu tijelo u potpunosti, i on još iste večeri đipa na seoskom prelu, sijelu i kirbaju. Oripci iz kace idu, dakako, u štrudle, gdje bi drugdje?
***
A ima i, malo dalje, južno od sela, još jedna rijeka. Zove se Stiks. Tko u nju pogledom… ah, ništa, ništa. Tko njezinom vodom… no, nije važno. Tko zapliva virom… ma koga to još uopće zanima? Uglavnom, ima južno od sela još jedna rijeka. Rijeka Stiks se zove.

10.10.2017. u 16:15 • 19 KomentaraPrint#^

utorak, 03.10.2017.

ZVRJI, BRUJI, ZVEČI, CVRČI

„Rattigan Glumphoboo“ (Virginia Woolf)

Image and video hosting by TinyPic

Trebalo im je svega dva'es i pet godina braka da izmisle svoj tajni, intimni jezik. Mnogi ga bračni parovi imaju. Neki ga stvore nakon pet, neki nakon petnaest, a neki – kao naši protagonisti bračni Eteluja i Golemar – nakon cijelih dvadeset i pet.
Jezik ljubavi koji razumiju samo posvećenici. I -ice. Garancija bračne sreće. Štit od vanjskog svijeta, dokaz dubinskog razumijevanja. I što sve ne. Jao parovima koji ga ne uspiju razviti, jer nije u pitanju samo lingvistička nego i emocionalno-empatijska manjkavost.
Tako da su Eteluja i Golemar bili sretni što imaju ekskluzivan ljubavni te brakovodilački jezik za razmjenjivanje poruka, porukica, nježnosti, tepovanja i inih džentlnalija.
„Hojdabar balintorata vaskanac“, reče jednog jutra Eteluja, dok je Golemar kuhao kavu; gledao ju je (kavu) kako kipi, ne mogavši uslijed specifičnog mu opsesivno-kompulzivnog poremećaja skinuti džezvu s vatre.
„Alibat! Vuliis!“, odgovori Golemar gledajući i dalje, i to s jedva prikrivenim uživanjem, kako zapjenjena crna tekućina nadire preko savršeno čiste površine šporeta.
I kava je iskipjela, šporet se zaprljao, a prljavština se ubrzo i skorila. Ali sve to nije bilo važno, jer imali su Eteluja i Golemar svoj vlastiti jezik kojim su se sporazu…
A zapravo i nisu. Jer nad njihovom se bračnom srećom nadnosio taman, neobično plačljiv oblak; podrivale su je (istu tu bračnu sreću), sa svih strana osim gornje, gujavice sprdnje; nosili su je amo-tamo kužni, kružni i tjeskobni vjetrovi.
Oni sami – Eteluja i Golemar naime –uopće nisu razumijevali taj svoj tajni jezik! A, bogami, nisu se uspijevali sjetiti jesu li ga ikada i bili u stanju razumjeti. Ili su se ispočetka – mladi, nujni i željni obola – tek pravili da ga razumiju ne bi li si objačali ljubavnu strast i opći privržaj. Ili im je pak, pomišljahu Eteluja i Golemar u trenutcima pojačanog nuja, tajni jezik bio posve razumljiv do dana današnjeg, do dana tijekom kojega je, očito, došlo do druge babilonske jezične pometnje. Prva, povodom izgradnje Kule babilonske, podrobno je opisana u Knjizi postanka, dok ovoj drugoj povod i nije bio potreban, s obzirom da se svijet, to je valjda svima jasno, ionako približio svom konačnom stanju.
Da, zaključiše, Eteluja i Golemar, o jezičnoj je pometnji riječ, sporadičnoj i donekle neprolaznoj pojavi. Treba samo čekati. I – čekati.
Jedino ako… Jer ako je pometnja na stvari, pomela bi vajda sve jezike, tajne, kao i javne. Upita zato Eteluja Golemara, na javnom i službenom hrvatskom jeziku:
„Imaš mi razmijeniti sto kuna?“
„Što?“, odgovori Golemar. „Zašto tako šuškaš dok govoriš, ništa te ne razumijem!“
„Kažem: sto kuna!“
„Zezaš me, draga? Izmišljaš neki novi tajni jezik?
„Odgovori mi normalnim jezikom kad te lijepo pitam!“
„Koji joj je to jezik?“, pomislio je Golemar.
„Koji mu je to jezik?“, pomisli Eteluja.
To je jezik groda njoga.

03.10.2017. u 17:02 • 17 KomentaraPrint#^

petak, 22.09.2017.

KLIMATSKA FIKCIJA

Image and video hosting by TinyPic

„Pada kiša!“, poviče predstavnica stanara i svi suvlasnici zgrade potrčaše napolje ne bi li se uvjerili u vijest koju su upravo čuli.
Ali kiša nije padala. Bilo je suho, kao i uvijek.
„Opet si lagala!“, ljutito reče suvlasnik Ertel Novat.
„A vi ste svi opet nasjeli!“, naruga se predstavnica stanara, imenom Jurejka Top.
***
Kiša nije pala već skoro deset godina. Proklete da su klimatske promjene!, klicali su mnogi. Istinabog, suše nije bilo. Snijeg je padao redovito, tuča također. Rosa je jutrimice dosezala do koljena. Kakva suša – poplava, poplava bez kiše je to… (Proklete da su klimatske promjene!)
***
Predstavnica stanara kružila je oko zgrade u unajmljenom vozilu na krovu kojega se bečio velemegafon.
„Ovo nije vježba!“, grmjela je. „Vani pada kiša, vani pada kiša!“
Svi suvlasnici zgrade potrčaše napolje. Kiše nigdje i niotkuda.
„Još jedna od tvojih prijevara!“, reče suvlasnica Žunka Mrz. „A otkud si platila razglasni automobil, od pričuve, zar ne?“
„Ne, nego od Europe! Aplicirala sam za projekt.“
„Tko sve danas ne aplicira – a gdje ti je kiša? Pokaži mi je, više se ni ne sjećam kako izgleda!“
„Kiša?“, upita naizust predstavnica stanara Jurejka Top. „Pa rekla sam da je ovo samo vježba!“
(Ali nije bila vježba: jedna kišna kap stvarno se otela jedva vidljivom oblačku što se smjestio blizu Sunca, poput prhkog krmelja. I stigla je do tla ta kišna kap, i upilo ju je to žedno tlo, ali požeđa i dalje, isto to tlo, jer što je tlu, jednom poštenom, plodnom, prosto-proširenom tlu, što tom veličajnom veletlu uopće znači jedna kišna kap?)
***
Predstavnica stanara išla je od vrata do vrata i nudila – kišobrane.
„Opet muljaš!“, ustvrdi suvlasnik Geneo Patare. „Nema kiše – nema kišobrana!“
„Ali mogu se iskoristiti kao suncobrani. A opet, u slučaju da kiša jednom ipak padne…“
Uto se u hodniku pojavi Zbor stanara pjevajući staru narodnu pjesmu:
„Kiša pada, trava raste, gora zelena!“
Predstavnica stanara podijeli članovima Zbora kišobrane, ne bi li im time osvježila scenski nastup. Članovi Zbora, sveudilj pjevajući, svi odjednom rašire kišobrane, a, kako hodnik bijaše prilično uzak, žice kišobranske stadoše se upinjati u zidove te mnoge od njih i popucaše.
„Eto!“, reče predstavnica stanara. „I gdje smo sad?“
Zbor nastavi s pjesmom:
„U toj gori raste momče sitno, zubato!“

22.09.2017. u 20:50 • 27 KomentaraPrint#^

petak, 15.09.2017.

MATE MATEMATIČAR

Image and video hosting by TinyPic

„Matematika je jezik prirode“; objavi Matijas Požunski, u narodu poznat kao Mate Matematičar.
„Ne, nego Božja glazba“, usprotivi se Solea Bur poznata i kao Solea Solfeggio Zatravskaja.
„Želiš reći da je Božja glazba jezik prirode ili pak da je matematika Božja glazba?“, zatraži razjašnjenje Dita Duale, zasada bez prihvatljivog nadimka.
„Želim reći…“, ali ne reče nego zapjeva Solea Solfeggio narodnu pjesmu o dva brata koja su zajedno krenula u rat, ali ih je – na putu u rat – zatekla objava mira. Objavu su na sve načine nastojali opovrgnuti, ali nisu uspjeli u tome, vratili se kući praznih rukava, a jedan od njih još se i zaručio.
Dita Duale nije voljela narodne pjesme pa je stala vrištati. Cijeli je taj, inače veseli gaj, odjekivao od njezine vike. S obzirom da se vika nastavila u nedogled, gaj se sneveselio, postao naprosto depresivan.
Kad se nedogled svršio, Matija Požunski, alias Mate Matematičar, reče:
„45X – 23Y = nacionalni park! Što dokazuje da je matematika jezik prirode.“
„Ne, nego je nacionalni park glazba bogova!“, usprotivi se Solea Bur, odnosno Solea Solfeggio Zatravskaja.
„Znači li to“, upita Dita Duale, „da je 45X – 23Y glazba bogova?“
„To znači…“, ali ne reče nego zapjeva Solea Solfeggio, zapjeva međunarodnu pjesmu o četrdeset i petoro braće što su se u isto vrijeme zgranula i, bivajući kršćanima u vjeri nesklonim vremenima, istovremeno prekrižila. A u pjesmi bijaše riječ i o dvadeset i tri sestre što su, u predvečerje svjetskoga rata, počele rasti kao stabla iz muljevitih i ljekovitih močvarnih voda.
Dita Duale nije voljela međunarodne pjesme pa je uložila diplomatsku notu protiv cjelokupnog inozemstva. S obzirom da je nota u sebi imala komadić vječnosti, na odgovor se čekalo danima. Dani su prošli, odgovor je stigao, a odgovor bijaše negativan. Svima kao da je laknulo.
„Sad mi je laknulo“, objavi Mate Matematičar. „Ili, rečeno jezikom prirode: – 4 + 4 = 0!“
„Sad mi je laknulo“, podjednako se izrazi Solea Solfeggio, „kao što i bogovima lakne kad treštanje Božje glazbe konačno prestane oko tri u noći, tihoj noći.
„Meni je laknulo, a zapravo…“, dometne Dita Duale, a Solea Solfeggio je, kao i uvijek, poklopi pjesmom. Ovoga puta bila je to pjesma koja slavila čovjekova dostignuća, kestenjaste uvojke, evolucijsku paradigmu, kreativno nasilje, samoprijegor i održivi razvoj. Unatoč pretencioznoj tematici, pjesma je trajala kratko, ni dvije cijele minute, poput kakve post-punk uspješnice. A kad je svršila, pjesma, nikome nije laknulo nego je cijeli taj veseli gaj, a i šire od veselog gaja, možda i cijeli svijet, možda i cijeli svijet.

15.09.2017. u 15:48 • 17 KomentaraPrint#^

nedjelja, 03.09.2017.

PREDSJEDNIK SVIJETA

Image and video hosting by TinyPic

„Ovu bi molbu svakako trebalo progurati“, reče Kunda Kavalo, predsjednica Maloga vijeća – a sjednica još nije bila ni započela.
„Zašto baš tu molbu? U kakovom je molbenik psihičkome stanju?“, upita Ungra Mrg, predstavnica unilaterale.
„Nebitno“, odgovori predsjednica. „U vezi ove molbe zvao je Predsjednik svijeta.“
„Zdenko? Kakve veze ima on s tim?“
„Pa i naša je ustanova u svijetu kao i sve druge, zar ne?“
„Da, ali svjetski predsjednici bave se, koliko ja znam, svjetskim poslovima. A ovo je više stvar lokalne samouprave.“
„E, za ovo je urgirao sam Predsjednik. Bilo bi glupo ignorirati ga.“
***
A kad je sjednica Vijeća konačno počela, gore spomenuta molba bi i službeno pročitana:
„Molim gore navedeni naslov“, reče molba glasom predsjednice Maloga vijeća, „da mi omogući stupanje u program za uzgoj ljudi, a za potrebe proizvodnje ljudetine te izvoza iste na tržišta tzv. ljudožderskih država. Obrazloženje: u zadnje dvije-tri godine poprilično sam psihički propao, što iz intimnih, što iz javnih razloga. Više mi se ne mili živjeti, a htio bih nekako pridonijeti općem dobru. Zato Vas molim da mi…“, i tako dalje u istom stilu.
„Mislim da bismo“, reče predsjednica Vijeća, „ovu molbu trebali uvažiti. I prihvatiti.“
„Zašto baš tu molbu?“, upita Krasna Koraba, predstavnica Udruge za uzgoj i preuzgoj. „Sigurna sam da u ovom vremenu krize morala svakodnevno stiže na stotine molbi!“
„Možda“, diplomatski odgovori predsjednica Vijeća, „ali ova molba je 'potkožena'.“
„Potkožena?“, upita Kumoid Barao, predstavnik beskućničke središnjice. „Potkožena čime? Dok se na listama čekanja za uzgoj već godinama koče imena tisuće beskućnika, ovi potkoženi, bogami, nemaju što tražiti!“
„Da, ali za ovu molbu su mi javili s najvišeg mjesta…“
„Javili, što?“, upita Durinda Balalaja, predstavnica Stranke nesterilizljivih.
„Pa, da bi je bilo dobro prihvatiti.“
„Zašto, pobogu? Iz moje je stranke već šesto dvadeset troje ljudi podnosilo molbu. I ništa. A ne mogu se sterilizirati. I što bi sad trebali? Poženiti se, poudavati, nastavljati vrstu, kao da nije bilo ništa… Ništa!“
„Ali“, zaunjka predsjednica Vijeća, „za ovu je molbu sam Predsjednik svijeta molio da se uvaži.“
„Zdenko?“
„Zdenko.“
„To je nešto sasvim drugo. Mislim da bismo…“
Uto sjednica Maloga vijeća naprasno bi prekinuta upadom mesarske osobnosti narešene krvavom pregačom.
„Pobježe!“, reče osobnost.
„Kako?“, uzbuni se predsjednica Vijeća. „Pa jesmo li se dogovorili da im se prvo odrube glave!“
„I odrubljena mu je glava! Samo je odjednom ustao i otrčao, onako bez glave, krvoliptajući.“
„Kao kokoš?“
„Kao kokoš“, reče on, i činilo se da će sjaj u njegovim očima nadjačati poslijepodnevnu osunčanost tog, inače posve običnog ranojesenjeg dana.

03.09.2017. u 14:24 • 20 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.08.2017.

PLIMA-UREĐAJ

Image and video hosting by TinyPic

„Dolazi plima!“ usklikne netko, a priobalni ekosustav živne u sekundi.
Jutro je bilo prekrasno, poput ulja na svili, tek neznatno ispucale patine. U daljini se čulo rondanje plima-uređaja. Jedan se vrabac s velike visine stuštio u novonastali plićak, svojim malim kljunom iz pijeska iščeprkao poveliku jegulju, pa se vinuo natrag u zrak – iz morskih u zračne struje, životinjica jedna!
Nakon vrapca, isto napraviše kokoš i vepar što su se motali u blizini: kokoš je svojim kljunom (većim, znatno većim od vrapčeva) iz zaplimljenog pijeska iščeprkala morsku zvijezdu, dok je vepar tupim kljovama iskopao poveliku Posejdonovu lastu – dotad nepoznatu morsku vrstu! Nosao je (na tim istim kljovama – s tim da ih je prije nosanja ipak dao malo naoštriti) vepar svoj ulov posvuda po priobalju i sve zainteresirane jedinke upoznavao s vrlo interesantnim značajkama istoga.
A onda je, veprina ta, naočigled sviju smazala morsku novolastu, progutala je sve do želuca i dalje; nešto kasnije se (veprić naš najedeni) spetljao s gore rečenom kokoši: 17 mjeseci kasnije rodio im se – kokopar! A kasnije, mnogo kasnije, netko je usvojio, uhranio pa zaklao i na kraju ispekao tog neutješnog hibrida - i najeo se veprokokošine do brade!
***
„Dolazi plima!“, usklikne netko, a s plimom nadođe i učiteljica plivanja vodeći na uzici ekipu budućih plivača – tzv. neplivača.
„Gospodo neplivači!“, započne ona s teorijskim dijelom obuke. „Imate dvadeset sekundi da proplivate“, dovrši s teorijskim dijelom obuke pa ih primjenom lakopješačke sile sve do zadnjeg pobaca u more.
Neki su proplivali. Drugi nisu. Srećom, plimni je val tek pristizao (premda je plima-uređaj radio punom parom) more je bilo plitko, nitko se nije utopio. Onima koji su proplivali, učiteljica plivanja uruči limene medaljice i pošalje kućama, a ove druge što su zakontinuirali s neplivanjem pospe nekakvim, navodno vilinskim prahom i također ih pošalje kućama.
Plima-uređaj rondao je i dalje. Razina mora rasla je polako, golema masa slane vode žmigala je na suncu i iritirala možebitne oči još možebitnijih promatrača. Na nebu je još bio prisutan bijeli odslik Mjeseca, onog Mjeseca koji se pravio da s cijelom tom plimnom rabotom nema nikakve veze.
Nekolicina (možebitnih) promatrača izležavala se na ligeštulima, u mislima s upravo nadolazećom plimom, kao i s predstojećom osekom. Jedan od promatrača, može biti neki Kenet Karavelić tamne kompleksije, promeškoljio se u ligeštulu i izgubio jednu od svojih ključnih značajki, koja mu je u bitnome određivala karakter i osobnost! Kriknuo je jedva čujno (jer plima-uređaj je i dalje rondao) i isprva nastojao zatajiti svoj gubitak, no onda je ipak odlučio dopustiti da se o istom pročuje: svi uokolo poustajaše sa svojih ligeštula i u sjeni plimnoga vala stadoše po žalu tražiti izgubljenu značajku. Nisu je našli, dakako.
„Pojavit će se oko ručka, kad se plima povuče“, reče Kenetu ligeštul-kolegica, neka Ondrla Ravinski.
„Može biti“, doda Ulea Jansen. „Svašta ljudi pronalaze na plaži za vrijeme oseke.“
„A što ako…?“
„Pojavit će se. Pronaći ćeš je i zalijepiti superlijepkom na mjesto na kojem je bila i prije. Nitko neće primijetiti razliku.“
„Zapravo“, zbuni se Kenet Karavelić, „ona nije bila pričvršćena za tijelo. Više kao da je… lelujala oko mene.“
„A tako – onda me nimalo ne čudi što si je izgubio. Treba paziti.“
„Paziti i b…“, doda Ulea Jansen, ali je Kenet nije čuo, jer je plima-uređaj upravo zarondao jače.

27.08.2017. u 14:46 • 20 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se