pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

četvrtak, 12.04.2018.

I WANNA HOLD YOUR HEAD

Image and video hosting by TinyPic

S obzirom da je pošto-poto htjela od svojega uma načiniti izvorišnu osnovu usmene predaje – uključujući u istu puste korpuse narodnih poslovica, deseteračkih pjesama i prostih, najprostijih viceva – Lila Lunarević sjedila je sama za stolom u jednom kafiću u južnoj Trešnjevci. Sjedila je sama, i to zato što je imala ambiciju postati izvorištem usmene predaje ne samo za svoj matični narod, nego i za cjelokupno čovječanstvo. Stoga joj nitko i nije htio sjesti za stol i praviti društvo, jer obitavala je u naveliko ekskluzivističkoj zajednici ljudi koja takve kozmopolitske planove nije praštala lako.
A onda joj je unatoč svemu netko prišao.
„Je li slobodno?“, pitao je momak od toliko i toliko godina, ni manje ni više.
„Pa ajde“, odgovori Lila Lunarević u nadi da joj se upravo ukazuje prilika da započne sa širenjem jednog primjera usmene predaje.
Zato ne dopusti momku da dođe do riječi nego započne s pjevanjem narodne pjesme koju je upravo smislila:
„Hej momak, dođi ovamo
Nešto bih te pitala
Al' ne očekuj puno od mene
Cijele sam noći skitala!“
„Gdje si to bila? U nekom klubu? Zar četvrtkom?“, upita momak.
„Ma zaboravi“, reče Lila Lunarević nadajući se upravo suprotnome, da momak neće zaboraviti njezinu nakaznu pjesmicu, da će mu se zalijepiti za mozak i da će je, pomalo i prisilno, zapjevati u mnogoj javnoj situaciji i tako doprinijeti njezinom širenju – širenju Liline narodne pjesmice, ne situacije.
„To ja samo tako pjevam.“, dodadne Lila.
„Onda ću prijeći na stvar“; odvaži se momak. „Sviđaš mi se, i to poprilično. Mogu li te držati za ruku?“
„Ne možeš, naravno da ne možeš. To nije pristojno. I kakav ti je to uopće izvještačen ulet? Daj nešto tradicionalnije!“, reče Lila Lunarević u nadi da će joj udvarač uzvratiti narodnom pjesmom kojom ga je maloprije inficirala, ali u ponešto prerađenom obliku. I doista, momak zapjeva kao omađijan:
„Hej mala, dođi ovamo
Nešto bi' te pit'o
Ne očekuj puno od mene
Nisam ti ja drug Tito!“
„To je to!“, oduševi se Lila Lunare. „Josip Broz Tito naročito je pogodan lik za osjemenjivanje usmene predaje! Idemo odmah u kafić nazvan po njemu, zgodno smještenom na trgu nazvanom po njemu.“
Ali dok su se oni s Trešnjevke doklatili do HNK, trgu su već promijenili ime, a kafića nigdje nije ni bilo.
„Ah, vrijeme promjena“, reče Lila Lunarević. „Ali neka, ima još likova naročito podesnih za prenošenje usmene predaje, narodnih umotvorina i koječega još.“
„A to bi bio?“
„A to bih bila valjda ja. Cijeloga života asistiram svim tim silnim narodima i međunarodima u stvaranju i prenošenju njihovih priglupih umotvorina, pa valjda i ja zaslužujem svojih pet minuta! Evo me svjetski ume, stižem – vrijeme sad!“

12.04.2018. u 17:06 • 19 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.04.2018.

SAD PAK PA TO

Image and video hosting by TinyPic

Rutinirani tiranin Tarian Tourette sijedio je na stolici bez naslona. Kosa mu je iz sata u sat bivala sve bjeljom i bijeljom. Svjesno je odlučio posijedjeti kako bi djelovao starije i autoritativnije građanima države koju je tiranizirao; dan ranije izašao je ulicu i jednoj građanki stao na nogu. Stajanje na noge građanima smatrao je paradigmom tiraniziranja; svi raniji tirani, njegovi prethodnici, nisu mu bili dorasli, smatrao je, upravo zato što su se libili silaziti među narod i odabranim primjercima istoga čepati stopala!
A sad je, eto, sijedio i sjedio u isti mah. Stolica je bila bez naslona iz razloga asketizma, a čitav se prizor odigravao u napuštenoj veš kuhinji Predsjedničke palače iz razloga eskapizma – jedva je uspio pobjeći svojim tjelohraniteljima. Ali ne zadugo. Sjedio je i sijedio jedva tri sata kad su ga pronašli i odmah otpočeli s mučnim procesom prisilnog hranjenja.
„Jedite“, rekla je Maxima, šefica tjelesne straže Tariana Touretta gurajući mu cijelu šaumšnitu u širom otvorena usta. „To je za vaše dobro.“
Za dobro ili za ne-dobro, tiraninu je pozlilo i isprovraćao se po cijeloj veš kuhinji, koja je potom definitivno bila zatvorena za svaku svrhu i namjeru. Poslali su po predsjedničkog liječnika, zatim i po frizera. Taj je pak Tourettu htio obojiti prerano posijedjelu kosu. Ali Tourette je to rezolutno odbio, a još mu je, frizeru, stao na nogu. Neka zna, taj samostalni uslužni djelatnik, tko je gazda u ovoj državi!
Zatim je krenuo – tiranin Tourette – u obilazak predsjedničkog zoološkog vrta koji je bio toliko prostran da su se životinje u njemu osjećale slobodnijima nego u divljini. U vrtu se Tourette posvetio svojim uobičajenim rutinama. Prišao je ljamama i onoj najkrupnijoj pljunuo u lice; sa slonovima je otplesao partiju charlestona, s fokama podijelio porciju srdela, da bi potom sišao u južnoamerički mravinjak i mravljoj kraljici – stao na nogu!
No, nije mu bilo dosta tiraniziranja. Izašao je na ulicu, među narod, koji ga, onako izbijeljene kose, nije prepoznao. I kad je stao na nogu tom narodu, isti se pobunio. Izbila je bijesna revolucija. Demonstracije, zaumno urlanje, kolci, krvave glave, barikade, hapšenja i svakojaka grčenja. Tourette do daljnjega više nije mogao van iz palače. Mogao je, istina, posjećivati gore spomenuti zoološki, kao i botanički vrt koji je bio dijelom istog kompleksa. U tom je pak vrtu dražio biljke mesožderke, rugao se stoljetnim hrastovima, a jednoj je naročito mladoj visibabi – stao na nogu.
U međuvremenu je revolucija napredovala na štetu tiranina. Zaumno urlanje ulice čulo se i u predsjedničkoj spavaonici. Jednog jutra Touretta je probudila Maxima, šefica njegove tjelesne straže. Probudila ga je oštrim drmusanjem a zatim mu je – stala na nogu.
„Ščm je sad pak pa to?“, upita tiranin.
„Što?“
„Ščm!“
I tako se tiranin uspio održati u poziciji moći.

02.04.2018. u 10:19 • 17 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.03.2018.

ALISA U ZEMLJI PROPOLISA

Image and video hosting by TinyPic

„Ovo je zemlja propalica!“, reče Alisa. „Odlazim odavde!“
Ali nije mogla otići samo tako, iz te zemlje u kojoj se zatekla neznano kako. Možda je ušla (u tu zemlju) kroz jazavičju jazbinu, dok se ovaj (jazavac bajni) parničio po sudovima općinskim, županijskim i regionalnim. A možda su je (Alisu) jednostavno tutnuli unutra (u tu zemlju), poput šahovske figure što se tutne k ploči kad pješak dođe svom logičnom kraju. A možda… a možda i nije.
Bilo kako bilo, Alisa je krenula dalje, krenula, išla i naišla na zamku. Zamka se sastojala od svježe iskopane rupe golemate, u kakvu je mogao upasti i odrasli slon vojskovođe Hanibala Naprasnoga! Rupa je bila pokrivena suhim smiljem, a na dnu rupe ležao je oveći komad propolisa.
„Da namami i krupniju divljač!“, zaključila je Alisa glasno, kad se iz šume promolio mravojed s džepnim satom.
Bio je iznimno nesretan, taj mravojed, ponajviše zbog činjenice da je raspolagao džepnim satom a da, jadan, nije imao džepa!
„Kako je to moguće?“, pitao je žalobnim tonom.
„Ne znam“, odgovorila je Alisa. „Možda i nije.“
„Nije?“
„Možda i nije moguće!“
Mravojed, iznenađen Alisinim odgovorom, upadne u gore opisanu zamku i sav se uvalja u propolis.
„Jao!“, reče. „Kako to peče!“
„Ali je zdravo“, reče Alisa i krene dalje.
A dalje, malo dalje, Alisa je susrela ratnog veterana.
„Veterinara?“, začudila se. „A gdje su ti životinje?“
I dok joj je veteran objasnio razliku između veterinara i veterana, bukne novi rat u koji veteran, htio-ne htio, htjedne poći.
„Čekaj!“, zaustavi ga Alisa. „Nisi mi rekao u kojem si to ratu ranijem ratovao, u kojem si postao veteran!“
„Ah“, reče veteran,“ bio je to jedan skroz na skroz pravedan rat.“
„A ovaj sad?“
„To ćemo vidjeti kad završi. Idem sad. Otpjevaj mi jednu borbenu!“
„Ne znam ja nijednu borbenu. Znam samo onu staru brojalicu: 'En-ten tini'“
I počne Alisa odbrojavati brojalicu, ali brojalica iz nepoznatih razloga ispadne posve drukčija:
„Hren te slini,
strava mraka, brini,
strava mraka, pika svraka,
zmija zmaja paf!
Grif graf kruf,
gjelem melem čuh!“

21.03.2018. u 16:18 • 22 KomentaraPrint#^

nedjelja, 11.03.2018.

O PROBAVI

Image and video hosting by TinyPic

„Probava počinje u ustima“, reče Arizona Oregon.
„Točno“, složi se Vatikan Liechtenstein. „Jednom davno, kad sam bio mlad, ljubio sam se sa svojom simpatijom i nenamjerno joj probavio jezik! I dan danas se, poučen traumom, ljubim bez jezika, pušim bez uvlačenja, trčim bez poskakivanja.“
„Upravo tako“, dosloži se Burma Myanmar. „Ljubav ide kroz želudac. I zato, kad sam jako zaljubljena, bolujem od zatvora – inače bi mi ljubav otišla iz želudca i iz probavnog trakta cijelog.“
„Kažu i to da je sreća uglavnom stvar dobre probave!“, dosjeti se Senegal Čad.
„Točno“, složi se Bocvana Burundi. „Sreća svakako jest produkt dobre probave, jer sreća je sama po sebi – sranje! Kad ste još vidjeli sretnu osobu koja ne sere cijelo vrijeme? Nikad, apsolutno nikad!“
„Probava je, s druge strane, garancija svjetskog mira“, reče Gana Benin.
„Kojeg svjetskog mira?“, upita Bolivija Paragvaj. „Pa čovječanstvo u cjelokupnoj povijesti nije iskusilo ni jedan jedini tren bez rata! Ako se ne ratuje ovdje, onda se ratuje ondje – ako ne onamo, onda pak tamo. I tako dalje…“
„To je, doduše, točno“, reče Virginia Massachusetts. „Ali ne zaboravimo, ipak, da probava počinje u nogama!“
„Zar nismo rekli da počinje u ustima?“
„Da, ali da bi nešto stavili u usta, moramo otići po hranu.“
„Ali da bi otišao (na nogama, naravno) po hranu prvo moraš nešto pojesti – ne ide se na put natašte. Pojesti nešto, dakle, staviti u usta – jer probava počinje u ustima“, reče Arizona Oregon.
„Točno, ja to najbolje znam“, reče Vatikan Liechtenstein.
„I mi znamo“, dometne Butan Laos, „da ti to najbolje znaš. Maloprije si nam, naime, pričao o tome kako si probavio jezik svoje simpatije. Ali pravo pitanje glasi: ako već imaš tako moćne enzime u slini, kako to da već nisi probavio i vlastiti jezik?“
„Ih, pa to je barem lako! Vlastiti je jezik otporan na vlastite enzime – to spada u osnove fiziologije!“
„Hm, društvo“, reče najednom Victoria Queensland, „kad smo već kod toga moram vam reći: došla sam u posjed povelike količine enzima! Prodajem ih vrlo jeftino…“
„Zaboga, Victoria“, reče Antar Ktikachu. „Pa sad je početak veljače. A enzimi se ne prodaju zimi! Pa to svi znaju!“
Glasovi sa strane stadoše potvrđivati gornju objavu:
„Da, da, nikada enzimi zimi.“
„Zimi, ni pod razno“
„Sred snježne, duge i bijele zime,
čekaj do proljeća na enzime!“
***
Probava počinje, čim se dojmovi slegnu.

11.03.2018. u 20:09 • 23 KomentaraPrint#^

četvrtak, 01.03.2018.

U ZEMLJI NEMILOSTI

"Oh Lord, won't you buy me..." (Janis Joplin)


Image and video hosting by TinyPic

Mučila ju je neizvjesnost, Herminu Schrödinger, profesionalnu postolarku koja je, igrom slučaja, živjela u jednom selu blizu prijestolnice. U Zemlju nemilosti emigrirala je rano, prije svih, a svojim se postolarskim umijećem obogatila tek nedavno. Dugo je vremena radila svakojake poslove: isprva je u jednom bistrou prala tanjure. Nakon toga je tanjure prala u Hotelu Ritz – iste one tanjure koje je prala i u bistrou i koje je, jedne naročito zamorne večeri, oprala izrazito loše pa joj ih je – skupa s otkazom – poslodavac uvalio umjesto zaostalih plaća, e da bi ih ona potom nosala uokolo po ovoj nemilosrdnoj zemlji, poput kakve trgokarmičke popudbine.
To je bilo prije, a sad, kad je postala bogata, mučila ju je neizvjesnost. U garaži joj se bečila grinč-nova mečka, najnoviji model Mercedesa, koji točno, ne bih navodio, da ne spominjem uzalud te šifre luksuza, ta statusna slova, te brojke ponosa i slave. Bečila se mečka, ali nije htjela upaliti. Barem je to bilo tako prošle večeri, kad je pokušala izaći u grad na kotačima tog svog novog vozila. Mehaničar joj je rekao da se to povremeno događa, da i najkvalitetniji svjetski automobili naprosto neće upaliti i da treba samo pokušati ponovo nakon dvadeset i četiri sata – u 90% slučajeva vozilo, ako je iole kvalitetno, a Mercedes-mečka to sigurno jest, upalit će bez problema, a slučaj nepaljenja neće se ponoviti u sljedećih deset, ma u sljedećih sto godina ako treba!
A treba…
Jer Hermina Schrödinger i ove je večeri naumila izići u grad, ne bi li pronašla budućeg bračnog partnera. Jer tome izlasci i služe, napose večernji, pronalaženju partnera, ne nužno bračnog. Imala je sve u životu – i bogatstvo, i novac, i materijalno blagostanje. Ali ljubavi nije imala. Istina, imala je ona neke partnere, ponekad i ponegdje, ali još ni u jednom slučaju nije se ispostavilo da je to – to. Uvijek je, na posljetku posljetaka, ispalo da je to – ono. Ili, još gore, da je ovo – ono. Da, bilo je i takvih slučajeva…
Odlučila je stoga, unatoč opsežnosti svojih postolarskih poslova, pročestiti večernje izlaske. Jer željela je pronaći pravog partnera u svrhu braka i produženja vrste! Djece, istina, nije željela imati. Držala se one stare po kojoj „roditelj najbolje zna što je dobro za njegovo dijete.“ Za dobro njezina djeteta, smatrala je, najbolje je da se uopće ne rodi. Tako je najsigurnije, mislila je.
No, unatoč čvrstoj odluci da dijete neće imati, istodobno je odlučila da će ga imati! Nije bila pristalica ideje prema kojoj čovjek između dvije suprotne opcije mora odabrati jednu. Ona je odabrala obje. Istodobno, nije odabrala nijednu. Paradoks je držala majkom kreativnosti, a kreativnost, pak, ocem uspješnosti. Uspješnost je, međutim, držala pradjedom ustreptalosti – zašto, nije ni sama znala.
Općenito, znala je vrlo malo. Bila je najbogatija postolarka u prijestolnici i željela je te večeri izići u grad – toliko je znala. Željela je isto to napraviti i prošle večeri, ali njezina mečka nije htjela upaliti.
Nakon podužeg oklijevanja, odjenula se svečano i sišla u garažu. Pogladila vozilo po maznoj šasiji, potom otvorila vrata i ušla. Posegnula za ključem i pokušala upaliti tu svoju mašinu – i opet nije uspjela.
***
„Jednom u milijun slučajeva“, rekao joj je mehaničar preko telefona. „Radi se o čistom slučaju. Probajte opet sljedeće večeri.“

01.03.2018. u 06:59 • 20 KomentaraPrint#^

utorak, 20.02.2018.

SVE ŠTO KAŽEŠ TO SI TI

Image and video hosting by TinyPic

„Malograđanska formulacija u sebe samozaljubljenog, dostojanstvenog i iznad banalnih poplavnih sitnica u svakom pogledu uzvišenog hrvatstva govori: Hrvati su kulturan evropski narod, zapadnjački, latinski orijentiran, koji nema i nikada nije imao nikakve veze ni dodira s istočnim provincijama ove zemlje“, reče Miro-Slavica Kileža.
„Da“, odgovori Anton Buckov, „ali malograđanštinu definiramo kao skučen svjetonazor nesposoban izdići se iznad navodnih vlastitih interesa, u ime kojih reprezenti takvoga svjetonazora neutemeljeno kritiziraju neku drugu interesnu skupinu ili sve takve skupine od kojih se, uostalom, i sastoji svijet u kojemu obitavamo. Prema tome, onaj tko malograđane kritizira, i sam je malograđanin.“
***
„U tim beskrajnim sedenjima (...) treba tražiti ključ za sklonost mnogih kasabalija ka razmišljanju i sanjarenju i jedan od glavnih razloga one melanholične bezbrige po kojoj su poznati stanovnici kasabe“, rekla je Ivanka Andržić.
„Da“, odgovori Anton Buckov, „ali izraz kasabalija, osim što je slovna oznaka, štono riječ za onoga koji živi u kasabi, često označava i malograđanina (osmanske provenijencije). Tako da ovdje važi isto što i za Kiležinu izjavu: ko kasabalije kritizira, i sam je kasabalija.“
***
“Dosta je u našoj zemlji rođeno slabića, mlitavaca, mekušaca. Dosta je slabih na volji, nestalnih na odlučnost, dosta je sramotno podatnih, izdajničko pohlepnih. Dosta ih je rođeno u našoj zemlji koji nemaju snage da budu svoji gospodari, ali imaju obraza da budu sluge drugima pod svojim krovom, na svojem imanju…”, reče Mario Jurić Zagorac.
„Da“, odgovori Anton Buckov, „ali slabići, mlitavci i mekušci su po definiciji i oni koji u nastupu slabosti gube samokontrolu pa (nekontrolirano) druge proglašavaju slabićima, mlitavcima i mekušcima. Tako da je M. J. Zagorac, prema vlastitoj izjavi, također slabić!“
***
„Antone“, reče Antonova prijateljica Kea Kup, „ti si najobičniji poslovni čovjek!“
„Sve što kažeš to si ti!“
„Uz to si i zamusan oko usta. Jeo si nekakav crveni umak?“
„Sve što kažeš to si ti! Konobar!“, poviče, jer sjedili su njih dvoje u jednom novom kafiću na potezu gornji-donji grad-oblast napuštenih tvornica te divljih kolodvora.
„A k tome još, koliko vidim, otpalom ramenom čekinjom upravo čačkaš zube. Što je tebi i tko si ti uopće?“
„Konobar!“
Konobar konačno dođe, izvuče odnekud pljucu (žargonski naziv za pištolj) i otme sve prisutne. Zatvori ih u skladišni prostor i natjera da cijelo vrijeme rade na nekakvim hiper-starinskim kolovratima.
A bulevarska se štampa raspisala o tkalačkoj krizi.
***
Nekih dva'es pet godina poslije taoci-tkalci su oslobođeni. Nadležni su konačno pronašli način ispunjenja čudesnoga zahtjeva konobara-otmičara, zahtjeva kojim je zločinački protagonist zahtijevao da mu se otkupnina iznosu od 5 do 6 hiljada pišljivih bitcoina isplati ni manje ni više nego na ruke!
Kea Kup i Anton Buckov, nanovo oslobođeni, nastaviše sa svojim sofisticiranim razgovorima:
„Inteligentni pavijane!“
„Sve što kažeš to si ti!“
***
Mario Jurić Zagorac, Ivanka Andržić i Miro-Slavica Kileža sazvaše pak zajedničku konferenciji za tisak i svečano povukoše sve svoje ranije izjave. Bijahu, sve troje, na vrhuncu moći i slave, ali svejedno bijahu savršeno temperiranima. Bilo ih je milina gledati, čista nirvana. Osim što ih je u jednom momentu nešto probolo u trbuhu. Osim toga ih je, osim što ih je u jednom momentu nešto probolo u trbuhu, jedna ptičica sumnjive prošlosti zaustavila na prilazu Vojnom ordinarijatu i upitala…
a. nastavit će se
b. neće se nastaviti

20.02.2018. u 19:59 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.02.2018.

TIMO BILDUNG – IZUMITELJ TEAM BUILDINGA

Image and video hosting by TinyPic

"Ein großer Fehler: daß man sich mehr dünkt, als man ist, und sich weniger schätzt, als man wert ist." (Johann Wolfgang von Goethe)

Kao i toliki veliki izumitelji, Timo Bildung rođen je u siromašnoj obitelji. Otac mu je bio toliko siromašan da nikad u životu nije raspolagao apoenom većim od 50 pfenniga. Majka je bila u toj mjeri neimašna da si nikad nije mogla priuštiti ni svilenu bombonu ni šećernu vatu. Sestra, ta je pak bila užasno bogata (nitko nije znao zašto baš ona i otkud baš njoj sve te silne pare – jer je i dalje živjela s ostatkom obitelji u skromnom kućerku na periferiji. Kad se grad proširio, kućerak se našao u širem centru, a kad je stradao u nuklearnoj eksploziji, ostao je – isti taj kućerak – kao čudom pošteđen).
Izumivši team building, Timo se Bildung, dakako, obogatio. Prodao je autorska prava svima i svakome. Nagomilao kešovine po bankovnim računima širom svijeta. Nakupovao nekretnina, luksuznih jahti i automobila, sluškinja, sluga i livreja, oženio se foto-modelom (kasnije se, u napadu skromnosti, rastao i oženio slikarskim modelom) i naručio punu tepsiju šaumšnita (deserta za kojim je kao dijete žudio).
Timo Bildung rođen je u jednom gradiću srednjoj Njemačkoj; školovao se na sveučilištu u sjevernoj Njemačkoj, a prvo zaposlenje – kao sekundarni gljivar – dobio je neposredno nakon onodobne nuklearne čarke u jednom selu u Unutarnjoj Šleziji. I sada, kao situirani bogataš, jedino za čim je žudio bilo je priznanje. Jer, socijalni proces koji je otkrio i proširio svijetom jest nazvan po njemu, ali u iskrivljenom, angliciziranom obliku – team building. Nije imao pojma kako se i zašto dogodilo tako nešto. On sam preferirao je naziv Mannschaft Gebäude koji, iz nekog razloga, nije naišao na prihvaćanje međunarodne ljudske zajednice. A team building, koliko god popularan bio, nitko nije povezivao s njegovim imenom; malo tko bi mu vjerovao kada bi se predstavljao kao izumitelj istoga.
„To i nije izum u tehničkom smislu“, govorili su mu. „To je mogao izumiti bilo tko. Svatko, kao i nitko.“
Razočaran svime time (i tko mu je kriv što mu je razočaranje bilo stereotipno, na razini najmaloumnije intrige), Timo Bildung odlučio je (i tko mu je kriv što mu je odluka, kao i susljedna akcija, bila izrazito mušičava i površno pravednička, praktički preslikana iz najpovršnijih holivudskih oskaroidnih dramoleta) povući svojstvena mu autorska dopuštenja za izvođenje team building aktivnosti diljem svijeta. U roku od pet godina, uz manja ogorčenja i otpore te uz svesrdnu pomoć organa gonjenja, te su aktivnosti doista i zamrle. I sad se tek svjetska javnost – u nemogućnosti da pripadnici iste napune baterije višednevnim druženjima i produbljivanjima odnosa s kolegama iz iste branše, odnosno blagotvornim izbivanjima iz vlastitih mučnih im domaćinstava i života općenito – tek je tada javnost ta bajna postavila sebi pitanje o identitetu osobe koja im je prvo otkrila, a potom tako grubo oduzela užitke korporativnog pijančevanja i uzgrednog seksa.
„Tko je to?“, pitali su. „Tko je taj zaslužnik i dušmanin u istoj osobi?“
„To sam ja!“, odgovarao bi Timo Bildung, ali nitko mu nije vjerovao.
Nitko osim jednog kuhinjskog mrava kojemu je, uslijed opće zabrane team-buildinga, raspušten cijeli mravinjak (a mravlja je kraljica, uz pomoć jedne vrijedne pčele, izvršila naprasan seppuku! – istina, cijela se ta mravlja i navodno udarnička zajednica počela rapidno raspadati i znatno ranije, neposredno nakon što je radijacija svedena u okvire društveno dopuštenih vrijednosti). Taj je ojađeni mrav cijelo vrijeme tražio krivca – i evo, našao ga je. Prišao je Timi Bildungu i odgrizao mu solarni pleksus (u kojemu pak, kao i toliko puta do tada u svekolikoj povijesti svijeta, bijaše smještena jedna omanja duša).

12.02.2018. u 14:13 • 22 KomentaraPrint#^

nedjelja, 04.02.2018.

TUNGSTEN

Image and video hosting by TinyPic

Primjećivala sam ga kako se mota oko kioska tjednima, kako kruži, poput omamljenog stršljena. Zagledavao bi naslovnice izloženih novina i časopisa, navirivao se kroz prozorčić, ali nikada ništa nije kupio. Bio je proćelav, nosio je zelenkast, ofucani sako i donji dio trenirke. Povremeno bi nerazgovjetno mumljao sebi u bradu, a u iznimno rijetkim prilikama mumljao bi razgovijetno, ali sebi u korijen nosa, distorzirane, izraubane riječi poput: „kenebuš bar“, „alve nazpea“ i „apnea bajz“.
Jednog prohladnog ožujačkog jutra, dok je mumljao sebi u neki rudimentarni dio tijela, dok je mumljao ni razgovijetno ni nerazgovjetno nego manje-više zaumno, obratila sam mu se:
„Niste valjda od onih koji pričaju sami sa sobom?“
„A ne“, odgovorio je. „Pokušao sam, ali nije išlo.“
„Što nije išlo?“
„Pa razgovor. Sebe sa sobom. Nekako mi je uvijek neugodno.“
„Da – da ne bi drugi mislili da ste ludi. Ljudi to obično misle.“
„Ma nije to. Nego nemamo baš puno zajedničkih tema.“
„Vi?“
„Da, ja“
„I vi?“
„Da. Ja i ja. Ja – sam sa sobom. Mislim, možemo mi pričati o tome što ćemo za ručak, s kim danas igra Hrvatska (jer uvijek s nekim igra), pretresti dnevnu politiku, ali to je manje više to. I brzo dosade čovjeku – te teme. Zato radije ne pričam sam sa sobom. Ili sam sebi pričam besmislice – vjerojatno ste ih imali priliku čuti.“
„Da, nije mi bilo jasno.“
„I vjerojatno ste mislili da sam luđak. Jedan od onih koji se danonoćno motaju oko kioska.“
„Da ste 'kioščar'? O, ne. Kioščari su puno brbljaviji. I ne obilaze oko kioska danima kao zunzara oko stare balege – kioščari čim se pojave počnu govoriti i ne staju do zatvaranja!“
„Drago mi je da me vi razumijete“, reče novopečeni 'nekioščar' pa se naprasno počne ponašati kao kupac: „Molim paketić papirnatih maramica.“
Pritom mi je pružio novčanicu od dvjesto kuna. Maramice, kao što vjerojatno znate, koštaju jednu kunu. Izašla sam iz kioska ne bi li silom otjerala tog svog donedavnog sugovornika a zapravo neodgovornog provokatora, kad se niz ulicu stala valjati masa ljudi. Urlali su i nosili napadne transparente:
„Ne dirajte našu svjetlost!“
„Hladan kao LED.“
„Spasimo tungsten!“
Bilo ih je na tisuće, demonstranata. Već su mjesecima demonstrirali protiv zabrane korištenja rasvjete na bazi tungstena i njezine zamjene halogenom, odnosno LED rasvjetom. Demonstrirali su gotovo svakoga dana, ne samo u Hrvatskoj – čitav je pokret narušio političku stabilnost Europe, a pojedini su analitičari držali kako je riječ o zametku svjetske revolucije.
Moj nesuđeni, krupnoapoenski kupac i ja promatrali smo demonstrante koji su glavinjali ulicom na rubu incidenta, gledali smo ih kao omađijani. Kad su prošli, blago sam gurnula kioščara niz nogostup (ma ipak je on jedan običan kioščar, pomislila sam, davitelj kakvog nema - makar je u početku samo mumljao, kružio i mumljao – poput svijesti koja kruži oko kakvog pomoćnog ništavila, he-he) i rekla mu povišenim tonom:
„Nema tu maramica. Nisi ni prehlađen. Idi sada lijepo kući.“

04.02.2018. u 10:59 • 22 KomentaraPrint#^

utorak, 23.01.2018.

ZEMLJA MJESEČARSKE PRASADI

ideja: propheta nemo

Image and video hosting by TinyPic

„…imali smo neke stanare, odjevene u siva vunena odijelca, koji su se veselili skvičući, kopajući, grokćući i hrčući…“ (Myles na gCopaleen: Usta sirota)

„I Francisco Pizarro bio je uzgajivač svinja“, reče mi Ententina Bajabuf, jedna od mojih tješiteljica od koje mi je, kao i od sveukupne institucije tješiteljstva, bilo muka.
„Bio je, na početku“, odgovorih. „Ali onda je postao osvajač Carstva Inka, jedan od najpoznatijih likova cjelokupne povijesti!“
„I pred tobom su mogućnosti otvorene“, dometne Tikataka Truf. „Nije nužno da cijeli život uzgajaš svinje. Sad ti se ukazala prilika, cijene odojaka nikada još nisu bile ovako niske, iskoristio si, zatim, činjenicu da ti je Grad ustupio to zemljište – i eto ti ga na! Treba živjeti…“
„Ah, kakvi ste vi tješitelji, pa ovo je skandalozno!“, uspaničih se.
„Ali to je realnost. Nisi li nam rekao da već ostvaruješ sasvim pristojan profit?“, upita Elem Belembu.
„Novac k'o novac. I treba i ne treba.“
„Kako ne treba?“, upita Savaraja Tini.
„Nisam rekao da ne treba.“
„Ali zvučiš kao da te nije briga. Mislim, jebote, zarađuješ za pristojan život – čime bi se ti, uostalom, bavio? No znam, predavao bi matematiku – već si nam pričao o tome višekratno – a ne znaš ni dijeliti bez kalkulatora!“
„Ne znam jedino u slučaju ako je višekratnik prosti, a količnik realni broj, ali nije u tome stvar: ne želim više biti profesor matematike. Želim biti uzgajivač puževa!“
„Je“, osvrne se na moju želju još jedan uzaludni tješitelj, Buf Buf. „ Pužogojstvo zahtijeva velika ulaganja: prosječni pužovnik, naime, zauzima dvostruko više prostora od prosječnog svinjca. To je isplativo jedino preko granice – u Zemlji teritorijalnih puževa.“
„Pa ovaj moj svinjac ionako je po svemu natprosječan. A svinje ne uzgajam za meso (jer cijena mu je, baš kao i živim odojcima, strašno pala) nego u terapijske svrhe! Osim toga, od one su sorte koja uslijed konzumiranja organskog napoja razvija užasnu nuspojavu – mjesečarenje!“
„!?“
„Da, animalni somnambulizam. Usred noći banu mi na vrata, isprevrću sve po kući, a naročito garderobijer. Svinje su inteligentne i razigrane životinje; svojim nezgrapnim papcima navlače šalove, ešarpe, potkošulje, a posebno su nemilosrdne prema mojoj zbirci noćnih kapica! Ujutro zateknem sve u neredu – to nije normalno, kažem vam da nije, a vi me tješite koliko god hoćete.“
„A jesi razmišljao…“, započne s pitanjem Eci Pecipec
„Naravno da sam razmišljao. Ali selidba u Zemlju mjesečarske prasadi – tamo gdje država dijeli poticaje po mjesečnom broju svinjo-mjesečarskih eskapada – jako bi me puno koštala. Jer nisam to samo ja, tu su i svinje, namještaj, registracija kola, a i obitelj se protivi.“
„Ti imaš obitelj?“, upita Ekete Pikman.
„Ti imaš kola?“, upita Enden Dore.
„Ti imaš garderobijer?“, upita Aja Ringer.
„Ti?“ upita jedan među nama (1).
Tako da nisam odselio u Zemlju mjesečarske prasadi.


(1) Koji jede s prasicama.

23.01.2018. u 16:55 • 23 KomentaraPrint#^

utorak, 16.01.2018.

ZEMLJA ZAOSTALIH PLAĆA

ideju dao: gogoo

Image and video hosting by TinyPic

„Follow the money.“ (doušnik u aferi Watergate)

„Plaća je stigla jučer“, reče kontrolorka, „A vas ju je troje već uspjelo potrošiti!“
„Ispričavam se gđo kontrolor“, reče Tunja Čujem, „ali nas troje prisutnih, premda radimo u istoj tvrtci, dobivamo plaću svatko zasebno, a i trošimo je zasebno također!“
„Nemoj ti, Tunja, puno pametovati!“, razjari se kontrolorka, „nego reci, gdje je plaća? Gdje je taj silan novac? Kako si je uspjela potrošiti u manje od 24 sata!“
„Ispravak netočnog navoda!“, uzvrati Tunja. „Ta moja plaća uopće nije velika, ne može se govoriti o nekom silnom novcu. Prije se može reći da je ta plaća izrazito mršava, mala, bijedna i da ne korespondira s parametrima aktualne stvarnosti. Ta je plaća, ukratko, zaostala u razvoju! I vrlo ju je lako potrošiti – ne u manje od 24 sata, nego u ciglih 10 minuta! Ja sam svoju, konkretno, potrošila na alkohol. Išla sam od ljekarne do ljekarne i kupovala bočice 96% alkohola (etanola), sve dok plaća nije nestala. Zatim sam iz supermarketa ukrala kolica – ako se takav čin uopće može nazvati krađom – napunila ih bočicama alkohola, pa pravac Botanički vrt. Tamo je, kao što znate, izlocirana velika svjetska rana, uzrok sviju zala (na tom istom svijetu). Prosula sam sadržaj bočica u ranu, i tako je dezinficirala! Trebala su mi dobra dva sata.“
„No dobro, ajde, prihvatit ću to, premda si svoju obitelj – troje djece, muža i nejakog kućnog ljubimca – ostavila na kruhu i vodi “, reče kontrolorka. „Ali što je s tobom, Nečujame?“
„Što što je sa mnom?“, protuupita Nečujam Tunjević.
„Pa na što si ti, nevoljniče, potrošio svoju plaću u manje 24 sata?“
„Ah to! Ja sam svoju plaću potrošio na žene. Došao sam na Trg bana Jelačića, gdje je locirana velika tržnica ženskim organizmima. Da ne duljim, pokupovao sam cjelokupnu ponudu! Ne da sam ih zaista želio, te žene, ja sam naime oženjen, nego eto tako – dobio sam plaću i krenuo sam je potrošiti. I potrošio sam je.“
„Pokupovao sve žene malo sutra!“ naruga se kontrolorka. „Trgovina judima kod nas je zabranjena još u doba kneza Trpimira, saborska riznica čuva taj prevažan akt. Prije će biti da si svoju plaću podijelio – na Trgu bana Jelačića, naravno – lokalnom udruženu gradskih golubova! Koje pak donirani novac ulaže veterinare-stažiste-interniste, ne bi li im pak oni pronašli lijek da manje seru – da manje seru golubovi, ne veterinari-stažisti-internisti. Makar bi isti lijek, predmnijevam, koristio i pripadnicima pojedinih kategorija ljudskoga stanovništva. A možda, domišljam, i svim, apsolutno svim kategorijama istoga.
„Ah, priznajem, bit će da je tako, ako vi kažete, šta ja znam. Šta ja znam…“, odrezignira Nečujam Tunjević.
„Tko priznaje, pola mu se prašta, a tebi Nečujame Tunjeviću sve, jer si dobar čovjek!“, reče kontrolorka. „A što ti imaš reći u svoju obranu, Geraldino Uho?“
„Nemam ništa za reći. Ja sam običan komadić ušnog voska iz neimenovanog uha. I ne znam zašto sam ovdje: ne radim, ne primam plaću, ne znam govoriti i nisam živa! I ne zovem se Geraldina Uho, ne zovem se nikako, ja sam običan komadić ušnog voska iz neimenovanog uha.“
„U tom slučaju se ispričavam“, reče kontrolorka. „Pogriješila sam, u sva tri slučaja. Ispričavam se svima i spremna sam snositi konsekvence“, reče kontrolorka i odmah, na licu mjesta, snese konsekvencu: ubije se, raznese si dio tijela bez premca, koristeći u tu svrhu jedan naročito pogodan aerosol koji je upravo lebdio prostorijom.

16.01.2018. u 15:30 • 21 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se