pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

utorak, 16.01.2018.

ZEMLJA ZAOSTALIH PLAĆA

ideju dao: gogoo

Image and video hosting by TinyPic

„Follow the money.“ (doušnik u aferi Watergate)

„Plaća je stigla jučer“, reče kontrolorka, „A vas ju je troje već uspjelo potrošiti!“
„Ispričavam se gđo kontrolor“, reče Tunja Čujem, „ali nas troje prisutnih, premda radimo u istoj tvrtci, dobivamo plaću svatko zasebno, a i trošimo je zasebno također!“
„Nemoj ti, Tunja, puno pametovati!“, razjari se kontrolorka, „nego reci, gdje je plaća? Gdje je taj silan novac? Kako si je uspjela potrošiti u manje od 24 sata!“
„Ispravak netočnog navoda!“, uzvrati Tunja. „Ta moja plaća uopće nije velika, ne može se govoriti o nekom silnom novcu. Prije se može reći da je ta plaća izrazito mršava, mala, bijedna i da ne korespondira s parametrima aktualne stvarnosti. Ta je plaća, ukratko, zaostala u razvoju! I vrlo ju je lako potrošiti – ne u manje od 24 sata, nego u ciglih 10 minuta! Ja sam svoju, konkretno, potrošila na alkohol. Išla sam od ljekarne do ljekarne i kupovala bočice 96% alkohola (etanola), sve dok plaća nije nestala. Zatim sam iz supermarketa ukrala kolica – ako se takav čin uopće može nazvati krađom – napunila ih bočicama alkohola, pa pravac Botanički vrt. Tamo je, kao što znate, izlocirana velika svjetska rana, uzrok sviju zala (na tom istom svijetu). Prosula sam sadržaj bočica u ranu, i tako je dezinficirala! Trebala su mi dobra dva sata.“
„No dobro, ajde, prihvatit ću to, premda si svoju obitelj – troje djece, muža i nejakog kućnog ljubimca – ostavila na kruhu i vodi “, reče kontrolorka. „Ali što je s tobom, Nečujame?“
„Što što je sa mnom?“, protuupita Nečujam Tunjević.
„Pa na što si ti, nevoljniče, potrošio svoju plaću u manje 24 sata?“
„Ah to! Ja sam svoju plaću potrošio na žene. Došao sam na Trg bana Jelačića, gdje je locirana velika tržnica ženskim organizmima. Da ne duljim, pokupovao sam cjelokupnu ponudu! Ne da sam ih zaista želio, te žene, ja sam naime oženjen, nego eto tako – dobio sam plaću i krenuo sam je potrošiti. I potrošio sam je.“
„Pokupovao sve žene malo sutra!“ naruga se kontrolorka. „Trgovina judima kod nas je zabranjena još u doba kneza Trpimira, saborska riznica čuva taj prevažan akt. Prije će biti da si svoju plaću podijelio – na Trgu bana Jelačića, naravno – lokalnom udruženu gradskih golubova! Koje pak donirani novac ulaže veterinare-stažiste-interniste, ne bi li im pak oni pronašli lijek da manje seru – da manje seru golubovi, ne veterinari-stažisti-internisti. Makar bi isti lijek, predmnijevam, koristio i pripadnicima pojedinih kategorija ljudskoga stanovništva. A možda, domišljam, i svim, apsolutno svim kategorijama istoga.
„Ah, priznajem, bit će da je tako, ako vi kažete, šta ja znam. Šta ja znam…“, odrezignira Nečujam Tunjević.
„Tko priznaje, pola mu se prašta, a tebi Nečujame Tunjeviću sve, jer si dobar čovjek!“, reče kontrolorka. „A što ti imaš reći u svoju obranu, Geraldino Uho?“
„Nemam ništa za reći. Ja sam običan komadić ušnog voska iz neimenovanog uha. I ne znam zašto sam ovdje: ne radim, ne primam plaću, ne znam govoriti i nisam živa! I ne zovem se Geraldina Uho, ne zovem se nikako, ja sam običan komadić ušnog voska iz neimenovanog uha.“
„U tom slučaju se ispričavam“, reče kontrolorka. „Pogriješila sam, u sva tri slučaja. Ispričavam se svima i spremna sam snositi konsekvence“, reče kontrolorka i odmah, na licu mjesta, snese konsekvencu: ubije se, raznese si dio tijela bez premca, koristeći u tu svrhu jedan naročito pogodan aerosol koji je upravo lebdio prostorijom.

16.01.2018. u 15:30 • 18 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 08.01.2018.

ZEMLJA LASTINOG REPA

za Lastavicu

Image and video hosting by TinyPic

„Ne napuštaj me svete / Ne idi naivna lasto“ (Branko Miljković)


„I ja sam“, pričala je Divina Kobalt, „baš kao i današnji mladi, išla raditi u inozemstvo. Jer vani je bilo, baš kao i danas, lakše pronaći posao – makar i izvan struke – a plaća je bila višestruko veća. Samo, nisam išla niti u Irsku, niti u Njemačku, niti u Ameriku. Moje je odredište bilo u Japanu – Zemlji izlazećeg sunca. Japan je svijet za sebe, sa svojim običajima, radnom etikom, kuhinjom i kupaonom! Nisam odmah našla posao u struci, ne. Isprva sam se bavila uzgojem lastavica. Ta mila bića, kao što znate, raspolažu ptičjom slinom koja se skrutne na svježem zraku, i to im je materijal za gradnju vlastitih, lastavičjih gnijezda. Ta su gnijezda jestiva. Samo ih treba prepržiti na mlakom bućinom ulju i po želji posoliti, odnosno popapriti. Predstavljaju skupu, prvorazrednu poslasticu. Poslije sam rintala po restoranima koji takva gnijezda poslužuju, a zatim sam figurirala kao pomoćnica (uglavnom sam bila zadužena za prijenos i oštrenje mini-harpuna) jednoj svjetski poznatoj lovkinji na leptire (uključujući, dakako, i vrstu lastin rep), tako da je prošlo skoro dvije godine dok nisam pronašla posao u struci – a taj mi je posao trajao tek dva tjedna, s obzirom da je našoj izletničkoj brodici već pri prvom isplovljavanju, prema znamenitom umjetnom otoku Dejimi, naprasno pukla kobilica te sam tako jedva-jedvice preživjela jednu kompletnu i manje-više fatalnu havariju.“
„Ah, dakle, izletništvo je tvoja struka!“, primijeti Rural Ruvenzori, Divinin poznanik. „Ali ja mislim da to gdje si ti bila uopće nije bio Japan nego polumitska Zemlja lastinog repa!“
„Ma kakvi!“, usprotivi se Divina Kobalt. „Bila sam ja i tamo, u Zemlji lastinog repa, i ona uopće nije istoznačna s Japanom. I više nije polumitska; prekjučer je, uz prateće ceremonije, svečano prešla u skupinu posve mitskih zemalja, potisnuvši Atlantidu na dno ljestvice. Ja sam bila tamo dok je još napola obitavala u ovoj našoj socijalnoj stvarnost, bila sam tamo i bilo mi je grozno. Sve pojave u Zemlji lastinog repa imale su polulegendarna obilježja, jedino sam ja bila zdrav-prav, evolucijski utemeljen i posve logičan primjerak ljudske vrste. Lastavice u toj zemlji, naime, tečno su govorile i po nekoliko, što svjetskih što izumirućih jezika; lastavičja gnijezda nisu se pržila na mlakom bućinom nego na odstajalom ulju mladog zumbula (što je ujedno bio i najveći odmak u odnosu na ovu našu socijalnu stvarnost); leptiri su bili isključivo crno-bijeli, a proizvodili su glasne, histerijske vriskove u prigodama hranjenja; leptir vrste lastin rep, pak, uz već poslovično iskanje nektara nevinom i šarenom cvijeću, bavio se i poljoprivredom – uzgojem patuljastih koza. To dakle bijahu legendarna obilježja… e da, treba napomenuti i to da je tom, tada polumitskom zemljom vladala svemoćna diktatorica tajanstveno zvana Elamia Yprette, koja bi na svaki zimski solsticij dala pogubiti kompletno stanovništvo, sve Lastorepljane, da bi ih, na prvi dan proljeća, svečano uskrsnula u obliku – a čega drugog doli vjesnika proljeća!“
„Dakle…“
„Da: netko je lasta, netko tratinčica, a netko cica-maca.“
„A netko…“
„I to: netko je Sunčev foton, netko je vedro nebo, a netko topla kišica.“
„A netko…“
„A, ne: nitko nije sve u Zemlji lastinog repa, čak ni Elamia Yprette. Najmanje ona.“

08.01.2018. u 18:51 • 21 KomentaraPrint#^

srijeda, 03.01.2018.

ZEMLJA BEŠTIJA

za Vancouver

Image and video hosting by TinyPic

„But they just can't kill the beast „ (Eagles: Hotel California)
„Ne da se, beštija“ (Orlovi: Hotel Dalmacija)


A onda je ugledao zvijer. Nije ga ni taknula. Slawomira Kezelea Babuleya, svježe unovačenog vojnika Armije Prvoga svijeta, unovačenog za rat protiv nepoznate strane sile.
„Ne znamo, tko su, ali beštije su to!“ govorio je Slawomiru izravno nadređeni narednik Mušmulić.
„Ako i nisu zvijeri“, govorila je pak vrhovna zapovjednica, feldmaršalica Beckensstrauser, „budite spremni kao da jesu.“
I tako, rat je počeo. Prve bitke bijahu, kao i u svakom ratu, posebice teške. Tim više što borci nisu znali na koga da pucaju. Jer pravi neprijateljski vojnik još nikad se nije našao ni na nišanu ni na vidiku, uvijek se radilo o časovitim sjenkama, prolaznim, halucinantnim proplamsajima plazme ili je pak kakav zalutali mrav zalutao na bojište tražeći šećera; propagandni odjel upravo je mrave najvećma sumnjičio da obavljaju špijunske poslove za mrskog, nevidljivog i čudovišnog neprijatelja – jer zvijeri su oni. Zvijeri.
Uzimajući u obzir posvemašnju nevidljivost zvjerskih protivnika, a još više to što im nije bila točno locirana matična zemlja, nije ni čudo da su isti u prvoj fazi rata bilježili uspjeh za uspjehom. Prvi je svijet, na korist mitske Zemlje beštija, gubio dio po dio teritorija, a taj je osvojeni teritorij – zajedno s ljudima, florom, faunom, kao i sa stanovitim (te brkatim) Teodorom Almanasom, koji nije pripadao ni jednoj od gore navedenih skupina – isto tako postajao mitskim, i to u trenu, preskočivši, inače obaveznu (i ubitačno polaganu) implementaciju nove paradigme u kolektivnu svijest, prateće socio-povijesne procese i ostalu pirotehniku duha.
Sve je, drugim riječima, za snage Prvoga svijeta odlazilo k vragu, dok se nije dogodio preokret. A preokret je donio, naravno, protagonist naše priče, Slawomir Kezele Babuley. Jednog je jutra, netom prije redovitog juriša na nepostojeće neprijateljske položaje, mazao nožem paštetu na režanj kruha. Dok je nanosio drugi sloj paštete, ne bi li ne baš hranljiv obrok učinio iole obilnijim, Slawomir je perifernim vidom ugledao Zvijer. Stajala je na ulazu u spavaonicu i na prvi pogled izgledala posve ljudski. Ali Slawomir je odmah učio bitnu razliku: to stvorenje užasa (ta zvijer, naime) imalo je na malome prstu lijeve ruke nokat neobično dug i prljav – a crno ispod tog dugog nokta tog malog prsta te lijeve ruke te zvjerske prikaze bilo je tako bogato humusom da je moglo nagnojiti dobar hektar ili dva!
Slawomir se od ranog djetinjstva isticao odličnim vidom, a posebice oštrim perifernim vidom. Više se puta plasirao u finala regionalnih natjecanja u perifernom uočavanju, a jednom čak i na državno natjecanje u disciplini nezavidne marginalizacije. Zahvaljujući takvome vidu Slawomir i jest uspio primijetiti zvijer, no čim je okrenuo glavu da je fokusira, zvijer je nestala!
Savjestan kakav je bio, prijavio je događaj nadređenom časniku, a on njegovo izvješće nije zanemario već ga je proslijedio višim instancama. Vojne su vlasti čitav slučaj iskoristile u propagandne svrhe. Na specijalnoj konferenciji za tisak, glasnogovornica Armije ustvrdila je da je „uočeni zvjerski subjekt“ doista predstavljao neprijateljskog vojnika „našem Slavnom savezu“, te da je nakon njegova izbacivanja iz stroja u neprijateljskim redovima zavladala panika. Upravo je stoga, rekla je, neprijatelj predložio potpisivanje primirja. Mi smo, dakako, diktirali uvjete: Prvom je svijetu vraćen i demitologiziran sav okupirani teritorij, dok je za Zemlju beštija bolje, rekla je glasnogovornica, da ostane tamo gdje je bila prije rata, „premda nam je njezina lokacija itekako dobro poznata te ćemo eventualnu narednu agresiju dočekati kudikamo spremniji“.
A Slawomir je postao međunarodni heroj Prvoga svijeta.

03.01.2018. u 09:24 • 20 KomentaraPrint#^

četvrtak, 28.12.2017.

BESPUTNA ZEMLJA

po ideji mcmlx

Image and video hosting by TinyPic

„Po šumi, širom, bez staze, puta“ (Branko Ćopić)

Ronkela je krenula šumom. Nije to bila neka velika šuma, no bila je to tropska kišna šuma, prilično malena površinicom, zato su je valjda i zvali prašumarak. Prašuma k'o prašuma: krajnje obimna debla što sežu do u nebesa, ista ta debla obrasla modrozelenim penjačicama te tonalnim ljiljanima, lijanama i papratima, a potom i savršeno mimikriranim, pretežno razrokim kukcima.
Kroz prašumarak, naravno, staze ne vode. Potrebno je imati mačetu. Možebitno i električni trimer za tropsko bilje. Svime time Ronkela ne raspolaže. Stoga svako malo zapinje za trnje amazonske ruže, opeče (kroz potplate lakih špagerica) tabane na mladu, gatalin-zelenu žar-mahovinu, zapetlja se o debele niti vunene paučine.
U prašumarak je ušla blizu benzinske crpke; auto je ostavila na točioniku s benzinskim crijevom zarivenim u rezervoar – boli je ćošak za sve. Baš je tražila jednu takvu šumu, malu, besputnu, a opet lako pristupačnu. I našla ju je, u relativnoj blizini, ni 50 kilometara jugoistočno od Zagreba, u jednoj od manje poznatih savskih retencija. A ipak u području tropske klime – ima tu, jugoistočno od metropole, jedna anomalijska zona u kojoj gravitacija neprestano mijenja usmjerenje, a statički elektricitet trpi čudovišne oscilacije (jer ga svako malo mobiliziraju lokalna, protofizikalna božanstva). Prisutna je (u toj zoni) i klimatska anomalija: ondje, sred srijede umjerenog pojasa, javljaju džepovi tropske i (ili) polarne klime. Otud i taj besputni prašumarak pokraj benzinske crpke, u koji je Ronkela ušla.
Trebalo je, Ronkeli, jedno takvo područje bez putova. Držala je da su oni, putovi, uzroci sviju zala u suvremenom svijetu. Da njih nema, putova, ljudi ne bi mogli susretati jedni druge i srati bez prestanka. Ne bi se mogli sastajati, združivati i značajno se pogledavati unedogled. (Ona sama, Ronkela, više je puta putem putova dospjela u stanje značajnoga pogledavanja – premda, kad se svi ti pogledi zbroje i preračunaju putem formule o doglednosti, ispadaju – ti pogledi – poprilično beznačajnima.) I kad veli putove, Ronkela, misli ona i na autoputove, i na zračne putove, državne ceste, makadame, trotoare – a najviše su joj išle na živce one naknadne staze po gradskim parkovima što ih naprave ljudi u čežnji za matematski dosljednim prečacem preko travnjaka.
I tako, našla se usred prašumarka. Tisuće očiju pripadnika preobilne faune beznačajno su je pogledavale kroz gustiš. Jedan fluorescentni jež smotao je svoje tijelo u kuglu i iz nepoznatih se razloga dokotrljao pred njezine noge. Sjenovitost je, tamo u prašumi, hladovitost je ta bila strahovita. Vlaga pak takva da su se Ronkelini, inače jedinstveni otisci na jagodicama prstiju skroz bili razmočili. Stazica koju je nakratko utabala probijajući se gustišem već je zarastala u hitronogi zeleni pokrov. Crveni tepih-mravi napredovali su sa svih strana – njima nikakvi putovi nisu bili potrebni. Našla se, tu usred šume, našla se Ronkela u Zemlji bez putova.
Ostvarila je svoj san, ali nakratko, jako nakratko. Jer, anomalija k'o anomalija – u takvu se pojavu čovjek ne može pouzdati. Iznenada se (anomalija) s područja jugoistočno od Zagreba izmjestila u Đurđevačke pijeske i ostala tamo tavoriti do daljnjega. Ronkelina se prašuma u trenu pretvorila u običnu listopadnu šumu s planinarskim stazama i žigosanim drvećem. I već su, tim istim stazama, nadirali veseli planinari sa štapovima za hodanje, tirolskim šeširićima i busenastim gojzericama. Da stvar bude gora, pjevali su i strijeljali pitomi okoliš značajnim pogledima, sve značajnijim i značajnijim i značajnijim i

28.12.2017. u 09:14 • 20 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.12.2017.

ZEMLJA USNULIH PASA

prema ideji Marekojajesretna

Image and video hosting by TinyPic

„'Kao pas', reče on, 'i činilo se da će ga stid nadživjeti.“ (Franz Kafka)

„Vau-vau!“, reče pas i zaspi.
Bio je to već šesnaesti pas koji je tog poslijepodneva naprasno zaspao u Parku mladenaca. Ernesto Bochivare, lokalni lugar, djelatnik Gradskog zelenila, tri puta je zvao hitnu pomoć za pse, a hitni se pomagači nisu odazvali niti jedanput!
„Pustite ih neka spavaju“ govorila je dežurna veterinarka na telefonu hitne službe. „Već će se oni probuditi.“
Ali nikako da se probude. Popodne se dužilo, sunce je skoro pa nepovratno tonulo zapadu, a travnjak čuvenoga Parka mladenaca punio se usnulim i bez sumnje krajnje njegovanim primjercima pasje vrste, primjercima sviju pasmina: od šnaucera do Šarplaninca, od čivave do radnog brigadnog psa iz daleke Ulponezije. Očajne vlasnice i vlasnici kružili su oko usnulih ljubimaca i – što bi drugo – očajavali. Zvali su i oni, dakako, hitnu pomoć za pse, zvali su je uzalud jer odgovor dežurne veterinarke vazda je bio isti. A psovlastela se džabe ljutila, plakala, vikala i psovala, premda bijaše upozorena o tome da se razgovori snimaju.
Da stvar bude gora, dok se čekalo na opće buđenje kujica i pasa, hitna pomoć za druge životinjske vrste pristizala je često i nesputano. Tako je oko pola šest stigla ekipa za reanimaciju mrava: jedan se rusi šumski mrav počeo gušiti jer mu je zastao zalogajčić divlje pšenice u malenome grlu, a Heimlichov se zahvat u izvedbi već spomenutog mladenačkog lugara Ernesta Bochivare pokazano iznimno neučinkovitim. Ekipa je uspješno potjerala zalogajčić niz probavni park dotičnoga rusonje od mrava i odnijela ga natrag u mravinjak (poklonivši se usput mravljoj kraljici, kako i dolikuje).
Već predvečer, u sedam i petnaest, hitna je pomoć u Park mladenaca stigla ponovo, ovoga puta s ekipom specijaliziranom za pomoć jednoj bakteriji tuberkuloze koju je neovlašteno naganjao podivljali antibiotik u prahu. Ekipa je začas spasila sirotu bakterijicu, čak ni ne koristeći pun fundus svojih oružanih zaliha, na razočaranje brojne publike koja je očekivala vidjeti, ako ništa drugo, barem top kalibra 20 mm.
A psi su spavali i dalje. Noć je pala, tmasta i nekandirana. Ernesto Bochivare već je počeo rastjerivati očajne psonadobudlije strahujući od bezuzročnih incidenata (kakvi su noću uobičajeni), kad je stigao specijalni gradonačelničin kiper u pratnji, a koga drugog nego gradonačelnice! Izgleda da je netko od povukao veze u gradskom poglavarstvu… i ostalo je povijest.
„Dragi sugrađani i sugrađanke!“, rekla je gradonačelnica dok su djelatnici Gradskog zelenila (a dok je Ernesto Bochivare, pak, donekle zadivljeno stajao sa strane) tovarili usnule pse u spomenuti kiper. „Vašim ćemo ljubimcima, dok se ne probude, pružiti najbolji mogući smještaj u novootvorenom hotelu za pse prikladnoga naziva: Zemlja usnulih pasa! Posjete su svakog četvrtka od 18 do 19 sati! Ne trebate mi zahvaljivati. Ne pitajte što Grad može učiniti za Vas, nego se pitajte ima li života u svemiru ili kaj!? Toliko.“
***
Nakon što je pun kiper napustio poprište te apokaliptične i posvemašnje kinosomnije, vlasnici i vlasnice pasa još su dugo stajali i raspravljali o onome što se dogodilo. Jer mnoge su stvari ostale nejasne. Gradonačelnica je bila neobično štura. Gradske službe odbile su odgovarati na daljnje upite, a preostali Ernesto Bochivare – na njegovu veliku, što radost što žalost – više nije predstavljao relevantan izvor informacija.
Da stvar bude gora, nitko od prisutnih nije znao gdje se ta prokleta Zemlja usnulih pasa nalazi – Google tu zemlju poznavao nije, a gradske službe… no to smo već rekli.
Da stvar bude još gora, bio je petak, i do četvrtka, dana predviđenog za posjete, trebalo je čekati nepunih šest dana!
Da stvar bude najgora, nakon srijede uopće nije uslijedio četvrtak, nego neki posve novi dan – posrijedak (1) ! I bilo je pitanje hoće li četvrtaka uopće više i biti.
Gradske službe… ali to smo već rekli.


(1) Postojanje posrijedka, u izvorniku „zeepsday“, prvi je zapazio Gordon R. Dickson u SF priči istoga naslova iz 1956. godine. (Prijevod na hrvatski: Sirius, broj 59, 1981.)

20.12.2017. u 17:35 • 22 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.12.2017.

ZEMLJA ŠEĆERNE VATE

za Lastavicu

Image and video hosting by TinyPic

„Prožima ovaj, stiže i do onog svijeta“ (Vatapi Ganapatim)

„Nema više cirkusa!“, reče Amazonka Rionegrovac i okrhne zubnu caklinu o molekulu prhkoga čvarka što joj je nesretno zaostala u usnoj šupljini. „Oni su sada samo semi-fantastična uspomena moje pustopašne mladosti. A i bolje da ih nema: ipak se sve to, manje-više, svodilo na maltretiranje životinja te višesatne boravke u zagušljivim šatrama sačinjenima od, bez sumnje, ekološki neprihvatljivih materijala. Čak su i cirkus buha zabranili, jer dresura im, kao, skraćuje životni vijek. Stres! I klaunovanje je zabranjeno – preveliki udio klaunstva u ukupnom stanovništvu razvilo je u istome klaunofobiju, tu nekad mitsku neurozu kojoj smo se grohotom smijali. Osim toga, i sama je Svjetska organizacija klaunova ustvrdila (u jednom od svojih proglasa) da je klaunovanje oblik psihičkog zlostavljanja same klaunovske osobe, koja uslijed specifičnosti svojega, kako se nekad smatralo, plemenitog zanimanja nije kadra na primjeren način zauzeti prikladnu društvenu nišu.“
„Nema više ni luna-parkova!“ zavapi Danubije Savić, dok mu je, pod utjecajem Zemljine gravitacije iz lijevog gornjeg kutnjaka ispadala stara, olovna plomba. „Po zapuštenim perivojima mojega djetinjstva, pod hrpama nikad odnošenog smeća (natrulih, masnih kartona, pohrđalih, vrtoglavih vijaka i prljavo-brašnasto-bijele šute) drijemaju dubokim snom moja sjećanja na vrtuljke, elektrodrome, flipere, automate te, naravno, na šećernu vatu! Prodavala se po cijeni zlata i bijaše glavnim razlogom iznimne popularnosti lunaparkovnih staništa među svekolikom lokalnom djecom. Jer odrasli to nisu jeli. Govorilo se da je šećerna svila štetna za one stvari, da tko je jede neće moći imati djece. Neki moji prijatelji proširili su pak glas da konzumenti te kobne poslastice neće moći imati ne samo djece, nego ni psa, ni mačku, niti ikojega kućnog ljubimca, ikada. No, čim bi se luna-park, zajedno sa stričekom (u 2 od 5 slučajeva u pitanju pak bijaše teta) šećer-vatašem, pojavio u našem mjestu, zaboravljali smo na te prijeteće (i bez sumnje istinite) informacije i prepuštali se topećoj slasti koja je prožimala omaleni nam organizam.“
„Da, sjećam se toga, roar“, reče uz tzv. roarni tik Volga Irgisovna, slomivši usput gornju dvojku neoprezno izgovarajući sporni glas „r“. „Dolazili su i odlazili, ti lunaparkovi, svake godine, u proljeće. I onda, jednog proljeća, jednostavno nisu došli. Zabranjeni su i oni, i to iz nepoznatih razloga. I nikad više šećerne paučine!“
„Zapravo se“, reče Temza Nekinger, dok joj je implant ulazio u proces ubrzane deplantacije, „do te rudimentarne poslastice još uvijek može doći. Vidjela sam po katalozima brojnih veledućana da reklamiraju kućne mašinerije za proizvodnju šećerne vate, koju je, inače, posve slučajno izumio zubar Wilman Antonovich u drugoj polovici 20. stoljeća: vadio je zub jednoj svojoj staroj mušteriji i, kad ga je konačno izvadio, iz zubarske je sisaljke potekao – šećerni pamuk! Danas se isti, to znamo, proizvodi strojno i…“
„… ali se stroj ne može nabaviti u bilo kojem veledućanu, katalozima usprkos“, reče Jukon Velelosos. „Svi su primjerci povučeni iz prodaje. Stroj za šećernu vunu može se nabaviti – a gdje drugdje nego u Zemlji šećerne vate!“
„Onda nam nema druge“, povikaše svi, bolnijeh zubi i krvavih desni. „Idemo ravno do najbližeg graničnog prijelaza – eno je, Zemlja šećerne vate na vidiku!“

14.12.2017. u 15:22 • 20 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.12.2017.

ZEMLJA KRUMPIRA

na uljudnu molbu koju mi je uputio Dobar, Loš, Štraca

Image and video hosting by TinyPic

„Land of potato and glory, mother of the free“ (međimurska međunarodna pjesma)

„Nema zemlje u kojoj krumpir ne raste, ali samo u Zemlji krumpira taj nedolični gomolj raste iznad zemlje!“, reče najutjecajnije božanstvo cjelokupne povijesti.
„Pa to je općepoznata stvar“, reče um tisućljeća. „U Zemlji krumpira krumpir je nacionalni simbol (imaju ga na grbu, imaju ga na zastavi, imaju ga ugraviranog – baš svi građani – na unutarnjima stranama kapaka). Nagovorili su ga (pi-arovskim ucjenama, kao i najnovijim metodama genetičkog pregovaranja) da, jadan, raste malo i iznad zemlje, odnosno tla. To ne znači da u Zemlji krumpira sav krumpir raste iznad tla; radi se tek o malom broju oglednih, evolucijski bezvrijednih primjeraka koji se hoće, kako to već obično biva, malo ulizati strukturama, ne bi li im ove…“
„…ne bi li im ove, što?“, upita osoba stoljeća. „Ništa! Ne postoji način na koji biste krumpiru mogli uzvratiti uslugu. Što biste mu mogli obećati, da ga nećete guliti, da ga nećete pržiti, kuhati, čipsirati? Za sve to prosječnog krumpira nije nimalo briga. Zato smatram nemogućim gore opisanu konstrukciju: ne rastu u Zemlji krumpira nad (tom istom) zemljom nekakvi posebno ljigavi, ulizivački krumpiri. Oni su naprosto započeli s promjenom evolucijske paradigme: za par milijuna godina svi će krumpiri – ne samo oni uzemljeni u Zemlji krumpira – rasti iznad zemlje!“
„Ne samo da će rasti iznad zemlje“, reče humanitarac godine, „nego će poletjeti i do osam metara u zrak! Posljednje projekcije, osmišljene na temelju predzadnjih otkrića s područja genetike, pokazuju kako će u sljedećih 25 000 godina zrakom poletjeti krumpir, blitva, nosorog, kokoš i kroasan!“
„Ali kroasan nije vrsta! Ni biljna ni životinjska“, reče zaposlenica mjeseca.
„Nije sada“, odgovori junak dana, „ali za 25 00 godina, tko zna…“
„Vratimo se krumpiru u Zemlji krumpira – nemamo više puno vremena“, reče građanin tjedna. „Dakle: krumpir u Zemlji krumpira uopće nije jestiv. Koristi se, naime, kao pomada za humanoidne tvorevine koje neki nazivaju gljivama!“
„Gljive, istina, ne pripadaju ni biljnom ni životinjskom svijetu, ali se ni pod razno za njih ne može reći da su humanoidne. One nemaju ništa ljudsko u sebi, na sebi, kao ni po sebi. Istina, jednom sam vidjela jednog čovjeka – nekog poštara za nepotpisana pisma – koji je jako sličio gljivi!“, reče rolani model sata.
„Da, ali to nije isto, jer nisi vidjela gljivu koja sliči čovjeku!“, prokomentira tvorba minute.
„No, pa da. A u Zemlji krumpira postoji legenda o Klementini Užas, užasno brzoj trkačici koja se utrkivala s vrećom krumpira, s tim da je vreća krumpira imala početnu prednost od dva metra. I pobijedila je vreća krumpira, premda je bila užasno spora, i to zato što je Klementina Užas, ne bi li odmaklu vreću sustigla, prije nego što je prešla spomenuta dva metra morala prijeći jedan metar; prije nego je prešla taj jedan metar morala prijeći pola metra, a prije toga 25 cm, 12,5 cm, 6,25 cm – i tako u nedogled sve do najmanje moguće dužine koja, dakako, ne postoji, jer prostor se može dijeliti beskonačno. Kao i, uostalom, …“, reče entitet sekunde tvorevini milisekunde, časovitoj čežnji mikrosekunde, auri nanonesekunde, kao i – ali više nije bilo vremena da se prišije, ičemu.

07.12.2017. u 16:00 • 21 KomentaraPrint#^

četvrtak, 30.11.2017.

ZEMLJA RAVNOPRAVNOSTI

prema Vivianinoj ideji
Image and video hosting by TinyPic

„Neiskusno sviću zore“ (Branko Miljković)

„U Zemlji ravnopravnosti“, reče Kritus Demó, „svi hodaju ravno, izuzev onih koji hodaju pravo! Drugi smjerovi kretanja, kao i bilo kakve promjene smjera kretanja, Ravnopravčanima su posve nezamislivi. Kad netko od njih želi doći na mjesto koje mu/joj se nalazi iza leđa, taj kreće ravno i korača sve dok ne obiđe Zemlju (planetu Zemlju, ne Zemlju ravnopravnosti).“
„To je bilo prije“, reče Ana Ksago. „Novije doba u Zemlji ravnopravnosti bilježi temeljne, upravo korijenite, možebitno kozmološke promjene! Planet Zemlja (onaj planet Zemlja kojem se Zemlja ravnopravnosti uvalila – za razliku od planeta Zemlje kojemu se uvalila naša zemlja), naime, u posljednje vrijeme mijenja oblik. Iz okruglog u ravni, što bi drugo? Tako da hodači koji krenu oko Zemlje (ne bi li stigli do mjesta sebi iza leđa) sad hodaju i hodaju – sve dok ne padnu preko ruba svijeta! Što je strašna sudbina…“
„… što i nije tako strašna sudbina, barem ne onoliko strašna koliko se priča; a da se priča – priča se“, reče Laktana N'cius. „S obzirom da je rub svijeta istodobno i rub svemira, pasti s tog ruba objektivno je nemoguće, dok subjektivne padove naprosto odbijam razmotriti!“
„Oho-ho!“ začudi se Vošinko Nirvion. „Pad preko ruba svijeta može biti itekako opasan, makar i bio subjektivan. Mogu ovako odoka nabrojati na desetke bogato dokumentiranih i povijesno utemeljenih slučajeva osoba koje su se, pavši preko ruba svijeta, vrlo ozbiljno ugruvale: stanovita Ika Bodkrajnik prilikom pada ostala je, osim bez svega, i bez cijele joj glave!“
„To je izmišljotina!“, pobuni se Glenn Voliva. „Zemlja ravnopravnosti nije ništa drugo nego naziv za svaku pretežno nizinsku državu građani koje uživaju sva prava.“
„Gluposti!“, zaposvađa se Sam Uelsh. „Zemlja ravnopravnosti čista je, bezgranična fikcija te je kao takva izvan granica čovjekova poimanja. Zato je najbolje da o toj temi smjesta i zajednički zašutimo.“
I prisutni doista zašutješe, ali pošto im nije uspjelo zašutjeti s nekog određenog mjesta, razgovor bi nastavljen:
„Fikcijska ili stvarna“, reče Johnina Charlek, „na nama je da joj se posvetimo – Zemlji ravnopravnosti. Ja sam naime čula da je tamo užasno hladno!“
„Zaboga, Johnina, ovo nije klimatska konferencija u Parizu ili nekom drugom svjetskom selu!“, reče Balbert Artlet. „Toliki nedostatak mašte tijekom ovih naših razgovora o zemljama i zemljama do sada još nisam zapazio. Osuđujem te stoga (moći, o Bože, moći mi uruči s tih Tvojih vlažnih, uskomešanih nebesa!) na najstrožu kaznu: isisavanje sline pomoću zubarske sisaljke u trajanju od osamnaest dana (što se ovdje, u našoj zemlji, smatra podugačkim periodom).“
Johnina, naravno, pametna kakva je bila, nije čekala da se kazna počne primjenjivati, nego je, okretna kakva je bila, ustala naglo i skočila smjesta preko ruba svijeta (koji se, fiktivan ili ne, nenadano približio gore opisanom društvancetu). Skok joj se vrlo brzo pretvorio u pad, a pad joj bijaše objektivan, subjektivan, naprasan, sporadičan i repetitivan.
I repetitivan.

30.11.2017. u 17:53 • 23 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.11.2017.

ZEMLJA X

Image and video hosting by TinyPic

„It will be an easy ride“ (Jim Morrison)

„U Zemlji X sve je isto kao kod nas, osim jedne male povijesne začkoljice. U njihovoj povijesti stari Rimljani smrtnu kaznu nisu vršili na (nama) normalnom, vodoravno-okomitom križu, nego na, pogađate, križu u obliku slova X, s kosim gredama. Možete misliti koje su povijesno-društvene posljedice sadržane u toj maloj, naizgled nebitnoj, doista začkoljičkoj razlici“, reče Manuelfan Gio pa ubaci u prvu.
„A ja sam čula da je Zemlja X metodički paralelna sa Zemljom Y! Priznajem da ne znam što znači, ali tako sam čula“, odvrati Ackbra J. B'ham i ubaci u drugu.
„Nisi u pravu. U Zemlji X (a znam to jer sam putovao tamo službeno x puta) žive Ikšani –Narod smaka svijeta, narod čije su navade usporedive s onima starih Azteka. Ikšani, naime, žive u zadrugama te, shodno tome, većinu vremena provode u velikim zadružnim dvoranama. Nekoliko puta na dan uznemiri ih sonorni glas s razglasa, glas koji najavljuje, pogađate, smak svijeta. Zanimljivost je u tome da su uzroci smaka (koje glas redovito navodi) uvijek drukčiji: nekad je to udar asteroida, a katkad epidemija crne kuge. Jednom je čak najavljeno tzv. sunovratno žmirkajuće sunce, a mnogo puta je rečeno kako mravlja kraljica upravo rađa carskim rezom (pa bi bilo uputno, ako ništa, skloniti se u stranu)“, reče Emer Sonfitip i ubaci u treću.
„Zemlja X da je paralelna sa Zemljom Y? Notorna glupost! Nije paralelna ni sa čim (jer bi se u protivnom s tim ičim mogla susresti tek u beskonačnosti – a to je, kao što znamo, tehnički nemoguće) nego je okomita na metavitičastu zagradu, lijevi oslonac svemira. A to je velika stvar, da se svemir ima na što osloniti i da se na vlastiti oslonac oslanja posredstvom Zemlje X. Na tu su činjenicu Ikšani vrlo ponosni, na njoj grade svoj nacionalni identitet te povremeno (zbog te iste činjenice) vode bijesne ratove. Znam to, jer sam u Zemlju X često putovala službeno (ta putovanja nisu, kao Sonfitipova, plod proste mašte i gnjevne taštine); polovicu radnog vremena, naime, radim kao trgovkinja oružjem i mogu reći da sam Ikšanima prodavala praktički sve: od polovnih američkih bombardera do najnovijeg modela švicarskog vojnog noža!“, zaključi Duala Kini pa ubaci u četvrtu.
„Ma prodavala si sjeckani kupus, a ne oružje! Opće je poznato da su Ikšani krajnje miroljubiv narod, toliko miroljubiv da kod njih reći za nekoga kako 'ne bi ni mrava zgazio' ima doslovno značenje. Jednom davno, ima tome nekoliko mjeseci, jedan je Ikšanin – uostalom, posve slučajno – doista i zgazio mrava. Momentalno je osuđen na smrtnu kaznu, ali kazna nije izvršena, jer Ikšani su – kako znamo – jako, jako miroljubiv narod“, izjavi Nela Sonpique i ubaci u petu.
„A dok se mi ovdje bavimo manje-više imaginarnom Zemljom X, naša vlastita domovina grca u problemima nezabilježenima u njezinoj polimilenijalnoj povijesti!“, objavi Mariolan Dret i zakoči – ali zakočio je prekasno, vozilo je probilo rampu; družina je naglo i ilegalno ušla u Zemlju ravnopravnosti.

20.11.2017. u 18:09 • 18 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.11.2017.

ZEMLJA ZELJA

Image and video hosting by TinyPic

na prohtjev prophete nemota

„U Zemlji zelja“, reče Mag Nuscar, „sve smrdi po kiselom zelju. Nitko ga doista ne kiseli, nego takvo, kiselo, raste iz tla – ne treba ni govoriti da tlo u Zemlji zelja ima neobično visoku kiselost te da u njemu niti ne uspijeva ništa osim zelja.“
„Koliko sam ja čuo“, nadoveže se Vlad Y Mirk Ramnik, „jednako dobro uspijevaju krastavci, paprika i – kiselica! Limun pak ne, limun prohtijeva drugu vrstu kiselosti, neki nebeski, nikako ne zemaljski pH – pa makar to bio pH Zemlje zelja!“
„Da, nebo je kiselo na sasvim druge načine“, reče Vissia Nand. „Kad čovjek liže limun i osjeti senzaciju Velikog Neba na svom malom nepcu, napravi, kao što znamo, grimasu za pamćenje!“
„Grimase Velikog neba… tko ih nije radio i po deset puta na dan u svoje vrijeme!“, reče Garikas Paâr. „Moje pak vrijeme prošlo je davnih dana – tamo negdje pri dnu '83 – i trajalo je jedva dva'es i šest sekundi. Al' uspio sam u tom temporalnom segmentiću načiniti ni manje ni više nego 26 000 grimasa!“
„Velikog Neba?“
„Velikog Neba!“
„Svaka čast!“
***
„Malo ljudi zna da je Zemlja zelja – Sveta Zemlja“, reče Ji'ph Anhou. „Sve što raste iz zemlje u Zemlji zelja posvećeno je, sve što hoda, puže i trza se po Zemlji zelja – sveto je. A nebo u Zemlji zelja – tzv. Veliko Nebo – dvostruko je sveto, što je jedini takav slučaj u svijetu!“
„O, pa znam ja to“, oglasi se Olga P. Riud. „Zemlja ta sveta je da svetija ne može biti. I svi ljudi koji hodaju (tom Svetom Zemljom zelja) totalni su i posvemašnji proroci. Pogleda te takav jedan u oči – i sve zna. Pogledaš jednog takvog u oči – i sve znaš!“
„Nitko nije prorok u Zemlji zelja!“ opovrgne gore izrečeno Čibur Daniz. „Ima ih koji se tako predstavljaju pa napadno bulje ljudima u oči (ali i drugamo, ali i drugamo!), ali ne, nitko nije prorok u Zemlji zelja – i nitko nije prorok niti u jednoj zemlji zemaljskoj.“
„Ma kakva Zemlja zelja, vratimo se stvarnosti“, reče Bengt Ekerot. „Tko je za partiju šaha? Dat ću mu topa fore!“
Začudo, svi prisutni pristali su na taj bizaran prijedlog. I svi su izgubili – dok je Sunce tonulo ka horizontu, vjetar raznosio meku paučinu traljavim uzdušjem, a sumračak nalijegao na sneno-žućkaste travke razasute po obilato proćelavljenom krajoliku – u roku od petnaest minuta.
„He-he“, reče Bengt Ekerot. „Upali ste u pripremljenu varijantu!“
„A ja mislim da si varao“, reče Mag Nuscar, pa u kosi podsmješljiva šahovskog pobjednika pronađe šahovsku uš koja mu je šaptala poteze.
(I sijaset gnjida koje bijahu zadužene za sporedne varijante.)

12.11.2017. u 14:35 • 31 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se