pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

petak, 15.09.2017.

MATE MATEMATIČAR

Image and video hosting by TinyPic

„Matematika je jezik prirode“; objavi Matijas Požunski, u narodu poznat kao Mate Matematičar.
„Ne, nego Božja glazba“, usprotivi se Solea Bur poznata i kao Solea Solfeggio Zatravskaja.
„Želiš reći da je Božja glazba jezik prirode ili pak da je matematika Božja glazba?“, zatraži razjašnjenje Dita Duale, zasada bez prihvatljivog nadimka.
„Želim reći…“, ali ne reče nego zapjeva Solea Solfeggio narodnu pjesmu o dva brata koja su zajedno krenula u rat, ali ih je – na putu u rat – zatekla objava mira. Objavu su na sve načine nastojali opovrgnuti, ali nisu uspjeli u tome, vratili se kući praznih rukava, a jedan od njih još se i zaručio.
Dita Duale nije voljela narodne pjesme pa je stala vrištati. Cijeli je taj, inače veseli gaj, odjekivao od njezine vike. S obzirom da se vika nastavila u nedogled, gaj se sneveselio, postao naprosto depresivan.
Kad se nedogled svršio, Matija Požunski, alias Mate Matematičar, reče:
„45X – 23Y = nacionalni park! Što dokazuje da je matematika jezik prirode.“
„Ne, nego je nacionalni park glazba bogova!“, usprotivi se Solea Bur, odnosno Solea Solfeggio Zatravskaja.
„Znači li to“, upita Dita Duale, „da je 45X – 23Y glazba bogova?“
„To znači…“, ali ne reče nego zapjeva Solea Solfeggio, zapjeva međunarodnu pjesmu o četrdeset i petoro braće što su se u isto vrijeme zgranula i, bivajući kršćanima u vjeri nesklonim vremenima, istovremeno prekrižila. A u pjesmi bijaše riječ i o dvadeset i tri sestre što su, u predvečerje svjetskoga rata, počele rasti kao stabla iz muljevitih i ljekovitih močvarnih voda.
Dita Duale nije voljela međunarodne pjesme pa je uložila diplomatsku notu protiv cjelokupnog inozemstva. S obzirom da je nota u sebi imala komadić vječnosti, na odgovor se čekalo danima. Dani su prošli, odgovor je stigao, a odgovor bijaše negativan. Svima kao da je laknulo.
„Sad mi je laknulo“, objavi Mate Matematičar. „Ili, rečeno jezikom prirode: – 4 + 4 = 0!“
„Sad mi je laknulo“, podjednako se izrazi Solea Solfeggio, „kao što i bogovima lakne kad treštanje Božje glazbe konačno prestane oko tri u noći, tihoj noći.
„Meni je laknulo, a zapravo…“, dometne Dita Duale, a Solea Solfeggio je, kao i uvijek, poklopi pjesmom. Ovoga puta bila je to pjesma koja slavila čovjekova dostignuća, kestenjaste uvojke, evolucijsku paradigmu, kreativno nasilje, samoprijegor i održivi razvoj. Unatoč pretencioznoj tematici, pjesma je trajala kratko, ni dvije cijele minute, poput kakve post-punk uspješnice. A kad je svršila, pjesma, nikome nije laknulo nego je cijeli taj veseli gaj, a i šire od veselog gaja, možda i cijeli svijet, možda i cijeli svijet.

15.09.2017. u 15:48 • 16 KomentaraPrint#^

nedjelja, 03.09.2017.

PREDSJEDNIK SVIJETA

Image and video hosting by TinyPic

„Ovu bi molbu svakako trebalo progurati“, reče Kunda Kavalo, predsjednica Maloga vijeća – a sjednica još nije bila ni započela.
„Zašto baš tu molbu? U kakovom je molbenik psihičkome stanju?“, upita Ungra Mrg, predstavnica unilaterale.
„Nebitno“, odgovori predsjednica. „U vezi ove molbe zvao je Predsjednik svijeta.“
„Zdenko? Kakve veze ima on s tim?“
„Pa i naša je ustanova u svijetu kao i sve druge, zar ne?“
„Da, ali svjetski predsjednici bave se, koliko ja znam, svjetskim poslovima. A ovo je više stvar lokalne samouprave.“
„E, za ovo je urgirao sam Predsjednik. Bilo bi glupo ignorirati ga.“
***
A kad je sjednica Vijeća konačno počela, gore spomenuta molba bi i službeno pročitana:
„Molim gore navedeni naslov“, reče molba glasom predsjednice Maloga vijeća, „da mi omogući stupanje u program za uzgoj ljudi, a za potrebe proizvodnje ljudetine te izvoza iste na tržišta tzv. ljudožderskih država. Obrazloženje: u zadnje dvije-tri godine poprilično sam psihički propao, što iz intimnih, što iz javnih razloga. Više mi se ne mili živjeti, a htio bih nekako pridonijeti općem dobru. Zato Vas molim da mi…“, i tako dalje u istom stilu.
„Mislim da bismo“, reče predsjednica Vijeća, „ovu molbu trebali uvažiti. I prihvatiti.“
„Zašto baš tu molbu?“, upita Krasna Koraba, predstavnica Udruge za uzgoj i preuzgoj. „Sigurna sam da u ovom vremenu krize morala svakodnevno stiže na stotine molbi!“
„Možda“, diplomatski odgovori predsjednica Vijeća, „ali ova molba je 'potkožena'.“
„Potkožena?“, upita Kumoid Barao, predstavnik beskućničke središnjice. „Potkožena čime? Dok se na listama čekanja za uzgoj već godinama koče imena tisuće beskućnika, ovi potkoženi, bogami, nemaju što tražiti!“
„Da, ali za ovu molbu su mi javili s najvišeg mjesta…“
„Javili, što?“, upita Durinda Balalaja, predstavnica Stranke nesterilizljivih.
„Pa, da bi je bilo dobro prihvatiti.“
„Zašto, pobogu? Iz moje je stranke već šesto dvadeset troje ljudi podnosilo molbu. I ništa. A ne mogu se sterilizirati. I što bi sad trebali? Poženiti se, poudavati, nastavljati vrstu, kao da nije bilo ništa… Ništa!“
„Ali“, zaunjka predsjednica Vijeća, „za ovu je molbu sam Predsjednik svijeta molio da se uvaži.“
„Zdenko?“
„Zdenko.“
„To je nešto sasvim drugo. Mislim da bismo…“
Uto sjednica Maloga vijeća naprasno bi prekinuta upadom mesarske osobnosti narešene krvavom pregačom.
„Pobježe!“, reče osobnost.
„Kako?“, uzbuni se predsjednica Vijeća. „Pa jesmo li se dogovorili da im se prvo odrube glave!“
„I odrubljena mu je glava! Samo je odjednom ustao i otrčao, onako bez glave, krvoliptajući.“
„Kao kokoš?“
„Kao kokoš“, reče on, i činilo se da će sjaj u njegovim očima nadjačati poslijepodnevnu osunčanost tog, inače posve običnog ranojesenjeg dana.

03.09.2017. u 14:24 • 20 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.08.2017.

PLIMA-UREĐAJ

Image and video hosting by TinyPic

„Dolazi plima!“ usklikne netko, a priobalni ekosustav živne u sekundi.
Jutro je bilo prekrasno, poput ulja na svili, tek neznatno ispucale patine. U daljini se čulo rondanje plima-uređaja. Jedan se vrabac s velike visine stuštio u novonastali plićak, svojim malim kljunom iz pijeska iščeprkao poveliku jegulju, pa se vinuo natrag u zrak – iz morskih u zračne struje, životinjica jedna!
Nakon vrapca, isto napraviše kokoš i vepar što su se motali u blizini: kokoš je svojim kljunom (većim, znatno većim od vrapčeva) iz zaplimljenog pijeska iščeprkala morsku zvijezdu, dok je vepar tupim kljovama iskopao poveliku Posejdonovu lastu – dotad nepoznatu morsku vrstu! Nosao je (na tim istim kljovama – s tim da ih je prije nosanja ipak dao malo naoštriti) vepar svoj ulov posvuda po priobalju i sve zainteresirane jedinke upoznavao s vrlo interesantnim značajkama istoga.
A onda je, veprina ta, naočigled sviju smazala morsku novolastu, progutala je sve do želuca i dalje; nešto kasnije se (veprić naš najedeni) spetljao s gore rečenom kokoši: 17 mjeseci kasnije rodio im se – kokopar! A kasnije, mnogo kasnije, netko je usvojio, uhranio pa zaklao i na kraju ispekao tog neutješnog hibrida - i najeo se veprokokošine do brade!
***
„Dolazi plima!“, usklikne netko, a s plimom nadođe i učiteljica plivanja vodeći na uzici ekipu budućih plivača – tzv. neplivača.
„Gospodo neplivači!“, započne ona s teorijskim dijelom obuke. „Imate dvadeset sekundi da proplivate“, dovrši s teorijskim dijelom obuke pa ih primjenom lakopješačke sile sve do zadnjeg pobaca u more.
Neki su proplivali. Drugi nisu. Srećom, plimni je val tek pristizao (premda je plima-uređaj radio punom parom) more je bilo plitko, nitko se nije utopio. Onima koji su proplivali, učiteljica plivanja uruči limene medaljice i pošalje kućama, a ove druge što su zakontinuirali s neplivanjem pospe nekakvim, navodno vilinskim prahom i također ih pošalje kućama.
Plima-uređaj rondao je i dalje. Razina mora rasla je polako, golema masa slane vode žmigala je na suncu i iritirala možebitne oči još možebitnijih promatrača. Na nebu je još bio prisutan bijeli odslik Mjeseca, onog Mjeseca koji se pravio da s cijelom tom plimnom rabotom nema nikakve veze.
Nekolicina (možebitnih) promatrača izležavala se na ligeštulima, u mislima s upravo nadolazećom plimom, kao i s predstojećom osekom. Jedan od promatrača, može biti neki Kenet Karavelić tamne kompleksije, promeškoljio se u ligeštulu i izgubio jednu od svojih ključnih značajki, koja mu je u bitnome određivala karakter i osobnost! Kriknuo je jedva čujno (jer plima-uređaj je i dalje rondao) i isprva nastojao zatajiti svoj gubitak, no onda je ipak odlučio dopustiti da se o istom pročuje: svi uokolo poustajaše sa svojih ligeštula i u sjeni plimnoga vala stadoše po žalu tražiti izgubljenu značajku. Nisu je našli, dakako.
„Pojavit će se oko ručka, kad se plima povuče“, reče Kenetu ligeštul-kolegica, neka Ondrla Ravinski.
„Može biti“, doda Ulea Jansen. „Svašta ljudi pronalaze na plaži za vrijeme oseke.“
„A što ako…?“
„Pojavit će se. Pronaći ćeš je i zalijepiti superlijepkom na mjesto na kojem je bila i prije. Nitko neće primijetiti razliku.“
„Zapravo“, zbuni se Kenet Karavelić, „ona nije bila pričvršćena za tijelo. Više kao da je… lelujala oko mene.“
„A tako – onda me nimalo ne čudi što si je izgubio. Treba paziti.“
„Paziti i b…“, doda Ulea Jansen, ali je Kenet nije čuo, jer je plima-uređaj upravo zarondao jače.

27.08.2017. u 14:46 • 20 KomentaraPrint#^

nedjelja, 20.08.2017.

KAKO SAM IZAŠAO IZ MENOPAUZE

Image and video hosting by TinyPic

Caffe Bar Menopauza jedan je od najposjećenijih u kvartu. Poznajem vlasnicu i muža joj. Ispričala mi je, prvo ona, a par dana kasnije i on, muž, da su se dugo dovijali kako nazvati taj svoj pijaćni prostor (koji su naizgled povoljno unajmili od nekog zaštićenog najmodavca što je stasao sredinom devedesetih). Kod posljednje šanse? American nešto nešto ili čak Big Boss, po trnju, bit će, ne? Sve same gluposti su im padale na pamet sve dok Rajko, muž, nije rekao:
„Znam! Neka se zove Cirkus. Ili Ciklus. Ili čak Kraj ciklusa?
„Slažem se“, odgovori mu supruga, Zdenka. „Neka se zove Menopauza.“
I bi Menopauza.
Doduše, supružnici se još nekoliko narednih godina nisu uspjeli dogovoriti je li riječ o ženskoj ili muškoj menopauzi.
„Muška menopauza je mit!“ tvrdio je Rajko.
„I ženska je!“, branila se Zdenka.
„Otkud sad to?“
„Pitaj mog ginekologa.“
Zdenkin ginekolog bijaše priučenim travarom koji se u dijagnostici, a još više u terapeutici, oslanjao na svu silu alternativnih medicinskih metoda, a dobar je broj njih sam osmislio, da ne kažemo izmislio – kao što se izmišlja sitna laž ne bi li se, na kakvom seoskom sajmu, prodala krupna stoka. Jedna od njegovih osmislica bijaše i ta da je ženska menopauza mit. Ključni mu je argument glasio:
„Mene je moja prabaka…“, ali znamo kamo vode argumenti tog tipa te ćemo stoga s iznošenjem ovoga argumentativnog primjerka prekinuti – sad!
***
Za to vrijeme, Caffe Bar Menopauza poslovao je izuzetno uspješno. Supružnicima je na kraju mjeseca ostajala solidna svota za potrebe časne starosti (koja se približavala još neumitnije od menopauze, s tim da supstrat starosti ne bijaše inficiran niti najmanjom sporom mitologičnosti). Prilikom raspodjele profita, Zdenka, kao nominalna vlasnica, prisvajala si je 0,0000000001% više, što je Rajka izluđivalo u toj mjeri da je imao napade jecanja, ponekad čak i usred bijela dana. Tom prilikom imao me običaj pozvati na piće da raspravimo stvar kao muškarci. I Zdenka me pokatkad zvala na piće – i to kad bi lagano pukla po šavovima od Rajkovih jecaja što su se sa širokih poljana bijeloga dana sad već znali protegnuti do duboko u noć – da raspravimo stvar kao pripadnici iste vrste.
***
Tog dana se po prvi put dogodilo da su me oboje pozvali odjednom, na piće u Menopauzu, na isti dan, u isti sat. Nisam znao kako ću postupiti jednom kada uđem u kafić. Da pristupim prvo njoj, obavim razgovor, pa nakon pola sata prijeđem na njega? Ja bih mogao sjediti za stolom, a njih dvoje neka se mijenjaju – samo, kojim redoslijedom? Uostalom, neka se sami dogovore! Nismo djeca, mogli bi sve troje sjesti zajedno i raspraviti što ima…
No, čim sam ušao u kafić zazvonio mi je mobitel. Supruga, moja.
„Gdje si?“
„Upravo ulazim u Menopauzu.“
„Opet? Pa ti si tamo svaki drugi dan! Čuj, trebao bi doći, imamo problem.“
„Da?“
„Otkrila sam leglo voluharica na tavanu.“
„Opet?“
„Ne. Prošli put su bili puhovi, zare se ne sjećaš?“
„A pr…“
„A pretprošli hidraulični zamorci. I to si zaboravio! Aj' molim te dođi.“
„Ok“, rekao sam, ugasio mobitel pa stao kružiti pogledom po kafiću.
Rajko je stajao za šankom, dok je Zdenka sjedila, sama, u prvom separeu do vrata. Oboje je četvoroma očima zurilo u mene bez riječi. Čekali su da vide kome ću od njih dvoje pristupiti prvoj/prvom. Vidjelo im se na licima izraubanima dugogodišnjom prostom egzistencijom da će im taj moj odabir puno značiti, da će imati možda i presudan utjecaj na daljnji tok struja u koritu zajedničkog života im.
Stoga, jebi ga, nisam imao izbora. Izašao sam iz kafića ne obrativši se ni jednoj ni drugoj polovici supružničkog para. Požurio sam kući, da se s voluharicama borim! (Ili su na stvari možda bile prečkaste lisičice, kao one godine …)

20.08.2017. u 17:38 • 19 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.08.2017.

ČAJ OD ČAJA

Image and video hosting by TinyPic

Sjedili smo na terasi jednog od brojnih donjogradskih kafića – bio je sutopao ljetni dan, kraj kolovoza, popodne koje nitko neće pamtiti, ni po čemu i nizašto – sjedili smo, ispijali kapučino za kapučinom, brisali brkove od bijele pjene i odbijali šećeriti napitke te tople svoje (jer tada se govorilo da šećerenje po sebi nije zdravo, sam postupak, ne i šećer kao prehrambeni artikl), uživali u gradskoj vrevi, pogledavali dolje s agore na obližnju prigradsku goru i čudili se – kao i svi drugi tih dana – kako joj je vršak pokriven snijegom, što je, i za ova naša štura i nejasna vremena, predstavljalo krajnje neobičnu klimatsku anomaliju.
Odlučili smo u jednom trenutku naručiti i nekakve rakijetine. I, upravo kad se to realiziralo, baš kad je narudžba sjela, iz Rmblotićeve ulice začula se arhaična buka; iza ugla se pojavio mečkar! Na lancu je vodio pravog medvjeda, mršavog, ofucanog, očito napitog. U lijevoj je ruci – mečkar – držao daire kojima je istresao, posve mehanički i nemuzikalno, preobilno reske i rastresite tonove. Nije to, očito, bio pravi mečkar nego nekakav relikt prošlih vremena koji se naprosto zalomio tamo i tada (kao što se u vremenskom slijedu počesto štogod zalomi, otvori se pa pokulja nešto iz drugih vremena – i treba vremena, možda i ciglih dvije minute, da ta privremena rana vremenita zaraste). Mečkar pusti glas duž i šir donjogradske šetnice:
„Pleši, pleši mečko stara
zaradi mi brdo para.
A mečkar će kantu meda
mečkar stari da ti ne da!“
Da ti ne da!? zaprepastismo smo se svi mi koji smo sjedili na terasi tog donjogradskog kafića. Zgroženi stupnjem zlostavljanja što ga trpi jadna životinja, odlučili smo napustiti istoga momenta i kafić i donji i gornji i cijeli grad, pa nakićeni i svečani krenusmo izvršiti jedno kolektivno samoubojstvo, al' svako za sebe.
***
Iste godine u rujnu sjedili smo na jednom privatnom balkonu i kitili se čajem od kukurijeka. Bio je to uzorno spravljen čaj nad kojim je nam je bilo milo kontemplirati, kao i promišljati petstogodišnjicu neovisnosti domovine u kojoj se zatekosmo. Dolje na ulici sve je bilo u znaku obljetnice: parada vatrogaskinja i mažoretanaca slijedila je iza povorke upravnih pravnika. U špaliru su profesionalno obučeni klicatelji mahali ručno peglanim zastavicama, a na razglasu su puštani klasici domoljubnog mio-melosa.
Uto na vrata pozvoni jedna pokućarka. Naš domaćin pripusti je u stan i izvede na balkon ne bi li nam je pokazao, ne bi li nam ona, pokućarka, pokazala svoje umijeće radi kojega je i pohodila po kućama. Nakon podugačkih priprema otvorila je ta, pomalo misteriozna gospođa svoju priručnu aktovku i obznanila nam svoje umijeće: službovala je, ona naime, kao impresario cirkusa buha! Podijelila nam je potom dalekozore i mi smo na ne pretjerano nakićenoj mini-pozornici mogli promatrati buhe odjevene poput klaunova, trapezista i ekvilibrista kako se diče uzorno naučenim vještinama. Impresario zapjeva:
„Muha, puhola, buha / pekmeza i kruha…“, dok su buhe pjevale tercu jedva čujnim nanosopranima.
Nanosopranima!? zaprepastismo smo se svi mi koji smo sjedili na balkonu. Ali zaprepaštenje nam bijaše slabo; nismo istoga momenta napustili balkon taj privatni, niti smo krenuli izvršiti kolektivno samoubojstvo, svako za sebe. Odlučili smo se ipak na nešto žešće: iskapili smo svako po svoju šalicu kukuriječkog čaja nadušak, pa odmah potom prešli na čaj od čaja, od pravog, čistog čaja. I njega smo do kraja tog dana uspjeli iskapiti, nauznak, nauznak…

14.08.2017. u 16:32 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 31.07.2017.

PREDVEČERJE

Image and video hosting by TinyPic

„Nitko me nije vidio“, reče sebi, no glasnim šaptom (reče to, dakle, i skupini eventualnih te obližnjih slušača) Iguar Bazen, netom nakon što je zgazio mrava.
Dogodilo se to u jedno prosječno predvečerje jednog ispodprosječnog, nimalo svjetskog rata. (Regionalne sile još će se jednom poigrati sa sudbinom regionalaca i regionalki – strpljivih i u svojoj biti miroljubivih stanovnika/stanovnica regije, a riječ je o stanovništvu koje tek tu i tamo zna popizditi pa se bezrazložno prihvatiti klanja susjeda, bližnjih, a i inih osoba indikativne viktimologije.)
Takav bijaše i Iguar Bazen. A ipak je zgazio mrava. I to namjerno. Da stvar bude gora, Iguar je bio jedna od onih individua za kakve su ljudi govorili da „ne bi ni mrava zgazili“. Zato ga cijela stvar i jest boljela u toj mjeri. Upotrijebi li netko, nekad, u životu, tu metaforu, Iguar će istu biti prisiljen demantirati. Jer bio je poštenjačina u svojoj biti, metafore je shvaćao doslovno.
„Da barem nije bilo namjere!“, uskliknuo je sebi, ovoga puta u sebi.
Ovako je bilo: vraćao se s tržnice opterećen vrećicama nategnutima skoro do tla od silnih paradajza, tikvica, krastavaca i blitve, kad mu se na trotoaru isprepriječio mat-crni pružni mrav. Prvo mu se samo cerio, taj mirmekološki primjerak svoje vrste, da bi potom – mrav Iguaru – naprosto isplazio jezik poput kakvog formikaidnog Einsteina.
To je bila ta provokacija koju Iguar nije mogao otrpjeti; uzeo je zalet i zgazio tog (u najmanju ruku neopreznog) mrava gumenim potplatom lijeve mu sportske cipele koju je, skupa s desnom, kupio na sniženju u… ali ne govorimo sada o tom. Iguar je, dakle, svjesno i namjerno zgazio mrava. Jest da je to učinio u afektu, ali to mu, opazio je nakon kraće introspekcije, baš i nije bilo neko opravdanje s obzirom na nezavidnu činjenicu da je afekt bio hinjen. (Afekte je naučio hiniti još u drugom srednje, na poticaj profesorice likovne umjetnosti koja ga je… ali ne govorimo sada o tome.)
Slijedeći gore navedene misli, Iguar je, s obzirom na to da je bio izrazito religiozan (premda nije pripadao niti jednoj definiranoj, službujućoj religiji ili crkvi; zapravo nije vjerovao u Boga nego jedino i isključivo u Pakao i Raj, vanvremenske lokacije na koje duše dospijevaju nakon smrti), došao do zaključka da mu je dotad zajamčeni Raj ipak propao, sve zbog tog drskog mrava, hinjenog afekta, gumenog potplata...
„Arghhhhhhhhhhh!“, zavapio je u Nebo.
Ali odgovora nije bilo – kako bi ga i bilo kad u Boga, kako rekosmo, nije vjerovao, samo u Pakao, samo u Raj…
***
Kasnije, istog tog predvečerja, Iguar je na jednom inače trulom domjenku upoznao eminentnu logičarku iz viših krugova. Ponukan nečim neizrecivim, ispričao joj je o mravu, njegovoj zgazidbi, gumenom potplatu, Raju i Paklu.
„Nije to baš tako, dragi Iguare“, rekla je logičarka i nastavila: „Ako je nepobitno utvrđeno da je put u Pakao popločen dobrim namjerama, onda valjda važi i obrnuto: put u Raj popločen je lošim namjerama! Opusti se, ideš u Raj.“
***
Isprva utješen, Iguar se na duže staze ipak nije uspio opustiti.
Prvo i prvo, pomislio je kasnije istog tog predvečerja, logičarkina konkluzija zasniva se na premisi koja jedva da je nešto više od imbecilne narodne poslovice! Imbecilne, zato što su sve narodne poslovice svijeta imbecilne; imbecilne i zato što su imbecilni i svi ti narodi (svijeta) koji ih bez prestanka smišljaju (i koji samo čekaju na znak s Neba pa da ponovno otpočnu s klanjima drugih naroda, ne bi li oteli njihove, tek neznatno drugačije narodne poslovice).
Drugo i drugo, nastavio je misliti Iguar, što ako moj afekt ipak nije bio hinjen? Zadnjih je godina bezbroj i bezbroj puta hinio najrazličitije afekte, tako da je praktički zaboravio kakav okus, miris i Svojstvo kao takvo imade pravi, autentični afekt. U tom slučaju – slučaju nepatvorenog a neprepoznatog afekta – loša namjera gaženja mrava ne bi postojala, i evo Iguara opet na putu u Pakao.
„Tako mi i treba“, pomislio je Iguar, više izvan sebe nego u sebi. „Tako mi i treba kad u svoje temeljno obrazovanja nisam uložio više truda, vremena, prostora… kakvih god uložaka.
***
Odjednom to isto predvečerje naprasno svrši: rat je počeo.

31.07.2017. u 22:13 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 17.07.2017.

DOKTORAT

Image and video hosting by TinyPic

Red u pošti bio je od šaltera do vrata. Deset-dvanaest osoba. Stao sam na kraj reda i zamislio se. U poštu sam došao platiti račune. Ranije sam ih plaćao preko internet bankarstva, ali je zadnjih godina internetska veza počela štekati na neki čudan način. Posumnjao sam u mutne poslove i rekao sebi: idi i plati to na šalteru. I evo me, čekam da platim.
Red se jedva micao. Većina klijenata u pošti se našla iz istog razloga kao i ja: da plate račune – većina njih je među masnim, znojnim prstima držala snop crveno-bijelih pravokutnih papira ispisanih bezbrojnim brojkama. Malotko je došao platiti račun-dva. I ja sam bio sam pretovaren vlastitim snopom, samo ga još nisam vadio na zrak, čamio mi je u unutarnjem džepu.
Zrak u pošti bio je klimatiziran, ali je svejedno vladala jedna generalna zagušljivost primjerena takvim prostorima. Zidovi bijahu urešeni slikama iskidanim iz neke foto-monografije. Na jednoj polici – očito već godinama – ležalo je desetak novih a ipak izraubanih knjiga koje nitko nikada nije kupovao.
Jedan šalter konačno se oslobodio i red se pomakao za pola metra. Osoba koja je završila s plaćanjem računa izašla je van, na vlažan i usijani zrak lipnja. Netko drugi, pak, ušao je unutra. Više nisam bio zadnji u redu. Jedna zelena muha govnarka sletjela mi je na rame. Otresao sam je rukom – nije odletjela, srušila se na pod, kao mrtva. I bila je mrtva, što bi je drugo osim smrti moglo navesti na takvu reakciju?
Red se stao pomicati još sporije. Odjednom, sinula mi je ideja. Sjetio sam se da bih mogao doktorirati! Da, rekoh samog sebi nakon kraćeg razmatranja, upravo je to ono što mi treba u sadašnjoj životnoj fazi, jedan sočan, debeo doktorat!
Zamolio sam osobu ispred mene da mi sačuva mjesto u redu i izjurio iz pošte. Uputio sam se do obližnjeg parka, sjeo na klupu ispod drvca hibiskusa i, udišući blagi miris njegova tanka, neugledna debla, doktorirao! Upravo tako, nije trajala dugo obrana doktorata, tamo, u tom parku, pod omalenim hibiskusom,87 tog i tog lipnja.
Vratio sam se u poštu i pokušao zauzeti svoje mjesto u redu. Ali ona žena koju sam zamolio da mi ga čuva pravila se nevješta.
„Niste mi rekli ništa“, rekla je, „samo ste izjurili iz pošte.“
„Ali…“
„A i da jeste, ne bih vam ga čuvala. Ne bi mi dali drugi ljudi u redu, nije to kao nekad.“ „Ali ja sam upravo doktorirao!“
Svi u redu okrenuli su se prema meni, a čak je i osoblje po šalterima stalo dizati glave.
„Da?“, reče muškarac u srednjim pedesetima. „A gdje vam je doktorska diploma?“
„Nemam je još. Očekujem je uskoro na kućnoj adresi.“.
„E, pa kad stigne, vi se vratite na svoje mjesto u redu!“
Pokunjio sam i izašao iz pošte. Vani, na ulici vrućina je dosezala svoj dnevni vrhunac. Koračao sam nevoljnim korakom; nije lako vraćati se kući neplaćenih računa. A i taj doktorat bio mi je prilično sumnjiv – u pet minuta, u parku, pod lipom. Da je bar bila platana, lipa ili breza… Ali hibiskus… Cvijet mu je… al' zato stablo, stabalce, stabliček… a opet, nije ovo vrijeme za tračanje drveća, još bi nam moglo… bi nam se moglo… da… treba i to uzeti u obzir.

17.07.2017. u 14:21 • 22 KomentaraPrint#^

četvrtak, 06.07.2017.

RADNI VILENJACI

Image and video hosting by TinyPic

„U tom fast food restoranu kupiš hranu i dobiješ račun, a na računu piše šifra za zahod“, reče Ljepenka Kupior.
„Znam, to je kao u Mc Donaldsu“, poreplicira Gleduard Putar. „Ukucaš šifru u aparatić, i vrata se sama otvore.“
„Tako sam i ja mislila, ali u ovom je restoranu drukčije. Pojela sam svoj obrok, bio je relativno ukusan, i potražila zahod. Ispostavilo se da se trebam spustiti u podrum. U podrumu – šok. Nikakva klizna samootvarajuća vrata - gledaš direktno u omaleno predvorje iz kojega putovi dalje vode u svega dvije prljave kabine sa slabo održavanim instalacijama, zidovi ispisani prostim natpisima, zahodske školjke nagrđene kamencem, sa stropa kapa neka masna voda, wc-papir smrdi na sirovu celulozu, slavina u lavabou radi na nožni pogon, a vode često i nema!“
„Zar je tako nešto moguće!“
„Itekako je moguće. I to nije sve: nikakvo ukucavanje šifre da bi se vrata (koja, kako rekoh, uopće nisu bila klizna) otvorila. Vrata su već otvorena, širom, vrata su zapravo nepostojeća, istrgnuta iz štokova, a među štokovima stoji oveći gnom i uzima, praktički trga račun sa šifrom iz korisnikove ruke, provjerava datum i naročito bezobraznim pokretom glave daje signal da se može ući u taj odvratni, gore opisani sanitacijski čvor. I nema tu muški-ženski zahod – i muški i ženske idu u obje kabine, kako tko naiđe. A gnom na vratima nije sam, ne, zahod nastanjuje cijela obitelj gnomova! Za stolićem u predvorju sjedi djed-gnom kojemu se koža s lica ovjesila gotovo do (mokrog i kužnog) poda. Žena-gnom pak sjedi sa suprotne strane stolića i hekla preko komada prekjučerašnjeg tijesta za pizzu. Djeca-gnomčad, malena koliko i oveći puhovi, jurcaju amo tamo i dižu groznu larmu. Jedna od kabina ima vrata koja dolje ne dihtaju kako treba pa se najmanji gnomčić zna provući kroz procijep i omesti korisnika u vršenju nužde!“
„Hm“, reče Gleduard Putar zamišljeno. „Sudeći prema tvom opisu, ne radi se tu toliko o gnomovima koliko o radnim vilenjacima. Sve ih se više – u zemljama blagostanja i šest vrsta sira – koristi kao pomoćnu radnu snagu. Plaće ne traže, jedu malo, a priroda je odredila da ne žeđaju, da im organizmi ne trebaju tekućine uopće!“
„Moguće, ali meni su na informacijama, kad sam ih poslije zvala, rekli da su u pitanju gnomovi.“
„Moguće, možda ih u različitim dijelovima svijeta različito nazivaju. A možda i mutiraju, pod utjecajem toksičnih tvari koje im organizmi apsorbiraju tamo dolje. Ili pak tamo gore.“
„Tamo gore?“
„Da. Mnogi od njih, s obzirom na to da rijetko pate od akrofobijskih anomalija, rade na velikim visinama: na vrhovima televizijskih tornjeva i mobitelskih antena, po zapuštenim tavanima poslovnih tornjeva, na podnim konstrukcijama niželetećih komunikacijskih satelita, pri unutarnjim svodovima balona na topli zrak, kao i po tučcima viših tratinčica.“
„Ali tratinčice su iznimno niske, čak i one više!“
„Kako gdje i kako kad, sve treba gledati u kontekstu vremena i prostora.“
„Opet ti sa svojim geo-historizmom!“
„A zašto ne?“
„Pa zato! Zato što…“
„Evo ga na – opet!“

06.07.2017. u 08:14 • 22 KomentaraPrint#^

utorak, 27.06.2017.

NOVI LIST

Image and video hosting by TinyPic

„Prestala je kiša“, reče Lilia. „Krenimo u šetnju.“
„Nije prestala kiša“, odgovori Runo okrećući novi list. „Jedna kap, vele mi na DMHZ-u, upravo je krenula s jedne od vanjskih sfera. Proći će neko vrijeme dok ne stigne do tla, ali ne, kiša nije prestala.“
„Možda“, domisli se Lilia, „stignemo obaviti šetnju prije negoli ta, sad još daleka kap dosegne tlo. To bi onda bila šetnja između dvije kiše, a ne šetnja po kiši!“
„Ne bih rekao“, ipak reče Runo još jednom okrenuvši novi list. „Kiša je kiša. Nitko tu ništa ne može.“
„A tko kaže“, dodomisli se Lilia, „da će rečena kap doista doseći ovo tu naše tlo? Možda ode negdje drugdje, možda ostane lebdjeti u u zrakoprazju?“
„Tko kaže?“, retorički se osvrne Runo, navlaži kažiprst slinom pa okrene novi list. „Gravitacija kaže! Najmoćnija sila u svemiru. Sve što leti mora i da padne. Da nema gravitacije, ništa ne bi bilo ovako kako jest. Krajem dvadesetih u Heidelbergu u gradskom su se parku susreli Albert Einstein i Martin Heidegger, obojica pod žestokim utjecajem gravitacije {u Njemačkoj tih godina, uoči primicanja nacističke katastrofe, pripadnici intelektualne elite (kao i pripadnice iste, poput Hannahe Arendt i Agnes Pockels) upravo su se opijali gravitacijom – što Zemljinom, što Mjesečevom, što Sunčevom; neizmjerno su, ti ljudi, uživali u plimnim valovima što im rečena svemirska tijela pokretahu u tjelesnim sokovima}. Tog dana, nešto ranije, Einsteinu je, naime, pala olovka na linoleumski pod njegove Relativističke sinergijske komore. Heidegger je kasnije, posve slučajno, pronašao tu olovku, ali je i njemu pala – u procijep između bitka i vremena, odakle je nitko nije mogao izvaditi! Tako da je bila izgubljena zauvijek, ta olovka. Takva je bila moć gravitacije u to vrijeme, a ni danas nije za zanemariti. Zato, nema šetnje dok je kiša u fazi padanja. A jest, posve sigurno jest!“
„Ha!“, nasmije posprdno Lilia.“A ja sam upravo primila vijest iz Instituta za migraciju vode da kiša uopće ne pada zbog gravitacije nego zbog tlaka zraka! To je najnovije otkriće i ne vidim kako ćeš ga opovrgnuti!“
Ali, Runo pronađe odnekud snage i opovrgne, doslovno obori Institutovo otkriće. (Uz put, dakako, okrene novi list.)
„Zašto si to učinio?“, naljuti se Lilia. „I čemu ta prepirka oko kiše? Htjela sam u šetnju s tobom zato što te volim!“
„Voliš me? Otkad?“
„A ima tome… možda i puna godina dana!“
„Zašto to nisi odmah rekla? Krenimo, dakle, u tu ljubavnu šetnju odmah!“
„Stop!“, poviče Lilia. „Upravo su javili iz Instituta. Javili su – da te ne volim!“
„Ne voliš me? Ah, dovraga i sve, a taman sam se… A zapravo mi je laknulo. Ljubav zna biti itekako naporna.“
„I meni je laknulo.“
„Meni je više.“
„Ne nije“
„Sad je svejedno: odlučio sam iz stuboka promijeniti svoj život.“
„Okrenut ćeš novi list?“
„Okrenut ću novi list.“
I okrene ga, ali ovoga puta, ispod lista…

27.06.2017. u 17:41 • 23 KomentaraPrint#^

četvrtak, 15.06.2017.

KAVA

Image and video hosting by TinyPic

„Tko je za kavu?“, pitao je predstavnik središnjice.
Svi su bili za kavu. Uglavnom su svi, svuda i uvijek bili za kavu. Predstavnik se našao u nedoumici. Kako da pripremi i isporuči sedam milijardi i par stotina milijuna kava?
To je nemoguće, pomislio je, a onda se dosjetio: od tih sedam milijardi barem dvije milijarde su djeca, a ona ne smiju piti kavu. Opće je poznati da djeci koja piju kavu može narasti rep. U predstavnikovu rodnome gradiću, zapravo selu blizu New Yorka, postojala je ustanova specijalizirana za prihvat upravo takve djece – dobro se sjećao višedjelne zgradurine žućkastih fasada okružene visokom, gatalin-zelenom živicom, te čestih a uzaludnih intervencija medicinskih, vatrogasnih i drugih službi kad bi se tim sirotim kavopijnim mališanima nepovratno zamrsili njihovi dugi (svakoga dana sve duži) repovi.
Dakle, dumao je predstavnik središnjice, ako od sedam milijardi ljudskih bića odbijemo dvije milijarde, ostaje, dakako, pet milijardi kava za pripremiti i isporučiti, što je daleko lakša, kudikamo ostvarivija zadaća – ostvarivija, da, ali ipak neostvariva s obzirom da je i pet milijardi golema, pregolema brojka. A što je s osobama kojima kava šteti, pomislio je. Kava, poznato je, nije sama po sebi štetna, ali je kontraindicirana stanovitim, sekundarno induciranim stanjima organizma: čiru na želucu, prenadražaju crijeva, različitim psihičkim poremećajima itd. Jednoj prijateljici predstavnikove sestre, primjerice, lijek za čir prenadražio je crijeva, što ju je u toj mjeri razljutilo da je razvila čitav niz – manjih i većih – psihičkih poremećaja! Predstavnik središnjice nakratko je konzultirao statistički godišnjak i utvrdio da od rečenih stanja i poremećaja pati čak tri milijarde ljudi! Postupio bi krajnje neetično kada bi i takvima išao nuditi kavu.
Time je broj kava spao na podnošljive dvije milijarde. Ali, i te pišljive dvije milijarde kava, kako se pokazalo, bilo je nemoguće pripremiti i isporučiti unutar razumnog roka. Zato se predstavnik središnjice odlučio na lukavstvo: ispričao je čovječanstvu legendu o postanku kave. Jedan se pastir, rekao je, na visovima Etiopije, tamo negdje u 18. ili 19. stoljeću, odlučio okrijepiti od svakodnevne brige oko životinja kakvim osvježavajućim napitkom. Ali, na svijetu nije postojao napitak koji bi njega, umornog pastira, mogao okrijepiti. (A ispijao je, tijekom brojnih pokušaja okrepe, na litre voćnih sokova, biljnih uvaraka i mliječnih fermenata.) Zato je napustio svoje stado, sišao do obližnjeg grada i u prvoj krčmi naručio chaovu (praizvornik na omotskom jeziku na temelju kojega je nastala naša riječ za kavu: kava). Nitko u krčmi nije znao što chaova jest pa su pastira temeljito ismijali – što osoblje, što gosti. Nije se tome čudio, jer samu je riječ chaova taj pastir hrabro izmislio u nadi da će postati zarazna i da će na vrhuncu zaraze netko već smisliti napitak istoga imena. Zato je nakon tri godine ponovno sišao s planine u grad i u krčmi zatražio chaovu. No, ni toga puta nije postigao uspjeh. Riječ chaova, očito, nije postala zarazna, nije se proširila među lokalnim življem. Pokušao je ponovno pet godina poslije: rezultat bijaše jednak. Tako da napitak zvan kava nikada nije otkriven, izumljen ili spravljen – kako god hoćete. Zato vam, dovršio je svoje obraćanje čovječanstvu predstavnik središnjice, ne mogu poslužiti kave koje ste naručili.

15.06.2017. u 14:18 • 16 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se