pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

ponedjeljak, 17.07.2017.

DOKTORAT

Image and video hosting by TinyPic

Red u pošti bio je od šaltera do vrata. Deset-dvanaest osoba. Stao sam na kraj reda i zamislio se. U poštu sam došao platiti račune. Ranije sam ih plaćao preko internet bankarstva, ali je zadnjih godina internetska veza počela štekati na neki čudan način. Posumnjao sam u mutne poslove i rekao sebi: idi i plati to na šalteru. I evo me, čekam da platim.
Red se jedva micao. Većina klijenata u pošti se našla iz istog razloga kao i ja: da plate račune – većina njih je među masnim, znojnim prstima držala snop crveno-bijelih pravokutnih papira ispisanih bezbrojnim brojkama. Malotko je došao platiti račun-dva. I ja sam bio sam pretovaren vlastitim snopom, samo ga još nisam vadio na zrak, čamio mi je u unutarnjem džepu.
Zrak u pošti bio je klimatiziran, ali je svejedno vladala jedna generalna zagušljivost primjerena takvim prostorima. Zidovi bijahu urešeni slikama iskidanim iz neke foto-monografije. Na jednoj polici – očito već godinama – ležalo je desetak novih a ipak izraubanih knjiga koje nitko nikada nije kupovao.
Jedan šalter konačno se oslobodio i red se pomakao za pola metra. Osoba koja je završila s plaćanjem računa izašla je van, na vlažan i usijani zrak lipnja. Netko drugi, pak, ušao je unutra. Više nisam bio zadnji u redu. Jedna zelena muha govnarka sletjela mi je na rame. Otresao sam je rukom – nije odletjela, srušila se na pod, kao mrtva. I bila je mrtva, što bi je drugo osim smrti moglo navesti na takvu reakciju?
Red se stao pomicati još sporije. Odjednom, sinula mi je ideja. Sjetio sam se da bih mogao doktorirati! Da, rekoh samog sebi nakon kraćeg razmatranja, upravo je to ono što mi treba u sadašnjoj životnoj fazi, jedan sočan, debeo doktorat!
Zamolio sam osobu ispred mene da mi sačuva mjesto u redu i izjurio iz pošte. Uputio sam se do obližnjeg parka, sjeo na klupu ispod drvca hibiskusa i, udišući blagi miris njegova tanka, neugledna debla, doktorirao! Upravo tako, nije trajala dugo obrana doktorata, tamo, u tom parku, pod omalenim hibiskusom,87 tog i tog lipnja.
Vratio sam se u poštu i pokušao zauzeti svoje mjesto u redu. Ali ona žena koju sam zamolio da mi ga čuva pravila se nevješta.
„Niste mi rekli ništa“, rekla je, „samo ste izjurili iz pošte.“
„Ali…“
„A i da jeste, ne bih vam ga čuvala. Ne bi mi dali drugi ljudi u redu, nije to kao nekad.“ „Ali ja sam upravo doktorirao!“
Svi u redu okrenuli su se prema meni, a čak je i osoblje po šalterima stalo dizati glave.
„Da?“, reče muškarac u srednjim pedesetima. „A gdje vam je doktorska diploma?“
„Nemam je još. Očekujem je uskoro na kućnoj adresi.“.
„E, pa kad stigne, vi se vratite na svoje mjesto u redu!“
Pokunjio sam i izašao iz pošte. Vani, na ulici vrućina je dosezala svoj dnevni vrhunac. Koračao sam nevoljnim korakom; nije lako vraćati se kući neplaćenih računa. A i taj doktorat bio mi je prilično sumnjiv – u pet minuta, u parku, pod lipom. Da je bar bila platana, lipa ili breza… Ali hibiskus… Cvijet mu je… al' zato stablo, stabalce, stabliček… a opet, nije ovo vrijeme za tračanje drveća, još bi nam moglo… bi nam se moglo… da… treba i to uzeti u obzir.

17.07.2017. u 14:21 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 06.07.2017.

RADNI VILENJACI

Image and video hosting by TinyPic

„U tom fast food restoranu kupiš hranu i dobiješ račun, a na računu piše šifra za zahod“, reče Ljepenka Kupior.
„Znam, to je kao u Mc Donaldsu“, poreplicira Gleduard Putar. „Ukucaš šifru u aparatić, i vrata se sama otvore.“
„Tako sam i ja mislila, ali u ovom je restoranu drukčije. Pojela sam svoj obrok, bio je relativno ukusan, i potražila zahod. Ispostavilo se da se trebam spustiti u podrum. U podrumu – šok. Nikakva klizna samootvarajuća vrata - gledaš direktno u omaleno predvorje iz kojega putovi dalje vode u svega dvije prljave kabine sa slabo održavanim instalacijama, zidovi ispisani prostim natpisima, zahodske školjke nagrđene kamencem, sa stropa kapa neka masna voda, wc-papir smrdi na sirovu celulozu, slavina u lavabou radi na nožni pogon, a vode često i nema!“
„Zar je tako nešto moguće!“
„Itekako je moguće. I to nije sve: nikakvo ukucavanje šifre da bi se vrata (koja, kako rekoh, uopće nisu bila klizna) otvorila. Vrata su već otvorena, širom, vrata su zapravo nepostojeća, istrgnuta iz štokova, a među štokovima stoji oveći gnom i uzima, praktički trga račun sa šifrom iz korisnikove ruke, provjerava datum i naročito bezobraznim pokretom glave daje signal da se može ući u taj odvratni, gore opisani sanitacijski čvor. I nema tu muški-ženski zahod – i muški i ženske idu u obje kabine, kako tko naiđe. A gnom na vratima nije sam, ne, zahod nastanjuje cijela obitelj gnomova! Za stolićem u predvorju sjedi djed-gnom kojemu se koža s lica ovjesila gotovo do (mokrog i kužnog) poda. Žena-gnom pak sjedi sa suprotne strane stolića i hekla preko komada prekjučerašnjeg tijesta za pizzu. Djeca-gnomčad, malena koliko i oveći puhovi, jurcaju amo tamo i dižu groznu larmu. Jedna od kabina ima vrata koja dolje ne dihtaju kako treba pa se najmanji gnomčić zna provući kroz procijep i omesti korisnika u vršenju nužde!“
„Hm“, reče Gleduard Putar zamišljeno. „Sudeći prema tvom opisu, ne radi se tu toliko o gnomovima koliko o radnim vilenjacima. Sve ih se više – u zemljama blagostanja i šest vrsta sira – koristi kao pomoćnu radnu snagu. Plaće ne traže, jedu malo, a priroda je odredila da ne žeđaju, da im organizmi ne trebaju tekućine uopće!“
„Moguće, ali meni su na informacijama, kad sam ih poslije zvala, rekli da su u pitanju gnomovi.“
„Moguće, možda ih u različitim dijelovima svijeta različito nazivaju. A možda i mutiraju, pod utjecajem toksičnih tvari koje im organizmi apsorbiraju tamo dolje. Ili pak tamo gore.“
„Tamo gore?“
„Da. Mnogi od njih, s obzirom na to da rijetko pate od akrofobijskih anomalija, rade na velikim visinama: na vrhovima televizijskih tornjeva i mobitelskih antena, po zapuštenim tavanima poslovnih tornjeva, na podnim konstrukcijama niželetećih komunikacijskih satelita, pri unutarnjim svodovima balona na topli zrak, kao i po tučcima viših tratinčica.“
„Ali tratinčice su iznimno niske, čak i one više!“
„Kako gdje i kako kad, sve treba gledati u kontekstu vremena i prostora.“
„Opet ti sa svojim geo-historizmom!“
„A zašto ne?“
„Pa zato! Zato što…“
„Evo ga na – opet!“

06.07.2017. u 08:14 • 22 KomentaraPrint#^

utorak, 27.06.2017.

NOVI LIST

Image and video hosting by TinyPic

„Prestala je kiša“, reče Lilia. „Krenimo u šetnju.“
„Nije prestala kiša“, odgovori Runo okrećući novi list. „Jedna kap, vele mi na DMHZ-u, upravo je krenula s jedne od vanjskih sfera. Proći će neko vrijeme dok ne stigne do tla, ali ne, kiša nije prestala.“
„Možda“, domisli se Lilia, „stignemo obaviti šetnju prije negoli ta, sad još daleka kap dosegne tlo. To bi onda bila šetnja između dvije kiše, a ne šetnja po kiši!“
„Ne bih rekao“, ipak reče Runo još jednom okrenuvši novi list. „Kiša je kiša. Nitko tu ništa ne može.“
„A tko kaže“, dodomisli se Lilia, „da će rečena kap doista doseći ovo tu naše tlo? Možda ode negdje drugdje, možda ostane lebdjeti u u zrakoprazju?“
„Tko kaže?“, retorički se osvrne Runo, navlaži kažiprst slinom pa okrene novi list. „Gravitacija kaže! Najmoćnija sila u svemiru. Sve što leti mora i da padne. Da nema gravitacije, ništa ne bi bilo ovako kako jest. Krajem dvadesetih u Heidelbergu u gradskom su se parku susreli Albert Einstein i Martin Heidegger, obojica pod žestokim utjecajem gravitacije {u Njemačkoj tih godina, uoči primicanja nacističke katastrofe, pripadnici intelektualne elite (kao i pripadnice iste, poput Hannahe Arendt i Agnes Pockels) upravo su se opijali gravitacijom – što Zemljinom, što Mjesečevom, što Sunčevom; neizmjerno su, ti ljudi, uživali u plimnim valovima što im rečena svemirska tijela pokretahu u tjelesnim sokovima}. Tog dana, nešto ranije, Einsteinu je, naime, pala olovka na linoleumski pod njegove Relativističke sinergijske komore. Heidegger je kasnije, posve slučajno, pronašao tu olovku, ali je i njemu pala – u procijep između bitka i vremena, odakle je nitko nije mogao izvaditi! Tako da je bila izgubljena zauvijek, ta olovka. Takva je bila moć gravitacije u to vrijeme, a ni danas nije za zanemariti. Zato, nema šetnje dok je kiša u fazi padanja. A jest, posve sigurno jest!“
„Ha!“, nasmije posprdno Lilia.“A ja sam upravo primila vijest iz Instituta za migraciju vode da kiša uopće ne pada zbog gravitacije nego zbog tlaka zraka! To je najnovije otkriće i ne vidim kako ćeš ga opovrgnuti!“
Ali, Runo pronađe odnekud snage i opovrgne, doslovno obori Institutovo otkriće. (Uz put, dakako, okrene novi list.)
„Zašto si to učinio?“, naljuti se Lilia. „I čemu ta prepirka oko kiše? Htjela sam u šetnju s tobom zato što te volim!“
„Voliš me? Otkad?“
„A ima tome… možda i puna godina dana!“
„Zašto to nisi odmah rekla? Krenimo, dakle, u tu ljubavnu šetnju odmah!“
„Stop!“, poviče Lilia. „Upravo su javili iz Instituta. Javili su – da te ne volim!“
„Ne voliš me? Ah, dovraga i sve, a taman sam se… A zapravo mi je laknulo. Ljubav zna biti itekako naporna.“
„I meni je laknulo.“
„Meni je više.“
„Ne nije“
„Sad je svejedno: odlučio sam iz stuboka promijeniti svoj život.“
„Okrenut ćeš novi list?“
„Okrenut ću novi list.“
I okrene ga, ali ovoga puta, ispod lista…

27.06.2017. u 17:41 • 23 KomentaraPrint#^

četvrtak, 15.06.2017.

KAVA

Image and video hosting by TinyPic

„Tko je za kavu?“, pitao je predstavnik središnjice.
Svi su bili za kavu. Uglavnom su svi, svuda i uvijek bili za kavu. Predstavnik se našao u nedoumici. Kako da pripremi i isporuči sedam milijardi i par stotina milijuna kava?
To je nemoguće, pomislio je, a onda se dosjetio: od tih sedam milijardi barem dvije milijarde su djeca, a ona ne smiju piti kavu. Opće je poznati da djeci koja piju kavu može narasti rep. U predstavnikovu rodnome gradiću, zapravo selu blizu New Yorka, postojala je ustanova specijalizirana za prihvat upravo takve djece – dobro se sjećao višedjelne zgradurine žućkastih fasada okružene visokom, gatalin-zelenom živicom, te čestih a uzaludnih intervencija medicinskih, vatrogasnih i drugih službi kad bi se tim sirotim kavopijnim mališanima nepovratno zamrsili njihovi dugi (svakoga dana sve duži) repovi.
Dakle, dumao je predstavnik središnjice, ako od sedam milijardi ljudskih bića odbijemo dvije milijarde, ostaje, dakako, pet milijardi kava za pripremiti i isporučiti, što je daleko lakša, kudikamo ostvarivija zadaća – ostvarivija, da, ali ipak neostvariva s obzirom da je i pet milijardi golema, pregolema brojka. A što je s osobama kojima kava šteti, pomislio je. Kava, poznato je, nije sama po sebi štetna, ali je kontraindicirana stanovitim, sekundarno induciranim stanjima organizma: čiru na želucu, prenadražaju crijeva, različitim psihičkim poremećajima itd. Jednoj prijateljici predstavnikove sestre, primjerice, lijek za čir prenadražio je crijeva, što ju je u toj mjeri razljutilo da je razvila čitav niz – manjih i većih – psihičkih poremećaja! Predstavnik središnjice nakratko je konzultirao statistički godišnjak i utvrdio da od rečenih stanja i poremećaja pati čak tri milijarde ljudi! Postupio bi krajnje neetično kada bi i takvima išao nuditi kavu.
Time je broj kava spao na podnošljive dvije milijarde. Ali, i te pišljive dvije milijarde kava, kako se pokazalo, bilo je nemoguće pripremiti i isporučiti unutar razumnog roka. Zato se predstavnik središnjice odlučio na lukavstvo: ispričao je čovječanstvu legendu o postanku kave. Jedan se pastir, rekao je, na visovima Etiopije, tamo negdje u 18. ili 19. stoljeću, odlučio okrijepiti od svakodnevne brige oko životinja kakvim osvježavajućim napitkom. Ali, na svijetu nije postojao napitak koji bi njega, umornog pastira, mogao okrijepiti. (A ispijao je, tijekom brojnih pokušaja okrepe, na litre voćnih sokova, biljnih uvaraka i mliječnih fermenata.) Zato je napustio svoje stado, sišao do obližnjeg grada i u prvoj krčmi naručio chaovu (praizvornik na omotskom jeziku na temelju kojega je nastala naša riječ za kavu: kava). Nitko u krčmi nije znao što chaova jest pa su pastira temeljito ismijali – što osoblje, što gosti. Nije se tome čudio, jer samu je riječ chaova taj pastir hrabro izmislio u nadi da će postati zarazna i da će na vrhuncu zaraze netko već smisliti napitak istoga imena. Zato je nakon tri godine ponovno sišao s planine u grad i u krčmi zatražio chaovu. No, ni toga puta nije postigao uspjeh. Riječ chaova, očito, nije postala zarazna, nije se proširila među lokalnim življem. Pokušao je ponovno pet godina poslije: rezultat bijaše jednak. Tako da napitak zvan kava nikada nije otkriven, izumljen ili spravljen – kako god hoćete. Zato vam, dovršio je svoje obraćanje čovječanstvu predstavnik središnjice, ne mogu poslužiti kave koje ste naručili.

15.06.2017. u 14:18 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.06.2017.

BRODSKI LIJEČNIK

 photo Battleship_Ablaze_NGM-v31-p360_zpsh35teo66.jpg

„Brdski liječnik!?“, začudi se posestrima koja ga je odgojila. „Kakva je to specijalizacija?“
„Nije brdski nego brodski!“, odgovori Natanijel, posestrimin gojenac. „Nikad ne bih ni u snu pomislio upuštati se u brdsko liječništvo. Cijeloga života skakati s brda na brdo i na područjima bez mobitelskog signala dovikivati se s gorštacima – hvala, ne.“
„Zar misliš da je brodsko liječništvo išta bolje?“, upita neka osoba koja je cijelo vrijeme tvrdila da je, tijekom djetinjstva (Natanijelovog, ne osobinog), više puta podojila Natanijela ljudskim mlijekom. „Šalju te s broda na brod, s katamarana na barku ribarsku, s tankera na gusarski brod – nije ni to šala, Natane.“
„A s druge strane“, reče krsna mu kuma koja je u međuvremenu prešla na budizam pa je i čin Natanijelova krštenja naprasno postao nevažećim, „tko kaže da je brdsko liječništvo takav bauk? Jedna moja prijateljica godinama je radila kao brdska liječnica u pobrđu Urgundije (pobrđe nadmorska visina kojega, istina, niti na jednom mjestu ne prelazi 36 centimetara!) i uvijek je bila zadovoljna svojom karijerom. Tek tu i tamo zna napomenuti kako joj smeta što je, htjela-ne htjela, poprimila brđanske manire i kako joj je silno jodlanje uništilo glasnice.“
„Kakav vražji gusarski brod!?“, vrati se Natanijel na gornju repliku osobe koja ga je, navodno, tijekom djetinjstva barem jednom podojila. „Ne postoje gusarski brodovi, to su legende, bajke za malu djecu! Ja bih radio na kruzeru i vidio pola svijeta (drugu bih polovicu ostavio da se paca u umaku od misterije; posve spoznat svijet malen je, dosadan i uopće nikakav). Ili na velejahti kakvog bogatuna – to bi bio život!“
„Moš' mislit' života – služiti kojekakvim kriminalcima i parajlijama.“, reče mu bivša djevojka koja mu je, ostavivši ga, slomila srce i razorila um (zato je valjda i htio postati brodskim liječnikom – da pobjegne od svega toga). „Moj je djed bio brdski liječnik u partizanima! To je bila plemenita misija, liječiti žrtve fašizma, pomagati u borbi za pravednu stvar.“
„Sad će se“, sardonično će Natanijel, „sigurno javiti netko čija baka bijaše ortopetkinjom u mađarskoj ratnoj mornarici, a praujak psihijatar Crvenog baruna! No pa ljudi, shvatite već jednom: ja želim biti brodski, ne brdski liječnik!“
„A tko ti brani?“, dometne jedan daljnji rođak koji mu je jednom sredio nešto oko čega se nezavisni i objektivni promatrači nisu mogli usuglasiti što zapravo jest! „Punoljetan si, radi što hoćeš. Kad sam ja bio tvojih godina, bio sam… bio sam dvostruko stariji!“
„Kako to?“
„Lijepo. Ti sad imaš 23 godine, a ja 46. Dvostruko sam stariji!“
„Jesi, rođače, ali nisi mojih godina!“
„Što ti znaš, balavac jedan!“, naljuti se rođak, kad se začuo zvuk brodske sirene.
„Moram ići. Došli su po mene“, reče Natanijel i ode.
Ali nisu došli po njega. I nije to bila brodska sirena nego slana kiša – dvije pojave koje je nevježama kakav je Natanijel vrlo lako pobrkati!

05.06.2017. u 13:27 • 16 KomentaraPrint#^

srijeda, 24.05.2017.

TVOR

Image and video hosting by TinyPic

Iguar Lemeško sjedio je sam na klupi u parku, sjedio i uživao u penziji. Mnogo toga ležalo mu je na pameti, sjedilo posred duše – ali nigdje nikoga za popričati, nijednog uha na vidiku da ga sasluša, da u nj Iguar istrese te svoje uležane i usjedjele misli.
A onda, jednog prekrasnog krasnoproljetnog, naveliko ispeludiziranog dana, na njegovu klupu, tik do njega, sjeo je netko drugi. Bila je to Erma Urm-Balak, također u penziji, premda je radila honorarno, a uz to pomagala i kćerinoj obitelji pa nije imala previše vremena za posijela po klupama. Ali eto, tog je dana baš sjela, baš na klupu, baš u tom parku.

Zatvor otvorenog tipa
„Početkom devedesetih“, obratio joj se Iguar bez uvoda i nepotrebnih bontonalija, „ostao sam Elektri dužan dva'es osam apoena. Nisam to uspio prebiti, a kamate su narasle do neba. Morao sam na mjesec dana u zatvor. No, imajući u vidu minimalnost duga, sud mi je dosudio da kaznu odležim u zatvoru otvorenog tipa na Trbarevici. Ja sam prije mislio da se takvi zatvori od normalnih razlikuju samo po tome što 'korisnici' mogu ići u šetnju dvaput dnevno ili tako nešto, ali ne, draga moja, ne. Zatvor otvorenog tipa je – raj na Zemlji. Istina, šetnja jest dvaput na dan, ali može potrajati više dana, tjedana pa i mjeseci. Zatvorski krug je ogroman i u njemu nema što nema; od kioska s novinama i štandova s hrenovkama, do disko-klubova, čitavih trgovačkih centara, koncertnih i sportskih dvorana te restorana i teretana. Samo se prijaviš dežurnom stražaru i možeš ići gdje hoćeš i ostati koliko hoćeš. A ne plaćaš ništa – sve o državnom trošku.
A poželiš li posjetiti neku lokaciju izvan zatvorskog kruga, samo trebaš napisati molbu, a i ona je gola formalnost. Čak i ako odabereš neko pusto inozemstvo – Bora-Boru, Tuvu ili Potose – i tu će ti izaći u susret. Sve, kako već rekoh, o državnom trošku. Ja sam u svojih mjesec dana izdržavanja kazne bio u Frankfurtu (istina, na Odri), posjetio Dublin, Kuala Lumpur, dva put letio na Havaje, a našao sam vremena i da obiđem Čučerje! Takvi su uvjeti u zatvoru otvorenog tipa, tako to ide, tako se zbiva, nitko tu ništa ne može, svatko se mora pomiriti sa svim, sa svačim, sa svakim.“

Otvor zatvorenog tipa
„A ja sam“ odgovorila je Erma Urm-Balak, „cijelog života radila kao obična poslovna žena u svijetu visokih financija. Jednom nam je došao predstavnik jedne svjetske financijske ustanove koji je imao krajnje neobičnu značajku: nije imao tjelesnih otvora! Osim jednog, ali nije imao pojma gdje mu se taj nalazi. A tog dana, kad nam je došao, dogodila se tom predstavniku potreba za vršenjem velike nužde. A otvora nigdje! I dok smo ga uspjeli naći i dok se on, da prostite, posr'o, svjetske su burze zabilježile ozbiljan pad. Pad čega? Nemam pojma, pa to je bilo davno, tako davno!“

Pritvor
Uto do klupe na kojoj su sjedili Erma Urm-Balak i Iguar Lemeško doskakuće vrabac i reče:
„Ablablablablablabla. A“

24.05.2017. u 21:21 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 16.05.2017.

XYQW

Image and video hosting by TinyPic

U kafiću „Bez veze“, sjedili su do kasno u noć i razgovarali, oni, sugovornici.
„Ja“, reče Lua Xipčec, „ipak preferiram pse kao kućne ljubimce. Sve su ljubavi dobre, ali ljubav jednog psa totalno je bezuvjetna. Kad sam tužna, pas to odmah osjeti i ne pita ni zašto, ni kako, ni tko je svemu kriv, nego suosjeća i pruža utjehu. I ni do čega mu nije stalo nego do gospodara, pa ma kakav taj bio ili bila. Sve je u stanju učiniti – i žrtvovati život ako treba, kao što su mnogi psi u povijesti i napravili!“
„Zanimljivo“, reče Hrna Neyčinović. „A kako ti se zove pas. Je li kujica ili…?“
„Koji pas? Nemam ja psa. Nikada ga nisam ni imala. Ja ih cijenim u teoriji, ali praksa je, kako to obično biva, po svemu drukčija. Poslovna sam osoba, radim od jutra do večeri – ponekad i do kasno u noć – živim sama i tog jadnog hipotetičnog psa jednostavno nema tko izvoditi u šetnju! A kad sam bila mala, roditelji mi nisu htjeli nabaviti psa, jer da sam maloljetna, neodgovorna, slabokrvna i što sve ne.“
„Ja sam pak mačji tip“, reče Kevendiš Ylčex. „Mačke nikoga ne fermaju, samo postoje, opstoje i figuriraju kao takve bez većeg napora. Imaju vlastitu osobnost, sebi svojstvene emocije, ne kopiraju ljude da bi im se smilile. Kao da kažu: mi nismo doista tvoji kućni ljubimci, mi smo ovdje slučajno, u prolazu, mogle bismo isto tako biti na ulici ili u džungli. Nitko smo i ništa, a i ti si nitko i ništa, ne računaj na nas.“
„Sve to kažu?“, upita Ypsila Xić. „Ali, koliko je meni poznato, Kevendiše, ti uopće nemaš mačku nego, naprotiv, psa – pravoga rasnog psa!“
„Tako je. To je diverzija sudbine. Naličje htjenja. Još ga, silom slučajnosti, najviše i izvodim u šetnju pa mi je to nezgrapno ulizičko stvorenje privrženo skroz na skroz. A ja bih radije imao ofucanu mačku punu nametnika koja će me prezirati, onako po mačji, negoli tu pseću gvalju bezuvjetne ljubavi!“
„Ma što ti zapravo hoćeš?“, upita Yoy Quiqeq. „Nek' ti bude ljubav psa i budi sretan! Što bi radio da, kao ja, imaš mrava za kućnog ljubimca?“
„Mrava!?“ začudiše se sugovornici.
„Da, imam mrava za ljubimca! Ne mravlju farmu kakvu je moguće nabaviti svako malo u svakom malo boljem trgovačkom centru – nego upravo mrava, jednog jedinog mrava! Zove se Mrvun i jako pati za matičnim mravinjakom. Sto puta sam ga vraćao, ali džabe – uslijed hrane kojom ga nuđah izmijenila mu se biokemijska signalizacija. Mravi rodnoga mravinjaka uopće ga ne prepoznaju! A mravlja ga kraljica, kod koje sam se osobno založio za Mrvuna, smatra nakupinom izmeta. Zbog svega toga, Mrvun je neobično tužan mrav. Jede minimalno, u šetnjama ne uživa, a s ukućanima komunicira samo o najnužnijem: o pitanju današnjeg ručka, računima za vodu i struju, promjeni posteljine, kao i o nadirućem valu historijskog revizionizma koji potresa našu zemlju!“
Uto u prostor kafića „Bez veze“ nahrupi veliki broj XY osoba. Zauzmu slobodna mjesta pa počnu s vlastitim pričama – tako da se gore započeto pričanje o kućnim ljubimcima izgubilo u sveopćem žamoru.

16.05.2017. u 15:14 • 16 KomentaraPrint#^

utorak, 09.05.2017.

PAZIKUĆA

Image and video hosting by TinyPic

„Pazi, kuća!“, viknuo je pazikuća, ali bilo je kasno.
Nisam gledala ispred sebe (bila sam tada još malo dijete, gledala sam, kao i toliko puta do tada, u ono iza mene) i bubnula sam lijevom stranom lica u vanjsku fasadu kuće koja se istog momenta stala kruniti (kao i moje lice, uostalom – proces krunjenja, fucanja i opće redundancije istoga traje dan-danas) – i to je to, moje vrlo rano sjećanje na pazikuću. Nastavio je, bit će, paziti na kuću i dalje, tijekom mojega pustolovnog djetinjstva, melankolične adolescencije i alkaloidne mladosti. Pred kraj – mladosti, čega drugog – ipak sam odlučila napustiti slabo plaćen posao u zagrebačkom predstavništvu Alkaloida i upisati fakultet (strojarstvo, FER ili fonetiku bez fonologije, nisam s tim još bila načistu; nikada to nisam ni istjerala na čistac); tek tada sam postala i doslovno svjesna pazikućina permanentnog prisuća oko kuće, ponekad i u kući.
Dogodilo se to, naime, u doba Sedme konvergencije, kad su patuljci nakon skoro sto godina boravka u podzemlju ponovno izašli na svjetlo dana, odnosno u tamu noći, jer je prvi izlazak zabilježen sred srijede novembarskih ida, oko tri u noći, kad svijetom vladaše teška kasnojesenja mrakača. Nije više bilo među ljudskim življem nikoga da ih se sjeća, patuljaka, ali znali smo za njih iz priča naših starih kojima su to isto pak pričali njihovi stari – dok su moderni mediji informiranja debelo zakazali: iz nekih otajstvenih razloga fenomen periodičnih izlazaka svekolikog patuljaštva na površinu Zemlje apsolutno ih nije zanimao! Zadnji put, tamo 1912. godine, narod patuljaka išao je od kuće do kuće tražeći šećera u prahu. Pošast je trajala tri dana. Kad su se mališi, uglavnom dobrovoljno, vratili u krilo tete im Gee, zavladala je nestašica šećera na koju se nastavio Veliki rat, španjolska gripa i raznorazne druge katastrofe 20. stoljeća.
No ovoga puta (sto godina poslije) patuljci nisu tražili šećer. Nisu tražili ništa. Sami su uzimali. Svojim su spretnim alatkama dubili rupe u zidovima, ulazili u kuće ne obazirući se na stanare i vodili tamo svoje vlastite živote, pune apsurda – kakvi su i naši, uostalom! Uzimali su hranu iz frižidera, oblačili svjež, još nepeglan veš, nesputano kvarili kućanske aparate. I kod mene u kući ih se nakotilo, iako ih je pazikuća svakodnevno pometao – u kući i oko kuće. Čak je u tu svrhu kupio novu metlu tvrdeći da će ona, unatoč znatnom trošku, mesti bolje. Ali narod taj omalen bijaše upravo vilenjački uporan. Na metenje su odgovarali rudimentarnim mrmljanjem i opetovanim vraćanjem na početnu poziciju. Pazikuća ih je nastojao zaplašiti uzvicima tipa „pazi, kuća!“, a još ih je i vrijeđao na mitologijskog osnovi – učinak bijaše u jednakoj mjeri nikakav.
Ovoga puta su (kroz rupe kroz koje su i došli) pohitali natrag u njedra zemaljska nakon punih devet dana, noseći sa sobom nesumnjivo goleme količine namirnica i svježeg veša. Meni su konkretno ostavili samo jedne gaće koje su, nepažljivim rukovanjem, raskidali u froncle. Ali i takve sam morala nositi skoro mjesec dana dok se tržište donjega veša nije stabiliziralo.
Postupno su se, dakle, stvari vratile na staro.
A pazikuća? Boreći se protiv patuljastih vragova doživio je neku vrstu živčanog sloma. Dobio je na psihijatriji neku potvrdu pa hoće od države isposlovati penziju. Makar i malu, svaka bi mu lipa puno značila. Obećala sam da ću pomoći. Otišla sam mu kupiti biljege za jednu od nebrojenih potvrda koje je morao priložiti.
Mogla sam i misliti: za biljege je bio red odavde donde.

09.05.2017. u 16:56 • 19 KomentaraPrint#^

srijeda, 03.05.2017.

PATULJCI NA PUTELJCIMA

Image and video hosting by TinyPic

Magla je bila gusta kao tjestenina sa sirom. Mogla se rezati motornom pilom. Nije se vidio ni Trst pred nosom (naime, tijekom tog elverijalnog prosinca stanovništvu sjeverozapadne Hrvatske danima je pred očima titrala fatamorgana obližnjeg grada Trsta, poprišta davnih šopinga).
***
Kiša je padala kao iz kablograma. Prolaznici su se držali pokislo; jedna je prolaznica bila sva u jednoj vodi. Nije ni čudo: tih je godina natalitet u Hrvatskoj iznenada buknuo (ne zbog silnih napora još silnijih vlada i demografskih proklamacija nacionalističkih kreacionista koji su se, tih istih godina, stvarali niotkuda) i zavladala je nestašica dječjih kolica. Akcijom udruge „Bebe u šetnji“ građanstvo je masovno doniralo kišobrane kako bi ih volonteri (jer i njih se, tih istih, istih godina, stvaralo hrpimice, pa su, prepuni dobre volje, navalili volontirati i volontirati – već su bili i prepunili čašu strpljenja sebičnijem dijelu građanstva) prenamijenili u kišobran-kolica za tisuće novih beba.
***
Bura rasipa bofore kao pas ureu. U nastojanju da izbjegnu one najjače refule, prolaznici se okreću kako vjetar puše; neki od njih odmaraju kosti naslonivši se na buru.
„Konačno nešto na što se čovjek može osloniti“, reče prolaznica Katja Kutomjer.
„Ja sam se“, odgovori prolaznik Kenet Krajput, „jednoć pokušao osloniti na jugo – nije isto, definitivno nije isto.“
„Gdje bi to moglo biti isto!“, reče prolaznica Katja Kutomjer, pa htjedne reći još nešto, ali nije dospjela, jer je, bivajući prolaznicom, nastavila prolaziti te je na posljetku doista i prošla.
***
Snijeg: bijele koke s neba pale, cijelo selo zajebale! Djeca su krenula iz starih šupa vaditi stare sanjke i podmazivati ih mladom, onogodišnjom slaninom. Kokoši su očajavale po dvorištima ne nalazeći ni ono poslovično, ćoravo zrno. Hladnoća je prodirala do kostiju; neke ključne kosti zadrhtaše kao prut na vodi. Stariji su sjedili kraj ognjišta i pućkali lule dok im nisu dosadile; zatim su ih, te novotarske lule od kukuruzovine, rezignirano bacali u vatru.
Snježni pokrivač zadržao se jedva tri dana. Zajužilo je i bijeli se omotač začas istanjio. Ukazalo se mokro tlo prekriveno govnima najrazličitijih organizama: snijeg ih je, ta govna, konzervirao na tri dana i sada je sveopći smrad životnih prerađevina krenuo niz glavnu ulicu. Iz rupa u razmekšanom tlu nagrnuli su patuljci, sol zemlje. Išli su od vrata do vrata i tražili šećer! Događalo se to svake godine. Svi su se, kao i svake godine, čudili tome tri dana. Čim je čuđenje prestalo, patuljci su se vratili u podzemlje (upravo na vrijeme, jer su se rupe u tlu već naveliko stezale i tvrdnule). Izgledali su komično onako ogrezli u govna do pojasa, kosa bijelih od šećera u prahu što ga namoliše po kućama.
Bio sam tada još prilično mali, ali jasno se sjećam kako je posljednji od njih provirio iz svoje rupe, mahnuo čovječanstvu i potonuo ispod razine tla – dolje ispod, gdje se patuljci kote na tisuće, jašu pripitomljene krtice i bore se s gujavicama za svaki komadić zemlje.
Ja sam na to samo odmahnuo, zazvao svojeg svitca zaštitnika, glasno se useknuo u gnojnicu, zakovrnuo očima u unutrašnjost bića i, nagledavši se svega i svačega, iz skoka zajahao… ali djed je davno prodao konje, tako da sam zajahao u prazno.

03.05.2017. u 17:27 • 22 KomentaraPrint#^

petak, 21.04.2017.

MORNARSKE MAJICE

Image and video hosting by TinyPic

„Mornarske majice!?“, začudi se Vidette Rudier Baturinska. „Pa one su izašle iz mode prije dobrih trideset godina!“
„Za mene je to bilo“, odgovori njezin muž, Kenet Baturinski, „loših trideset godina. Presretan sam što sam ih našao na starim zalihama.“
„Da, ali dvadeset komada?“
„Dvadeset komada – dvadeset komada! Što bi ti, devetnaest?“
„Da je četrnaest, bilo bi mi mrvicu lakše. A ovako… imam osjećaj da ćeš nas napustiti. Da ćeš otići na more, otisnuti se na pučinu na nekom brodu norveške trgovačke flote i da će sve otići k vragu. Razumiješ?“
„Nemaj straha, umiri se, draga. Nikad ne bih napustio tebe i malenog Otmara samo zato da postanem članom posade tamo nekog broda norveške trgovačke flote. Naprotiv – maštam o tome da se ukrcam na neko, bilo kakvo plovilo singapurske trgovačke flote! Jer Singapurlije su – zna se – pomorci bez straha i mane, uvijek spremni na šalicu ruma i zov pustolovine.“
„Briga mene jesu li na stvari Norvežlije ili Singapurlije! Neću da odlaziš od nas u nepoznato. Osim toga, zadnji put ti je Lučka kapetanija preporučila da se do daljnjega ne udaljavaš od obale. Sjećaš se? Bilo je to onda kad smo u Ičićima unajmili pedalinu i kad si ti…
„Znam, znam, kad sam ja nehotice ubio smećkastu njorku, a to se u pomorskim krugovima, kao, smatra užasno lošim predznakom. Čudi me da ti, Vidette, padaš na takve praznovjerice!“
„Ali zbog toga smo imali problema!“
„Osim toga, to je bio nesretan slučaj, ja nisam tu jadnu njorku ubio namjerno!“
„Ali gađao si je natikačom, vidjela sam to! A Otmar je pretrpio traumu.“
„Gađao sam tu pticu natikačom, jesam, ali to je bio rezultat moje nestašne zaigranosti, nisam je nikako imao namjeru ubiti. A Otmar nije pretrpio traumu. Smijao se kao blesav.“
„Smijao se od posljedica šoka! Zaboga, pa on je i sad malo dijete, a tada je bio još i manje, upamti to.“
„No dobro. Ali zaboravila si da sam ja podnio žalbu na odluku Lučke kapetanije i dobio pozitivno mišljenje Pomorske komisije!“
„Pomorska komisija ne znači ništa! To je samo mišljenje. Cijeli mi taj incident ni nakon dvije godine ne izlazi iz glave. I sad me ove mornarske majice još i više podsjećaju na to. Zato hoću da ih – baciš.“
„Da ih bacim? Pa jesi li ti normalna? Znaš li koliko sam ih platio?“
„Onda da ih – spališ.“
„…? Koja je razlika?“
„Ili da ih doniraš HRM. Znaš, sprema se ponovno uvođenje obveznog vojnog roka.“
„Ali time će svi moji snovi…“
„Moji su već odavno otišli k vragu. Sad je tvoj red.“
„Hm…“
„HRM!“

21.04.2017. u 23:17 • 11 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se