pametni zub http://blog.dnevnik.hr/pametnizub888

srijeda, 24.05.2017.

TVOR

Image and video hosting by TinyPic

Iguar Lemeško sjedio je sam na klupi u parku, sjedio i uživao u penziji. Mnogo toga ležalo mu je na pameti, sjedilo posred duše – ali nigdje nikoga za popričati, nijednog uha na vidiku da ga sasluša, da u nj Iguar istrese te svoje uležane i usjedjele misli.
A onda, jednog prekrasnog krasnoproljetnog, naveliko ispeludiziranog dana, na njegovu klupu, tik do njega, sjeo je netko drugi. Bila je to Erma Urm-Balak, također u penziji, premda je radila honorarno, a uz to pomagala i kćerinoj obitelji pa nije imala previše vremena za posijela po klupama. Ali eto, tog je dana baš sjela, baš na klupu, baš u tom parku.

Zatvor otvorenog tipa
„Početkom devedesetih“, obratio joj se Iguar bez uvoda i nepotrebnih bontonalija, „ostao sam Elektri dužan dva'es osam apoena. Nisam to uspio prebiti, a kamate su narasle do neba. Morao sam na mjesec dana u zatvor. No, imajući u vidu minimalnost duga, sud mi je dosudio da kaznu odležim u zatvoru otvorenog tipa na Trbarevici. Ja sam prije mislio da se takvi zatvori od normalnih razlikuju samo po tome što 'korisnici' mogu ići u šetnju dvaput dnevno ili tako nešto, ali ne, draga moja, ne. Zatvor otvorenog tipa je – raj na Zemlji. Istina, šetnja jest dvaput na dan, ali može potrajati više dana, tjedana pa i mjeseci. Zatvorski krug je ogroman i u njemu nema što nema; od kioska s novinama i štandova s hrenovkama, do disko-klubova, čitavih trgovačkih centara, koncertnih i sportskih dvorana te restorana i teretana. Samo se prijaviš dežurnom stražaru i možeš ići gdje hoćeš i ostati koliko hoćeš. A ne plaćaš ništa – sve o državnom trošku.
A poželiš li posjetiti neku lokaciju izvan zatvorskog kruga, samo trebaš napisati molbu, a i ona je gola formalnost. Čak i ako odabereš neko pusto inozemstvo – Bora-Boru, Tuvu ili Potose – i tu će ti izaći u susret. Sve, kako već rekoh, o državnom trošku. Ja sam u svojih mjesec dana izdržavanja kazne bio u Frankfurtu (istina, na Odri), posjetio Dublin, Kuala Lumpur, dva put letio na Havaje, a našao sam vremena i da obiđem Čučerje! Takvi su uvjeti u zatvoru otvorenog tipa, tako to ide, tako se zbiva, nitko tu ništa ne može, svatko se mora pomiriti sa svim, sa svačim, sa svakim.“

Otvor zatvorenog tipa
„A ja sam“ odgovorila je Erma Urm-Balak, „cijelog života radila kao obična poslovna žena u svijetu visokih financija. Jednom nam je došao predstavnik jedne svjetske financijske ustanove koji je imao krajnje neobičnu značajku: nije imao tjelesnih otvora! Osim jednog, ali nije imao pojma gdje mu se taj nalazi. A tog dana, kad nam je došao, dogodila se tom predstavniku potreba za vršenjem velike nužde. A otvora nigdje! I dok smo ga uspjeli naći i dok se on, da prostite, posr'o, svjetske su burze zabilježile ozbiljan pad. Pad čega? Nemam pojma, pa to je bilo davno, tako davno!“

Pritvor
Uto do klupe na kojoj su sjedili Erma Urm-Balak i Iguar Lemeško doskakuće vrabac i reče:
„Ablablablablablabla. A“

24.05.2017. u 21:21 • 12 KomentaraPrint#^

utorak, 16.05.2017.

XYQW

Image and video hosting by TinyPic

U kafiću „Bez veze“, sjedili su do kasno u noć i razgovarali, oni, sugovornici.
„Ja“, reče Lua Xipčec, „ipak preferiram pse kao kućne ljubimce. Sve su ljubavi dobre, ali ljubav jednog psa totalno je bezuvjetna. Kad sam tužna, pas to odmah osjeti i ne pita ni zašto, ni kako, ni tko je svemu kriv, nego suosjeća i pruža utjehu. I ni do čega mu nije stalo nego do gospodara, pa ma kakav taj bio ili bila. Sve je u stanju učiniti – i žrtvovati život ako treba, kao što su mnogi psi u povijesti i napravili!“
„Zanimljivo“, reče Hrna Neyčinović. „A kako ti se zove pas. Je li kujica ili…?“
„Koji pas? Nemam ja psa. Nikada ga nisam ni imala. Ja ih cijenim u teoriji, ali praksa je, kako to obično biva, po svemu drukčija. Poslovna sam osoba, radim od jutra do večeri – ponekad i do kasno u noć – živim sama i tog jadnog hipotetičnog psa jednostavno nema tko izvoditi u šetnju! A kad sam bila mala, roditelji mi nisu htjeli nabaviti psa, jer da sam maloljetna, neodgovorna, slabokrvna i što sve ne.“
„Ja sam pak mačji tip“, reče Kevendiš Ylčex. „Mačke nikoga ne fermaju, samo postoje, opstoje i figuriraju kao takve bez većeg napora. Imaju vlastitu osobnost, sebi svojstvene emocije, ne kopiraju ljude da bi im se smilile. Kao da kažu: mi nismo doista tvoji kućni ljubimci, mi smo ovdje slučajno, u prolazu, mogle bismo isto tako biti na ulici ili u džungli. Nitko smo i ništa, a i ti si nitko i ništa, ne računaj na nas.“
„Sve to kažu?“, upita Ypsila Xić. „Ali, koliko je meni poznato, Kevendiše, ti uopće nemaš mačku nego, naprotiv, psa – pravoga rasnog psa!“
„Tako je. To je diverzija sudbine. Naličje htjenja. Još ga, silom slučajnosti, najviše i izvodim u šetnju pa mi je to nezgrapno ulizičko stvorenje privrženo skroz na skroz. A ja bih radije imao ofucanu mačku punu nametnika koja će me prezirati, onako po mačji, negoli tu pseću gvalju bezuvjetne ljubavi!“
„Ma što ti zapravo hoćeš?“, upita Yoy Quiqeq. „Nek' ti bude ljubav psa i budi sretan! Što bi radio da, kao ja, imaš mrava za kućnog ljubimca?“
„Mrava!?“ začudiše se sugovornici.
„Da, imam mrava za ljubimca! Ne mravlju farmu kakvu je moguće nabaviti svako malo u svakom malo boljem trgovačkom centru – nego upravo mrava, jednog jedinog mrava! Zove se Mrvun i jako pati za matičnim mravinjakom. Sto puta sam ga vraćao, ali džabe – uslijed hrane kojom ga nuđah izmijenila mu se biokemijska signalizacija. Mravi rodnoga mravinjaka uopće ga ne prepoznaju! A mravlja ga kraljica, kod koje sam se osobno založio za Mrvuna, smatra nakupinom izmeta. Zbog svega toga, Mrvun je neobično tužan mrav. Jede minimalno, u šetnjama ne uživa, a s ukućanima komunicira samo o najnužnijem: o pitanju današnjeg ručka, računima za vodu i struju, promjeni posteljine, kao i o nadirućem valu historijskog revizionizma koji potresa našu zemlju!“
Uto u prostor kafića „Bez veze“ nahrupi veliki broj XY osoba. Zauzmu slobodna mjesta pa počnu s vlastitim pričama – tako da se gore započeto pričanje o kućnim ljubimcima izgubilo u sveopćem žamoru.

16.05.2017. u 15:14 • 16 KomentaraPrint#^

utorak, 09.05.2017.

PAZIKUĆA

Image and video hosting by TinyPic

„Pazi, kuća!“, viknuo je pazikuća, ali bilo je kasno.
Nisam gledala ispred sebe (bila sam tada još malo dijete, gledala sam, kao i toliko puta do tada, u ono iza mene) i bubnula sam lijevom stranom lica u vanjsku fasadu kuće koja se istog momenta stala kruniti (kao i moje lice, uostalom – proces krunjenja, fucanja i opće redundancije istoga traje dan-danas) – i to je to, moje vrlo rano sjećanje na pazikuću. Nastavio je, bit će, paziti na kuću i dalje, tijekom mojega pustolovnog djetinjstva, melankolične adolescencije i alkaloidne mladosti. Pred kraj – mladosti, čega drugog – ipak sam odlučila napustiti slabo plaćen posao u zagrebačkom predstavništvu Alkaloida i upisati fakultet (strojarstvo, FER ili fonetiku bez fonologije, nisam s tim još bila načistu; nikada to nisam ni istjerala na čistac); tek tada sam postala i doslovno svjesna pazikućina permanentnog prisuća oko kuće, ponekad i u kući.
Dogodilo se to, naime, u doba Sedme konvergencije, kad su patuljci nakon skoro sto godina boravka u podzemlju ponovno izašli na svjetlo dana, odnosno u tamu noći, jer je prvi izlazak zabilježen sred srijede novembarskih ida, oko tri u noći, kad svijetom vladaše teška kasnojesenja mrakača. Nije više bilo među ljudskim življem nikoga da ih se sjeća, patuljaka, ali znali smo za njih iz priča naših starih kojima su to isto pak pričali njihovi stari – dok su moderni mediji informiranja debelo zakazali: iz nekih otajstvenih razloga fenomen periodičnih izlazaka svekolikog patuljaštva na površinu Zemlje apsolutno ih nije zanimao! Zadnji put, tamo 1912. godine, narod patuljaka išao je od kuće do kuće tražeći šećera u prahu. Pošast je trajala tri dana. Kad su se mališi, uglavnom dobrovoljno, vratili u krilo tete im Gee, zavladala je nestašica šećera na koju se nastavio Veliki rat, španjolska gripa i raznorazne druge katastrofe 20. stoljeća.
No ovoga puta (sto godina poslije) patuljci nisu tražili šećer. Nisu tražili ništa. Sami su uzimali. Svojim su spretnim alatkama dubili rupe u zidovima, ulazili u kuće ne obazirući se na stanare i vodili tamo svoje vlastite živote, pune apsurda – kakvi su i naši, uostalom! Uzimali su hranu iz frižidera, oblačili svjež, još nepeglan veš, nesputano kvarili kućanske aparate. I kod mene u kući ih se nakotilo, iako ih je pazikuća svakodnevno pometao – u kući i oko kuće. Čak je u tu svrhu kupio novu metlu tvrdeći da će ona, unatoč znatnom trošku, mesti bolje. Ali narod taj omalen bijaše upravo vilenjački uporan. Na metenje su odgovarali rudimentarnim mrmljanjem i opetovanim vraćanjem na početnu poziciju. Pazikuća ih je nastojao zaplašiti uzvicima tipa „pazi, kuća!“, a još ih je i vrijeđao na mitologijskog osnovi – učinak bijaše u jednakoj mjeri nikakav.
Ovoga puta su (kroz rupe kroz koje su i došli) pohitali natrag u njedra zemaljska nakon punih devet dana, noseći sa sobom nesumnjivo goleme količine namirnica i svježeg veša. Meni su konkretno ostavili samo jedne gaće koje su, nepažljivim rukovanjem, raskidali u froncle. Ali i takve sam morala nositi skoro mjesec dana dok se tržište donjega veša nije stabiliziralo.
Postupno su se, dakle, stvari vratile na staro.
A pazikuća? Boreći se protiv patuljastih vragova doživio je neku vrstu živčanog sloma. Dobio je na psihijatriji neku potvrdu pa hoće od države isposlovati penziju. Makar i malu, svaka bi mu lipa puno značila. Obećala sam da ću pomoći. Otišla sam mu kupiti biljege za jednu od nebrojenih potvrda koje je morao priložiti.
Mogla sam i misliti: za biljege je bio red odavde donde.

09.05.2017. u 16:56 • 18 KomentaraPrint#^

srijeda, 03.05.2017.

PATULJCI NA PUTELJCIMA

Image and video hosting by TinyPic

Magla je bila gusta kao tjestenina sa sirom. Mogla se rezati motornom pilom. Nije se vidio ni Trst pred nosom (naime, tijekom tog elverijalnog prosinca stanovništvu sjeverozapadne Hrvatske danima je pred očima titrala fatamorgana obližnjeg grada Trsta, poprišta davnih šopinga).
***
Kiša je padala kao iz kablograma. Prolaznici su se držali pokislo; jedna je prolaznica bila sva u jednoj vodi. Nije ni čudo: tih je godina natalitet u Hrvatskoj iznenada buknuo (ne zbog silnih napora još silnijih vlada i demografskih proklamacija nacionalističkih kreacionista koji su se, tih istih godina, stvarali niotkuda) i zavladala je nestašica dječjih kolica. Akcijom udruge „Bebe u šetnji“ građanstvo je masovno doniralo kišobrane kako bi ih volonteri (jer i njih se, tih istih, istih godina, stvaralo hrpimice, pa su, prepuni dobre volje, navalili volontirati i volontirati – već su bili i prepunili čašu strpljenja sebičnijem dijelu građanstva) prenamijenili u kišobran-kolica za tisuće novih beba.
***
Bura rasipa bofore kao pas ureu. U nastojanju da izbjegnu one najjače refule, prolaznici se okreću kako vjetar puše; neki od njih odmaraju kosti naslonivši se na buru.
„Konačno nešto na što se čovjek može osloniti“, reče prolaznica Katja Kutomjer.
„Ja sam se“, odgovori prolaznik Kenet Krajput, „jednoć pokušao osloniti na jugo – nije isto, definitivno nije isto.“
„Gdje bi to moglo biti isto!“, reče prolaznica Katja Kutomjer, pa htjedne reći još nešto, ali nije dospjela, jer je, bivajući prolaznicom, nastavila prolaziti te je na posljetku doista i prošla.
***
Snijeg: bijele koke s neba pale, cijelo selo zajebale! Djeca su krenula iz starih šupa vaditi stare sanjke i podmazivati ih mladom, onogodišnjom slaninom. Kokoši su očajavale po dvorištima ne nalazeći ni ono poslovično, ćoravo zrno. Hladnoća je prodirala do kostiju; neke ključne kosti zadrhtaše kao prut na vodi. Stariji su sjedili kraj ognjišta i pućkali lule dok im nisu dosadile; zatim su ih, te novotarske lule od kukuruzovine, rezignirano bacali u vatru.
Snježni pokrivač zadržao se jedva tri dana. Zajužilo je i bijeli se omotač začas istanjio. Ukazalo se mokro tlo prekriveno govnima najrazličitijih organizama: snijeg ih je, ta govna, konzervirao na tri dana i sada je sveopći smrad životnih prerađevina krenuo niz glavnu ulicu. Iz rupa u razmekšanom tlu nagrnuli su patuljci, sol zemlje. Išli su od vrata do vrata i tražili šećer! Događalo se to svake godine. Svi su se, kao i svake godine, čudili tome tri dana. Čim je čuđenje prestalo, patuljci su se vratili u podzemlje (upravo na vrijeme, jer su se rupe u tlu već naveliko stezale i tvrdnule). Izgledali su komično onako ogrezli u govna do pojasa, kosa bijelih od šećera u prahu što ga namoliše po kućama.
Bio sam tada još prilično mali, ali jasno se sjećam kako je posljednji od njih provirio iz svoje rupe, mahnuo čovječanstvu i potonuo ispod razine tla – dolje ispod, gdje se patuljci kote na tisuće, jašu pripitomljene krtice i bore se s gujavicama za svaki komadić zemlje.
Ja sam na to samo odmahnuo, zazvao svojeg svitca zaštitnika, glasno se useknuo u gnojnicu, zakovrnuo očima u unutrašnjost bića i, nagledavši se svega i svačega, iz skoka zajahao… ali djed je davno prodao konje, tako da sam zajahao u prazno.

03.05.2017. u 17:27 • 21 KomentaraPrint#^

petak, 21.04.2017.

MORNARSKE MAJICE

Image and video hosting by TinyPic

„Mornarske majice!?“, začudi se Vidette Rudier Baturinska. „Pa one su izašle iz mode prije dobrih trideset godina!“
„Za mene je to bilo“, odgovori njezin muž, Kenet Baturinski, „loših trideset godina. Presretan sam što sam ih našao na starim zalihama.“
„Da, ali dvadeset komada?“
„Dvadeset komada – dvadeset komada! Što bi ti, devetnaest?“
„Da je četrnaest, bilo bi mi mrvicu lakše. A ovako… imam osjećaj da ćeš nas napustiti. Da ćeš otići na more, otisnuti se na pučinu na nekom brodu norveške trgovačke flote i da će sve otići k vragu. Razumiješ?“
„Nemaj straha, umiri se, draga. Nikad ne bih napustio tebe i malenog Otmara samo zato da postanem članom posade tamo nekog broda norveške trgovačke flote. Naprotiv – maštam o tome da se ukrcam na neko, bilo kakvo plovilo singapurske trgovačke flote! Jer Singapurlije su – zna se – pomorci bez straha i mane, uvijek spremni na šalicu ruma i zov pustolovine.“
„Briga mene jesu li na stvari Norvežlije ili Singapurlije! Neću da odlaziš od nas u nepoznato. Osim toga, zadnji put ti je Lučka kapetanija preporučila da se do daljnjega ne udaljavaš od obale. Sjećaš se? Bilo je to onda kad smo u Ičićima unajmili pedalinu i kad si ti…
„Znam, znam, kad sam ja nehotice ubio smećkastu njorku, a to se u pomorskim krugovima, kao, smatra užasno lošim predznakom. Čudi me da ti, Vidette, padaš na takve praznovjerice!“
„Ali zbog toga smo imali problema!“
„Osim toga, to je bio nesretan slučaj, ja nisam tu jadnu njorku ubio namjerno!“
„Ali gađao si je natikačom, vidjela sam to! A Otmar je pretrpio traumu.“
„Gađao sam tu pticu natikačom, jesam, ali to je bio rezultat moje nestašne zaigranosti, nisam je nikako imao namjeru ubiti. A Otmar nije pretrpio traumu. Smijao se kao blesav.“
„Smijao se od posljedica šoka! Zaboga, pa on je i sad malo dijete, a tada je bio još i manje, upamti to.“
„No dobro. Ali zaboravila si da sam ja podnio žalbu na odluku Lučke kapetanije i dobio pozitivno mišljenje Pomorske komisije!“
„Pomorska komisija ne znači ništa! To je samo mišljenje. Cijeli mi taj incident ni nakon dvije godine ne izlazi iz glave. I sad me ove mornarske majice još i više podsjećaju na to. Zato hoću da ih – baciš.“
„Da ih bacim? Pa jesi li ti normalna? Znaš li koliko sam ih platio?“
„Onda da ih – spališ.“
„…? Koja je razlika?“
„Ili da ih doniraš HRM. Znaš, sprema se ponovno uvođenje obveznog vojnog roka.“
„Ali time će svi moji snovi…“
„Moji su već odavno otišli k vragu. Sad je tvoj red.“
„Hm…“
„HRM!“

21.04.2017. u 23:17 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.04.2017.

PROIZVODNJA

Image and video hosting by TinyPic

Radila je u proizvodnji, Ersta Bulim, uzgajala je, rezala, brusila i prodavala veletrgovcima vlastite nokte – i ručne i nožne, oba su tipa dobro prolazila na tržištima srednje i jugoistočne Europe. Bila je to moda, glavna moda, zadnjih godinu-dvije. Zašto su ljudi kupovali tolike količine tuđih mrtvih noktiju i u kakve su ih svrhe koristili, to nitko nije uspijevao prokljuviti. A malo tko je i pokušavao – stvar je išla, novac se vrtio i nije bilo potrebe postavljati suvišna pitanja.
Proizvodnjom se bavio i Magdan Kurator, proizvodnjom ljudskog, točnije muškog mlijeka. Fenomenom muške laktacije ovladao je još u djetinjstvu, a već kao srednjoškolac najozbiljnije je zakonkurirao sindikatu lokalnih dojilja. Čak je, jednom prilikom u Narodnom kazalištu, u predstavi „Romeo i Julija“ nekakvog Šekspira, odigrao ulogu Julijine ne samo dojilje, nego i njezine, u nerazrješivim peripetijama zabranjene ljubavi, uvijek pribrane savjetnice.
Malen Pirgo Barbutke, pak, proizvodio je istinu. „Istina je ljepota“, govorio je, citirajući romantičarskog pjesnika Johna Keatsa, „a ljepota je istina.“ Ali istina je i Pravda!“, dodavao je, ne tako često, a od propasti Sovjetskog Saveza sve rjeđe i rjeđe. Tako da se njegov posao sastojao od svakodnevnog uljepšavanja stvarnosti, lakiranja gadosti koje, isto tako svakodnevno, počinjahu političari, gospodarstvenici, državni službenici, nezaposleni, penzioneri, djeca – svi, svi, svi, doslovno svi, jer to je život, gadost od strane svakoga prema svakome, uključujući ne samo sve ljude svijeta nego i životinje i biljke i neživu tvar koja samo čeka (o, kako čeka!) da se priključi prljavoj rijeci života i počini toliko željenu gadost, pa onda i drugu, gadost za gadošću za gadošću za gadošću…
Kad god bi, recimo, neki pokvareni političar zavirio u lisnicu poštenog građanina, Barbutke bi mjesto događaja ogradio krep papirom i zasuo šljokicama, te angažirao ekipu putujućih slastičara da radoznalim prolaznicima dijele kremšnite – sve kako se nitko ne bi zgražao zbog političarsko-lisničarske gadosti koja je, ovoga puta neuspješno, pokušala ogaditi lice mjesta. I bilo je to lijepo – a ljepota je istina.
A istina je pravda: jednom je Barbutke ogadio vlastito si biće; u nastupu bijesa samoga sebe je stao vrijeđati na nacionalnoj osnovi. Kad ga je napad bijesa prošao, htio je, na samome sebi, dakako, primijeniti tehniku uljepšavanja gadosti i pretvaranja iste u istinu. Ali, k'o za vraga, krep papir stalno se kidao, šljokice se uslijed nepovoljnih atmosferskih uvjeta zamutile, a kremšnite ispadale zaražene salmonelom. Uz to, neočekivano i neplanirano, započeo je smak svijeta!
Barbutke nije znao kud bi. U zadnji čas na pamet mu padne spasonosna ideja: u blizini je bio otvoren posve nov, blistav mliječni restoran. Uputi se tamo kao u kakvo utočište, udobno se smjesti, prouči mlijekovnik i naruči frape od noktiju. Nožnih!

12.04.2017. u 15:31 • 17 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.04.2017.

HOĆU IĆI U IČIĆI

Image and video hosting by TinyPic

„Gdje ćemo na kupanje?“, pitala je punica.
„Možemo bilo gdje“, odgovori bratična. „Možemo u Crikvenicu, Uvalu Scott…“
„Ja hoću ići u Ičići!“, objavi sestrić.
„U Ičići?“, upita prateta. „Zašto u Ičići? Opatija je bliže.“
„Osim toga, ne kaže se 'hoću ići u Ičići', nego 'hoću ići u Ičiće'“, poispravi jedna od osoba s rodoslovnog stabla, tamo pri dnu, kod korijena.
„To ovisi o tome“, zapolemizira šurjak, „je li govornik Ičićanin ili nije Ičićanin!“
„Premda se zapravo ne kaže“, uključi se u razgovor kumasta prakuzina, „ne kaže se Ičićanin nego Ičićilja, odnosno Ičićlijka, a u nekim idiomima Ičićeo i Ičićećica!“
„Gluposti!“, ogrubi razgovor netko tko uopće nije pripadao rodu, a sestrić obnovi svoj zahtjev od maloprije:
„Hoću ići u Ičići!!“
„Dobro, kad si navalio“,složi se vodo-dojilja u trećem koljenu.
„Ajd više da krenemo“, progura stvar žetveni jetrvan.
„Može“, rekoše mnogi.
„Hoćemo ići?“
„Oćmo ić?“
„Ćmić?“
„Ćmićičići?“
„E pa ne može“, objavi rodovska starka, neka obijesna veleprabaka.
„Ne može?“
„Ne može!“
„E pa kad časna starka kaže…“
„Hoću ići u Ičići!!!“, pojača svoj imperativ sestrić.
Drugi se pak pobojaše sukoba pa stadoše gladiti situaciju.
„Zašto bi se, uostalom, baš danas išli kupati?“, upita krsni bunardžija.
„Tako je, vrijeme i nije neko!“
„I zašto bi se, uostalom“, ponastoji probiti tabu snaha od šebojike, „uvijek morali ići kupati svi skupa?“
„Kako zašto?“, rekoše brojni glasovi. „Ta jedan smo rod!“
„Tako je: Gens una sumus!“
„Ili svi ili nitko…“
„Hoću ići u Ičići!!!!“, prodere se još jedared sestrić.
„Ajde onda!“, presudi starka. „Idi i ne vraćaj se.“
I tako je sestrić izbačen iz roda. A kad je stigao na željeno mjesto, doživio je još jedno razočaranje: on je zapravo cijelo vrijeme brkao Ičiće s obližnjim Sankt Petersburgom i grdno se razočarao kad nije uspio pronaći Ermitaž.

02.04.2017. u 16:20 • 18 KomentaraPrint#^

četvrtak, 16.03.2017.

IZBOR ORUŽJA

Image and video hosting by TinyPic

„Odi spat!“, rekao je Elemen Guraby.
Konrad Davai, koga je Guraby upravo uputio na spavanje, nije imao izbora: morao je tog hirovitog gospodičića izazvati na dvoboj. Takvi su, naime, tada bili običaji. Uvreda je bila teška i mogla se sanirati isključivo putem civiliziranog, strogo kontroliranog i administrativno reguliranog okršaja dvije sukobljene osobe.
Procedura koja je neminovno prethodila svakom dvoboju bila je iznimno dugotrajna i komplicirana, u nekim bi se slučajevima protegnula na razdoblje duže od desetljeća. Nije bila rijetkost ni to da netko od sudionika umre prije negoli mu zakučasta dvobojna administracija omogući da ljagu sa svoga obraza spere krvlju počinitelja uvrede – ili pak vlastitom. Ponekad bi se suparnici čak i izmirili, ne zato što bi odjednom postali miroljubivima ili, ne daj Bože, oprostili jedan drugom, već im se naprosto nije dalo trpjeti tu pustu birokratsku gnjavažu.
Dakako, najmučniji je bio protokol izbora oružja. Potencijalni su se duelisti morali dvaput mjesečno javljati nadležnom uredu ne bi li Javni oružar utvrdio koje oružje najbolje odgovara naravi i povodu dvoboja, a svakako i ambijentu u kojem će se isti održati.
„Hoćete mač?“, upita Oružar Konrada Davaija.
„Ne“, odgovori ovaj.
„Odite, onda, spavati!“, odgovori Oružar namjerno provocirajući Davaija, znajući da ga taj ne smije izazvati na dvoboj, kao ni, uostalom, niti jednog Javnog oružara u okrugu.
„Hoćete zupčaste kastanjete? Nekako pašu uz brijestove na tom proplanku koji ste Vi i Vaš suparnik izabrali za poprište te slavne bitke!“
„Rekao sam već: hoću zolju.“
„E, to ne može. Vaš protivnik nije prošao osnovnu vojnu obuku. Bili biste u velikoj prednosti. A mi smo ovdje da duelistima osiguramo podjednake šanse. Hoćete…? Vrijeme je isteklo, vidimo se za dva tjedna. Razmislite malo do tada.“
Razmišljao ili ne razmišljao, isto mi je, mislio je Konrad Davai. Ne ovisi to niti o meni niti o Gurabyju. Mrcvarit će nas dok im ne bude dosta. Treba se naoružati strpljenjem (kad smo već kod izbora oružja).
I bio je u pravu, Konrad Davai. Strpio se. Nakon svega tri godine i osam mjeseci stigao je i taj dan, dan velikog dvoboja, dan u osvit kojega će konačno sprati ljagu sa svoga obraza, osvjetlati čast svojega imena, i onda konačno izaći među ljude bez osjećaja da ga svi potajice pogledavaju i šapuću: to je taj, da, to je taj.
Ili će pak poginuti.
Noć uoči dvoboja čistio je svoje koplje. Oružje koliko nespretno, toliko i ubojito. Nije to bio njegov prvi izbor, ali poslužit će svrsi, smatrao je. Čistio ga je cijelu noć. Nije mu padalo na pamet da pokuša spavati ne bi li na dvoboj izašao svjež i odmoren. Umor je, mislio je, najbolji saveznik u takvim situacijama, umor i posvemašnji očaj. Kao i mentalna neusklađenost s vremenom i prostorom. Ono kad te odjeća grebe, kaplje znoja škakljaju, cipele žuljaju, zanoktice bole poput otrovnih krijesnica, zaključio je nakon serije dubokih promišljaja.
I u takvom je raspoloženju oko pola pet ujutro zabunom otišao spavati! Uzalud je njegov sekundant zvonio, lupao i urlao; san nesuđenog duelista bio je tvrd i bezbrižan. Niti je znao zašto je otišao spavati niti je…
A njegov protivnik, Elemen Guraby, isprva je bio zadovoljan kad se Davai nije pojavio na mjestu dvoboja u zakazanom terminu, a bio je još i zadovoljniji kad je čuo za taj nečuveni gaf s odlaskom na spavanje. Ta on je, mislio je Guraby, učinio upravo onako kako sam mu rekao i zbog čega me je i izazvao na dvoboj. Rekao sam mu 'odi spat!', i on je otišao spavati!
No, nakon što je razmislio još malo, Gurabyjevo je zadovoljstvo stalo kopnjeti. Kad Davai shvati da je zabunom otišavši na spavanje zapravo poslušao Gurabyjev uvredljivi naputak, bit će još ozlojeđeniji nego ranije – i opet će ga izazvati na dvoboj. Tako nešto zapravo i ne sliči regularnom povodu za dvoboj, ali dok nadležna tijela to ustanove proći još godina, dvije, možda i tri! Nikada se neću iskobeljati iz tog sranja, mislio je Guraby, moj život se sada, upravo sada, upliće u ljepljivo klupko silnih i besmislenih kučina, život taj moj, ionako nezavidan, bit će time sveden na trice, potrošen, ugažen, omalovažen, opervažen užasom i… i zaspao bogami i Guraby.

16.03.2017. u 19:03 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.03.2017.

KRTIČINO POSLOVANJE

Image and video hosting by TinyPic

„Jedna od krtica“, reče Kenet Bolivari, „čak je i zapjevala.“
„E, u to ne vjerujem“, zasmudi sumnjom ozračje Leoba But. „Opće je poznato da su krtice tijekom silnih evolucijskih procesa izgubile ne samo očinji vid nego i glasnice. To je i logično: što bi one, tamo pod zemljom, uopće imale razglasiti?“
„Kao prvo i prvo“, nadoveže se Pirenej Baloni, „nije istina da su krtice slijedom evolucije izgubile očinji vid – izgubile su ga neposredno nakon Prvog svjetskog rata slijedom jedne, nedovoljno pomno razmotrene, odredbe Versajskog ugovora. Kao drugo i drugo, nije istina da su ga izgubile, očinji vid. Radi se tek o bijednom pokušaju stvaranja urbane underground legende. A, kao treće i treće, ima li netko čačkalicu? Jedan mi je komadić krtičje plećke zapeo između umnjaka i štucnjaka, a zna se u kojoj su mjeri umnjaci (ali i štucnjaci) podložni lakom, karijernom kvarenju i desničarskom krvarenju.“
(Jer i povodom razgovoru o krticama bijaše to što je društvo u restoranu naručilo krtičju platu; te su mile podzemne životinjice tih godina naprasno postale bizarnim gastronomskim hitom, štono krikom kulinarske mode.)
„Krtičje oči“, zareplicira Skandina Bolanoff, „tek su rudiment nekadašnjih očiju evolucijskih predaka krtice. Nitko ne zna vide li one išta kroza njih. I ako vide, što vide. A i za glasnice stvar je krajnje nesigurna. Jedan talpidolog s jednog slabije poznatog njujorškog sveučilišta uspio je, navodno, snimiti primjerak divovske malezijske krtice kako drži govor na aktualnu političku temu sred srijede Central Parka. No, drugi su stručnjaci odbili potvrditi njegov nalaz, s obzirom da se istog tog dana dogodilo nešto drugo, o čemu su izvijestile sve svjetske agencije. Bilo kako bilo, aaaaj!“, zaustavi se u govorenju Skandina Bolanoff, jer su joj naprasno otpale trepavice s oba oka – inače, česta i posve bezopasna nuspojava konzumiranja krticovine.
Trepne u prazno, Skandina Bolanoff, pa ode na toalet sanirati kapke.
„U jednom malo poznatom selu blizu Ottawe“, oglasi se Jaglay Balansero, „bilo je groblje kojim su zavladale krtice. Čitao sam to u jednom starom broju Ottawa Suna. Krtice su s vremenom evoluirale da, kopajući, prenose duše pokojnika iz groba u grob! Na kraju su ih sve odnijele u grob jedne izuzetno krupne osobe te tamo poradile na oblikovanju sveopćeg svjetskoga uma. U toj ih je plemenitoj raboti prekinuo Bog koji je, kao i inače svakih petnaest-dvadeset godina, pozvao duše umrlih k sebi kako bi se na njih podbočio tijekom poslijepodnevnog drijemeža, te je potom…“
Uto se pojavi konobar s desertom. Bio je to puding od krtičjih njušaka s preljevom od akvamarinskog kaolina! Kad se nauživalo deserta, društvo otpočine nekih dva'es pet sekundi. Najednom odmoren, Kenet Bolivari reče:
„Zapjevala, da, ali ispod glasa…“

02.03.2017. u 16:08 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.02.2017.

POLUOTOK

Image and video hosting by TinyPic

Poluotočani mi dadoše do znanja da je poluotok praktički nemoguće napustiti kopnenim putem. Da taj izdanak kopna, istina, jest samo s tri strane okružen morem, no da je s četvrte okružen „ne zna se čime i ne zna se otkada“.
Na obližnjem su mi otoku pak, na moje uporne molbe da mi razjasne misteriozne tvrdnje poluotočana, odgovorili lokalnom poslovicom:
„Poluotočanin je samo pola otočanina!“
Al' vam je poslovica, pomislio sam, pripremio suhe obroke, očistio ogrtač od filcane čohe, nauljio šešir i uputio se prema sjeveru poluotoka, gdje je, navodno, isti spojen ni sa čim.
***
Na putu prema sjeveru zadesili su me sljedeći fenomeni :
1.Napad ljudožderskih lastavica na obroncima gore Gur.
(Otiske svojih oštrih zubića ostaviše mi na lijevom ramenu, jagodici kažiprsta lijeve ruke te posred srijede
temporalnog režnja – tad sam shvatio da je vremena preostalog za ono što slijedi sve manje i manje.)
2.Blistav, upareni krug uokolo Sunca, fortifikacijski nazubljen, zblene me blizu Bal-šume.
(Uslijedi silna glavobolja i bujica sjećanja na nedoživljeno – proležah ta tri dana u sjeni divovske papratnice.)
3.Već negdje blizu Granice dvije dobre bakterije mojega nusprobavlja odmetnuše se, postadoše loše.
***
Tek tada, blizu Granice, odlučih prezalogajiti. Sva tri suha obroka, što sam ih teglio u svom rancu još od ishodišta ove moje male ekspedicije, sva tri pojeo sam odjednom:
1.Sitno nasjeckana bivolja šunka, tri ljute papričice i šaka oraha.
2.Sitno nasjeckana nojeva šunka, tri mini paradajza i šaka oraha.
3.Sitno nasjeckana dimljena nojeva plećka, tri runolista i hvat oraha.
***
Tek tada, nakon što prezalogajih triput za redom, tek tada odlučih prijeći granicu, s poluotoka prijeći na potpuno, zdravo-pravo kopno, kontinent. Prilikom prijelaza granice zadesile su me tri stvari:
1.a)
2.b)
3.c)
A zapravo, i nije bilo tako strašno.
***
Kad sam stupio u kontakt s kontinentalcima, jedan od njih me žurno zalakonira:
„Poluotočanin je pola kontinentalca!“
Ako je poluotočanin pola otočana, kako bješe rečeno ranije, a ako je isti isto tako i pola kontinentalca, onda je otočanin zapravo kontinentalac! Ili…
O : 1/2 P = K : 1/2 P
1/2 PO= 1/2 P K
1/2 O = 1/2 P/P K
1/2 O = 1/2 K
O = K

20.02.2017. u 17:17 • 18 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (3)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (3)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (2)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (3)
Srpanj 2015 (1)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (3)
Listopad 2014 (4)
Rujan 2014 (4)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (2)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (4)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (4)
Listopad 2013 (3)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (4)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (4)

Opis bloga

Uvod u ništa

Linkovi

[Blog.hr
Blog servis

NF
Trill
Catma
defton
skaska
stroke
sewen
onakojatrcisvukovima
caricavrta
zazen
ponoćna strina
Big Blue
divanskitnje
Tinčica
nemo
teuta
odmak
wall
Dejmon
Zona Z.
milord
Virtuela
chablis
ludlud
čovjek vadičep
xiola
heroine
pooka
milizcza
topsecret
marla
vadimastok
srdelica
Derza
Dakini
ajajfekt
Bookmarkerica
markiz
NEMANJA
igra
Kolibra
Antonovich
neverin
Bugenvilija
Uranova pikula
hopey
nihonkichigai
sfermentacija
Doktor Jatogen
dove
Schoko
aquaria
marchelina
profesor
Koraljka
guargamelwskij
primakka
Volupta
smiling cricket

Izjave

„Blejanje, Watsone, neusiljeno blejanje!“ (Sherlock Holmes)

Image and video hosting by TinyPic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se