petak, 12.12.2008.

Tko je naš bližnji?!

Igrom životnih okolnosti imala sam priliku prije nekoliko dana
saznati za jednu socijalno ugroženu obitelj.

Kad sam došla k njima, vidjela sam da imaju nepokretnu staricu u
baraci, u drugom dijelu barake je soba koja prokišnjava, i kaplje po
dječjim krevetima, a budući da je padala kiša, u to sam se sama i
uvjerila. Imaju i kuhinju, ali se koliko-toliko može u njoj boraviti.

Najapsurdnije u svemu ovome jest činjenica da se baraka nalazi u
blizini gradilišta velebnog objekta, a njihova baraka je u ruševnom
stanju i prokišnjava.

Kad sam došla kod njih u kuhinju, djeca su baš upravo bila jela
žgance, i to, kako mi u ovim krajevima kažemo, "bosonogu puru",
tj. skuhanu, i bez ikakvih priloga, samo bila topla... i to su jeli s
takvim apetitom kao da jedu najbolje i najukusnije jelo, a ne
najobičnije žgance...

Kad sam čula kako mlađe dijete od 4 godine kašlje, srce me zaboljelo...
Kašljao je učestalo, i kao da hropti..., a djevojčica od 10 godina je na
"pravom putu" da i ona počne tako hroptati, kašlje i ona, ali malo manje
od svog brata.

Dječak me pozitivno iznenadio svojom bistrinom, sa 4 godine zna čitati
i pisati, napisao mi je svoje ime i prezime na komadiću papira... i nacrtao
kišobran. Kad sam ga upitala što je to, rekao je:
"Veeeliki kišobran!"
Pitala sam zašto je nacrtao kišobran, on me pogledao svojim krupnim
smeđim okicama i kazao rečenicu nad kojom sam se zamislila:
"Da ne pada kiša u krevet i da ne bude bola unutra"
- i pokazao na svoj maleni prsni koš...

Steglo mi se u grlu, a pogled tih krupnih okica mi se urezao u sjećanje...
Kad sam pitala malenog što bi htio za Božić, on mi je odgovorio:
"Bor!"... nije htio čokolade, ni bombone, nego samo bor, a kad sam ga
pitala o boru (kojeg je u međuvremenu i nacrtao na papiru), on je rekao:
"Brzo je Božić!"

Majka djeteta pokušava svim silama pronaći posao, ne uspijeva
nikako, ili to bude na mjesec ili dva mjeseca; svekrva, tj. baka ne
radi, otac djece nije tu niti vodi brigu o djeci, djeda je preminuo prije
dva mjeseca, i rekli su mi da ima problema sa dobivanjem mirovine
jer udovica ima manje od 50 godina...
Pomislih tada:
"Nepravedna li si, sudbino, nekome si majka, a nekome maćeha..."

Predložila sam im da odemo kupiti hranu, njima je neugodno bilo,
ja sam im rekla da im nema što biti neugodno jer ja i suprug radimo,
imamo mogućnost simbolično kupiti nešto što će im biti korisno, pa
barem i najosnovnije stvari za domaćinstvo.

Odvela sam baku i 10-godišnju djevojčicu u kupovinu (majka nije mogla
ići sa mnom, jer je trebala malenoga odvesti kod doktora na pregled).
Kupila sam im hrane u jednom supermarketu, zaista se žena bila
orjentirala na najosnovnije: rižu, tjesteninu, kukuruznu krupicu, ribe iz
konzerve (djevojčica voli jesti ribu!), jaja, mlijeka, voća i povrća, i
ostalih sitnica, isključivo hrane, i po izboru žene, jer ja nisam htjela
ništa kupovati na svoju ruku, već sam kupovanje prepustila toj ženi...

U jednom trenutku dok smo kupovale, od nas se bila udaljila malena, i
nestala na kratko vrijeme, i vratila se, nosila je pakiranje pudinga
od vanilije u celofanskom ovitku, pakiranje tzv. "5+1 gratis", i upitala:
"Teta, a jel ja ovo mogu kupit za svoga bracu i mene?"
Odgovorila sam joj:
"Možeš, naravno!"
Ona me pogledala opet, i rekla:
"Ali ovo košta 7 kuna!"
Stao mi je mozak, doslovno, kad mi je to kazala, jer takvu skromnost
nisam dugo čula... Rekla sam joj samo kratko:
"Nema veze za tih 7 kuna! Uzmi, draga..." - jer mi je u mislima bila ta
njena skromnost, i povrh svega, način na koji mi je to rekla...

Kad smo bili na odjelu mliječnih proizvoda, malena mi je pokazala
2 jogurta i pogledala me, upitavši:
"A mogu jogurt za bracu i mene?"
Ja sam joj potvrdno kimnula i nasmiješila se, na što mi je ona uzvratila
smješak i stavila jogurte u košaru. Taj smješak bio je prvi kojeg sam
vidjela tog dana od početka našeg susreta na njenom dječjem, ali
izrazito ozbiljnom licu.

Kad je žena čula konačnu cifru na blagajni, pogledala me začuđeno,
upitala me tihanim glasom, ali zabrinuto:
"Ajoooj, je li to Vama puno?"
Pogledala sam ju i odgovorila:
"Nije puno, u redu je..."

Kad smo išle od blagajni prema garaži gdje bio parkiran moj automobil,
tada mi se počela zahvaljivati, ja sam joj odgovorila:
"Ne morate mi davati hvalu, ženo, jer sam osjetila potrebu da Vam
pomognem i da nisam to htjela, ne bih došla kod Vaše obitelji..."
Pogledala me, a u očima sam joj mogla vidjeti istovremeni osjećaj
tuge, ali i zahvalnosti...