nedjelja, 23.11.2008.

Dječak s datuljama

(budući da je nedjelja dan Gospodnji, a našla sam na internetu
ovu priču koja mi se svidjela, pa ju objavljujem)

Jednoga ljetnog dana Isus se s Petrom i Ivanom uputi prema Jerihonu.
Možda to bijaše upravo kada ga tamo, popevši se na smokvu, dočeka
carinik Zakej i gdje je Isus ozdravio dva slijepca. Sunce je nemilice peklo.
Nakon duga i zamorna puta kroz užarene pustinjske predjele, stigoše
napokon do prve male oaze s nekoliko palmi, plodnih datuljama.
Nedaleko je žuborio potočić, na kojem su se bar donekle osvježili i
njegovom bistrom vodom utažili žeđ.
- Zaustavimo se ovdje i odmorimo se malo u sjeni ovih palmi! - reče Isus
učenicima Petru i Ivanu.
Oni rado prihvatiše ponudu, jer bijahu na smrt umorni.

* * *
Isus, tek što je legao, odmah je i zaspao. Petru, međutim, nije bilo do
spavanja. Više ga je mučila glad nego pospanost.
Promatrajući visoko iznad sebe zrele datulje, činilo mu se da je još
gladniji, jer su ga one još više nadraživale. Napokon se obrati Ivanu:
-Gledaj kako je odmah i bezbrižno zaspao! Baš kao onda kad nas
je u barci, ploveći Tiberijadskim jezerom, zatekla oluja.
Ne misli na nas, na naš prazan želudac...

-Ne budi takav, Petre! -odgovori mu Ivan. -Što nam je do sada, uz
njega, nedostajalo? Zar nam u stvari nije dao sto puta više nego što
smo ostavili? Uostalom, zar si zaboravio da je i onom prigodom u
tišao oluju i tako nas spasio?

Petar gotovo da ga i nije slušao. I dok je visoko iznad sebe promatrao
zrele datulje, najednom zapazi kako im se približava neki dječak s
košarom punom datulja.

-Što to nosiš? -upita ga Petar kad mu se približio.
-Kamenje! -odreže dječak glatko.

Bojao se, naime, da će, kaže li mu istinu, ostati bez datulja.
-Tko zna tko su ti ljudi koji ovdje besposličare.
Možda samo čekaju zgodu da nekoga opljačkaju? - pomislio je.
I ode, pjevuckajući neku pjesmicu i požurujući korake.

-Lažljivac! -promrsi Petar kroz zube, siguran da se u košari
nalaze datulje. -Zaslužio si da ti se ovoga trenutka doista pretvore
u kamenje!

Dječak se na to nije obazirao, već je pošao još bržim koracima.
No, što je išao dalje, to mu je košara na glavi postajala sve teža.
Začuđen, kad mu je teret postao već nepodnošljiv, zaustavi se,
skinu s glave košaru i s čuđenjem zagleda u nju, a u njoj doista
bijaše kamenje; ništa drugo doli samo kamenje. Razumio je...

Sada još brže poleti k Petru, kojemu se plačući odmah obrati:
-Gospodine, oprosti mi! Lagao sam. U košari nije bilo kamenje,
nego datulje. A sada je stvarno u njoj, vidiš, samo ovo jadno
kamenje. Što ću s njime? Datulje sam nabrao i ponio svojoj
siromašnoj obitelji, svojoj mlađoj i gladnoj braći i sestricama.
Što ću im sada, jadnima, dati? Ti si jamačno čarobnjak, jer je
samo čarobnjak mogao učiniti što si ti učinio s mojim datuljama.
Molim te i zaklinjem da mi ih sada isto tako vratiš!

Petar je okrenuo glavu da ne čuje njegove jadikovke, gunđajući
sebi u bradu:
-Tako ti i treba! Tako ćeš se naučiti da ne lažeš i da ne vučeš za
nos gladne starce!

Sve jači dječakov plač probudio je, međutim, Isusa.
-Zašto plače taj dječak? Što mu se dogodilo? -zapita on odmah
Petra.

No kako je ovaj pokunjeno šutio, Ivan mu ukratko protumači što se
zbilo. Isus na to pozove dječaka da mu se približi i da košaru stavi
preda nj, a zatim podigne oči prema nebu i pomoli se nebeskom
Ocu, držeći svoje blagoslovljene ruke nad prekrivenom košarom s
kamenjem. Kada je napokon, na njegovu riječ, otkriše, a u njoj gle
opet - zrele, prekrasne datulje! Presretni dječak nije znao kako bi
mu na tomu zahvalio. Sav radostan, stavi pregršt datulja u Petrove
ruke, poljubi Isusa, uzme svoje datulje te iz one oaze nerazumljivih
mu tajni veselo krene svojoj kući. Isus se tada obrati Petru:

-Nisu li možda tvojom krivnjom datulje pretvorene u kamenje?
Petre, ne radi se tako! Čudo, a i svako naše djelo, znak je ljubavi,
a ne mrzovolje i, možda, čak i osvete.
-Ali, taj dječak je lagao i bio je sebičan... -Petar će.

-Petre, Petre, a što sam vas ja učio? Ne treba li oprostiti, i to ne
jednom ili dva puta, pa ni sedam puta, nego sedamdeset puta
sedam? A ti onako, otprve...

-Da, Isuse, govoriš istinu! No, oprosti i ti meni, kao što si mi,
uostalom, već često opraštao.
Još mnogo toga moram od tebe naučiti, ali pomozi mojoj slabosti!

* * *
Čini se da se Petar nakon svega malo smirio, pa nekako ipak i
oraspoložio. Od pregršti darovanih datulja jedan dio dade Isusu,
drugi Ivanu, a tek nekoliko zadrži za sebe. Kad je, međutim, iz
ustiju izvadio prvu datuljinu koščicu, zagledao se u nju i tek tada
na njoj zapazio - nije, naime, nikada prije tome posvećivao svoju
pažnju - kao neki rez, pa počeo razmišljati:
Da, tako je to i kada čovjek ne oprašta svome bližnjemu, ili ga čak
i ponižava i vrijeđa — uvijek mu u dušu urezuje bol, tugu i žalost,
umjesto da se s njime pomiri i da zajednički osjete radost, veličinu
i ljepotu opraštanja i ljubavi...

Isus, koji je čitao njegove misli, pogleda ga ispod oka, te mu prišapne:
-Da, Petre, upravo tako! A i djecu, koja uživaju u slatkim datuljama,
trebalo bi to podsjetiti da ne budu sebična i da ne lažu, jer i to nekoga
boli. Mene u prvom redu.