nedjelja, 19.10.2008.

Po k'juče

Jučer bila prošetati sa Zakonitim po gradu i otišli mi u jedan shoppingcentar (a ima ih, bloguhvala, dosta u mom gradu)...

I tako... šetamo mi po tom centru, kadli odjednom čujem glas koji mi je odnekud ostao u sjećanju, al' se nisam mogla sjetit' u prvi trenutak otkuda... malo glasnijim tonom izrečeno: "Omiljeno!" Pa onda kratka pauza, pa opet vidim nekoga tko mi se s udaljenosti od 50ak metara, doslovno s druge strane, približava.

Kad je osoba došla blizu, prepoznala sam ga. Bio je to jedan radnik koji je zaposlen bio u poduzeću na kojoj porti sam bila radila.

Bilo mi je drago susresti tu osobu, razmijeniti s njime nekoliko rečenica i pozdraviti po njemu sve radnike iz firme.

S njim sam imala ugodnu komunikaciju svo vrijeme dok sam radila na tom radnom mjestu (a radila sam nešto više od godine dana). Znao je doći u portu, otvoriti ormarić u kojem su bili pohranjeni svi ključevi iz zgrade, i sam se "poslužiti" ključevima njegovog ureda, na kojima se nalazio veliki žuti privjesak.

Uvijek kad bi dolazio sa mezanina u prizemlje, znala bih da je to on, jer je dolazio po svoj najdraži topli napitak kojeg bi mu, kako je i sam govorio "skuvala nevista", tj. kafe-aparat. A prepoznala bih ga po tome jer je uvijek, dok se spuštao stubama, držeći u ruci kovanice, zveckao njima, kao po nekoj melodiji...

Kao da je svima koji su ga u tom trenutku vidjeli, htio poručiti: "Evo, marenda je završila... idem po kavu... pa ću nastavit' di san sta'...!"

Povijest uzvika: "Omiljeno!" je slijedeća:

Vrijeme ovog događaja bilo je mog prvog radnog dana na tom objektu (neću spominjati koja je to firma, ali se radi o djelatnosti u kojoj bilo dosta ljudi, koji su tuda prolazili da bi otišli do svojih ureda, klasika).

I tako, prolaze ljudi, uzima svatko svoj ključ od ureda (kojeg mi portiri imamo obvezu staviti na pult porte)... kadli... dolazi na portu jedan sredovječni čovjek s naočalama i pita me: "Vi se sigurno sada pitate što radi Vaš omiljeni arhivar?"A ja mu odgovorih: "A Vi se sigurno pitate što radi Vaša omiljena portirka?" Nasmijali smo se, a on je rekao: "E, o'sad ću te zvat' Omiljeno!" I skoro je već bio otišao, kad se sjetio me upitati: "A o'š ti mene zvat omiljeno?"
Odgovorih mu potvrdno. Nasmijao se, pozdravio me, i otišao.

I tako, dok sam radila na toj porti, znao bi on meni reći sa stuba: "Omiljeno, da te vidim kako bacaš moj žuti k'juč!...Aj baci! ...Opaaa! Bravo! Aj vidimo se, moran ić' gori, diša me ništo zva'..."

A jedan put mi je rekao: "Znan ja da je ovi k'juč ovod na portu ka' na oltaru... Jerbo ja radin sa dokumentac'jon i onda bi svi hotili navratit' ovod u ovu moju gambužu... a ja sve znan kako san ostavija... i tako kako san ostavija tako i zateknen' ...i znan da držiš do svog lavura i da čuvaš ove k'juče ka' relikviju... i ne samo moje... vengo i sve ostale
k'juče... je... Omiljeno moje... znan ja... ne triba meni puno da nekoga 'proštijan' kakvi je..."

Bilo mi je drago slušati taj njegov batalski (starodalmatinski) naglasak... A njegova 'gambuža' bila je na mezaninu (polukatu), najbliže porti, tako da sam ga susretala često, jer je trebao proći tuda da bi došao do svog radnog mjesta, svoje 'gambuže'...

A i simpatično mi bilo čut ono njegovo: "Omiljeno!" kad bi dolazio ujutro na posao, pa onda opet bi me tako oslovio kad bi došao da mu "nevista" skuha cappuccino... i svaki put kad bi prošao pored porte...





E, a kad smo kod ključeva, evo još jedna anegdota o ključevima koja se dogodila prije skoro mjesec dana:

Ispali mi ključevi negdje, putem od parkirališta do zgrade. Bio je kišni dan, južina, i "njonjavo" vrijeme... I kao šlag na kraju bio je gubitak ključeva... Vraćam se ja natrag, s kišobranom u ruci... obilaznim, pomno pretražujem svaki dio puta do parkirališta... pomalo me već hvatala i nervoza... Već je i bio mrak... pomislih u sebi... piši kući propalo!...

Ali, nešto kao da mi nije dalo mira... prošetala sam još jednom... ali malo sam šire područje odlučila 'pročešljati' ovoga puta... nemam što izgubiti... Prošetala sam do obližnjeg stabla, koje nije bilo baš direktno na putu, ali
blizu sigurno jest... i... kao da mi je netko rekao da u lišću koje je otpalo s tog stabla malo prošuškam vrškom kišobrana... i nakon malo vremena, začula zveket... i vidjela ključeve...

Ma, da mi je netko rekao da će mi tu ključevi ispasti, ne bih mu vjerovala...