utorak, 22.04.2008.

Soliti more

Život je težak, sastoji se od beskrajnog niza problema i većina nas nastoji izbjeći suočavanje s njima, nadajući se da će problemi nestati. Upravo rješavanje problema daje životu smisao, čineći nas duhovno zrelijima i boljim ljudskim bićima. Motiv htijenja da postanemo bolji radi sebe i drugih jest ljubav.

Prva mudrost u susretu sa svijetom jest prihvatiti životnu stvarnost uz postavku da je život težak. Treba prihvatiti istinu o svijetu, a istina jest ono što jest. To znači da je ovaj konkretni svijet istina o svijetu i da smo vi i ja sami po sebi istina. Sebe treba prihvatiti kao konkretnu osobu jer, što realnije sagledavamo stvarnost svijeta i sebe u svijetu,
bolje smo opremljeni za suočavanje s njime.

Put do stvarnosti nije lagan. Samo određeni broj sretnika nastavlja do trenutka smrti istraživati tajnu stvarnosti, stalno proširujući, dotjerujući, iznova utvrđujući vlastito razumijevanje svijeta i istine o njemu. Neki, naprotiv, imaju o svijetu i sebi istinu svoga djetinjstva, svoga sela ili plemena i nose je cijeloga života kao zadanost. Oni tu istinu nose kao apsolutnu, ništa se ne može promijeniti: "...kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen."

Bolje se udaljiti od takvih ljudi jer su oni pobjegli od života i život je pobjegao od njih. To su ideolozi kojima je sve jasno, ali na način kako su živjeli u to vrijeme "raja zemaljskog", kamo se stalno vraćaju; ništa drugo im ne vrijedi. Oni su toliko puta osjetili da je stvarnost drukčija, ali se bore da je promijene prema slici kakvu su imali.

Naravno, oni "sole more", a more je slano i uzaludno je soliti ga. Zašto je to tako? Usput mi se nameće asocijacija da je dugo razdoblje u povijesti katoličanstva imalo negativan stav prema svijetu kao lažnom, kao lažnoj i nepotpunoj istini i prezir prema svijetu, maniheizam, nije urodio dobrim plodovima. Svijet kao takav, kao djelo Božje, treba prihvatiti kao dar iz Božje ruke. Konkretnom svijetu se treba radovati kao sveti Franjo. Sve mu je bilo drago i u svemu je osjećao Božju blizinu. Njemu je i vuk bio brat.

Ne možemo reći da pozitivno vrednujemo svijet i da smo realno u njegovoj blizini ako ga ne prihvaćamo u njegovoj cjelini. Dakle, prihvatiti stvarnost svijeta i života znači zapravo biti pravi vjernik. No, kad govorimo da je ovaj svijet realan, da je Božji dar, ne kažemo da je to savršen i dovršen svijet. Ovo je jedini mogući realni svijet. A prava je istina da sve teče i da se sve mijenja, sve prolazi.

Put ka autentičnom životu ne znači ostati u načinu razmišljanja prošloga vremena. Problem "soljenja mora" je kad pokušavamo preinačiti svijet kako bismo ga prilagodili vlastitom gledanju i tu je greška. Bog stvara ovaj svijet. I prva rečenica "Vjerovanja" je da vjerujemo u Boga Oca Svemogućega, stvoritelja ne samo neba i zemlje nego i nevidljivoga svijeta. Dakle, pozitivnost kršćanstva jest pozitivan odnos prema konkretnom svijetu kao daru življenja i kao smislu življenja.

Drugo, moramo prihvatiti svijet koji nije statičan. Bog stvara svijet neprestano. Svijet se neprestano događa i lijepa je usporedba prof. Bajsića na koji način ovaj svijet, da tako kažem, ovisi o Bogu. Mi sada vidimo, iako je noć, jer smo
pomoću sklopki upalili svjetla. Njihovim isključivanjem, nastala bi tama. Bog drži ovaj svijet na način kao što električna struja ide do žarulja. Kad bi se sklopka isključila znači kao da Bog ne bi stajao iza ovoga svijeta. Svijet ovako egzistira zahvaljujući Bogu, jer u sebi nema strukturu da bi sam od sebe mogao egzistirati. Neki nas vraćaju u srednji vijek, ali mi moramo težiti izlasku na pučinu. No, oni ne žele pučinu jer je pučina sloboda i odgovornost.

(autor teksta: dr. don Ivan Grubišić, svećenik i sociolog)

ponedjeljak, 21.04.2008.

Molitva Sioux Indijanaca

Dozvoli da moje ruke pune poštovanja
dotaknu stvari koje si Ti stvorio.
Izoštri moje uho da čuje tvoj glas.
Učini me mudrim kako bih spoznao
nauk koji si ti tajnovito stavio u svaki list,
u svaki kamen.

Tražim snagu,
ali ne da bih nadjačao svoju braću,
nego samo da bih nadvladao
svog najvećeg neprijatelja – samoga sebe.
Bože, daj mi mirnoću da podnesem stvari
koje ne mogu promijeniti,
daj mi hrabrost da promijenim stvari
koje mogu promijeniti,
i daj mi mudrost da razlikujem
jedno od drugoga.

Neka ne budem zaštićen od opasnosti,
već da se bez straha suočim s njom.
Neka ne molim za smirenje moga bola,
već za jako srce da ga savladam.
Neka ne tražim saveznike u životnoj borbi,
već da se oslonim na vlastite snage.
Neka ne preklinjem za spas od straha,
već za nadu da osvojim svoju slobodu.

O Ti, uzvišeni, presveti Bože!
Unesi svjetlo u tminu moga srca.
Podari mi ispravnu vjeru, postojanu nadu,
istinsko milosrđe i duboku poniznost
s mudrošću i poimanjem,
o Bože, tako da bih mogao činiti ono
što je uistinu Tvoja sveta volja.
Amen.

nedjelja, 20.04.2008.

Što je danas lijep i sunčan dan...

Nije mi rođendan... Ali je lijep i sunčan dan...
I... zato... idem u šetnju... van...

Pozdrav!

petak, 18.04.2008.

Vremenske (ne)prilike

Budući da na poslu često komuniciram s drugim ljudima, jer mi je to u opisu radnog mjesta, imam prilike čuti razmišljanja osoba koje svakodnevno susrećem. I tako, često se ljudi "tuže" na vremenske prilike i neprilike, tj. imaju meteoropatiju. Kad je jugo, i teško vrijeme, vlaga i niski tlak zraka u atmosferi, dosta ljudi je "grintavo" zbog, kako ja volim reći "njonjavog" vremena; a da ne spominjem da često čujem pritužbe na loš utjecaj vremenskih uvjeta na raspoloženje ljudi.

Danas pola dana bijaše velika kiša, a nakon toga se razvedrilo i Sunce granulo... Tako nas je Majka Priroda podsjetila na onu izreku da nakon kiše dolazi sunčano vrijeme... i to sve u nekoliko sati razlike... A tako se događa i u ljudskom životu.

srijeda, 16.04.2008.

Jutarnje razmišljanje uz kavicu

Ranu ujutro, skoro pa pola šest... svakog dana ustaje...moja Dorina... - ovako mogu prepraviti stihove dobre stare
pjesme o Mileni koja je generacija i svako jutro putuje... Mi smo svi ipak na jednom putovanju... kroz život... I nastoj(i)mo da nam bude što ugodnije... Ali ponekad to i nije tako... Život je nepredvidiv... nedokučiv...

Evo ponovno misli prebacujem na ekran, u izravnoj vezi s prstima... Pijem kavu, pripremit ću se kasnije za odlazak
na posao, obući "monturu" (uniformu)... i otići... u nove radne pobjede... Rad me ispunjava... A jeste li znali da riječ "radost" dolazi od riječi rad... i da smo najradosniji kada radimo, i znamo da smo
korisni...?!...

subota, 12.04.2008.

U očekivanju Godota

U pauzi između pisanja i nepisanja postova svog bloga, dogodilo se dosta toga...

Igrom okolnosti, nisam imala priliku pisati, niti komentirati sve što se dogodilo... ali, evo, ukratko ću prenijeti svoje misli na ekran...

Dakle, izravnom vezom između mojih misli i deset prstiju koji pišu ovo, upravo sada... dozvoljavam sebi slijedeći komentar:

Zašto se ponekad dogodi da se nekomu, ili nečemu, nešto loše dogodi > pa da bismo se osvijestili? Zašto se uvijek, na kraju krajeva, to i dogodi, pa onda - tek - počne nekome, tko je odgovoran i nadležan za to što se dogodilo >> dolaziti do svijesti (ili možda bih ipak trebala napisati: da dođe do prvog dijela moždanih stanica, a dok se to ostvari, realizira)... prođe vlak... Primjere i okolnosti neću ponovno spominjati, svi smo ih čuli, vidjeli, pročitali...

Ali... Zašto se čeka i odugovlači s rješavanjem "vrištećih" i notornih problema, kojeg svi vide, osim onih koji bi trebali... Ili možda ovi potonji to ne žele... Jednostavno bi (trebalo) biti, ali, ipak je komplicirano...

Kada će doći Godot? ...

utorak, 08.04.2008.

Nova obličja u prostoru

U sobi su novi i puno ljepši oblici i obrisi... Kad se osvježi poznato mjesto; u ovom slučaju - soba; imaš osjećaj kao da si došao negdje drugdje... a ipak si u onom "starom" prostoru...

subota, 05.04.2008.

Ružno pače...

Znate li priču "Ružno pače"...? Pretpostavljam, znate.

Takva bijaše soba u kojoj smo spavali: stara i "spremna za otpis"... Jedva čekam novu sobu...

Do tada mi ne smeta ova prašina po cijelom stanu, niti da ću još 10ak dana spavati na kutnoj garnituri u dnevnom boravku... Dok traje uređenje neka sve stoji ovako... Kad se uredi i postane lijepo... sav ovaj "kreativni nered" bit će ubrzo zaboravljen...

Nije mi teško... jer znam da će se ružno pače pretvoriti u labuda...

srijeda, 02.04.2008.

Udarno i radno

Renoviramo nešto u stanu...

Neću pisati sada o detaljima...

Budem pisala kada završimo radove...

Do tada...

Pozz!