body Palomina body

utorak, 26.02.2008.

Samo za taj osjećaj...


... Danas je vaša čokoladica jako, jako sretna...

... Nešto neočekivano dogodilo mi se... to bijaše iznenađenje...
... A budući da su iznenađenja sama po sebi iznenađujuća,
ne moram niti opisivati kako sam se zbog toga razveselila...

... Hvala Bogu što je sve onako kako sam otkrila da je, u tim svim
iznenađujućim okolnostima...

... Hvala Ti, što si omogućio da o tom surprise-u otkrijem baš danas...
... Od jedne osobe od koje sam ipak to najmanje očekivala...





16:41 - Komentiraj ( 1 ) Print - On/Off

ponedjeljak, 25.02.2008.

Ritual


Jučer popodne, kod tete:

...Opet... pored bijelih šalica od arkopala...
...Bio je i novi broj "Slobodne Dalmacije" na stolu...

...Kao u nekom ritualu...

...Opet najukusnija kava se kuhala u staroj kogulici...
...Opet se pričalo o temama neiscrpnim... životnim... ljubavnim...
...Ali i ozbiljnim... čak i šale su neke 'pale'...

...Opet bijah kod te drage žene jučer popodne...
...Opet se napih, uz kavu, i 'vode sa izvora mudrosti'...

...Dođoh kući duše ispunjene radošću...



15:59 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

nedjelja, 24.02.2008.

Napokon posjet teti

... Dragi moji, evo došlo je vrijeme da uskoro odem napokon posjetiti svoju tetu...
... Odlazim kasnije popiti s njom najukusniju kavicu...



15:33 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

Bez muke nema nauke

Odlučila sam posvetiti jedan post studiranju svog Zakonitog. Opisat ću jučerašnji događaj.

Dragi je uspješni apsolvent Visoke škole za sigurnost na radu. Još uspješnije "čisti" sve ispite koje prijavi za polaganje. Jučer se toliko "izgrizao" čekajući objavu rezultata ispita kojeg je polagao u prošlu srijedu, da ga nisam mogla više gledati takvoga.

Svoju nervozu je prenosio i na mene. Stalno je provjeravao na službenim stranicama fakulteta je li stavljena obavijest o tome je li položio ispit, i je li profesor stavio na svemrežje podatak o uspješnosti ili neuspješnosti studenata koji bijahu pristupili polaganju ispita, iz predmeta kojeg navedeni profesor predaje.

Njegova nervoza je rasla svaki put kada bi odlazio na svemrežje provjeriti jesu li objavljeni rezulati - a to je zaista bilo često. Skoro svakih pet minuta provjeravao je nakon 16 sati je li stigla obavijest. Profesor je najavio prošlu srijedu, na kraju ispita, da će u subotu iza 16 sati biti objava rezultata na službenim stranicama fakulteta.

Nisam mogla gledati taj eskalacijski rast njegove nestrpljivosti i nervoze, pa sam ga uputila da se ode malo "raspuhati" u Fitness centar. Nevoljko je pristao nakon mojih argumenata da mu je zaista bolje otići izbaciti nakupljeni stres u FC-u, nego u stanu ubijati vlastitu psihu iščekivanjem...

Vratio se iz GYM-a vidno iscrpljen i "raspuhan". Poljubio me nakon ulaska u stan, i rekao da mu je ipak dobro došao "sraz" sa spravama u 'teretani'... Zahvalio se na prijedlogu za izbacivanje nakupljenog nervoznog iščekivanja...

Ali, njegova draga je imala iznenađenje: Dok se njezino Zakonito znojilo sat i pol vremena u 'teretani', pogledala je Zakonita na službene stranice fakulteta na svemrežju; da bih ipak provjerila je li stigao toliko iščekivani rezultat ispita.
I bila je obavijest, postavljena na svemrežnom pretincu za ocjene, točno u 17:15 sati:

Ime i prezime mojeg Zakonitog;
naziv predmeta kojeg je polagao;
te... ocjena...

Kada sam mu; nakon što je odložio fitness opremu i stavio ručnik,trenirku i čarape - mokre od znoja - u košaru za rublje u kupaonici; rekla da je dobio ocjenu izvrstan (5) > mislio je da ga zezam... Ali nije to bila šala... Zaista je moj dragan briljirao i bio izvrstan na tom, kako je sam tvrdio, teškom ispitu... iako mi je vjerovao na riječ, nije odolio...
Poželio je samo uvjeriti se još jednom na portalu fakulteta...Njegovoj sreći nije ni kraja ni konca bilo kada je zadovoljno, sa velikim osmjehom "od uha do uha", ponosno uskliknuo: "Pa ja imam još samo dva ispita do kraja 3. godine faksa! Položio sam sveukupno 10 ispita, što u ljetnom, što u ovom zimskom roku!"

Naravno, drago mi je da imam muža budućeg inžinjera koji ulaže dosta truda da bi završio toliko težak fakultet...
Ne moram niti naglašavati da sam mu potpora u svemu... Jer, prateći njegovo učenje, imala sam priliku pomoći mu
nekoliko puta pri pisanju seminarskih radova, tako da sam se osobno uvjerila da je zaista taj fakultet neka čudna "mješavina" predmeta koji imaju veze i sa kemijom, i fizikom, i nekoliko vrsti matematike...

Kada je polagao jedan ispit koji je imao dosta povezanosti sa kemijom, skoro sam "pala u nesvijest" vidjevši sve te silne formule, zadatke, pokuse koje moraš i objasniti...

Ovo sve što napisah potkrjepljuje izreku (napisanu u naslovu).










14:23 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

subota, 23.02.2008.

Šapat starih vremena sve je tiši

Evo nisam još otišla spavati, pa ću opisati današnji kratki odlazak u šetnju po staroj Saloni. Kratko smo prošetali po tom mjestu, jer sam imala potrebu da nakon dugo vremena, i nakon gripe, odem prošetati malo, jer je sunčan i lijep, gotovo proljetni dan.

Stara Salona je antički lokalitet koji ima svoj specifičan izgled, te je samim time mamac za prolaznike, obitelji koje se žele prošetati sa svojom djecom... ili za sve one koji su željni prirodnog okruženja uz drveće i ostatke antičke Salone - nekadašnjeg glavnog grada rimske provincije Dalmacije. (Stara Salona je udaljena 5 kilometara sjeverozapadno od grada Splita.) Taj dio ljudi zovu 'Manastirine' ili jednostavnije, 'Starine'. Manastirine, postaroj riječi za crkvu ( = manastir), a na tom mjestu se nalazi dosta starih ostataka bazilika, crkvi... Naravno, jer je to bio jedan veliki grad smješten uz salonitansku luku i u to vrijeme (1. stoljeće nove ere) bio je jako razvijen... Danas popodne bio je sunčan dan koje je šteta bilo ne iskoristiti za šetnju. I kratko smo prošetali po tom povijesnom dijelu. I baš je i meni i mome suprugu, dok smo koračali tuda, palo na pamet nešto, i gotovo istovremeno smo komentirali:
"Da je ovo u Italiji ili nekoj drugoj državi u kojoj se bar malo drži do kulture i povijesti, ovdje bi se naplaćivale ulaznice i ovo prelijepo mjesto bi imalo vodiče, čak i čuvare na ulazu i raspoređene po mjestu..." Ali, ne!... Toga nema! Čak sam, prolazeći po cjelom kompleksu, a vjerujte, velik je, vidjela da ima na nekoliko mjesta postavljen znak da je strogo zabranjeno dovoditi pse, prolaziti tuda motociklima, i još neke obavijesti su bile istaknute... ali... vidjela sam, za divno čudo, nekoliko mladih ljudi koji su pustili svoje pse slobodnima, da trčkaraju uokolo... Nije im bilo smetalo to
što im je ispred nosa velika 'tabla' sa znakom zabrane... Oni su tu došli, njih nije briga... vode u šetnju svoje pse... a životinja nije kriva što trčkara uokolo... jer je puštena sa lanca na kojem ju je vodio neodgovorni gazda... I kada sam pristojno upozorila jednu gospodičnu da zaveže psa jer nije u redu pustiti ga bez nadzora dok se netko ipak tu šeta i opušteno želi provesti ugodno sunčano poslijepodne... > ona je morala otići tražiti svoga psa i prošlo je nekoliko minuta dok se ta životinja nije pojavila... Očito je damica (koja je u društvu bila sa nekoliko djevojaka i mladića) odvela "reda radi" svog ljubimca i pustila ga da slobodno luta po kulturnoj baštini... A da je taj isti pas nekoga ugrizao onda bi bilo tada opravdavanja (u 'stilu'): "Joj, pa ovo je prvi puta da se to dogodilo! Ajme, oprostite, neće Vam ništa biti jer je pas cijepljen... bla... bla" Kad se dogodi nešto, onda je kasno "pričati priču" i "tražiti opravdanja"...

Idući prema drugom dijelu stare, antičke Salone, naišli smo na dvojac koji se vozio na skuteru - pazite sad! - po bedemima! ... Da, po bedemima oni su se penjali i vozili... po starom suhozidu... Šokirala sam se kada sam vidjela taj kulturocid... Voziti po kamenju koje samo što ne govori o povijesti i kulturi nekadašnjeg jako važnog grada!? I to unatoč svim zabranama!... A pretpostavljam da su to sve domicilni stanovnici koji su itekako upoznati sa svim pravilima, ali... pravila zato i postoje da bi ih se kršilo... Nisam htjela ništa komentirati, suzdržala sam se znajući da bi svaki naglas izgovoreni komentar bilo bacanje riječi u vjetar... Ali, u sebi sam "kipjela", jer se probudio onaj moj, rekla bih, prirođeni, osjećaj za poštivanjem pravila, osjećaj za bon-ton...

I onda smo opet nas dvoje supružnika komentirali između sebe, ove sve situacije i zaključili smo da bi - u normalnijoj državi koja vodi računa o svome povijesno-kulturnom naslijeđu - ovakvi bezobraznici koji ne poštuju povijest i kulturu, bili itekako kažnjeni. Da je to nekim slučajem bilo u Italiji se tako dogodilo, da im netko pokušava od gostiju u Rimu voziti motociklom unutar Koloseuma ili da "moči noge" u najljepšoj rimskoj Fontani di Trevi, ili, ne daj Bože, da netko ostavlja psa bez nadzora da samo tako neometano trčkara po baštini... došao bi mu karabinjer i naplatio "dobru svotu" € za taj njegov nestašluk > pa mu ne bi više palo na pamet tako se ponašati...

Zakoniti i ja smo bili u Rimu i znamo kako Talijani cijene svoju baštinu i za ulazak u svaki povijesni lokalitet i te kako moraš odvojiti € - a na samom ulasku u neko povijesno-kulturno mjesto ili muzej odmah te vodič upozori na pravila ponašanja, i još naglasi da se za kršenje istih strancima i turistima naplati dvostruko veća "multa" (kazna).

Ali, toga u Lijepoj našoj nema... Ne mogu vjerovati da se nitko nije sjetio da bi se to ipak moglo i kod nas uvesti kao praksa... Barem naši političari putuju unaokolo, i s razlogom, i bez razloga, i naputuju se... valjda su vidjeli nešto više od tih silnih domjenaka i plata sa probranim jelima... Ili... nisu stigli obaći sve znamenitosti tih gradova jer su bili zauzeti "punim trpezama"...

Još nam je nešto privuklo pozornost; šetajući po baštini; vidjeli smo da su neke kuće u blizini Amfiteatra stare Salone toliko "loše" se uklopile u prostor da su baš kao jedna velika "šaka u oko". Tuda su naziđane većinom nove kuće čija su pročelja svih mogućih boja; jedna plava, druga žuta, treća zelena, četvrta narančasta... i to sve u neposrednoj blizini kulturne baštine koja je neprocijenjive vrijednosti... A da ne spominjem da je kamen iz stare Salone obližnje stanovništvo nosilo kao materijal za gradnju svojih kuća... Naravno, ne svi ljudi... ali velika većina njih jest... a naročito oni koji imaju svoje životne prostore tu u blizini... Čudno mi je, i ne mogu se prestati čuditi toj činjenici da tako lijepo mjesto za posjetiti nema svog službenog vodiča, nema službene čuvare koji bi pazili na taj lokalitet, nema također službene osobe koje bi naplaćivale ulaznice, već ima samo jednu službu koju ne znam kako se zove, a to bi se moglo reći kao da su to čuvari "Tusculuma" - starog ljetnikovca don Frane Bulića - koji je pretvoren u nešto, pretpostavljam da je to muzej; jer je - pogađate - to već bilo zatvoreno, a mi smo došli tamo oko 15:30 sati.
Dakle, da smo htjeli da nam netko nešto objasni o povijesti nekadašnjeg glavnog grada rimske pokrajine Dalmacije > nikoga ne bismo mogli naći da nam bilo što kaže. Što, trebali smo doći ranije, pa bismo imali više sreće? Možda da, ali možda i ne...

A zamislite kako je tek strancima koji tu dođu... Pretpostavljam da se oduševljeno kreću po ostacima staroga grada, ali... također, pretpostavka je i da se pitaju što bi sve to moglo biti... jer, postoje, doduše neke ploče sa objašnjenjima, ali su samo na hrvatskom i engleskom. A što ako dođe neki Talijan, Francuz, Nijemac... hoće li oni razumijeti engleski jezik... to je pitanje...? Neki možda hoće, a neki neće jer nismo svi istog stupnja obrazovanja... nismo svi poligloti... A posebno bi se začudili turisti, koji su navikli kada putuju u strane zemlje, da će naići na vodiče, na nekoga kome će oni kao turisti platiti za dobru informaciju o mjestu koje oni posjećuju...

I tako, dok u Italiji (znamo to i suprug i ja jer bijasmo tamo) u svakom gradu: Padovi, Firenzi, Asizu, Civitavecchiji, Rimu, pa i u samome Vatikanu... svi naplaćuju od gostiju, turista... nazovimo to kako god > ulaznice, propusnice >
i od tako skupljenog novca se održava taj lokalitet, plaćaju se vodiči, radnici koji rade na održavanju, čistači, kosci trave ako je ima na nekim povijesno-kulturnim mjestima...

Čak i vožnja dizalom za popeti se na kupolu bazilike svetog Petra u Rimu se naplaćuje, ali ne samo dizalo, već i hodanje po stepenicama koje vode do vrha te kupole se također, pogađate - naplaćuje... Talijani se rukovode ovako:
hoćeš vidjeti, hoćeš doživjeti... nema problema... paga... e godere! I gusti si pagono! (plati i uživaj! 'Gušti' se plaćaju!)

Čak i ako želiš sjesti za "štekat" u nekom talijanskom gradu i popiti kavu, oni ti naplate posebnu "ivu" (porez, kao kod nas PDV) koja te dođe skuplje od jednog talijanskog espressa. Pa ti sjedi, i pij kavu... nema problema, ali, platit ćeš "ivu" - a kada ti konobar donese račun vidjet ćeš tek tada koliko taj tvoj "gušt" Talijan naplaćuje, i bit će to izraženo cjenovno u €urima.

A kod nas: puštaju se psi neka 'šetaju po povijesti', vozi se skuter po bedemima koji su služili za obranu nekadašnjeg grada... A dok šetaš po stazama tog povijesnog lokaliteta, moraš paziti da ne naiđeš na "minu" (pseći izmet)... *oprostite na izrazu*

I kada onda netko tako želi čuti šapat starih vremena... osjetiti povijest... osjetiti dio tadašnje atmosfere... pokušati zamisliti kako je zaista bilo živjeti u takvom gradu... tada će šapat tih starih vremena biti sve tiši... jer je netko zapustio svoju povijest... svoju kulturnu baštinu... jer nekome nije stalo da se to pokaže svijetu... jer ... jer ... Mogu pisati još tisuću puta... jer ... jer ...

...Jer se taj šapat uopće više ne može čuti... nažalost... onda postaje tišina... Tišina koju ponekad poremeti lavež pasa kojih je zabranjeno puštati da slobodno trče i šeću po, nažalost, zapuštenoj i zaboravljenoj baštini... Tišina koju ponekad poremeti brujanje motocikala, skutera... kojeg mladi vlasnici voze po bedemima... Jer, mislit će netko... to su ipak stara vremena... davno prošla... davno zaboravljena... A tko za njih više pita...?! ...

00:33 - Komentiraj ( 1 ) Print - On/Off

srijeda, 20.02.2008.

"Kućni pritvor"

Budući da me još gnjavi ova gripa, u onom stilu 'hoće - neće' - ne mogu ići nigdje, osim biti kući. Jedini izlazak bio mi je odlazak kod doktorice dva puta, a Dom Zdravlja nalazi se u blizini zgrade u kojoj živim. Ponekad ustanem iz kreveta i dođem za stol gdje mi je notebook i onda nakratko navratim na svemrežje pročitati novosti, pregledati e-poštu i opet natrag u "krpaše", čekati da me u potpunosti napusti zločesti "Mr. Flu". Sve ovo vrijeme, dok sam bila zbog gripe prikovana uz krevet,mislila sam na svoju teta Zoru, jer se dugo nismo vidjele. Nisam već skoro 15 dana navratila, niti popila najukusniju kavu sa svojom tetom Zorom.

Bila mi je jučer u posjeti moja sestra, i prenijela tetine pozdrave. Ona je moja glasnogovornica bila pa je rekla teti da mene boli, iako sam imala na umu nazvati tetu i reći joj da sam bolesna. Ali, nisam joj mogla javiti jer nemam fiksni telefon u stanu. A budući da u stanu pored mojega živi zaova, sestra mog Zakonitog, sa svojom obitelji, nisam htjela niti odlaziti tamo da ni oni ne dobiju influencu.

Ipak, jedva čekam kada ću u potpunosti izići iz "kućnog pritvora" pa otići posjetiti svoju tetu Zoru. Nadam se da će to biti uskoro.


16:00 - Komentiraj ( 2 ) Print - On/Off

utorak, 19.02.2008.

Slučaj "Crna pantera"

Ovo što ću sada opisati dogodilo se pola sata prije nego sam počela pisati ovaj post. Bila sam izašla nakratko iz stana nakon 5 dana, da bih otišla do Doma zdravlja, koji se nalazi u blizini, provjeriti kada radi moja izabrana doktorica opće medicine. Jer postoje neke čudne smjene: radi jedan dan kroz jutro, drugi dan poslije podne i tako redom dok ne završi tjedan, pa uvijek kada trebam doktoricu moram provjeravati kada radi. Kada sam ustanovila radno vrijeme doktorice, krenula sam natrag prema zgradi u kojoj živim.

Kad tamo: nekoliko žena stoje 20ak metara ispred ulaza u zgradu, ali ne ulaze unutra. Pozdravim ih i upitam ih: "Dobra večer. Zašto ne ulazite?" One odgovoriše: "Pa zar ne vidiš da je tamo na vrhu stuba kod ulaznih vrata - veliki crni 'ćuko' (pas)..? ...Mi se bojimo! ...Mrak je! Može nas 'beštija' ugrist'!" Prvi logični zaključak mi se nametnuo: ako je to pas, ne bi tako mirno stajao. Bar bi se malo pomaknuo ili krenuo prema nama, u krajnjem slučaju, onda bi zalajao. Ali, žene ispred 'portuna' nisu bile povjerljive. Rekoh im: "Ali, suside moje, ovo se ne pomiče! Meni se čini da je ovo velika igračka stavljena ovdje." Zima je poprilična, zapalo je Sunce i hladnoća neugodno 'štipa'. A i još me malo boli, pa ne smijem riskirati da se još više razbolim, te sam odlučila otići naprijed.

"Ja idem vidjeti je li to stvarno pas ili je možda nešto drugo." - rekla sam - i krenula prema stubištu. Kada sam se približila, vidjela sam da se ipak radi o velikoj crnoj plišanoj igrački koja ima figuru pantere. I, onako u mraku bila je ta crna igračka zaista izgledala kao "strašna spodoba" i te moje susjede, koje su "čekale da se onaj 'ćuko' makne" - su se prepale. Pitala sam ih: "Pa koliko vremena stojite ovdje?" A one mi odgovorile da su tu više od pola sata i da nitko nije naišao osim mene. Niti je itko izlazio iz zgrade, niti je itko ulazio... Popela sam se uz stube, uhvatila tu veliku crnu igračku za uho i rekla: "E, sada ću ja ovo odnijeti kao 'trofej' sa sobom i pokazati svome Zakonitome ovog 'ćuku' koji nije dozvolio ulaz u zgradu."

Eto, tako je zgrada u kojoj živim imala "čuvara", koji nije 'dozvoljavao' da se uđe u 'portun' skoro sat vremena, dok
nije došla moja neustrašiva malenkost... Ali, šalu na stranu, postoje ljudi koji su imali neugodnih iskustava sa psima, kojih je možda neki pas ugrizao i ostalo im je to kao trauma.

*Ova "neslana šala" je završila ovako kako je završila, ali sebi ne pripisujem uspješnost rješavanja ovog problema. Smatram to samo sklopom sretnih okolnosti. Naravno, drago mi je što sam se našla u pravo vrijeme na pravome mjestu, te riješila slučaj "Crna pantera"...





18:15 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

ponedjeljak, 18.02.2008.

Grintanje na pješačkom prijelazu

Ovo se dogodilo prije 10ak dana. Vraćala sam se s posla, i, naravno, kao i uvijek oko 15 sati, našla sam se u prometnoj "špici". Moje radno mjesto je udaljeno od zgrade u kojoj živim samo 3 kilometra, ali tu udaljenost često vraćajući se s posla, prelazim u 20 minuta - jer taj dio je inače dosta zakrčen prometom. Uz cestu se nalazi nekoliko trgovačkih kuća i ljudi često tamo odlaze, vozeći se tuda.

I baš kada sam se izvukla iz "špice" i došla blizu zgrade, na posljednjoj zebri prije skretanja za parkiralište na kojem i inače parkiram svoje auto; zaustavila sam se, "ubacila" ručicu mjenjača u "ler"; da bih propustila na zebri jednu staricu - koja je upravo bila došla do prijelaza. Čekam nekoliko sekundi dok gospođa ne krene, jer znam da stariji ljudi sporije reagiraju.

Kad odjednom ... preokret situacije! Bakica je zdušno počela vikati: " ...Neću proć! ...Neću!...Aj ća! ...Makni se!...Ća stojiš?!...Biži ća! ...Makni makinju naprid!...Biži!...Neću proć!...Aj ća više!...Neću proć!..."

Ostala sam osupnuta tom reakcijom "grintave" starice. U tom trenutku sam primijetila nekoliko mladića koji su izlazili
iz obližnje samoposluge i "varili" od smijeha. Ništa mi drugo nije preostalo nakon tog njezinog "čangrizavog" vikanja, već ubaciti "u prvu", uključiti desni "žmigavac" i skrenuti u ulicu koja vodi na parkiralište u blizini zgrade u kojoj živim.

Skrećući u desno, pogledala sam u retrovizor... Bakica je stajala još uvijek na "korniži" (uzdignutom rubu) zebre, i dalje zdušno odbijala prijeći, iako je bilo onih vozača koji su je također htjeli propustiti.

Odvezla sam se dalje, pa nisam čula je li bakica i na te vozače vikala. Kada sam se vratila sa parkirališta i krenula prema zgradi, ona je još tu stajala. I ... - ni "makac"!

*Starica je pogrbljena, reklo bi se "jedva stoji na nogama", pa su se, ne svi vozači, ali ipak većina njih, odlučili ju propustiti. Ali, ona se još nije bila uputila preko prijelaza, uprkos svima koji su je htjeli propustiti.*

A oni momčići, koji su stajali sa strane, počeli su je zadirkivati. I oni su staričici "išli na nerve" pa je i njih "uzela na zub" i na njih počela vikati.

Gledala sam tu predstavu minutu ili dvije, pa sam krenula dalje. Bakici je došla bila volja malo gnjaviti i zafrkavati ljude oko sebe, pa je tako i učinila ...

Pa se ti zaustavljaj na pješačkom prijelazu... I onda ćeš čuti "jezikovu juhu" od starice kojoj je taj dan sve "hodilo na nerve"... Bit će da je južina bila kriva za sve ...











11:54 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

subota, 16.02.2008.

Dvostruki Murphy-jev zakon, pegula ili dišpet?

Ovo što ću opisati dogodilo se baš nekoliko dana prije nego sam dobila gripu, koja me zakovala za krevet i poslala na bolovanje. Ne zna se kada se vremenski točno to dogodilo, ali te večeri, ili noći koja je baš brojila svoje posljednje sate i minute - sigurno jest...

Dakle, zbilo se to ovako:
Izlazila sam upravo iz "portuna" (dalmatinski izraz, a znači: ulaz) zgrade u kojoj živim. Krenula sam na parkiralište do automobila, otići na posao. Prije odlaska na parkiralište gdje inače parkiram automobil, svako jutro odem u obližnju pekarnicu - koja se nalazi usput - kupiti svoj omiljeni doručak. Izlazeći iz pekarnice nakon kupnje, čula sam jednog čovjeka koji je stajao ispred svojeg automobila parkiranog ispred trećeg "portuna" u kompleksu. Ljutito je vikao i psovao, te stalno prijetio rukama prema kompleksu zgrada (u kojem se nalazi i zgrada u kojoj ja živim; tj. to je kompleks zgrada od 8 međusobno povezanih zgrada). "Portun" u kojem ja živim, je prvi u redu gledajući od zapada prema istoku. Budući da još zora nije svitala, već je bio polumrak, nisam mogla vidjeti o čemu se točno radi.

Samo je junak ove priče i dalje stajao pokraj automobila, vičući kao da "litanije pjeva na procesiji dok se slavi zaštitnika grada". Njegovo vikanje je resko odzvanjalo, i remetilo jutarnju tišinu. Popustila sam znatiželji, prošetala nekih 50ak metara dalje - kao da "sam tamo parkirala automobil"... Imala sam što i vidjeti...

Razlozi njegovih "litanija" jesu:
prvi: njegov novi automobil... drugi: dva jaja bačena na automobil i razlivena po cijelom automobilu... Jedno jaje je svoj 'umjetnički štih' dalo "šofer-šajbi", a drugo krovu. Jedva sam se suzdržala od smijeha. Ali, smijala sam se u sebi, toliko da su mi skoro suze se u očima počele skupljati... Bura je puhala pa sam mogla "zataškati" pravi razlog suznih očiju... Junaku nije preostalo ništa drugo nego početi čistiti 'umjetničko' djelo koje je nastalo bacanjem jaja, što su doletjela na njegov potpuno novi automobil.

Tada sam zaključila: Pa ovo je dvostruki "Murphy-jev zakon"! Jer, da jedno jaje nesretno bude bačeno na automobil, to se može dogoditi... Ali, dva ... ?? I to ne na bilo kakav automobil, već novi, tek kupljeni... E, to se onda zove "pegula" (kako se dalmatinski kaže za nesreću)... Ili je netko bio ljubomoran na činjenicu da je naš junak postao
vlasnikom novoga automobila, pa je za "dišpet" (inat) bacio jaja... A, možda nije jedna osoba u pitanju, nego više njih... Ili, opet, možda, nisu ta jaja bila bačena sa neke od zgrada, već je netko sa tla bacio svom snagom ta dva jaja; potaknut velikom dozom ljubomore i jala? Jaja ne samo da su doletjela na automobil, već su stvorila takav "art - decore" da je naš junak to morao, pretpostavljam, dugo čistiti da bi svog limenog ljubimca doveo u prvobitno stanje.

Prolazeći tuda uspjela sam vidjeti - kroz onaj jutarnji mrak koji se pretvarao u prve znakove razdanjenosti - da se sadržaj bačen na taj novi metalik srebrni samovoz - sasušio i skorio. Mogu samo pretpostaviti koliko dugo je trajalo čišćenje njegovog auta. Pozdravila sam ga; prolazeći upravo mimo njega i hodajući prema izlazu koji vodi na parkiralište; a on mi je ljutito uzvratio: "Eto ti jutro pa ga drži! Meni nije dobro!" ... I, nastavio svoje "litanije" ponavljajući ih kao u nekakvom rondu (glazbenom djelu u kojem se jedna tema stalno ponavlja).

Iako mi je automobil bio parkiran sa druge strane i trebala sam još pješačiti do njega dodatnih 5 minuta, zadovoljila sam ipak svojoj znatiželji... Meni je ipak najvažnije da mi tih 300 sekundi nisu bile presudne i da nisam zakasnila na posao. I drago mi je da je tako bilo, jer sam - sasvim neočekivano - dobila 'materijal' za ovu anegdotu koju sam vam upravo napisala.












16:40 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

Tu sam...

Malo sam prizdravila... Nisam u potpunosti još ozdravila, ali nedostajalo mi je pisanje bloga, pa sam se ipak odlučila vratiti. Upravo sjedim za stolom, ogrnuta velikom dekom... Pećica u blizini grije me... I... Ovako "ušuškana" pisat ću opet crtice iz prošlosti, sadašnjosti... Dogodovštine iz mog, ali i tuđih života... Ali, ipak sam ograničena vremenom pa ću napisati ovo što sam odlučila, i onda opet leći da me gripa ne svlada do kraja...

Osjećam da je malčice popustila, pa joj ne smijem davati nadu - da se opet može vratiti i poremetiti moje trenutno - ipak - bolje stanje... Hvala svima na izrazima potpore koji su mi napisali dok sam imala gripu i bila u "praznom hodu".
To mi je znak da ove retke ipak rado pročitate. U slijedećem postu opisat ću jedan događaj koji se
nedavno dogodio... Meni je taj događaj smiješan, nadam se da će i vama biti simpatičan...

Do skorog mojeg pisanja...A vašeg čitanja napisanoga...pozdravljam vas...

16:19 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

srijeda, 13.02.2008.

Pauza, ali ovoga puta - zbog gripe

I... baš kada sam htjela opet pisati... kada sam dobila inspiraciju... ja dobijem gripu... A baš sam imala nekoliko crtica za objaviti, ali prikovala me za krevet ova iscrpljujuća influenca...

Ustadoh... Svratih nakratko na svemrežje...Kao po nekoj navici... Ali... morat ću se vratiti u krevet, odležati... Jer, zdravlje je najvažnije...

Vraćam se čim ozdravim, i to sa novim crticama... Pozdrav svima koji rado čitaju ovaj blog.

Vaša golubičica

19:39 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

utorak, 05.02.2008.

Pauza

Odlučih - napraviti pauzu od pisanja...
Ne znam što bih pisala, pa smatram da bi bilo
najbolje i najpoštenije da pauzu učinim jednu...
Do mojeg pisanja, i - naravno - vašega čitanja,
srdačno Vas sve pozdravljam, dragi moji blogeri...
Odlazim tijelo odmoriti, a dušu svoju napuniti radošću...





20:24 - Komentiraj ( 1 ) Print - On/Off

nedjelja, 03.02.2008.

Škancija

Pričala mi je teta da je imala česte posjete neželjenih ljudi, jer se njena kuća nalazi uz cestu, a u blizini je autobusna postaja. Samim time, njen dom bio je "prvi na udaru" potencijalnim prodavačima, prezenterima... i ostalima koji se bave prodajom "od vrata do vrata". Kada bi oni izišli iz autobusa, oko 100 metara od postaje nalazi se njena kuća... I - puf - uvijek dođu na njena vrata...

Bilo je to 80-ih godina prošloga stoljeća, kada su bili "u điru" Romi koji su prodavali "po kućama" odjeću, tražili staro željezo za otkup, nudili se da bi popravljali stare lonce i neispravne kišobrane... Tada je u to vrijeme bila jedna Romkinja koja je redovito obilazila kuće po našem susjedstvu. Svaki mjesec bi se pojavila bar jednom, ako ne i više... Čak se i ja, kroz maglu, sjećam te žene, iako sam bila dijete...Tako da, ono što mi je teta ispričala, smatram vjerodostojnim...

A priča je slijedeća: Navedena žena imala je ime Škendija. Bilo joj je ime toliko neobično; da su je lokalno stanovništvo, a naročito djeca, prozvali Škancija. A za one koji ne znaju, "škancija" je stari dalmatinski izraz za policu, stalažu; ili čak naziv za dio velikog zidnog, otvorenog plakara, koji je imao velike police > 'škancije' > i koji je skoro uvijek bio - u starim dalmatinskim kućama - bez vrata, već je samo imao zavjesu. I tako je redovito naša junakinja prodavala odjeću, obuću... lonce, tave... i da dalje ne nabrajam.

Dolazila je - po nekakvoj navici - uvijek na tetina vrata, jer su joj bila "prva po redu"; kada bi izišla iz autobusa - noseći, ili, bolje rečeno, vukući, velike torbe - u potragu za novim kupcima. I, tako je ona dolazila i dolazila... uporno...
I što ju je više teta odbijala, to je ona bila upornija... Jednom je to teti dosadilo... pa je smislila način kako da je se riješi: Kada bi došla Škancija, teta bi rekla svojem suprugu: "Ajde, mužu, oblači jaketu! Šta čekaš, zar ne znaš da moramo ić u grad?? Otić će nam autobus..." Tada mi mu dala 'mig' da je to samo isprika da se riješe te dosadne Škancije...

I, svaki puta kada bi ta žena dolazila kod njih, "oni su morali negdje ići". Ona je toliko bila uporna u svojim dolascima, da je i sama jednom - nakon mnogobrojnih pokušaja da im nešto ponudi na prodaju - zaključila da "oni uvijek idu negdje".

Ali, onda bi joj se teta stalno 'ispričavala' - kada bi došla. Jer, njoj bi onda teta objasnila da "uvijek naiđe kada ona sa suprugom mora ići u grad". Rekla bi joj da "ona ima djecu, da mora ići na Pazar kupiti neke sitnice, jer joj nedostaju za spremiti ručak", ili bi joj "složila sličnu priču"; (iako su imali svoj vlastiti vrt kojeg su obrađivali, uvijek bi teta "našla
razlog zbog kojega mora negdje ići", ako ne na Pazar, onda "u grad po neke sitnice", itd.)

Tako je uporna Škancija bila - na fini način - 'prisiljena', prestajati dolaziti kod tete i njene obitelji, jer oni "uvijek negdje trebaju ići"...

07:51 - Komentiraj ( 1 ) Print - On/Off

subota, 02.02.2008.

Anegdota o ženi iz Dalmatinske zagore

Napisat ću sada jednu tragi-komičnu anegdotu o ženi iz jednog sela u Dalmatinskoj zagori. Samo ću navesti da je to selo, susjedno selo rodnog mjesta tete Zore; kako bi se reklo u ovim krajevima: "iz sela do mojega". Ime glavne junakinje ove anegdote je Kaja. Ona je toliko bila podla i zločesta da je svima u selu zagorčavala život. Reklo bi se: "luda baba". Sve je moralo biti onako kako je ona htjela, nitko joj se nije smio suprostaviti. Ovo se uglavnom odnosilo na njenu obitelj i užu rodbinu. Toliko ih je gnjavila, da više nisu znali što bi uradili, a da se to svidi babi Kaji.

Kada joj je suprug iznenada preminuo (a sin joj je odsutan bio, radio je kao gastarbaiter u Njemačkoj), tada su joj priskočili u pomoć njena dva nećaka, sinovi njenog brata. Pomogli su u troškovima oko sahrane, i pripremili pokojniku dostojne karmine. To im "luda Kaja" nije nikada dala za pravo, već je uvijek govorila da je to ona platila.

Jednom je ta žena posudila svojoj nećakinji, kćerki svojeg drugog brata, jednu malu količinu novaca, jer je to nećakinji trebalo hitno, a bankomat se nalazi u gradu. Pa, da ne ide u grad po novce, ona je odlučila pitati tetku taj iznos. Novac joj je trebala vratiti sutradan. Ali, istoga dana, cijelo selo je znalo da njena nećakinja nema novaca za kupiti najosnovnije potrepštine, već da "posuđuje od tetine mižerije". Ali, kada je ta Kaja bila pred smrt, njegovala ju je - nitko drugi - nego njena nećakinja, koju je ona toliko tračala.

Kada je stara Kaja preminula, skupile su se seoske žene, da joj obuku haljinu u kojoj će biti pokopana. Nećakinja je bila otišla u dnevnu sobu pripremiti nešto za ljude koji su došli izraziti sućut obitelji. Dok je ona pripremala sve što je potrebno bilo, žene koje su bile u spavaćoj sobi, oblačile su pokojnicu. Kada se nećakinja vratila u sobu, začuđeno je upitala žene: "Gdje je teta Kaja?!" A one su joj pokazale gdje je... One su je za "dišpet", nakon što su je obukle, stavile u kut između dva zida u sobi, iza vrata... I, stara Kaja je tako stajala u kutu... Tada su žene iz sela komentirale: "Evo, bar nas je sada poslušala i stoji mirno. Nije htjela za života, evo, sad nas je poslušala - mrtva... I baš se krije - iza vrata!"


13:00 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

Teta - tajnovita savjetnica za životne sitaucije

Već pisah da mi je jako važno da sam imala i da još uvijek imam, hvala Bogu, tetu Zoru za savjetnicu, prijateljicu, mogu reći čak i da je volim kao da mi je baka...

Ispod tih bora i sijede kose krije se jedna velika i široka duša, srce veliko toliko da voli mlade ljude i druženje s njima...
Nisam ja jedina mlada osoba kojoj se povjeravam... Teta je jednostavno svojim razmišljanjima i mladenačkim stavom prema životu, 'magnet' za sve mlade ljude koji je imaju priliku upoznati i koji zadobiju njeno povjerenje.

Ona je ta koja kaže da svoje vrijeme ne želi trošiti sa glupim i zatucanim ljudima, pa je - možda - zato i privlače mladi ljudi, ali i oni nju cijene i vole. Moram napomenuti da teta ne podnosi ogovaranja. Taj 'hobby' ona nema, i ne voli kada se svašta govori o drugim ljudima. Uvijek kaže: "U mene se ne diraj, a ti radi šta god hoćeš, ako ćeš i dubiti na glavi, to je tvoja odluka!" Oduvijek sam voljela slušati njezine savjete. Ma, nisu to bili savjeti u smislu "tupljenja" i nametanja njenjih ideja, već su to bile preporuke. Ili, kako ja volim reći, 'male ženske iskrice iz života, i za život'.

Primijenjujući njene preporuke i 'iskrice' mogu reći da sam sebe kao osobu izgradila. Najviše primijenjujem njene savjete u svojem bračnom životu, jer je ona ta koja - kako sama kaže - "ima vagun godina", i uvijek mi je bilo drago čuti njeno mišljenje o svemu što bih joj povjerila... Jer, ona je sve to, ili bar slično, prošla u svojem bračnom životu.
Budući da ona poznaje mog supruga, i pričala je i s njime, zna kako funkcioniramo i onda joj je lakše dati mi preporuku kako dalje (u nekim situacijama, koje sama ne mogu riješiti).

Svaki puta kada uspijem, navratim kod nje na ugodan razgovor. Ne dolazim kod tete samo po savjet.. Jednostavno mi je drago s tom osobom razgovarati, pripovijedati anegdote, šale.

U njenom društvu se opušteno i zadovoljno osjećam. Možda zvuči čudno, ali je to zaista tako...Ispod lica 78 - godišnjakinje se nalazi jedna osoba suvremenog razmišljanja; jako razumna, realna, poštena i iskrena žena...





12:28 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

Najukusnija kava i jedan neobični 'recept'

Svaki put - kada dođem na kavu kod teta Zore, a navratim uvijek kada sam u mogućnosti i kada imam bar malo slobodnog vremena, a naročito kada imam slobodni vikend - nas dvije popijemo kavu... Jer, stvarno te svoje posjete teti Zori mogu smatrati užitkom... Mnogi ljudi me pitaju zašto idem kod te žene kad je, prema njihovom mišljenju, to "jedna obična i stara baba". Onda im ja ukratko kažem: "Imaš godina onoliko kako se osjećaš!" I, smatram da je to pametnomu dosta. Nikada nisam voljela objašnjavati znatiželjnim ljudima što radim i, što je najvažnije, zašto to radim. "To je moja stvar!" - pjeva Severina.

*Sada ću malo skrenuti s glavne teme ovog post-a, da bih napisala jednu šaljivu anegdotu o znatiželji (i kako je suzbiti u korijenu): Moja prijateljica, a ujedno i susjeda iz drugog ulaza, u zgradi pored, uvijek kada ide negdje, naiđe ispred ulaza na "tračare" koje nemaju pametnijeg posla nego sjede na zidiću i gledaju tko gdje ide... I, naravno, o tome raspravljaju... I, tako bi uvijek te "babe" pitale susjedu: "A di ćeš?!" A ona bi im s užitkom odgovorila: "Idem na seks!" I tako svaki puta kada bi prošla one bi ju pitale isto pitanje, a ona bi im "od gušta" uvijek isto odgovarala svaki put. Jednom je prošao njen suprug, vraćajući se u stan. "Babe" ga upitale: "A kako to, da tvoja žena ide svaki dan na seks? Je l' to tebi, sinko, smeta?" On im odgovori (pretpostavljam da mu je žena bila rekla što je one pitaju i što im ona odgovara na njihovo pitanje, pa je i znao što će im odgovoriti): "Je, ona meni svaku večer donese kući 100 €. Ona lipo gušta, a meni uvik dođe doma s 'kikirikijem'. Dobro meni, imam svaku večer eurića, a dobro je i njoj!" Kada su to čule, one su zaključile da je susid "poludija" i više ih ništa nisu pitale, već su samo komentirale potiho da je to "sve ludo". Eto, toliko o receptu za suzbijanje znatiželje...*

Vratit ću se na temu o kojoj sam počela pisati: Kava kod tete je nešto što se ne može opisati. Najbolji okus ikada...
I, naravno, pijem je bez mlijeka. Probah piti s mlijekom, ali, nije to - to... Nije to onaj okus kave iz stare "kogulice" (džezve) iz koje se skuhaju najbolje kave... A koliko sam ih popila kod tete... I koliko tajni su čule šalice i "kogulica" na stolu kada bismo nas dvije razgovarale... Hvala Bogu da ne znaju govoriti... Jer, dvije šalice, dva tanjurića, podmetač, "kogulica", i - nezaobilazan detalj: novi broj "Slobodne Dalmacije" > su bili sve ove godine na stolu.
Reklo bi se, kao nezaobilazan dio našeg rituala ispijanja kave.. I, razgovarale smo uz kavu, naravno... koji puta su bili razgovori i tužni; ali i veseli; i smiješni; i životni... Ali, meni su bili jako, jako ugodni... I, što je najvažnije, za tim stolom je svaki naš razgovor ostajao...








01:53 - Komentiraj ( 0 ) Print - On/Off

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>



< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (6)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (22)
Studeni 2008 (28)
Listopad 2008 (25)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (4)
Srpanj 2008 (6)
Lipanj 2008 (8)
Svibanj 2008 (5)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (28)
Veljača 2008 (16)
Siječanj 2008 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ruže i svijeća za Iv Snijeg

click to comment

Copyright © 2008

Page copy protected against web site content infringement by Copyscape


Vrijeme:




e-pošta: palomina@net.hr


Koliko dragih ljudi čita
što je golubica pisala
svojim perom,
uz čokoladni otisak:






Brojalica posjeta
od 01. 01. 2009.


Counter
Hit Counter





Banner:







Weather Reports










Sve što ste ikada htjeli
znati o tutorijalima za blog,
a niste imali koga pitati...
...potražite sami na...



HTML i CSS tutoriali



Blogostatistika:




Sudoku:




CREDITS

picture: orchidelutza
base code: sugarmeemee




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se