utorak, 29.01.2008.

Susret nakon dugo vremena

Evo nakon što sam opisala nekoliko situacija iz prošlosti koje sam htjela podijeliti s onima koji čitaju ove retke, danas odlučih da ću opisati jedan događaj koji se baš danas dogodio i koji zaslužuje svoje mjesto na ovome blogu. I ne samo na ovome blogu, već i kao pisani trag kojeg bih baš htjela ostaviti, pa kada poželim ponovno se prisjetiti ovog lijepog događaja, da ga imam gdje pročitati...

Moja draga prijateljica je došla iz inozemstva, gdje živi sa svojom obitelji, naravno. Dok sam bila djevojka, živjele smo u istom susjedstvu. Onda je ona našla momka (koji joj je postao suprug, naravno), i otišla živjeti u inozemstvo. Nisam je dugo vidjela, iako bismo se čule telefonski, ili čak slale SMS-ove i mail-ove jedna drugoj. Kada sam saznala da je ona došla posjetiti svoju majku i braću, odmah sam nastojala susresti se s njom, jer je ona meni kao starija sestra. Ona je bila moja savjetnica za "prve ljubavne probleme", ali i za sve ostale životne prilike i okolnosti. Ona, ali i njena majka, su mi bile uvijek na raspolaganju kada bih nešto trebala. Nisam nikada tražila od njih previše, samo toplu ljudsku riječ, savjet, utjehu u tužnim trenucima u životu, podršku kada mi je trebala... Dijelile su i majka i kćer sa mnom također, i moju sreću nakon svakog mojeg uspješno položenog ispita na fakultetu... Majka moje prijateljice,
koju ja zovem "teta" odmila, premda nismo u rodu, niti joj to govorim jer se tako inače oslovljavaju starije gospođe (barem kod nas u Dalmaciji) - već iz poštovanja. Inače, u ovim našim krajevima, "teta" je naziv za majčinu sestru. Ali, meni su "puna usta" svaki puta kada tu ženu zazovem tetom, jer to 'od gušta' kažem, zbog toga jer to i osjećam.
Ona se prema meni ponašala kao prema svojoj kćerki.

Naravno, nastojala sam vidjeti se s svojom prijateljicom čim prije je to bilo moguće. Bilo mi je drago da je rekla da će ostati 10ak dana tu i da ćemo se vidjeti, pa ako budemo u mogućnosti, i više puta, a ne samo jednom. To mi je jako drago bilo.

Prvi puta smo se vidjele jučer, kada sam ja nakon svojeg posla navratila kod nje na kavicu. Silno sam je željela vidjeti... Ne mogu opisati tu želju niti je pretočiti u riječi... Obradovala sam joj se kao malo dijete... Pričale smo o svemu i svačemu, ali znam da mi je vrijeme brzo proletjelo...

Dogovorile smo se da ćemo danas ići vani, na pizzu. Nakon svojeg posla sam došla kući, pa smo suprug i ja otišli po nju, i njenu kćerku (koju nisam spomenula, ali je i ona došla sa mojom prijateljicom, svojom majkom - naravno - posjetiti baku).

Otišli smo u pizzeriju koja ima najbolju pizzu u gradu (po mojem mišljenju), one su bile oduševljene ambijentom. Pizzerija je uređena u starom dalmatinskom stilu, sa drvenim stolovima, klupama, međusobno povezanim masivnim drvenim stupovima koji su "glumili" nosivu konstrukciju. A u prostoriji za goste nalaze se starinski pribor, skladno raspoređen: žarač (ožeg), sedlo za magare, bakreni bronzin (mali kotao za kuhanje na kominu), drveno kolo karoce (starinske "kočije" koja je služila za prijevoz tereta i slično), zatim ribarska mreža postavljena između svih stupova, a u tu mrežu je postavljen "ulov" koji se sastoji od morskih zvijezdi, školjki... Pizza je (zar trebam govoriti?) bila savršenog okusa. Rekle su da nisu odavno jele onako dobru pizzu, a obašle su dosta restorana i u inozemstvu, a i kod nas.

Imali smo jako ugodnu i opuštenu večer, družeći se tako nakon toliko vremena što se nismo susreli. Pričali smo o svemu i svačemu, od ljubavnih do životnih, ali i poslovnih tema. Prijateljica mi je rekla da će, kada dođe sa suprugom opet, odvesti ga u ovaj restoran. Napomenula je da će nastojati da to bude po ljeti, pa da može sjesti na
terasu restorana, s koje je prekrasan pogled na more i na grad. Tih nekoliko sati koje smo proveli u ugodnoj priči su mi jako brzo prošli...

Nakon što smo otišli iz restorana, spustili smo se do obližnje šetnice uz more, i malo prošetali... I usput, opet, razgovarali... Budući da je tada počela puhati bura i štipati za obraze, odlučili smo otići... Suprug i ja smo odvezli kući moju prijateljicu i njenu kćerku. Malčice smo se zadržali kod njih u kući, i pozdravili ih, zatim otišli...

Dođoh kući puna dojmova... Otvorilo mi se srce i upilo sve ono lijepo i dobro što sam čula od prijateljice koja mi mnogo znači... Takvu osobu s razlogom ljubomorno čuvam za svoju prijateljicu! I ne bih ju mijenjala ni za što ...