subota, 26.01.2008.

Vjenčanje

Opisat ću kako je bilo na našem vjenčanju 05. lipnja 2004.

Nismo htjeli raditi veliku svadbu. Samo za najbližu rodbinu i prijatelje. Pozvali smo 30ak ljudi. Odlučili smo slijedeće: u subotu, na dan vjenčanja, nakon obreda, idemo na večeru s kumovima, a sutradan popodne svi su dobrodošli u našem stanu, na nekoj vrsti "domjenka".

I tako smo se počeli ranije pripremati za taj "samo naš dan". Cijelih tjedan dana smo se trudili da sve dobro organiziramo i da sve bude u redu. Naravno, pomogle su njegove sestre, ali i moja sestra. Bilo je tu posla: odnesi pršut na rezanje u obližnju pršutoreznicu; nareži sireve; pripremi francusku salatu; spremaj kolače (neke vrste kolača smo i kupili); naruči torte; otiđi kod čovjeka koji se bavi pečenjem janjadi pa naruči kod njega janje; donesi stolove od poznanika; uredi sobu gdje ćemo primati goste u našem stanu; postavi sve da bude lijepo; stavi dekoraciju... Naravno, trebali smo misliti i na to da budemo savršeno izgledali na naš dan vjenčanja.

Ja sam dala šivati svoju vjenčanu haljinu krojačici koja mi je i inače šivala sve što sam željela; jer nisam u salonima za vjenčanice našla niti jednu vjenčanicu koja bi se meni svidjela. Onda sam nacrtala svoj prijedlog krojačici, rekla mi je koje sve vrste tkanine trebam kupiti i skrojila i sašila po mojoj zamisli haljinu koja će biti samo moja. Haljina je imala dva dijela: namjerno sam htjela da bude od dva dijela tako da mogu onda gornji dio kombinirati. Inače sam praktična dosta, tako da moju krojačicu ova zamisao nije čudila. Haljina je boje šampanjca, od kadi-ja sa odsjajem. Gornji dio je kao "top", s tim da sam htjela da mi napravi male rukave s valovito rezanim rubovima, samo da mi prekrije ramena. A ovaj valoviti rub sam htjela da dade romantični "štih". Donji dio vjenčane haljine je imao sirena-kroj, a dužina je, naravno, bila kao i svim vjenčanicama, samo bez "šlepa".Nadam se da sam uspjela dočarati kako to izgleda.

On je imao novo sivo odijelo, a košulju i kravatu je sam birao boju, a i meni se svidjela: košulja boje marelice, a kravata siva sa uzorcima koji su bili isto imali svijetlo narančasti uzorak po sebi, tako da se slagalo s bojom košulje.
Jedini njegov problem bile su cipele, zbog specifičnosti broja kojeg on nosi, ali i to smo riješili.

Sam tijek dolaska po mladenku, i odlaska u crkvu na vjenčanje neću opisivati jer svi smo to vidjeli; i nema se ništa novoga tu nadodati... U crkvi se fotografu dogodio jedan "gaf". Naš prvi bračni poljubac nije uspio fotografirati jer mu je u tom trenutku u kadar se - slučajno - nagnuo vjenčani kum mojeg supruga. I, tražio je da se poljubimo "na bis". To je oraspoložilo sve prisutne svatove, i crkvom se prolomio glasan, iskreni smijeh. Kasnije je fotograf rekao da mu se to prvi puta dogodilo u životu...

Na večeru s kumovima smo otišli, i prošla je u redu. Njegov kum je priredio nama mladencima jedno iznenađenje: došao nam je jedan poznati trio i pjevali su nam, ma što pjevali... zabavili nas samo tako... Nismo planirali to nas dvoje, ali kum je stalno govorio da ima iznenađenje. Nas dvoje golubića smo bili toliko zauzeti pripremama za vjenčanje da smo u potpunosti zaboravili na glazbu. Ali, kum je mislio... Jer, kum uvijek govori da "ima glavu i za četiri noge."

Sutradan smo se probudili rano, iako smo kasno zaspali. Što od uzbuđenja, što zbog sreće da je to naša prva bračna noć... Dogodilo se točno onako kako pjeva Kaštelanin Neno Kero: "U pet lega', a u šest se diga'... aj... srića da nisan ni liga'!" Opet, kad smo se probudili, trebali smo srediti sve, donijeti sve na stolove koje smo već bili pripremili i ukrasili u drugoj, većoj sobi. Slagali smo hranu, stavljali sve na stol, pazili da je sve na svom mjestu. Njegova starija sestra je ranije već bila ispekla razne savijače i bureke. Mi smo se čudili, zašto baš to?!
Ali, dogodilo se to da su svatovi razgrabili te savijače i bureke. Bilo ih je različitih vrsta, krumpiruša, bundevuša, zeljanica, sirnica (burek sa sirom), bureci od mesa... I, to je njima bilo zanimljivo... Neki svatovi su prije pružali ruke prema burecima, nego prema pršutu, siru, francuskoj salati, rižotu... Glavno jelo i pečenje bili su kao i na većini svadbi u Dalmaciji: pašticada i "njoki", i pečena janjetina. Došao je red na tortu. Nismo namjerno naručili tortu s krokantom, već smo htjeli da bude torta koju nećemo morati "lomiti" da bismo došli do onog jestivog dijela.
Tortu na tri kata smo podijelili gostima. Nazdravili šampanjcem. Naravno, bilo je dosta plesa, kojeg smo mogli (vjerovali ili ne) bez problema organizirati u našem stanu, koji je srednje veličine.

Dosta ljudi misli da je organizacija vlastite svadbe zastarjela, ali mi smo zaista htjeli da to bude u nama, i našim svatovima poznatom prostoru, da bude intimnije... To je dalo još veći čar našoj svadbi, i svi svatovi su kasnije komentirali da "na boljoj svadbi nisu bili". Svi smo se poznavali, nije bilo previše ljudi, reklo bi se, taman - po mjeri. A nismo nikoga zaboravili pozvati, niti se tko imao žaliti što nije bio pozvan na vjenčanje...

Evo, za kraj ovog post-a, jedna mala anegdota sa vjenčanja: Pozvala sam svoju prijateljicu s kojom sam u srednjoj školi sve četiri godine sjedila u klupi. Pozvali smo i suprug i ja našeg zajedničkog prijatelja. Njih dvoje su se otprije poznavali, ali "samo iz viđenja" jer su pohađali isti fakultet. Ali, na našoj svadbi je "proradila kemija", i svi svatovi su
primijetili "da bi tu moglo biti nešto"... I... bilo je... Godinu i mjesec i pol dana kasnije, na rođendan moga supruga, posljednje subote u srpnju mjesecu 2005. godine, oni su se - vjenčali! "Krivce" su, naravno, pozvali na svadbu...