srijeda, 23.01.2008.

Poziv

I... u subotu navečer, 05. svibnja 2001. godine, telefon je zazvonio. Javila se moja majka. Čula sam kroz slušalicu upit: "Dobar dan. Je li tu stan (pa je rekao moje tada djevojačko prezime)? Je li tu (pa je spomenuo moje ime)?" Majka je rekla da sam tu, pozvala me na telefon, i rekala da me traži "jedan momak". I... bio je to taj momak, koji je obećao da će se javiti. Ispričao se što se nije javljao ranije. Rekao mi je da je kod svog prijatelja navratio, pa se sjetio mene, i odlučio nazvati me. Rekao mi je da bi volio da se nađemo, prošetamo, popijemo piće... Dogovorili smo se već za sutra, za nedjelju, i otišli do obližnje šetnice uz povijesni lokalitet grada, i tamo, u obližnjem caffe baru popili piće... Taj susret pamtim kao dosta suzdržan, s moje strane. Jer, imala sam prije toga momka, jednu nesretnu
ljubav, pa me to "opeklo"... I zatvorilo srce... Pamtim i da sam na početku naše veze bila hladna, ali nisam znala da ga je ta moja suzdržanost i hladnoća još više k meni privlačila... i da sam mu zbog toga bila još draža... Možda je smatrao da ga ja namjerno tako "provociram", da "glumim neosvojivost"... Sve u svemu, bio je ustrajan u našoj
daljnjoj vezi... A i ja sam s vremenom počela se zaljubljivati u momka s najljepšim zelenim očima koje sam ikada vidjela... Citirat ću stihove iz opere "Carmen" Georgea Bizeta:

"Ljubav ptica je lakih krila
ukrotit nećeš nikad nju;
ona prkosi rado svima
i leti kud' je volja nju...
Može netko uvijek moliti,
pa i prijetiti ptici toj;
ipak, ona će tog voljeti
tko bude hladan prema njoj!"