utorak, 22.01.2008.

Kako sam ga upoznala

Imam svojeg miljenika... a to je suprug. Sad ću opisat kako sam susrela svojeg dragana... Kako to, skoro pa uvijek biva, sasvim slučajno...Bilo je to 20. ožujka 2001. godine. To jutro smo ja i moja draga prijateljica polagale ispit, svaka na svojem fakultetu, bio je to drugi ispitni rok. Dan ranije smo se dogovorile da ćemo otići prošetati, nakon što uspješno položimo ispite. Budući da smo obje položile ispite, otišle smo, po dogovoru, isto popodne, u šetnju. Otišle smo na našu omiljenu plažu, prošetati uz more, jer je taj dan bio iznimno sunčan. Šetale smo uz obalu, i pričale, komentirale o ispitima, razmjenjivale dojmove, i... opuštale se uz šum valova... Odjednom je moju prijateljicu
primijetio jedan njezin poznanik. Pozdravio je najprije nju, pa onda mene, istodobno se i upoznavajući sa mnom, te nas upoznao sa svojim prijateljem, koji se sunčao ležeći na plaži. Predložio nam je da se pridružimo njegovom prijatelju i njemu, pa će nam vrijeme koje zajedno provedemo brže proći... I, sjele smo na šljunčanu plažu, na
sunčani dio, naravno. Oni su bili odjeveni u kupaće bokserice, a mi bile odjevene u našu casual odjeću. (Nismo
nosile kupaće kostime, jer smo imale na umu samo da ćemo prošetati po plaži i otići kući, a i niti ja, a niti ona,
nismo navikle već u ožujku sunčati se na prvim zrakama proljetnoga Sunca, koje zna biti varljivo.) Započeli smo ugodan razgovor. Prvo što su nam otkrili bilo je da, svaki put kada imaju vremena, sastanu se njih dvoje prijatelja i
odu se sunčati, neovisno je li već počelo ljeto. Prve malo toplije sunčeve zrake izmame ih na plažu i sunčaju se, popiju kavicu u obližnjem caffe baru... I... - uživaju! Reklo bi se ovdje u Dalmaciji - guštaju! Postoji ona stara dalmatinska izreka: "Ma, 'ko ovo može platit'!" Razgovarali o svemu i svačemu, čak smo u jednom trenutku počeli
pričati i viceve, anegdote, šaljive zgode iz naših života... I, proveli nekoliko sati u ugodnom i opuštenom druženju...
Kada je već Sunce toga kasnoga popodneva počelo zapadati, odlučili smo otići. Budući da smo nas dvije došle autobusom, a taj njen poznanik je imao automobil, kojim su oba prijatelja došla na sunčanje ponudio se njen poznanik da nas svih poveze. Pristale smo, jer je ona poznavala toga momka, a ja znam da ona ne bi svakome sjela u automobil. Imala je o tom pitanju sličan stav kao i ja. Ali, budući da je ona poznavala tog momka, nisam ni ja
oklijevala, jer sam i sama procijenila da su momci u redu. Najprije je taj njezin poznanik odvezao svojeg prijatelja do njegove zgrade, pa smo se onda prijateljica, njen poznanik i ja uputili kućama. Naravno, tek sam u razgovoru na plaži saznala da taj momak, poznanik moje prijateljice, stanuje u neposrednoj blizini i moje i njezine kuće. Naime, mi smo susjede, živimo samo oko kilometar dalje jedna od druge. (Možda ova oznaka kilometar zvuči previše, ali
dalmatinske ulice su sve ispresjecane tako da se onda ta duljina može odrediti po propješačenom putu u metrima, ali i po, onako kako mi volimo kazati, "zračnoj liniji"). A ja toga mladića nisam poznavala, pa čak niti "iz viđenja", dok se nismo slučajno susreli tog popodneva na plaži.... Sve je stalo nakon toga susreta, jer mi se stalno pred očima
pokazivala slika poznanikovog prijatelja. Zanemarivala sam to u početku, ali... kako su dani prolazili, sve više i više sam mislila na njega.. I.. dogodio se sudbonosan, ponovni susret...