21.08.2006., ponedjeljak
Junfer i sa osam
Brana je bila zakon. Bojali smo je se svi u kvartu, njene nagle naravi i teške ruke. Vozila je pony bez blatobrana i jedina se na dva kotača mogla stropoštati u opasno strmu dolinu u kojoj smo igrali nogomet.
No osim lopte i bicikla, najviše je voljela tučnjavu. Jednog ljetnog dana utrčala je za susjedom Kircem u moje dvorište i glavu mu pet minuta nabijala na naša ulazna vrata. Unutra je, za to vrijeme, ručao moj stari.
- Oćeš jebat' Branu? – pitao me Bobi tih dana - Mi smo ju jebali, u bačvi iza kuće. Ona nas nagovorila – kazao je iskezivši svih pet svojih zuba.
- Ništa mu, naravno, nisam povjerovao. Ta imao sam jedva osam godina, a Bobi i Brana bili su samo godinu, dvije stariji.
- - Junfer, junfer – rugali su mi se tih dana i Bobi i Brana.
- No, Brani se ubrzo dogodilo ono što su joj starije susjede već godinama zloguko predviđale: završila je u 'popravnom domu'. Iako smo svi pomalo željeli da ode, njen odlazak nije nas lišio neugodnosti kojih smo se bojali. Naš se kvart, naime, baš u to vrijeme nekako pripitomio, omekšao, otupio i svaki je dripac slijedećih mjeseci tu mogao ući, bez da bi izlazio okrvavljenog nosa, ili slomljenih zuba.
- Eh, gdje li je sada Brana – uzdisali smo i ja junfer i oni jebači..
- Pojavila se osam godina kasnije.
- Protezala je noge na stepenicama kupališta, zabacila glavu i zatvorila oči kada sam je ugledao nakon toliko godina. Imala je dugu plavu kosu, duge noge i dugu figuru i nije više bila ni opaka, ni muškobanjasta, naprotiv, bila je ženstvenija od većine lokalnih cura koje su dotada za nas bile jedini pojam žene.
- Bobi se prvi uznemirio: bezuba usta razvalio je od uha do uha, a ionako velike nozdrve sada su mu postale dvostruko šire. Skakao je po stepenicama, sa sve viših grana u hladnu vodu, ronio je i izranjao, plivao i druge bacao u vodu, no Brana ni da se pomakne.
- Tek je, učinilo mi se, krajičkom oka pogledala u stranu. I zaustavila se na mojoj čupavoj, zbunjenoj glavi.
Struja me drmala tih nekoliko sekundi.
- - Jel' to još vrijedi ona ponuda,
- pitao sam, ili sam kanio pitati,
- u djeliću sekunde,
- očima,
- sramežljivo…
|
- 01:38 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
19.08.2006., subota
Tako to rade rode
Roda Malena već trinaest godina živi u kući, ili na kući, Stjepana Vokića u predgrađu Slavonskog Broda. Taj pedesetosmogodišnjak udomio ju je nakon što su joj talijanski lovci, za prelijetanja Slavonije, sačmom slomili krilo. U međuvremenu je Malena postala pravi kućni ljubimac Vokićevih.
Svojoj bijeloj princezi Stjepan je već prve zime u garažu uveo grijanje te na ulaz postavio senzore koji automatski otvaraju vrata za slučaj da se dami pripiški. Već trinaest godina hrani je kuhanom ribom i žabama, a bar jednom tjedno mekanom joj spužvom pere duge noge u velikom plastičnom lavoru.
- Lijepa moja ptičurina - tepa joj dok joj kažiprstom češka dugi mazni vrat. A ona se okreće, pa se bolje namješta, spušta glavu i uživa.
Stjepan je godinama sažalijevao Malenu misleći da ona nikada neće moći imati mužjaka, pa ni svoje male. Čuo je, naime, da mužjaci u ptičjem svijetu za ženu nipošto ne žele invalida. No, prevario se. Nakon deset godina seksualne apstinencije, Malenoj se prije tri godine posrećilo. Prilikom povratka roda s juga Afrike jedan ju je odozgo zamijetio, odvojio se od jata, stropoštao se na dimnjak i odmah joj počeo udvarati.
Malenoj je bilo neugodno. Isprva je mislila da taj smušenjak ni ne primjećuje njeno opušteno krilo pa mu se okrenula drugačije, prošetala malo po krovu ni ne skrivajući nedostatke. No ni tada nije odustajao. Činilo se, naprotiv, da mu se baš sviđa. Ubrzo se, svjedoče Vokićevi, rasplamsala prava ljubav pa je i perje frcalo na sve strane.
Po prvi puta i Malena je dobila mlade. Čuvala ih je i pazila dok je sretni tata neumorno obilazio okolne bare i u kljunu donosio žive žabe.
No, na njegovo veliko zaprepaštenje Malena te poslastice nije htjela ni pogledati. Rodan se nije mogao načuditi: da je fina, znao je, ali da odbija takve delicije, u to nikako nije mogao povjerovati.
No, što je tu je, žabu je smazao sam.
Kasnije ih je dijelio s mališanima, a nju više nije ni nudio. S prvim naznakama jeseni dao joj je do znanja da mora poći. I da klince vodi sa sobom. Malena je to i predosjećala. I bolno tugovala. Stjepan kaže da joj je u očima tih dana mogao vidjeti suze. Ispratila ih je neutješnim pogledom i pognute glave krenula u garažu.
Tamo je još jednom prezimila, a u rano proljeće popela se na dimnjak gdje ga je nestrpljivo iščekivala. No bijela jata su prolazila, poneki par bi se spustio, a njenog dragog nije bilo. Već je pomalo gubila nadu, kada se pojavio on. Mršav i krakat, zbunjen, ali pohotan. Čim je sletio na dimnjak perje je počelo letjeti, a kljunovi zveketati. Stjepan i njegova žena bili su presretni.
- Ah, kakva ljubav – uzdisale su i susjede.
No, onda se dogodio neočekivani obrat: u najljepše gnijezdo u selu pokušao je sletjeti novi rodan. Malenin jebač odlučno ga je izbacio ravno na zemlju. Stjepan je odmah pritrčao srušenom mužjaku i tada ga, po prstenu s brojem TA 02797, prepoznao kao pravog Maleninog partnera od lani.
Nije se stigao ni razveseliti, kada ga je ovaj dva puta kljunom udario u glavu. Krv mu je oblila lice. Dok je dvije rupe na glavi Stjepanova supruga zalijevala rakijom, uvrijeđeni i poniženi rodan digao se u zrak te nastavio krvavu zračnu bitku. Gotovo sat vremena trajao je žestoki obračun. Na kraju je uljez ipak morao priznati poraz i starom mužjaku ustupiti i gnijezdo i ženku. Što je rodan nakon toga rekao Malenoj – to samo oni znaju. No, nakon duže i oštre prodike na kraju je ipak legao do nje, a ujutro je krenuo u lov na žabe i ribe. No stigao je i do susjednog dimnjaka i rode koja je još čekala povratak svog mužjaka koji je vjerojatno stradao na putu iz Afrike. Od sačme talijanskih lovaca. Vodili su ljubav baš u inat Malenoj.
Nakon te male osvete, vratio joj se u gnijezdo. Nije se bunila. A što je jadna i mogla?
Otad je prošlo dvije i pol godine. Malena, kune se Stjepan, više nikada nije bila nevjerna. Naprotiv, postala je privržena supruga i vrlo brižna majka. Baš ovih dana opet se oprašta od svog dragog i nove generacije njihovih mladunaca.
I opet joj Stjepan u očima kao da vidi suze.
|
- 05:54 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
14.08.2006., ponedjeljak
Prava čipka
Prava čipka
Čisteći zahode i ribajući pod u shoping centru usred kineske četvrti u predgrađu Vancouvera nisam osjetio da me žene primjećuju. Želju s njihove strane nisam uočio niti dok bih petkom uvečer moćnim usisivačem iz tepiha izvlačio na tisuće duboko usidrenih dlaka i mrvica.
A nije da se nisam trudio.
Svakog ponedjeljka moja svjetloplava košulja blistala je svježe oprana i opeglana, a kolica s wc papirom i plastičnom kantom nikada nisu bila previše umrljana.
No sve zabadava.
Kineskinje me ne vole, tješio sam se tih dana.
Prolazio je već deveti mjesec otkako sam u Kanadi, a otprilike toliko prošlo je i otkada sam zadnji put ljubio ženu. Pomalo me hvatala i panika: hoću li ikada više ševiti?
Pogled mi je sve češće plazio po dekolteu gotovo svake prolaznice, a nerijetko mi je bilo neugodno i u društvu mojih mladih rođakinja.
Da sam bar mogao objasniti im da u njihove izreze ne virim ja, nego moj zao duh…
Autobus koji bi me noću vraćao s posla slučajno je prolazio ulicom kojom su vladale kurve. Malo ljepše koke, dapače, te sam se jedne noći odvažio odmjeriti ih izbliza. Bilo je tu privlačnih plavuša i crnki, dugonogih brineta te sisatih mulatkinja. Pitao sam koliko košta.
- Sedamdesetpet dolara, sto, stopedeset ili dvjesto. Ovisi što hoćeš. Možeš odjednom i nas dvije, objasnile su mi mačke. Smiješile su se zločesto.
- Pošao sam potražiti bankomat. Uzeću stopedeset, mislio sam putem, i razmišljao kakve li ću sve usluge dobiti za tolike novce.
- Odabrao sam sisatu. I crte lica bile su joj savršene. A tek usta…
- - Pušenje samo preko kurtona, nema ljubljenja ni diranja pičke, grudnjak ću skinuti a za gaćice nisi ni platio. Imaš pola sata, a lovu daj odmah – ludo me uzbudila.
- Sutradan me uhvatila depresija. Držala me danima.
- Srećom, navratio je Bradly.
- - Ajmo van, što si se ukočio, predložio je uvijek raspoloženi Irac. Igrali smo bilijar, svratili na jazz, bilo je i komada, no sve više nas je preuzimalo pivo.
- - Jebi se Bradly. Da dođeš u Zagreb, već drugi dan bi ševio – grintao sam polupijano.
- Nije ga se to odviše dojmilo.
- - One more beer? – predložio je.
- Oko tri ujutro taksijem smo doplovili do jedinog otvorenog restorana. Iza nas stao je i drugi taksi. Sijeda starica, kričavo ofarbani mladić, vrhunski građena koka i postariji gospodin već na ulazu bili su razgovorljivi.
- Konobari su spojili stolove i pivo je teklo u potocima. U zoru smo tražili račun. Komad i sredovječni muškarac odmahivali su glavom. Pokazivali su na staricu. Imala je bijele čipkaste rukavice. Šuškale su dok je vadila dolare. Predložio sam nastavak.
- Kod mene doma.
- Bakica se složila, lijepa poluindijanka nije imala ništa protiv, mladić je šutio, a gospon inžinjer samo je kimao. Bradly? Njega ništa nisam ni trebao pitati.
- Situacija se, na mom madracu, isprva razvijala vrlo dobro. Mješanka je pričala kako je nekad bila foto model, a da danas radi kao psiholog u školi koju pohađaju većinom indijanska djeca. Pomno sam je slušao.
- I gledao u sise.
- Stariji gospodin ponavljao je da bi već bilo vrijeme da odu, no bakici se prijedlog nije svidio. Naprotiv, htjela je ostati. Potezala me za ruku, govorila nešto, tražila pivo, pokušala me poljubiti. Odgurivao sam je laktom, približavao usta Indijankinom uhu i pokušavao primiriti starijeg gospodina. U toj gužvi nisam primjetio da na vratima već duže od minute stoji moj živčani brat.
- I viče da se umirimo. Ja ga ne čujem, a bome ni bakica. Bacila se na me i slini mi po obrazu. Ne obazirem se na nju, jer nešto pričam Indijanki. Bradly nedužno sliježe ramenima. Vidim da se obraća vratima. Tek tada opazim brata. U gaćama.
- Obećajem mu da ćemo se primiriti, babu odgurujem nogama, Indijanka kao da se ohladila, stariji čovjek govori da mu to nije cura, ali da su emotivno vezani, mladić priznaje da je gay.
- Bakica počinje vikati: te kako smo ju iskoristili, lopovi i pijanice, kurviši i kurve, lijene propalice, niš koristi smeće, izrabljivači, mafijaši, svodnici i prostitutke, raskalašeni imigranti, prljavi indijanci, pederi i fašisti.
- Buraz je opet na vratima.
- Te bi nas sve trebalo razbit, izbacit iz države, deportirat, uškopit, izmlatit, zapalit, utopit, u top stavit, u Bosnu poslat, pod zemlju zakopat, u Indiju vratit, ljudožderima bacit, benzinom polit, jaja nam zgnječit, kurac odrezat…
- Indijanka se diže, slijedi je njen pofarbani braco. Ustaje i gospodin. Jedino bi Bradly ostao. Pogladava mi brata, pa staricu. Ipak izlazi. Uz salve uvreda tornja se i zgurena babetina.
- Napokon mir.
- Budim se mamuran. Žedan, ali sam. Odmah je lakše.
- Hvala Bogu da sam sanjao, pokušavao sam se ušuškati u novu rundu.
- A onda je ispod jastuka izronila rukavica.
- Fina, duga i bijela. Prava čipka.
|
- 08:01 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
13.08.2006., nedjelja
Dobar dan
Dobar dan
Gledam ovaj moj stan. Izvadim pivu iz frižidera, skinem otvarač sa kuke nad sudoperom, otvorim je, natočim u po mogućnosti kristalnu čašu, izvrnem se u trosjed, daljinskim uključim pijanog Mutića i gledam Janicu. Ili okrenem prekidač starog štednjaka, na kolo stavim lonac, natočim vode i metnem unutra tri hrenovke i dva jaja. Upalim radio. Kruh izrežem dugačkim nožem, pripremim senf jer bez senfa se hrenovke ne jedu i čekam da zakuha. Vani, po mogućnosti, pada kiša, ili snijeg. No unutra je toplo. Već po običaju lijevu ruku zavlačim u donji dio pidžame kako bih češkao jaja. Čekam Sanju, a ona najbolje zna što uvijek činim u trenucima dokolice. Češkam jaja. Radim to i sada dok pišem.
Sanja će sutra skuhati domaću juhu, pravu, s mrkvom, pilećim krilcima, peršinom i žutim domaćim rezancima. Onda će prirediti francuski krumpir. Onako sočno, red krumpira, tanko narezanih domaćih kobasa, finog mesnatog špeka i šunke, pa opet red krumpira pomiješanog s jajima, prelivenog vrhnjem i topljenim sirom. Kad to izvadimo iz pećnice, kora od krumpira, vrhnja i sira baš će malo pocrveniti. Ja ću, najvjerojatnije, prirediti salatu. Zelenu, da krcka pod zubima, onako tvrdu, a nareckat ću unutra i malo luka i naribati mrkve. Nakon jela proširit ćemo krevet, u video ubaciti vrpcu, na stolić prinijeti tanjur s palačinkama, pivo i čašu hladne vode. Prije toga spustit ćemo rolete. Zbog susjeda.
|
- 23:59 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Loš dan
Loš dan
Prvo su me ošišali. Sve stvari morao sam spakirati, napisati adresu, a oni su ih poslali kući. Morao sam skinuti se gol. Tek što smo se nasapunali, voda je prestala curiti.
- - Idemo, što čekate? Vataj peškir, briši se, uzmi gaće, uzmi potkošulju, brže, oblačite se, nova vojska već čeka. Što se vučete? Što mislite gde ste? U diskoteci? U kadi, kod mame? Naučit ćemo vas mi redu. Nije vam ovo civilstvo, niste na žurci, oblači te pantalone, dobre su, dobre, kako bre široke, pa nisu ti to farmerke. Zategni remen pa ćeš da vidiš. Pokazat ćemo mi vama što je vojska.
A vojska je bila sve, samo ne pojedinac. Bila je skupni smrad neopranih nogu, bila je zajedničko kupanje, skupno lijeganje, ustajanje, jedenje i pijenje. Pa i zajedničko sranje.
- - Zašto zahodi nemaju vrata?
- - Zato da drkadžije kao ti ne ostaju tamo satima.
- - A kako da serem kad i preko puta mene netko čuči?
- - Pa lepo. Nemoj da se obazireš na njega.
- No osim vrata, problem su bili i pregradni zidovi. Završavali su dvadesetak centimetara prije poda pa nije bilo ugodno obavljati veliku nuždu.
- - Gađaj u rupu - vikao bi onaj što čuči sve dok ne bi shvatio da će bolje proći ako samo šuti i pravi se da nije tu. Mnogi su, naime, već dobro naučili pod kojim se kutom mlaz ispod zida najbolje odbija u susjednu kabinu.
- A onda je došla treća subota. Žamor s glavnog ulaza već od jutra širio se i do naše čete. A približavao se i neki čudan, već pomalo zaboravljen, uznemirujuće bolan miris.
- - Žene! – primijetio je netko.
- Lelujali su kasarnom razdražljivi parfemi, iz daljine šuštali radosni i meki glasovi.
- To su starijim vojnicima u posjet došle devojke ili seke. Sve su u minicama ili uskim trapericama. I izazivaju kad vide da ih vojska gleda, sve hihoću i skreću pogled sad ovamo, sad onamo, protežu se, provlače ruku kroz kosu, pogledavaju preko ogrede, u kasarnu, u nas što smo noseve zabili u žicu, pa ustaju i mrdaju dupetom, pa opet sjedaju i čekaju svog dragog. Tobože ga čekaju, a sve nas zavode i uživaju o tome – neprestano su o njima pričali vojnici. No te djevojke nisu bile za nas, bile su za nekog drugog, ako su i za njega bile…
A nas je, nakon tako otužnog vikenda, u ponedjeljak čekala politička nastava.
- - Znate li vi što je to vojna tajna? Je li tajna to koliko vas spava u spavaonici? Što imate za ručak, kakvi su vam zahodi? Kakve puške imate, jesu li vam zahrđale cevi, koliko puta tjedno se kupate, koliko gaća i čarapa imate? E sve vam je to vojna tajna! I da znate, sada kada ćete po prvi puta u grad, da tamo vrebaju mnogi špijuni. Ali nemojte misliti da su to stranci u baloneru i sa šeširom. To su vam često lijepe djevojke koje govore naš jezik, koje prilaze vojnicima i zavode ih samo da bi saznale ono što ih zanima. A zanima ih sve – podučavao nas je desetar.
- Samo da sretnem tu špijunku, bilo je sve o čemu sam tih dana mogao razmišljati, pa da joj odmah priznam da nas je u sobi tridesetšest, da unutra užasno smrdi, da većina vojske hrče, a da mnogi i pričaju dok spavaju, da najčešće jedemo grah i da zahodi nemaju vrata. Jer da imaju, svi bi samo drkali. Sve sam joj to bio spreman odati, samo da se pojavila.
- No umjesto u lijepu tajnu agenticu, cijeli dan gledao sam ružno lice slastičara.
- Pa konobara.
- Na kraju sam mutno vidio samo prljavu zahodsku školjku. Čvrsto sam je stiskao.
|
- 23:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Pijanac večeri
Stajao je u kutu, krivo su ga procijenili, pao je pod šank. Neno mu je itekako zavidio. Požalio je što on to nije učinio prvi. Ovako, žutu je majicu opet osvojio taj gad. Sada će ga biti teško dostići.
No, sutra je ipak novi dan. Samo, morat će se bolje pripremiti. I ne spavati predugo. Sada je pola pet, sat će naviti u šest i niko ga, ovaj put, bome neće preteć.
|
- 10:48 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
