palente i mlika

< rujan, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
bilješke

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr



20.09.2007., četvrtak

Zasto post ne smije izaci?

Cini se da mi obrisase post. Objavljen, ali se ne pokazuje, korektan i istinit, ali ga urednistvo, valjda, stopiralo. Nevjerojatno!
- 16:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Za koga glasati, kada sa svih strana podjednako smrdi




Stjepan D., bivŔi sindikalni povjerenik u jednoj zagorskoj tvrtki, nije doćivio presudu suda u Zlataru. Sud je presudio da je Stjepan nezakonito dobio otkaz te da ga gazda ima vratiti na posao. Bio mu je to Ëetvrti nezakoniti otkaz u istoj tvrtci i Ëetvrta presuda suda u njegovu korist.
No Stjepan je u me˙uvremenu umro, a direktor I. R. nije se pokajao i postidio zbog smrti kojoj je i on vjerovatno pridonio.
Naprotiv, odluËio je da preminulog povjerenika nitko neĘe zamjeniti, te da sindikat u njegovoj tvrtci viŔe nema Ŕto traćiti. I. R. je i dalje direktor te tvrtke, a sindikat tamo sada praktiËki ni ne postoji.
Kata M. iz Slunja radi kao prodavaËica u samoposluzi za oko 1800 kuna mjeseËno. Radi i subotom i nedjeljom, radi kad god treba i kad god gazda reËe. Rad nedjeljom nije joj dodatno plaĘen, no Kati to nije ni vaćno. Kako bi se ona i usudila pitati gazdu za dodatne novce? Sretna je da ima i ovaj posao.
No Katu je svejedno nedavno snaŔla velika nevolja. Gazda joj je naredio da plati kaznu koju su inspektori odrezali njemu. NaŔli su, naime, na policama jedan proizvod bez deklaracije i gazdi udarili globu od 20.000 kuna. Gazda se izderao na Katu, rekao joj da je ona kriva, da je morala provjeriti na svim proizvodima u samoposluzi imaju li deklaraciju, te da ‘nek sada ona plati kaznu’!
Kata Ęe najvjerojatniji diĘi kredit, iako nije sigurna da Ęe ga uspjeti otplatiti. OËajna je, pije tablete za smirenje, a kada djelovanje popusti, roje joj se crne misli.
Stjepan i Kata iz ove posve istinite priËe nisu, na ćalost, izuzetak. Stjepana i Kata u Hrvatskoj ima na tisuĘe, pa Ëak i stotine tisuĘa. Sudbine Stjepana i Kate gotovo da su pravilo u Hrvatskoj. DanaŔnjoj, a ne onoj ratnoj iz 1991. ili 1993., danaŔnjoj, a ne onoj iz vremena prljave privatizacije, HDZ-ovske pljaËke i otimaËine.
Stjepan i Kata ne mogu se, ili se nisu mogli, pouzdati u funkcioniranje pravne drćave, a ne vjeruje Kata viŔe ni u moral, ni u pravdu. Zna ona da se kod nas Ëovjek mora sam izboriti za sve, da, ako nema moĘnog ro˙aka ili ljubavnika, za njega pravna drćava ne postoji. HoĘe li Kata iĘi na izbore 25. studenog? I za koga Ęe glasati? HoĘe li se nakon izbora u njenom ćivotu Ŕto promijeniti?
Naravno da neĘe, pa vjerojatno ni neĘe na izbore. A zaŔto i bi kada zna da ni ovi novi Ŕto do˙u (ako do˙u) neĘe niŔta promijeniti. DoduŔe, promijenit Ęe sebi, ali ne i njoj, promijenit Ęe ljude koje mogu promijeniti i staviti svoje posluŔnike, ro˙ake i ljubavnice, okoristit Ęe se poloćajem, obogatiti, dobro obuĘi, dobro jesti i piti, a naĘi Ęe se i kakva plavuŔa slaba na novac i moĘ, koju Ęe voditi u motel na Sljeme i na ‘slućbeni put’ u Opatiju.
S godinama, miris vlasti Ęe im se toliko svidjeti da viŔe niŔta neĘe Ëiniti, ni na Ŕto neĘe misliti, osim na to kako Ŕto duće ostali na vlasti.
Tako Ęe pristati na koalicije i sa crnim vragom samo da ostanu pri vrhu, tako Ęe mijenjati i stranaËke boje bez obzira na politiku i biraËe koji su ih izabrali, tako Ęe lagati i sebe i druge, samo da okus vlasti nikada ne iŔËezne s njihova debelog i nezasitnog jezika.
A Kata Ęe i dalje raditi nedjeljom zabadava i dalje Ęe strepjeti da ne do˙e inspekcija i da je gazda opet ne udari po dćepu zbog neËeg na Ŕto ona objektivno ni ne moće utjecati.
I zaŔto bi onda ona 25. studenog iŔla glasati? I za koga, kada sa svih strana podjednako smrdi? Smdi s lijeva, smrdi s desna, a ne miriŔi ni u sredini.
Ja osobno glasat Ęu za listu na kojoj budu (ako budu) zagrebaËki ‘bokci’, ljudi koji sirotinji veĘ godinama besplatno dijele ogrjev, rajËicu, krumpir i odjeĘu, ljudi koji su godinama zabadava Ëistili Bundek sve dok se napuhani BandiĘ nije odluËio tamo izgraditi svoj privatni vrt u kojem sada poziva goste i govori: ‘Gle Ŕto sam ja ovdje uËnio. Nije li prekrasno?’
Glasat Ęu za tu listu (ili neĘu glasati) iako znam da oni namaju Ŕanse preĘi izborni prag, glasat Ęu za njih iako je to u vjetar baËen glas.
Ali, znat Ęu da sam bar pokuŔao neŔto promijeniti, znat Ęu da nisam dao alibi tipovima koji Ęe za 4 godine biti joŔ deblji i 'teći', a koji neĘe uËiniti baŔ niŔta da naŔe druŔtvo u te Ëetiri godine postane manje korumpirano i manje nepravedno nego Ŕto je danas.

- 15:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Sakrili mi post

Badava ja, izgleda, napisao post, koji je, Ëini se, uredniŔtvu sumnjiv, pa ga ne puŔtaju veĘ pola sata. Post je istinit i dobar, napisao ga je Ëovjek koji radi u medijima i koji zna proceduru i koji bi - (na vaŔem mjestu) objavio tu priËu - pa makar imena pretvorili u inicijale.
- 15:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Za koga glasati, kada sa svih strana podjednako smrdi


Stjepan Ded, bivŔi sindikalni povjerenik u zagorskoj tvrtki Inkop, nije doćivio presudu suda u Zlataru. Sud je presudio da je Ded nezakonito dobio otkaz te da ga gazda ima vratiti na posao. Bio mu je to Ëetvrti nezakoniti otkaz u istoj tvrtci i Ëetvrta presuda suda u njegovu korist.
No Ded je u me˙uvremenu umro, a direktor Ivan R. nije se pokajao i postidio zbog smrti kojoj je i on vjerovatno pridonio.
Naprotiv, odluËio je da preminulog povjerenika nitko neĘe zamjeniti, te da sindikat u njegovoj tvrtci viŔe nema Ŕto traćiti. Dedovoj smrti se, sudeĘi po svemu, vjerojatno i razveselio. Ivan R. je i dalje direktor Inkopa, a sindikat u toj tvrtci sada praktiËki ni ne postoji.
Kata M. iz Slunja radi kao prodavaËica u samoposluzi za oko 1800 kuna mjeseËno. Radi i subotom i nedjeljom, radi kad god treba i kad god gazda reËe. Rad nedjeljom nije joj dodatno plaĘen, no Kati to nije ni vaćno. Kako bi se ona i usudila pitati gazdu za dodatne novce? Sretna je da ima i ovaj posao.
No Katu je svejedno nedavno snaŔla velika nevolja. Gazda joj je naredio da plati kaznu koju su inspektori odrezali njemu. NaŔli su, naime, na policama jedan proizvod bez deklaracije i gazdi udarili globu od 20.000 kuna. Gazda se izderao na Katu, rekao joj da je ona kriva, da je morala provjeriti na svim proizvodima u samoposluzi imaju li deklaraciju, te da ‘nek sada ona plati kaznu’!
Kata Ęe najvjerojatniji diĘi kredit, iako nije sigurna da Ęe ga uspjeti otplatiti. OËajna je, pije tablete za smirenje, a kada djelovanje popusti, pomiŔlja na samoubojstvo.
Stjepan i Kata iz ove posve istinite priËe nisu, na ćalost, izuzetak. Stjepana i Kata u Hrvatskoj ima na tisuĘe, pa Ëak i stotine tisuĘa. Sudbine Stjepana i Kate gotovo da su pravilo u Hrvatskoj. DanaŔnjoj, a ne onoj ratnoj iz 1991. ili 1993., danaŔnjoj, a ne onoj iz vremena prljave privatizacije, HDZ-ovske pljaËke i otimaËine.
Stjepan i Kata ne mogu se, ili se nisu mogli, pouzdati u funkcioniranje pravne drćave, a ne vjeruje Kata viŔe ni u moral, ni u pravdu. Zna ona da se kod nas Ëovjek mora sam izboriti za sve, da, ako nema moĘnog ro˙aka ili ljubavnika, za njega pravna drćava ne postoji. HoĘe li Kata iĘi na izbore 25. studenog? I za koga Ęe glasati? HoĘe li se nakon izbora u njenom ćivotu Ŕto promijeniti?
Naravno da neĘe, pa vjerojatno ni neĘe na izbore. A zaŔto i bi kada zna da ni ovi novi Ŕto do˙u (ako do˙u) neĘe niŔta promijeniti. DoduŔe, promijenit Ęe sebi, ali ne i njoj, promijenit Ęe ljude koje mogu promijeniti i staviti svoje posluŔnike, ro˙ake i ljubavnice, okoristit Ęe se poloćajem, obogatiti, dobro obuĘi, dobro jesti i piti, a naĘi Ęe se i kakva plavuŔa slaba na novac i moĘ, koju Ęe voditi u motel na Sljeme i na ‘slućbeni put’ u Opatiju.
S godinama, miris vlasti Ęe im se toliko svidjeti da viŔe niŔta neĘe Ëiniti, ni na Ŕto neĘe misliti, osim na to kako Ŕto duće ostali na vlasti.
Tako Ęe pristati na koalicije i sa crnim vragom samo da ostanu pri vrhu, tako Ęe mijenjati i stranaËke boje bez obzira na politiku i biraËe koji su ih izabrali, tako Ęe lagati i sebe i druge, samo da okus vlasti nikada ne iŔËezne s njihova debelog i nezasitnog jezika.
A Kata Ęe i dalje raditi nedjeljom zabadava i dalje Ęe strepjeti da ne do˙e inspekcija i da je gazda opet ne udari po dćepu zbog neËeg na Ŕto ona objektivno ni ne moće utjecati.
I zaŔto bi onda ona 25. studenog iŔla glasati? I za koga, kada sa svih strana podjednako smrdi? Smdi s lijeva, smrdi s desna, a ne miriŔi ni u sredini.
Ja osobno glasat Ęu za listu na kojoj budu (ako budu) zagrebaËki ‘bokci’, ljudi koji sirotinji veĘ godinama besplatno dijele ogrjev, rajËicu, krumpir i odjeĘu, ljudi koji su godinama zabadava Ëistili Bundek sve dok se napuhani BandiĘ nije odluËio tamo izgraditi svoj privatni vrt u kojem sada poziva goste i govori: ‘Gle Ŕto sam ja ovdje uËnio. Nije li prekrasno?’
Glasat Ęu za tu listu (ili neĘu glasati) iako znam da oni namaju Ŕanse preĘi izborni prag, glasat Ęu za njih iako je to u vjetar baËen glas.
Ali, znat Ęu da sam bar pokuŔao neŔto promijeniti, znat Ęu da nisam dao alibi tipovima koji Ęe za 4 godine biti joŔ deblji i 'teći', a koji neĘe uËiniti baŔ niŔta da naŔe druŔtvo u te Ëetiri godine postane manje korumpirano i manje nepravedno nego Ŕto je danas.

- 14:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.06.2007., utorak

nista

nn
- 18:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

29.12.2006., petak

Požurimo disati

Ljetos su našem jednogodišnjem sinu i njegovim vršnjacima oduzeli komad travnjaka i drvored jablanova. Park su zalili asfaltom. Kolone auspuha sada su i šire i duže, te pet metara bliže našem domu u Prečkom.
Djeca u kvartu po prvi puta Novu će godinu dočekati bez da su vidjeli i jednu pahulju. Njihovi roditelji ne pamte da se to njima ikada dogodilo.
Naš sin vrlo burno reagira na nagle promjene vremena. Njegov otac u djetinjstvu nije osjetio niti jednu naglu promjenu. Sada ga lome i povijaju.
Našeg klinju namjeravamo odvesti u središte grada. 'Slikat' ćemo ga na Cvjetnom trgu prije nego taj prekrasni prostor nestane zazidan javnom garažom.
S kamerom ćemo produžiti na Sljeme. Jer fotografije će ostati i kada ga unište Bandićevi bageri.
Naš sin na svijet je došao prije svega 13 mjeseci. A već mora požuriti živjeti.
- 18:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

23.12.2006., subota

Nedajmo Medvednicu!

Znate li kako huči vjetar u šumi? Mislim ozbiljni vjetar? Vjerojatno ne znate iako mislite suprotno. Sudim po sebi: nisam mogao vjerovati da me tako uobičajena pojava poput gibanja zraka gore navrh Sljemena može toliko uzbuditi, prestrašiti i zadiviti. Sve donedavno.
Hukalo je i zavijalo, lomilo grane i probijalo do kosti tako snažno i zastrašujuće da sam na pola puta prema Puntijarki poželio vratiti se, no vidio sam da neki ljudi nastavljaju pa nastavih i sam. I nisam požalio.Tek pri vrhu veličanstveni je vjetar doslovce gospodario planinom, tim "našim brdom" koje nam se odozdo čini nadohvat ruke, ljupko i pitomo, no koje se za svega par sati hoda zna pretvoriti u mrku i prijeteću planinu. I baš o tom poželjeh zabilježiti par redova, o toj našoj prekrasnoj gori, očuvanoj i zelenoj, kojoj neki vandali sada prijete velikim oštrim svrdlima i bučnim te smrdljivim bagerima.
- Dobar dan.
- Dobar dan - uobičajena je uljudnost gore na stazici i među ljudima koji se prvi puta sretnu u okružju potpuno lišenom svih zagađenja: buke, ispušnih plinova, nervoze, žurbe, negativne energije i agresije. I gore, okruženi spokojem stoljetnih stabala i šuštanjem požutjelog lišća, svi se izgleda mijenjaju.
Na putu samo nasmiješena lica, ni traga grču, žurbi i nervozi toliko prisutnim na nedalekim ulicama. A tek kada onako zadihani, gladni i umorni stignete do nekog manjeg planinarskog doma, tek tada vidite da ste za kratko vrijeme jako puno dobili: prekrasan pogled, čist zrak i bogatu trpezu u nimalo neugodnu društvu. Gore, naime, gotovo da nema neugodna društva.
U Runolistu sam znao i prenoćiti. Za 40 kuna dobio bih sobu, zvjezdarnicu i zaglušujuću tišinu koju lome tek krici divljih životinja. Da divljih, ne maca i pudlica, već lisica i ćukova te tko zna kakvih meni nepoznatih zvijeri. I kada sam se s proplanka, baš zbog tih krikova, uvečer odlučio povući u toplu unutrašnjost doma dobrodošicu su mi poželjeli mirisi iz kuhinje koja se tek tada, nešto prije ponoći, zažarilla od spravljanja silnih domaćih pita i savijača za sutra ujutro. Bake su u bijelim mantijama rastezale pa savijale tijesto, mazale ga uljem i domaćim sirom, otvarale i zatvarale pećnice, a božanstveni mirisi grijali su cijeli dom. Bilo mi je žao u takvu okružju poći spavati pa sam molio još jedno pivo koje ću ispiti na klupi uz veliku zidanu peć, ili uz prozor s kojega vidim samo grane i noć, no uz koji zamišljam medvjede koji su nekada ovuda hodali. A ujutro kada me svjetlost probudi žurit ću niz stepenice da okusim bar dio svih tih bakinih delicija koje sam sinoć mirisao, a koji su sada spremni za kušanje...
Sve to, nažalost, uskoro bi moglo bespovratno nestati, a najtužnije je to što nitko ništa ne poduzima da se to spriječi. Čak ni mediji ni prstom da mrdnu! Nitko ne piše što ćemo izgubiti, a samo seru o tome što bi grad tobože mogao dobiti: te neka tangenta, te neki arhitekti, stručna rješenja, procjene i prije svega: šuštanje velikih novčanica. No to je zato što mediji sve manje služe općem dobru, a sve više privatnim, parcijalnim interesima (vjerujte, najbolje to znamo mi unutra).
Dakle, gradu samo što nisu probušili pluća, a grad ni da se pomakne, ni da upomoć krikne. Pa kad već uškopljeni mediji neće vikati i galamiti, neka viče blog:
Nedajmo Medvednicu barbarima u ruke!
- 12:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

07.11.2006., utorak

Krafne, a ne mama

Mare je napokon stigla. Raščupana i vedra, glasna i pomalo neurotična, svojim je smijehom brzo ispunila sve pore bezličnog zdanja Autobusnog kolodvora.
- Mogu i prespavati - vrištala je već sa vrata autobusa koji ju je dovezao iz našeg gradića.
Sve je kod nje bilo intenzivno pa i razgovor u drijemljivom tramvaju. Htio ne htio, sada se morao razbuditi. Jedva sam čekao da izađemo, pa da ga pustimo da opet spava.
Poveo sam je na večeru u prvi restoran dvadesetak metara udaljen od podstanarske sobe u blizini okretišta Borongaj. Mare je bila sretna, ja nestrpljiv.
Prošlo je bilo i više od mjesec dana otkako smo imali priliku spavati zajedno, a te lignje i vino nikako da stignu. Uz to me je i konobar počeo nervirati. Upadljivo je zurio u uzbudljivi raspor njene bijele košulje, što me možda i ne bi toliko iziritiralo (to sam uz dosta dobre volje mogao shvatiti kao kompliment Mari), da nakon toga njenom partneru nije upućivao poglede pune prijezira.
- Takav dekolte ja bih odveo na neko puno finije mjesto, otvoreno su mi govorile njegove zavidne oči.
No dobro, bolio me kurac za njega i njegove komplekse, ali mi je rastužio Maru.
Sada se i njoj restoran učinio nedoličnim, lignje pretvrdim, a vino prekiselim.
Poput Titanika naglo je potonula.
Konobaru sam htio razbiti zube, no samo sam tražio račun. Sav sitniš iz novčanika ubrzo se našao na stolu, a konobarovo kiselo lice iza zatvorenih vrata tog usranog mjesta.
Da je razvedrim obećao sam zajedničko kupanje. U kadi se napokon opustila pa je bilo vrijeme da zajedno zadovoljimo i drugu veliku glad. Ali kako to kod velikih gladi često biva, sitost je došla brzo, za neke i prebrzo.
Brdo slastica još se kočoperilo na raskošnom pladnju, a mene je, uz mali osjećaj krivnje, već hvatao san.
No, jutro je bilo svijetlo, vedro i obećavajuće. Marine kovrče uvukle su mi se u nos, njene obline u moje udubine, a njen miris žestoko me tukao ravno u mozak.
Želio sam, zato, cijeli dan uživati u ponuđenim slastima, koje ću tko zna kada opet moći kušati. Za početak sam odbacio poplun i podigao rolete. Htio sam gledati kako to radi, sjeo na nju i zapovjedio joj da me gleda u oči. Ne znam tko je više uživao, kada se začulo kucanje na vratima.
Moja mama, prostrujalo mi je kroz glavu, rekla je da će navratiti, pokušavao sam skočiti pod poplun no poplun je bio na podu, zašto nisam zaključao, razmišljao sam strelovito, ali ni nemam ključ pa nikada i nije bilo zaključano...
- Hm, hm, donijela sam vam krafne, Fašnik je, znate - mucala je zbunjena gazdarica, tresnula poslužavnikom i izjurila kroz vrata koja više nikada neće tako brzo otvoriti.
- Dobro je - prostenjao sam.
- Što dobro, idiote, pa vidjela nas je - vrištala je moja Mare.
Da, ali nije mama.
Marine oči pretvorile su se u dva velika upitnika.
Nekako mi se činilo da neće biti ništa od nastavka priče.


- 21:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.10.2006., srijeda

Pozdravite starog trešnjevačkog fakina

U prtljažniku twinga prevezli smo sve moje stvari. Prijatelj ni pivo nije želio popiti, toliko mu se svidio moj novi stan. Pardon, sobičak s kaučom, stolom i vitrinom.
Kruno, međutim, nije tražio puno za to. Super, rekao sam, i u vitrinu stavio radio i knjige. Imao sam i balkončić da mogu pogledati kakvo je vani vrijeme, te plinsku peć da me zimi grije. Ništa mi više nije ni trebalo, a ni cura mi nije bila previše izbirljiva.
- Može li se taj kauč rastegnuti - bilo je sve što ju je zanimalo.
- Može - rekao sam.
Na Badnjak smo na trešnjevačkom placu kupili bor. Padao je prvi snijeg, lokalni pijanci gledali su nas sa smješkom i čestitali Božić. Borić smo stavili na stol, drugdje nije ni mogao stati. Cura je doma ispekla kolače te pola dala Kruni.
Bio je to jedan od najljepših Božića.
- Imaš kaj za popit? - upao je Kruno jednom prilikom u sobu te mi šaptom objasnio da mu je u posjet došla mlada susjeda.
- Ak' joj dam pit', nekaj bu možda i bilo - namignuo je pa se oduševio kada mi je u ruci vidio punu bocu votke.
- Uzmi sve - rekao sam, a Kruni su se oči zakrijesile. Polako je gangrenom izmučenu nogu maknuo s vrata. Iz druge prostorije uskoro se začuo hihot.
Praznu bocu ujutro sam našao na kuhinjskom podu, a Kruno se popodne žalio na bol u nozi.
- Imaš možda kafetin - pitao je dok je razmatao zavoje kako bi nam pokazao svoje poluraspadnuto stopalo. Prstom je nekoliko minuta upirao na oguljeni palac, kao da je uživao pokazivati tu svoju bolesnu nogu, kao da je provjeravao koliko ćemo dugo izdržati taj prizor.
- Trebali bi prestati pušiti - savjetovala ga je moja draga, no Kruno je samo odmahnuo.
- Nema šanse, makar mi je odsjekli - smijao se vraćajući požutjeli zavoj.
Nedugo zatim posjetili smo ga u bolnici.
- Vidiš, nema je, a još me boli - čudio se zavaljen u svoje novo prijevozno sredstvo. Pušio je ispred zgrade i zezao se s dečkima. Vješto su okretali kolica i lovali se po hodniku.
Onda nas je ipak pozvao u sobu.
Najprije je, naravno, skinuo čarapu. Htio je pokazati kako se i druga noga počinje raspadati.
Cura mi je opet beskrajno dugo uspjela gledati u to raspadajuće tkivo. Valjda ju je zato toliko simpatizirao.
Nakon povratka iz bolnice još se manje pazio. Bijesno vičući jednom je, bez kucanja, upao u sobu i produžio ravno na 'moj' balkončić. Protegnuo se, onako na štakama, i iz skrivenog pretinca iznad vrata isukao staru, zahrđalu sablju.
'Bum im ja pokazal! V'iš, namjerno su odvrnuli te narodnjake - vikao je raspamećeno.
Uzalud smo ga pokušali smiriti. Sa štakom u jednoj, a sabljom u drugoj ruci ubrzo je rondao hladnim stubištem.
Kada se otrijeznio, osjetio je da bi mogao ostati sam. Kao mačak, instiktivno, bez da mu je itko išta rekao. Bio je potišten, prestao je i piti, trudio se više no ikada... sve dok opet nije popustio.
Pozdravili smo se korektno. I otad se nismo vidjeli.
No, ako ga slučajno sretnete, negdje u zadimljenom trešnjevačkom kafiću u uličici uz prugu, ili na stadionu u Kranjčevićevoj, sa pivom u ruci i cigaretom u ustima, pozdravite ga u moje ime.
Prepoznat ćete ga, ne po štakama ili invalidskim kolicima, već po osmjehu i očima koje se baš uvijek strastveno krijese.


- 14:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

21.09.2006., četvrtak

Selim na blog

Najradije bih preselio na blog. Uzeo četkicu za zube, jastuk i dekicu, pa se ušuškao negdje odakle puca lijep pogled na dobre priče.
Doista, u ovih nekoliko tjedana koliko zavirujem kroz taj prozor nisam mogao ne zamijetiti daleko veću toleranciju, puno ugodniju, pametniju i dobronamjerniju komunikaciju nego u stvarnom svijetu. Naišao sam na odlične autore, ugodne sugovornike, zanimljive ljude, te na veeeeliko vrelo pozitivne energije. Pozitivne, a ne negativne - koju susrećem na svakom koraku u ovom stvarnom životu - ovdje i sada dok pišem - u pauzi na poslu.
Plaćen sam da čitam tuđe tekstove, no prečesto to nerado činim, s mukom krčeći put kroz neprohodnu šikaru od slova...
A tamo - iza prozora - čitam zabadava, a uživam i guštam, smijuljim se i mljackam kao veliko, sito i zadovoljno prase.
Baš sam neki dan razgovarao s kolegom, inače odličnim autorom i uglednim blogerom, o tome koliko tu leži kreativne energije. Leži, a ne giba se dovoljno (čini mi se), pa sve razmišljam kako bi se to dalo dodatno raspiriti.
Pričali smo kako bi bilo lijepo i uživo slušati dobre autore i odabrane priče, kako bi to bio povod lijepom druženju, ali i medijski događaj. Osobno bih vrlo rado, uz pivo, slušao priče iz usta autora koje sam dotad upoznao samo preko slova tamo u magičnom prozorčiću. Pa se nadam da bi se takvo što moglo, možda, uskoro i dogoditi.
- 15:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se