moderato_cantabile

Predbračni ugovor DA ili NE?

Dvije prigodne koje su mi pale na pamet:
Kapelica ljubavi


Will you STILL love me TOMORROW


Slušam danas raspravu na radiju, a već sam nekoliko sličnih prije poslušala i dosta čitala o tome. I jedna mi stvar nije nikako jasna: zbog čega bi se itko našao uvrijeđen prijedlogom o predbračnom ugovoru? Ona spika: „Ti mene ne voliš. Šta ti već sad razmišljaš o razvodu?“ i slično.
Da, naravno da razmišljam. „Ne razmišljam o tome da ću se razvesti od tebe, ljubavi, ali razmišljam o mogućnosti da bajka koju živimo se pretvori u pakao. Iz više razloga. Da, razmišljam. Volim li te zbog tih razmišljanja manje? Ne. Cijenim li te zbog toga manje? Ne. A ti se sad, ljubavi, duri i spuštaj nos do poda.“
Budimo realni, vrlo je velika razlika ako u brak ulaziš s tek navršenih 18, dok si još blesav, naivan i mlad, i ako u brak ulaziš u nekim tridesetim…o kasnijim godinama da i ne govorim. Iskreno, da se i nađem u takvoj situaciji, bez obzira koji razlozi razvoda bili, vjerojatno bi mi bilo samo do toga da dođem do svog mira – duševnog, mentalnog, fizičkog. To mi je nekako genetski određeno da materijalno nisam halapljiva.
Ali, sigurno je da bih ono malo što imam i što sam do sad si priskrbila, htjela si osigurati, a s druge strane i sve ono što steknemo zajedno.
Gledam ovako – nemam po život opasan posao (osim ako se gleda dugoročno pa je opasan za psihu, ali to je druga priča), a svejedno imam životno osiguranje. Smatram se dobrom vozačicom, a svejedno se vežem i na udaljenost od 2 km. Dakle, osigurana unaprijed. Zašto ne bih bila i tu? Zato jer je riječ o ljubavi? A što se dogodi s tom istom ljubavi kad ona nestane?
Samo ima jedna stvar koja mene u tom predbračnom muči – naime, on se zasniva na materijalnim vrijednostima, tipa: „za svaku godinu braka, toliko i toliko love“. E, taj dio mi je nekako…ne znam…zar se godine provedene s nekim mogu naplatiti? To je kao da naplaćuješ i sve one lijepe trenutke koje provodite zajedno. Jer, lako je biti ljut i „naplatiti“ sve one loše trenutke. Iako, vraćam se opet na isto, unutarnji mir ne može se platiti.
Mislim da mi ovo zapravo nikad i neće trebati jer teško da ću naletjeti na frajera s takvim primanjima koja će toliko premašivati moja. A zna se kakva su primanja u prosvjeti. A ako budem te „sreće“ da nađem nekoga s manjim primanjima od mojih…
I još jedna stvar, možda je kod nas ipak najuobičajenija situacija tipa – njegovi/njezini su dali kat kuće, a on/ona je uložila 30.000EUR za uređenje.
E, tu je jedan ugovor dobrodošao. U sličnoj sam se situaciji skoro i sama našla, kada sam htjela izrediti kat, a s obzirom na to kakav je bio kraj, poslije bih mogla jedino noktima grebati zidove i žbuku. Ali, to je ipak nešto što je ispod mog nivoa. I često se ulovim u razmišljanju, kako bi sad izgledala situacija da ja otplaćujem svoj kredit koji sam uložila u nešto gdje sad netko drugi gladi onu stvar. Ali srećom, ja ipak uživam sada u svojem stanu, otplaćujući svoj kredit…za sebe…
Iskreno, uopće nemam ideju kako bi takav jedan „papir“ između mene i dotične osobe izgledao, ali bih li ga potpisala da do njega dođe? O, DA. Bih li se ljutila i durila? O, NE. Bih li i ja imala svoju verziju? O, DA.
Dakle, paraf tek onda kad postignemo zadovoljavajući dogovor. Jer, naposljetku, brak i jest neka vrsta ugovora i dogovora…možda sve i počinje zaljubljenošću, ljubavlju, pa dolazi do braka, ali da bi se održao do kraja ipak je prijeko potreban jedan dobar dogovor, a ne bajke kojima su nas hranili kad smo bili mali.

p.s. baš prigodan obljetnički 100. post