moderato_cantabile

nedjelja, 29.03.2009.

Život iz kataloga

- Razvodim se - rekla je tiho i spustila glavu. Niz lice su joj potekle suze. Nisam znala što bih rekla. U sekundi je nastala zaglušujuća tišina. Toliko je riječi iz mene htjelo izaći, ali niti jedna jedina nije izlazila. Usta su ostajala nijema. Samo sam je prijateljski zagrlila. Kroz glavu mi je prošlo milijun misli. Njihov prvi date i njezino oduševljenje, naši zajednički izlasci, diploma, vjenčanje, njihov prvi, i za sad jedini, stan, planiranje djeteta… deset godina nije malo. Od toga četiri u braku.
Nakon što sam se pribrala uspjela sam promrmljati: - Nije valjda da ima nekog?
- Ma ne…nema.
- Imaš ti? - i znakovito je pogledam pogledom pomalo prijekornim, a opet neminovno pogledom ženskog razumijevanja. Iako, da sam čula potvrdan odgovor, ne znam što bih trebala razumjeti.
- Ma, daj, molim te. Nemam. Šta ti je? Pa znaš koliko ga volim.
Koliko mi je bilo lakše, toliko sam bila zbunjena još više nego na samom početku. Još smo neko vrijeme šutjele, a onda je počela pričati.
- Sjedili smo neku večer. Tri sata. Vjeruješ li da u ta tri sata mi nismo jednu jedinu riječ progovorili? Buljili smo u TV na kojem ništa pametno nije bilo za gledanje. Ni jedno od nas dvoje da promijeni kanal, da pita ono drugo bi li što drugo gledao. Ni on ni ja da bismo započeli neki razgovor. Svatko na svojem dijelu kauča. Svatko u svojim mislima. A svatko od nas očigledno s istim mislima. I nakon tri sata progovorimo gotovo istovremeno:
-Čuj, morali bismo razgovarati.
I krenuo je razgovor. Od dana kad smo se upoznali do sada. Sjetili smo se svakog trenutka kad nam nikad nije bilo dovoljno vremena za sve ono što smo si imali za reći. Kad nam nije bilo dovoljno vremena za dodire, poljupce. Kad nam je svaka noć bila prekratka. Sjećaš se kad smo uselili u onaj mali podstanarski stan čim smo se zaposlili? Plaće su nam bile koma. Uredili smo ga starim stvarima koje nisu trebale našim starcima, a ti si nam donijela najljepši ukras u tom stanu…onaj ogromni benjamin…tj. izrastao je u ogromni da nismo znali kud bismo s njime. Zafrkavali smo se da će nam se dijete zvati Benjamin, ako bude muško. Ali, vidiš, godinama smo napredovali oboje u poslu. Kupili smo novi auto. Izrodila se prilika za ovaj novi stan. Oboje volimo lijepe stvari. I sama znaš da nismo mirovali dok ga nismo uredili do zadnjeg detalja. I sama si rekla da izgleda kao iz kataloga. I sad i ja to vidim. Da, kao iz kataloga. Do zadnjeg detalja. Ali…nema dušu. Nema toplinu doma. U toj nekoj trci za savršenstvom, ja sam postala njegov benjamin za njegove poslovne domjenke, a on je postao benjamin u našem domu. Dakle, ja njegov ukras za van, a on biljka doma. A s biljkom ne možeš živjeti udvoje. Isto kao što svakome treba više od ukrasa za domjenke. Naša šutnja nije više ona šutnja jer se razumijemo i znamo što onaj drugi misli, nego zato što si nemamo više što reći. On gleda kroz mene, ja kroz njega.
Dok mi je to pričala, suze joj nisu prestajale kliziti niz obraz. Ali razumjela sam je u potpunosti što mi želi reći.
Život kao iz kataloga – savršeno sve na svojem mjestu. Čak i biljka. Ali i biljku treba zalijevati i njegovati kako bi uspjela, inače se osuši…uvene…

- 16:10 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 28.03.2009.

Sva naša minula proljeća, godovi su naše duše

Sva naša minula proljeća, godovi su naše duše
(Vladan Desnica)

(Something like Palchy sretan )

Sunčano jutro u gradu na moru. Sjedila je zabrinuto na krevetu svoje sobe koju će vjerojatno vrlo brzo napustiti. S grčem u želucu spremila se na put koji nije planirala ni u najluđim snovima. A sada je sve bilo tako blizu. Razgovor za posao. Dvjestotinjak kilometara dalje od njenog grada. Toliko željeni posao. Toliko neželjeni odlazak. Toliko željeni novi početak. Toliko željeni neki novi, drukčiji život. Život udvoje.
Roditelji su sa strahom, strepnjom, ali beskrajnom podrškom, odvezli svoju kćer na razgovor koji će joj možda promijeniti život. Razgovor koji će je odvesti iz obiteljskog doma. Iako, nije više bila mala djevojčica, ipak, imala je 27 godina, ali ovo je bio prvi mogući, a i konačni odlazak.
Mami je ukradena njena mala, tati njegova curica s kojom se toliko često znao posvađati, a sve samo zato jer su bili i previše slični. Sestra…osoba koja nikad nije imala previše takta prema njoj, a sve samo zato jer je u glavi imala stalno sliku male bebe, mlađe sestre, koju je valjda imala potrebu stalno štititi od nečega. Pa čak i kad se razlika u godinama sad više nije primjećivala. Ni sada nije imala takta…vjerojatno u najboljoj namjeri, ali…
Gledala je cestu…zamišljeno…tužna, sretna…sretna jer su njih dvoje imali velike planove…tužna jer odlazi iz najdražeg, najljepšeg grada…i to ne u neki ljepši, veći…nego u malu, skučenu sredinu…možda i, pomalo, zatucanu…
Misli su joj krenule po svim proživljenim uspomenama, prvim koracima u vrtić, prvim koracima u školu, faks, prvim ožiljcima na duši, bezbrižnom smijehu, dragim ljudima…sve je to u trenu odlučila napustiti zbog odlaska u nešto nepoznato, strano, novo…zbog nekog drugog života za koji nije ni znala kakvog će okusa biti…zaslađen ili gorak….
I sad, ovdje, živi svoju trideset i drugu godinu…mrzi ceste jer one su sinonim za odlazak od svega lijepog, sinonim prekinutog djetinjstva, sinonim početka zrelosti…sinonim početka života za koji nitko ne može garantirati sigurnost…početak života kojeg živiš sam sa sobom…
Godine poslije…
Bile su to godine sreće, tuge, radosti…ali i godine prepune prvih pravih životnih razočaranja, suza koje je proživljavala sama sa sobom.
To su bili dani prvih gripa, viroza, visokih temperatura kad joj nitko nije nosio čaj u krevet, nego je, sva omamljena, teturala do štednjaka kako bi si skuhala topli čaj. Bili su to dani kad majčina ruka nije sjela na njezino čelo kad je imala visoku temperaturu.
Često je izgledalo da zora neće svanuti, koliko je noć bila teška.
Nikad, ili gotovo rijetko, tražila je nečiju pomoć…pa čak i od najbližih. Nije htjela biti nikome na teret. I svi su je gledali i govorili: Kako je jaka…samostalna…
A iznutra se raspadala zbog potrebe da netko bude pored nje onda kad to najviše treba.
Ali, često se činilo da su zvijezde naklonjene nekome drugome. Njoj ne. Ali ona nada nije joj dala mira.
Naučila je živjeti s time, postajala sve jača i nikada se nije pretjerano trudila mijenjati tok sudbine misleći da bit će kako bude.
I s takvim je mislima sazrela u potpuno normalnu osobu. Samosvjesnu. Jaku. Ženu koju, većina ljudi kojima je okružena, poštuju. Bila je svim normama propisana osoba. Neiskvarena, poštena, i pomalo lijena za radikalne promjene. Al opet, ne i nespremna za promjene.
Voljela je sebe i svoj život…za koji bi mnogi rekli da je monoton. Međutim, svoju monotoniju nije nikad doživljavala negativno. Dobro je plivala u vodama svog života. Umarali su je ljudi koji su uvijek za nečim jurili, vječno nezadovoljni onim što su postigli. Nije se trudila biti drukčija…uklopiti se u užurban način života ljudi koji su u stalnoj trci za nečim, kasnili tamo gdje bi, zapravo, trebali biti. Nekad je to smatrala svojom manom, ali nikad je nije pokušala ispraviti. A urođene mane, kakvom je smatrala i ovu svoju, teško je mijenjati. Gotovo nemoguće.
I sad kad pogleda u prošlost svoga života, vidi sve te ljude koji zajedno sa njom stoje na istom semaforu čekajući da se neumorno crveno svjetlo pretvori u zeleno...

- 17:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 21.03.2009.

Milo moje

Milo moje,
Moje misli k tebi jutrom putuju
Kao proljetno sunce što žuri da natopi promrzlu zemlju.
Milo moje,
Moji snovi tvoji su,
Ruke tvoje svojima grijem
Dok tvoje oči gledam i sretna se smijem.
Milo moje,
Odagnaj sve ove moje oblačne dane
I donesi sunce;
Ugrij ovo ohlađeno srce
Koje je zaboravilo, ali
Koje još uvijek zna voljeti.
Milo moje,
Odnesi sve moje sumnje,
Kiše,
I tuge,
Nasloni svoj obraz uz moj
Kad osjetiš da nestajem u noći
S prvim zrakama zore.
Zadrži me,
Sačuvaj me,
Ja želim danas svijetu pričati o tebi,
Ja želim na sav glas pjevati o tebi,
Iako glasa nemam.
Ja želim dječjim pogledom reći ti,
Ja ti želim otvorenim srcem prići;
Želim ti pričati o jednoj ljubavi naglo prekinutoj,
Želim ti pričati o ljubavi naglo započetoj.
Milo moje,
Svatko bez svakoga može;
Mogu i ja bez tebe.
Možeš i ti bez mene.
Ali, želim li ja bez tebe…?
Ne još…

- 16:47 - Komentari (42) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.03.2009.

Special kind of love

Bolovanje me „nagnalo“ na čitanje. Jedna od pozitivnih stvari viška slobodnog vremena. Ne znam kad sam zadnji put čitala nešto za svoj gušt. Zadnja pročitana knjiga posebno me se dojmila – Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo. Navela me na razmišljanje o tome što bi bilo lijepo imati. A to je definitivno ljubav prikazana na njegov način. Ne, nikako stil Danielle Steel i slično, nego poimanje ljubavi na sve one realne načine, ljubav koju ne možemo otrgnuti iz svakodnevice i problema, a opet ostaje ljubav. I to posebna. Jaka. Svakodnevna. Ali, opet posebna.

„A onda se dogodilo nešto odlično: jedna od cura neoprezno je pokazala zube.
'Vidi škarpinu!' izletjelo mi je.
Žena se zakikotala. To mi je bila prilika da bolje pogledam i njezine zube. I nisam mogao da im se ne divim.
'Ti si moje ralje', rekao sam hipnotiziran.
Ona se trenutačno snuždila i usisala u sebe.
'Ne, ne, ne!' povikao sam. 'Ja obožavam tvoje zube.'
Ostala je nepomična, čvrsto zatvorenih usta. Nije mi vjerovala.
'Ljubavi, da ih izravnaš, izgubila bi pola svog karaktera', rekao sam joj najozbiljnije što sam mogao. A kad su u pitanju njezini zubi, tu sam prilično ozbiljan.
'Stvarno to misliš?' upitala je stidljivo.
Prebacio sam ruku preko njena ramena, privukao je i rekao: 'Naravno, nikad ne bih mijenjao nešto tako jedinstveno.'
Nasmiješila mi se, pokazavši dio raskoši što ju je nepotrebno skrivala. Uzvratio sam joj osmijeh. Za nagradu mije pokazala očnjake. Opet je bila sretna. Rukom mi je protrljala kosu kao da sam pas. Onda je rekla zadovoljno: 'Ti tako zgodno ćelaviš.'
(Krešimir Pintarić, U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo)

- 11:46 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 17.03.2009.

Ovisnost ili ljubav?

Koliko ste puta čuli ovu izjavu: „Ne želim više živjeti, ne mogu živjeti bez njega / nje jer ga toliko volim.“
To je ovisnost, kao drugo najčešće krivo tumačenje ljubavi, jer ovisnost nije ljubav. To je parazitizam, a ne ljubav.
Ovisnost može izgledati kao ljubav jer je to sila koja nagoni ljude da se žestoko vezuju jedni za druge. Međutim, to u suštini nije ljubav. Podržava infantilnost umjesto razvoja, sputava umjesto da oslobađa.
U konačnici, ona razara veze umjesto da ih izgrađuje, jednako kao što uništava ljude umjesto da ih razvija.
Ljubav nije samo davanje, to je promišljeno hvaljenje i promišljeno kritiziranje. To je promišljeno raspravljanje, suočavanje, zahtijevanje, kao i pružanje utjehe. Promišljenost znači prosuđivanje, što podrazumijeva više od pukog instinkta, ono zahtijeva pomno razmišljanje i često bolno donošenje odluka.
Istinska ljubav ne samo da poštuje individualnost drugoga, već je zapravo i njeguje, pa čak i po cijenu razdvajanja i gubitka.
Krajnji cilj života ostaje duhovni razvoj pojedinca, usamljeni put do vrhunca koji jedino sami možemo svladati.

Vjerojatno najljepše riječi o ljubavi u vezama ili braku, rekao je Khalil Gibran:

„Ali neka u vašem zajedništvu bude prostora,
Neka nebeski vjetrovi plešu među vama.
Volite jedno drugo, ali ne pravite spone ljubavi;
Neka ona bude uzburkano more obalama vaših duša.
Lijevajte čašu jedno drugome,
ali ne pijte iz iste čaše.
Dajte jedno drugome od svoga kruha,
ali ne jedite od istog komada.
Pjevajte i plešite zajedno i radujte se,
ali dopustite da svatko bude i sam.
Kao što su žice na lutnji same,
premda trepere istom glazbom.
Darujte svoja srca, ali ne jedno drugom u posjed.
Jer samo ruka Života može obuhvatiti vaša srca.
Stojte zajedno, ali, ipak, ne preblizu
jer i stupovi hrama stoje odvojeno,
a hrast i čempres ne rastu u sjeni jedan drugome.“

- 15:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.03.2009.

Horror susjeda

Prekjučer, u utorak, dođem s posla sva kao premlaćena. Cijeli se dan nisam osjećala dobro. Nekakva zimica me tresla, a i prije par dana me počela napadati urtikarija, pa valjda sve povezano jedno s drugim.
Osjećala sam da će se stanje pogoršati iako sam se grčevito (u glavi) borila protiv te mogućnosti. Zašto? Jer sam prije šest godina prošla torturu kronične urtikarije, bezbroj testiranja (ne samo alergoloških) do biopsije tkiva, da bi na kraju dijagnoza bila: kronična urtikarija kojoj se ne može ustanoviti podrijetlo ni razlog. A savjet vrhunskog dermatologa: kako je došla, tako će i proći. Ne znači da se više nikad nakon toga ne će pojaviti. Prekrasno! I tako je i bilo. Nestalo i nije se više pojavljivalo. Više nisam izgledala kao „čudovište“. I, naravno, zaboravila sam na sve to do neki dan kad sam opet vidjela osip na sebi. No, nebitno…uglavnom stanje je došlo do toga da sam i injekciju u dupe dobila. I sad sam ok. Nadam se da neće više dolaziti…al opet… eek
I taj utorak zvoni meni netko na vratima u 19.40. Nikog u to vrijeme nisam očekivala, a nikad nemam običaj otvarati vrata nepozvanim i nenajavljenim gostima. Što mi je bilo taj put, ni sama ne znam. Otvorim i ono ženica od 60ak godina na vratima. Susjeda iz stana ispod. Da joj je fleka na zidu tamo gdje je meni kupaonica ili kuhinja. Ali to je već sve suho (ona za to do sad nije ni znala jer su podstanari bili) pa se nada da neće bit problema dalje. I ja ženu pristojno ponudim da uđe. I ona uđe. Koja greška! bang
Pružim joj ruku i predstavim se. A ona se isto zove kao moja mama. I to je bio moj onako simpa komentar njoj: Ajme, pa vi se zovete kao moja mama.
Ona: Da, znate, ja vas prvi put vidim, ali znam da mi imamo puno zajedničkog.
E, tu mije postala scary. Sumnjiva čak. Pomislih, žena je neka vidovnjakuša ili nešto. Malo su mi se noge odsjekle.
I sjedne ona. Pitam hoće li što popit. A kaže ona: Rakijicu, ako imate jer me baš nešto želudac muči.
Naravno nisam imala rakije. Imam i pivo, i vina svih vrsta, i mineralnu (jako dobro za želudac!), i sok i cedevitu, ali rakiju ne. I nije ništa htjela piti.
I krenemo malo pričati, razgovor me stalno držao između straha, očaja, smijeha, podsmijeha… nut
Ja: Pušite?
Ona: Ne.
Uzmem pepeljaru da ću zapaliti, a ona:
Nemojte ni vi. Znate tko vas tjera na to?
Ja u čudu gledam i ne vjerujem. I kažem ironično:
Da, moj organizam koji nije zapalio od jutros u 9. zubo
Ona: Ne. To vas „on“ tjera.
A malo prije toga smo počele razgovor o Bogu, vjeri, Isusu i slično.
Ja: A tko je „on“?
Ona: Zlo.
Nisam mogla vjerovati.
Ona: Probajte barem u korizmi odreći se cigareta. Nemojte sada zapaliti. Vi ste jači od toga.
Jebate, žena me sat i pol zadržala da ne zapalim. Ali sam spržila na živce.
Ona: Vaša bi majka sigurno htjela i voljela da vi idete svake nedjelje na misu.
Ja: Pa ona baš o tim stvarima više i ne brine. Ja na misu i u crkvu idem kad osjetim potrebu, a molim se isto tako. A ako je Boga, kako pričaju, svuda oko nas, čut će me kad se molim i na kauču, i u autu i na cesti. Ne moram za to ići na nedjeljne mise. Idem u crkvu prigodno.
Ona: A znate tko vas zadržava od slušanja Evanđelja? On. Zlo.

I meni se već lagano u glavi vrte razni filmovi. Nisam znala bi li se smijala ili plakala. Pet puta sam joj napomenula kako mi nije dobro. Kako imam temperaturu, ali nju to ne dira. Pa ne radi li ona grijeh kad bolesnu osobu zadržava, muči??? puknucu
Ona: Ja sam, kad mi je muž umro prije sedam godina, spoznala kako su Isusova i Marijina ljubav sve. Sve. Ja ne živim za Ovaj svijet, znate. Nego za Onaj.

A mislim si ja, nije ni čudo. Pa sa 60 se već polako svi pakiraju za Onaj svijet. I sad bih ja na Ovome svijetu trebala živjeti za Onaj svijet? Pa u 21.stoljeću smo, a ne u srednjem vijeku kada su ljudi tako živjeli, a sve ostale su palili i bičevali. Došlo je renesansno doba ili preporod, kako ga zovu, i ljudi su upoznali hedonizam. Uživanje u ovozemaljskom. I stresem ja njoj to sve, ali malo blaže i kažem da na Ovom svijetu nastojim raditi sve kako bih jednom na Onome bila mirna. Što podrazumijeva da nikome ne činim zlo (barem ne namjerno) i slične gadosti.

Dalje, kad je ukratko (jer me sve ispitala) saznala kako sam se dotepla u Zagorje i kako sam živjela s dečkom (nevjenčano, naravno...u grijehu belj ) kaže ona meni kako nevjenčani koji žive zajedno ne bi smjeli primati Tijelo Kristovo. E tu sam pukla:
A zašto onda svećenici vjenčavaju parove, ona u bijeloj haljini koja simbolizira nevinost, netaknutost s trbuhom do nosa? Pa takva ne bi smjela u crkvu ni primirisati po tim mjerilima.
E, ovdje se malo izgubila. Nije znala što reći. Što bi tek bilo da sam počela pričati o pedofiliji??? Sve što je rekla na to: Da. Imate pravo, mogla bi ona ipak doći možda u bež haljini.
Tu sam vidjela da je svaka diskusija suvišna. Zar je boja haljine bitna da simbolizira nečiju "čistoću" u okviru "crkvenih pravila"? Pa, jebote, nije poanta u haljini nego u tome što svećenici sami sebi skaču u usta nekim svojim postupcima. I to je jedino što sam joj pokušala dokazati tim primjerom. Ništa više, ništa manje. ali vidjeh da je suvišno. Pa sam odustala.

A ono što mi je potvrdilo moje dotadašnje uvjerenje u njezin uopće zdrav razum je rečenica:
Znate, vi biste puno bolji bili u nekom poslu u trgovini (mislila na sferu trgovine), ekonomiji.
Ja je zabezeknuto gledam i kažem:
Ja? Pa ja nikad nikome nisam nešto uspjela prodati, a ekonomija me zanima toliko koliko utječe na moj život. Ja volim svoj posao i u njemu uživam do bola.
Ona: A znate kako znam da biste u tome bili bolji?
Ja: Ne.
Ona: Jer smo mi s iste planete.

Jebate, kakvih ljudi sve ima. I to su mi još i susjedi! nono
Nakon sat i pol piljenja, sjetila se da me možda zadržava pa di bi trebala ići, ali neka obavezno dođem na nedjeljne mise i da ćemo mi još popiti kavicu.
Aha, moš si misliti kako hoću! Zatvorila sam vrata, još uvijek u nevjerici što se zapravo zbivalo i shvatila: Kako volim svoj mir! I zaključila: Defintivno moja vrata ne će biti otvorena nenajavljenim gostima! mah

- 14:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.03.2009.

Žene...Sretan Vam Dan žena...(sretan mi Dan žena) :-)

ŽENA

Žena je dobro najveće u ljudi,
(ludost je reći da to nije tako)
ona nam daje život, dobro svako,
ona nam često smrt i otrov nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako,
svijet vrijednost njenu uočava lako,
a čovjek pati od podle joj ćudi.

Ona krv daje, život nam podari,
i Bog ne stvori od nje luđe stvari:
sad anđeo je, sad gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i žena, to je ko puštanje krvi
što katkad spasi, a katkad ubije.

Lope De Vega

"Žena"

Ovo je zapisano u židovskom Talmudu, knjizi gdje su s vremenom sačuvane sve izreke i propovijedi
Priča kaže:
"Budi jako oprezan da ne rasplačeš zenu jer Bog broji njezine suze. Žena je nastala od muškarčevog rebra. Ne od njegovih stopala da se po njoj gazi. Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena."

Žene
Netko će uvijek biti ljepši.
Netko će uvijek biti pametniji.
Nečija će kuća uvijek biti veća.
Netko će uvijek voziti bolji automobil.
Nečija će djeca biti uspješnija u školi.
Nečiji će muž biti uspješniji u kućnim popravcima.
Zato zaboravi na sve to i voli sebe i okolnosti u kojima živiš.
Razmisli o tome...
Najljepša žena na svijetu možda ima pakao u svom srcu.
Žena s najviše pohvala u svom poslu možda ne može imati dijete.
Najbogatija žena koju poznaješ ima bolji automobil, kuću, odjeću, ali je možda vrlo osamljena.
Zato voli sebe,
voli sebe kakva si upravo sada.
Reci sebi: "Dovoljno sam sretna, ne moram biti u stresu."

"Za svijet ti bi mogla biti samo jedna osoba, ali za jednu osobu ti si čitav svijet."

- 10:24 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 04.03.2009.

Tek ponekad...

Ne želim da prestane. Ne želim da nestane. Želim da sjećanje zauvijek traje. Ali sve manje si tu. Sve rjeđe si u mojim mislima. Tek ponekad sjetim se našeg prvog susreta. Tek ponekad sjetim se prvog poljupca prije kojeg si grijao svoje hladne ruke u mojima (a ni one nisu bile puno toplije). Tek povremeno, zatvorenih očiju, zamislim tvoj osmijeh. Ali sve nestane u sekundi. Radi li to vrijeme svoj posao? Ne znam. A želim se sjećati. Ne želim zaboraviti. Ali nestaješ. Gubiš se. Ne znam koliko je prošlo otkad ne znam ništa o tebi. A ni ne znam želim li znati. Znam samo da se želim sjećati. Svega prije odlaska. Ali zašto baš to ostaje najvjernija uspomena, a sve ostale blijede? Sjetim ih se tek ponekad kad pogledam fotografije. A ne gledam ih često. Možda je sjećanje na odlazak neko upozorenje za sve ono što predstoji? Ne znam. Skvrčena na kauču, pokušavam prizvati tvoj miris...jedva mi uspijeva…i na trenutak se čini kao da si posve blizu. Ali nisi. Naši su se putevi razdvojili…zapravo, možda nikada i nisu bili spojeni, nego tek blizu, paralelno su išli…a onda je cesta zavijugala naglo i ja sam izgubila smjer…
Noćas sam kroz san čula poruku…ostatci kasnih javljanja s puta…ali poruke nije bilo…valjda samo san?
Predugo te nema. Prestajem se sjećati.
Sjećam se bezbroj pitanja u mojoj glavi: Hoću li mu prestati biti zanimljiva kad me osvoji? Nisam se predavala lako. A imala sam samo jednu želju – zagrljaj, poljubac, blizina…
Rekla sam ti: Možeš mi pričati…sve…uvijek…svaku brigu, svaku tugu možeš podijeliti sa mnom. Ovdje sam. Slušat ću.
Rekao si: Pričaj mi. Slušam.
Jesmo li premalo pričali? Jesmo li znali slušati? Ne znam. Možda se samo nismo dovoljno smijali?
A onda…sanjala sam te s drugom…u snu sam i plakala (ili je to bilo nešto nalik na plač, ali znam da me probudilo)…vidjela sam kako s drugom odlaziš od mene. A onda buđenje…osmijeh…tu si…gledala sam te kasnije dok si spavao. Upijala tvoj miris. Pokušavala ući u tvoje snove…u tvoje misli…i opet moj osmijeh jer, bio si tu…
Ali tu nisi ostao zadugo. Ostalo je sjećanje koje je toliko rijetko. Ostalo je sjećanje na miris…miris koji blijedi…ne želim da prestane…ali sjetim se…tek ponekad…

- 18:48 - Komentari (38) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.03.2009.

Nek ostane barem sjećanje

Ja na jednom, ti na drugom kraju.
Dva tijela, jedna duša. Jednom.
Nakon svega, neka barem sjećanje ostane.
Nemoj ubiti i to ako si već ubio snove.
Ne zaboravi se sjećati, ako si zaboravio sanjati.

- 21:29 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.03.2009.

Volim te, ali...zbogom

Voljela bih da mogu biti ta, ta koja će ti dati ljubav...ljubav kakvu stvarno trebaš...voljela bih ti reći da ću ostati zauvijek, ali to nisam ja...tebi treba netko tko ti želi dati i srce i dušu...netko tko će ti obećati: Zauvijek...ali to nisam ja...voljela bih reći da ću ja biti sve što ti treba, ali to bi bila laž...znam da bih te samo povrijedila...rastužila...ja nisam ono što tebi treba...nadam se da ćeš jednog dana razumjeti da ovo činim zbog tebe jer, zapravo, ja ne želim otići...ali u svom srcu znam da je ovo najbolje što činim...naći ćeš neku koja će ti biti sve ono što ja nikad ne bih bila...koja će ti dati nešto bolje od ljubavi koju si pronašao sa mnom...bio bi grijeh da ti kažem da sam ja sve što ćeš trebati...ostaviti nekoga koga voliš najteža je stvar...kad voliš nekog kako ja volim tebe...ne želim te ostaviti, trgam se iznutra, ali ja nikada neću biti ono što tebi treba...nikad ne bismo uspjeli...zato...volim te, ali...zbogom...

- 13:50 - Komentari (39) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.