Horror susjeda
Prekjučer, u utorak, dođem s posla sva kao premlaćena. Cijeli se dan nisam osjećala dobro. Nekakva zimica me tresla, a i prije par dana me počela napadati urtikarija, pa valjda sve povezano jedno s drugim.
Osjećala sam da će se stanje pogoršati iako sam se grčevito (u glavi) borila protiv te mogućnosti. Zašto? Jer sam prije šest godina prošla torturu kronične urtikarije, bezbroj testiranja (ne samo alergoloških) do biopsije tkiva, da bi na kraju dijagnoza bila: kronična urtikarija kojoj se ne može ustanoviti podrijetlo ni razlog. A savjet vrhunskog dermatologa: kako je došla, tako će i proći. Ne znači da se više nikad nakon toga ne će pojaviti. Prekrasno! I tako je i bilo. Nestalo i nije se više pojavljivalo. Više nisam izgledala kao „čudovište“. I, naravno, zaboravila sam na sve to do neki dan kad sam opet vidjela osip na sebi. No, nebitno…uglavnom stanje je došlo do toga da sam i injekciju u dupe dobila. I sad sam ok. Nadam se da neće više dolaziti…al opet…
I taj utorak zvoni meni netko na vratima u 19.40. Nikog u to vrijeme nisam očekivala, a nikad nemam običaj otvarati vrata nepozvanim i nenajavljenim gostima. Što mi je bilo taj put, ni sama ne znam. Otvorim i ono ženica od 60ak godina na vratima. Susjeda iz stana ispod. Da joj je fleka na zidu tamo gdje je meni kupaonica ili kuhinja. Ali to je već sve suho (ona za to do sad nije ni znala jer su podstanari bili) pa se nada da neće bit problema dalje. I ja ženu pristojno ponudim da uđe. I ona uđe. Koja greška! 
Pružim joj ruku i predstavim se. A ona se isto zove kao moja mama. I to je bio moj onako simpa komentar njoj: Ajme, pa vi se zovete kao moja mama.
Ona: Da, znate, ja vas prvi put vidim, ali znam da mi imamo puno zajedničkog.
E, tu mije postala scary. Sumnjiva čak. Pomislih, žena je neka vidovnjakuša ili nešto. Malo su mi se noge odsjekle.
I sjedne ona. Pitam hoće li što popit. A kaže ona: Rakijicu, ako imate jer me baš nešto želudac muči.
Naravno nisam imala rakije. Imam i pivo, i vina svih vrsta, i mineralnu (jako dobro za želudac!), i sok i cedevitu, ali rakiju ne. I nije ništa htjela piti.
I krenemo malo pričati, razgovor me stalno držao između straha, očaja, smijeha, podsmijeha… 
Ja: Pušite?
Ona: Ne.
Uzmem pepeljaru da ću zapaliti, a ona:
Nemojte ni vi. Znate tko vas tjera na to?
Ja u čudu gledam i ne vjerujem. I kažem ironično:
Da, moj organizam koji nije zapalio od jutros u 9. 
Ona: Ne. To vas „on“ tjera.
A malo prije toga smo počele razgovor o Bogu, vjeri, Isusu i slično.
Ja: A tko je „on“?
Ona: Zlo.
Nisam mogla vjerovati.
Ona: Probajte barem u korizmi odreći se cigareta. Nemojte sada zapaliti. Vi ste jači od toga.
Jebate, žena me sat i pol zadržala da ne zapalim. Ali sam spržila na živce.
Ona: Vaša bi majka sigurno htjela i voljela da vi idete svake nedjelje na misu.
Ja: Pa ona baš o tim stvarima više i ne brine. Ja na misu i u crkvu idem kad osjetim potrebu, a molim se isto tako. A ako je Boga, kako pričaju, svuda oko nas, čut će me kad se molim i na kauču, i u autu i na cesti. Ne moram za to ići na nedjeljne mise. Idem u crkvu prigodno.
Ona: A znate tko vas zadržava od slušanja Evanđelja? On. Zlo.
I meni se već lagano u glavi vrte razni filmovi. Nisam znala bi li se smijala ili plakala. Pet puta sam joj napomenula kako mi nije dobro. Kako imam temperaturu, ali nju to ne dira. Pa ne radi li ona grijeh kad bolesnu osobu zadržava, muči??? 
Ona: Ja sam, kad mi je muž umro prije sedam godina, spoznala kako su Isusova i Marijina ljubav sve. Sve. Ja ne živim za Ovaj svijet, znate. Nego za Onaj.
A mislim si ja, nije ni čudo. Pa sa 60 se već polako svi pakiraju za Onaj svijet. I sad bih ja na Ovome svijetu trebala živjeti za Onaj svijet? Pa u 21.stoljeću smo, a ne u srednjem vijeku kada su ljudi tako živjeli, a sve ostale su palili i bičevali. Došlo je renesansno doba ili preporod, kako ga zovu, i ljudi su upoznali hedonizam. Uživanje u ovozemaljskom. I stresem ja njoj to sve, ali malo blaže i kažem da na Ovom svijetu nastojim raditi sve kako bih jednom na Onome bila mirna. Što podrazumijeva da nikome ne činim zlo (barem ne namjerno) i slične gadosti.
Dalje, kad je ukratko (jer me sve ispitala) saznala kako sam se dotepla u Zagorje i kako sam živjela s dečkom (nevjenčano, naravno...u grijehu  ) kaže ona meni kako nevjenčani koji žive zajedno ne bi smjeli primati Tijelo Kristovo. E tu sam pukla:
A zašto onda svećenici vjenčavaju parove, ona u bijeloj haljini koja simbolizira nevinost, netaknutost s trbuhom do nosa? Pa takva ne bi smjela u crkvu ni primirisati po tim mjerilima.
E, ovdje se malo izgubila. Nije znala što reći. Što bi tek bilo da sam počela pričati o pedofiliji??? Sve što je rekla na to: Da. Imate pravo, mogla bi ona ipak doći možda u bež haljini.
Tu sam vidjela da je svaka diskusija suvišna. Zar je boja haljine bitna da simbolizira nečiju "čistoću" u okviru "crkvenih pravila"? Pa, jebote, nije poanta u haljini nego u tome što svećenici sami sebi skaču u usta nekim svojim postupcima. I to je jedino što sam joj pokušala dokazati tim primjerom. Ništa više, ništa manje. ali vidjeh da je suvišno. Pa sam odustala.
A ono što mi je potvrdilo moje dotadašnje uvjerenje u njezin uopće zdrav razum je rečenica:
Znate, vi biste puno bolji bili u nekom poslu u trgovini (mislila na sferu trgovine), ekonomiji.
Ja je zabezeknuto gledam i kažem:
Ja? Pa ja nikad nikome nisam nešto uspjela prodati, a ekonomija me zanima toliko koliko utječe na moj život. Ja volim svoj posao i u njemu uživam do bola.
Ona: A znate kako znam da biste u tome bili bolji?
Ja: Ne.
Ona: Jer smo mi s iste planete.
Jebate, kakvih ljudi sve ima. I to su mi još i susjedi! 
Nakon sat i pol piljenja, sjetila se da me možda zadržava pa di bi trebala ići, ali neka obavezno dođem na nedjeljne mise i da ćemo mi još popiti kavicu.
Aha, moš si misliti kako hoću! Zatvorila sam vrata, još uvijek u nevjerici što se zapravo zbivalo i shvatila: Kako volim svoj mir! I zaključila: Defintivno moja vrata ne će biti otvorena nenajavljenim gostima! 
|
online
