moderato_cantabile

subota, 28.02.2009.

Rekvijem tišine

Pokloni mi osmijeh…pokloni mi pogled…pokloni mi istinu koju toliko tražim…želim…zagrli me toplinom i ne daj da zora prebrzo svane…učini da noć traje…i traje…reci mi da je život jednostavan…uvjeri me da se ne trebam bojati…zatakni mi kosu iza uha i pritom se nasmij osmijehom dječaka koji se ne boji…osmijehom djeteta…odraslog, a opet zaigranog…dozvoli mojim riječima da putuju do tvog srca, dopusti mojem pogledu da otapa ledenjake, preskoči moje visoke zidove i dođi u moje carstvo…skladaj sa mnom rekvijem tišine…tišina koja govori više od tisuću riječi…pogledima koji prodiru, prstima koji se isprepliću, tijelima koja se dodiruju…rekvijem tišine…rekvijem ljubavi…

- 21:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.02.2009.

Govorili ste...rekli ste...hvala vam...

Govorili ste da vidite radost u mojim očima,
Rekli ste da vidite iskru u mojem osmijehu,
Rekli ste da osjećate toplinu u mojoj blizini,
Poželjeli ste nasloniti svoju umornu glavu na moje rame,
Rekli ste da je čvrsto…
Rekli ste da znam slušati,
Rekli ste da znam razumjeti,
Rekli ste da sam darovana blagošću,
Rekli ste da moj dodir briše vaše oluje,
Da vas moje krilo smiruje,
Rekli ste da je moj glas topao,
Rekli ste da su moje riječi iskrene…
Rekli ste…
Onda ste otišli gledati radost u drugim očima.
Gledati jaču iskru drugog osmijeha,
Osjećati toplinu u nečijoj drugoj blizini,
Poželjeli ste glavu nasloniti na drugo rame koje nije toliko jako,
Svili ste se pored nekog tko i ne zna slušati,
Kleknuli pored nekog tko baš i ne zna razumjeti,
Smiješili ste se licu kojem nedostaje blagosti
I čiji dodir, unatoč svemu, barem prividno briše vaše oluje…
Povjerovali ste riječima koje nisu iskrene
I glavu stavili u krilo koje to i ne zaslužuje…
Pa, hvala vam svima,
što ste u meni prepoznavali anđeosko biće…barem na trenutak
hvala vam, što ste znali prepoznati iskrenost,
hvala vam što ste znali prepoznati toplinu,
hvala vam što ste njegovali moju blagost,
hvala vam na smijehu i sretnim danima,
hvala vam na svakoj suzi i tužnim danima,
ali ja nisam nadnaravno biće, nego samo čovjek…
samo žena…
hvala vam za vaše izbore…za vaše odluke…

- 16:22 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 25.02.2009.

U potrazi za savršenom ljubavi...

Priča o Dvije boginje

„U svakome od nas, kaže priča, nalaze se njih dvije, boginja mudrosti i boginja bogatstva. Obje žele našu ljubav i našu pozornost. Također i mi želimo njihovu ljubav i pozornost. Kako to postići?
Onima koji žele bogatstvo, savjetuje se da se u potpunosti okrenu boginji mudrosti. Zašto? Zato jer će boginja bogatstva tada postati ljubomorna i željet će ponovno privući našu pozornost k sebi.
Zbog toga će nas obasipati svojim darovima, ispunjavati naše želje i, jednom riječju sve da bi nas privukla. Pratit će nas u svim našim pothvatima i neće nas nikada napuštati. A to je ono što želimo, zar ne?

...onaj tko želi živjeti u obilju, mora ponajprije potražiti znanje i mudrost.“

kad je ova priča ispričana djetetu, dobila je novu unutarnju dimenziju, dodatnu dubinu.

To dijete je pitalo: „Nije li se onda ispravno, ako želimo mudrost, okrenuti u potpunosti boginji bogatstva? Tako bi boginja mudrosti postla ljubomorna i podarila nas svojim darovima!

Zbunjujuće pitanje, zar ne? Ali dijete je dobilo odgovor:

Boginja mudrosti nije ljubomorna! Ona jednostavno ne razmišlja na taj način. Njena ljubav je drugačija od ljubavi boginje bogatstva!“

Boginja bogatstva utjelovljuje ljubav kakvu poznaje većina ljudi. To je površinska ljubav koja se zasniva na ispunjenju želja. Zbog toga je ona posesivna i ljubomorna. Ako se okrenemo k njoj, ona će nas nagraditi za to. Ali, ne zadugo! Ako vidi da smo potpuno u njenoj vlasti, polako će nas napuštati.
Budući da nas „ima“, više se neće truditi oko nas. Poklanjat će pažnju nekome drugom. Čak će nas, pomalo zlobno, iskušavati nanoseći nam gubitke. Kad se, razočarani počnemo okretati od nje, ponovno će nas privući, možda optužbama da je ne volimo i ponuditi sve što želimo. Naša će nas pohlepa ponovno privući k njoj i sve će početi ispočetka.
Upravo tako se događa običnim ljubavima. Onog trenutka kad pomislite da je sve gotovo – da „imate“ ljubav – onog trenutka ste pali u ponor.

Na žalost, institucija braka jako pridonosi ovakovom raspletu stvari jer mnogi misle da je vjenčanjem sve završilo. Nije tako. I dobro je da nije...

Ova priča predstavlja izvrstan i djelotvoran naputak za stvaranje sreće (a to znači i života u obilju), ali jednako tako opisuje razliku između ljubavi kakvu poznajemo na površinskoj razini te ljubavi kojoj težimo.

Zamijetite da i u savršenoj ljubavi postoje trenutci patnje. I Ona ponekad odlazi. Iako je to dio njezine igre i u konačnici također dio savršenstva, ljubavnik se mora pripremiti na trenutke čežnje, boli i patnje koja nije uvijek samo slatka.

U tim će trenucima mnogi pomisliti kako im je bilo bolje dok nisu znali za Nju. U trenutcima krize, čovjeku nedostaju na izgled bezbrižni trenuci nesvjesnog postojanja bez traganja. Ali, jednom, kad se okusi slatkoća savršene ljubavi, više se ne može natrag. Dakle, tragatelji za savršenom ljubavi nisu uvijek blagoslovljeni.

Ali, kao što kaže jedna mudra izreka – brodovi su sigurni u luci, ali to nije razlog zašto se brodovi grade!

Jednom sam pitala Prvog zar nije nikad ljubomoran? Dobila sam razuman i logičan odgovor: "Čemu da budem ljubomoran? Ako netko želi otići, nitko ga u tome neće spriječiti." I to je istina. No, ako nitko nikad ništa ne učini, neka onda druge niti ne traži – iz moje perspektive to izgleda ovako: uzeti, a ne dati, biti jednostavno tu kao promatrač je pomalo sebično, radije tada priznajte da ustvari ništa ni ne želite!
Zato sam svojevremeno i otišla od Prvog...On tada nije želio ništa! A ja sam željela puno...

- 22:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Što ostaje NAKON ljubavi?

Baš sam jučer s frendicom razglabala o nekim ljubavnim usponima i padovima...mojim...njezinim...općenito...
I o svemu onome što ostane nakon nečega? Zapravo, nismo do nekiih pametnih zaključaka došle iako mi se isprva činilo to zgodnom temom za još jedno moje postovsko promišljanje. Ono što smo zaključile je da najčešće ostaje gorčina, unatoč tome što bismo željeli da ostane okus šećera. A zašto je tome tako? Zašto ostaje gorčina nakon nečeg što je imalo okus šećera? Je li samo potrebno vrijeme pa da se sjećamo i pamtimo samo sretne dane? Baš onako kako Gabi pjeva: Pamtim samo sretne dane...
Nemam pojma. A koliko onda vremena treba proći?
Koliko vremena treba proći
A da u pahuljama snijega tvoj dodir ne osjetim?
Koliko vremena treba proći
A da u svakoj kapi kiše tvoj poljubac ne osjetim?
Koliko vremena treba proći
A da u zvjezdanom nebu tvoje oči ne vidim kako me nasmijano prate?
Koliko vremena treba proći
A da u naletu vjetra tvoj dah ne prepoznam?
Koliko vremena treba proći
A da u ljubavnom paru, koji na klupi sjedi, nas ne prepoznam?
Koliko vremena treba proći
A da u cvrkutu ptica
Tvoj smijeh ne čujem?
Koliko šetnji treba odšetati
A da te pod rukom ne osjetim?
Koliko vremena treba proći
A da dok pjesmu ljubavnu čitam na te ne pomislim?
Reci mi,
Koliko vremena treba proći da te zaboravim?


Dakle, potrebno je samo vrijeme...Ali, koliko vremena??? I što zapravo ostaje NAKON...???
Koliko vremena je potrebno - to ne znam...A što ostaje NAKON, mislim da je Arsen i opet savršeno rekao...jednostavno...neponovljivo...
pjeva Poslije ljubavi...
ostaju telefonski brojevi koji blijede

Poslije ljubavi
ostaju čaše sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima


Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini
Poslije ljubavi
ostaje stol u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima

Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6

Poslije ljubavi
ostaje rečenica – dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj


Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,

spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.

Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"

Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.


Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,

taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.

Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.

Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.

Poslije ljubavi
ne ostaje ništa . . .

- 13:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 24.02.2009.

U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

Naslov knjige Krešimira Pintarića. Knjiga koja me, valjda, od svih rođendanskih poklona oduševila najviše. Toliko da sam nakon subotnje fešte, koja je završila u 4 ujutro, sve onako lagano pripita, prije spavanja je uzela u ruke i krenula čitati…ali ipak me umor (ili vino? zubo) svladao nakon tri pročitane stranice… tuzan
Naime, u petak, baš kada sam mislila da su moji klinci dosegli vrhunac iznenađenja za Valentinovo, šokirali su me već od ranog jutra. Opet moj razred (kao i onaj petak prije Valentinova), prvi sat. Moj roćkas. S frendicom sam ritualno popila prvu kavu prije nastave, u krčmi kraj škole. I moji su bili tamo. Njih četvorica. Krčma krcata već od ranog jutra. I oni se ustaju i čestitaju mi pred svima. Kasnije kasne na moj sat…i upadaju…s buketićem cvijeća, finim parfemićem i bombonijerom…i pjevaju (svi):
Uzmi sva sanjarenja
sakrij se od starenja
modre kiše,ruže sve,
sve na svijetu tvoje je
Sretan ti rođendan, sretan rođendan, sretan ti rođendan
Sretan ti rođendan, sretan rođendan, sretan ti rođendan

cerekcerekcerek
Naravno da su me rasplakali…ostavili u šoku i bez teksta…još jednom predivni!

Ovo je, zapravo bio tek uvod u jedan krasan…prekrasan vikend…

- 09:39 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.02.2009.

Idealan muškarac

Ponukana nekim komentarima dragog mi komentatora, i naravno nakon dužeg promišljanja, a tome ide u prilog i skorašnji važan mi datum u životu, pozabavila sam se razmišljanjem o idealnom muškarcu za modernu ženu…idealnom muškarcu za…mene?
Mislim da sam o takvom muškarcu zapravo i pisala u postu Retrospektiva
. Ali, očigledno, mom čitatelju, to nije bilo dovoljno. Naime, tamo je zaključak bio samo da si želim frajera koji se ne boji.
Ali sada, nakon razmišljanja o tom idealnom, do kakvog zaključka dolazim? Mogu ja pisati tu o svakojakim karakteristikama istog, ali koliko takav uistinu postoji???
Pa, evo:
Nekada su in bili macho tipovi, pa su došli u modu više oni papkasti, a sada smo (sam) postale malo zahtjevnije pa tražimo kombinaciju svega. To bi bilo nešto kao „macho papak“?
Naravno, ovo papak ne odnosi se ni na što ružno…to je u muškoj spiki izraz za muškarca koji se ne boji pokazati svoje emocije!
Ali, u tom nekom odabiru idealnog muškarca, ja zaista nemam neko univerzalno mjerilo. Barem kad je u pitanju fizički izgled. Ne tako davno, rekla bih da i ne gledam frajere ispod 190 cm. I tako je i bilo. Ali, dogodilo se da mi je glavom zavrtio frajer koji po mojim visinskim mjerilima ne ulazi ni u najuži izbor. Pa onda sva teorija pada u vodu.
Pa kakav onda treba biti?
Vrlo jednostavno smokin:
On mora znati biti macho s dozom „papka“.
On psuje, ali ostaje i dalje vitez s mačem u ruci koji se bori za svoju princezu.
On zna da u birc on ulazi prvi i pridrži nam vrata dok mi uđemo i da iz birca odlazi do vrata, otvara ih, pridrži i mi izlazimo prve, a on za nama. Ali ne pretjeruje s pridržavanjem kaputa i stolca (osim ako smo u pedesetima).
Drži do sebe, ali ne provodi pet sati u teretani gledajući zaljubljeno u svoje novostvoreno tijelo.
Nije mu problem imati i mali trbuščić…jer ga zna nositi.
Ima, u početku, onaj zločesti zavodljivi pogled kojim gleda samo nas, a kad smo otopljene, taj se pogled pretvara u najmekši, najtopliji pogled na svijetu…u njegovim se očima osjećamo najsigurnijima na svijetu jer vidimo da nam kaže: Uvijek ću biti tu i zaštiti te od svega.
On ne razmišlja tri sata o tome što će obući i nije mu problem staviti na sebe i nemarkiranu majicu.
On pije pivo i jede ćevape. Ali nisu mu nepoznati i fini restorani.
Ne okreće se za svakom plavušom…
On je elokventan i zna da Michelangelo nije pisac, a da njegova Zora nije roman.
Život mu se ne sastoji u neprestanoj utrci za poslom i novcem, nego zna zastati i potražiti (a i naći) i onu duhovnu stranu života, prepoznati ljepotu u malim stvarima.
Kad kaže: Nazvat ću te!, on zaista nazove.
On IMA muške prijatelje! Ima škvadru! Ima ekipu! (ne samo ženske prijateljice)
On zna da i mi imamo potrebu otići s curama van, ali i da smo u životu stekle i pokojeg muškog prijatelja i da je to zaista samo prijatelj.
Kad kaže: Ona je samo prijateljica; onda to zaista tako i misli.
Nije ljubomoran, ali se zabrine kad nas predugo nema.
On će nas, kad imamo PMS i kad smo baš nekako tužne, mazne i plačljive, razumjeti, zagrliti i neće previše pitati.
On obavi „muške“ kućne poslove kad kaže da će ih obaviti. Ali zna obaviti i ženske (onda kad smo bolesne pa ih napravi)
Ujutro se ne zaboravi probuditi sa smiješkom, zagrliti nas prije ustajanja i cmoknuti u čelo.
On ne pobjegne na prvi znak naših emocija.
Ima riješenu svoju prošlost i živi u sadašnjosti za budućnost.
Sjeti se pokloniti ružu za nerođendan, nevalentinovo i slične neblagdane.

I, da, ako ste mislili da ću preskočiti fizički izgled…prevarili ste se…
Pa tko ne voli vidjeti dobre muške noge, dobro okruglo dupe, elegantne prste, snažne ruke za koje odmah vidimo da kad nas zagrle da ćemo biti sigurne, opasan izgled od kojeg drugi „zaziru“, ali mi znamo da je ispod svega pamuk! cerek
Kako vi postavljate standarde, tako i mi očekujemo isto.

Ali, opet, sve ovo nabrojeno ne garantira jednu bitnu stvar u cijelom odnosu – dobar seks. Kao što ni dobar seks ne garantira idealnog muškarca. rolleyes
I gdje smo opet??? rolleyes
Mislim da kod onog – sve zavisi tko se s čime može pomiriti ukoliko izostane koji od elemenata. Idealan muškarac bez dobrog seksa ili dobar seks bez idealnog muškarca??? nut
Dilema, ha?
naughty

Nekako što sam starija, sve sam manje spremna pomiriti se s izostankom bilo kojeg od elemenata... wave

- 17:49 - Komentari (42) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.02.2009.

Njemu baš i nije stalo...

He doesn't care if he breaks your heart,
But I do;
He doesn't care if you fall apart,
But I do

Oh, don't throw your love away
On someone who doesn't deserve it;
If you belonged to me I'd love you more each day
I'd take you and make you believe what I say
(B. Manillow)


Da, naslov sam „posudila“ iz famozne istoimene knjige koju definitivno nisam pročitala (još! cerekcerek), ali treba li je zapravo pročitati ili samo biti hrabar i sebi priznati okrutnu činjenicu da radije zabijamo glavu u pijesak kao nojevi, nego da si na glas kažemo: Njemu baš i nije stalo!
Mislim, vrlo se jasno prepoznaje muškarac kojemu je stalo. Pa primjeri su svuda oko nas.
Kad mu je stalo, čekat će koliko treba, ne pitajući se koliko vremena čeka.
Kad mu je stalo, napravit će sve ono što se drugima čini neshvatljivo, nerazumno.
Kad mu je stalo, zvat će.
Kad mu je stalo, osmijeh mu neće silaziti s lica.
Kad mu je stalo, neće na raznim portalima s virtualnim prijateljicama pričati o svojim problemima, nego će pričati s nama (ili s frednovima iz RL).
Kad mu je stalo, ništa, ali baš ništa mu neće biti problem napraviti. Nikada neće biti prezauzet, preumoran i kakav sve ne pre- … Čak i kad ONA to ne zna uzvratiti. Čak i kad se ona poigrava. Čak i kad ona nije sve ono što mi jesmo – dobra, pažljiva, smirena, lijepa/ružna, zabavna, sređena, normalna…
Kad ne nazove, mi kažemo: Ima previše posla, prezauzet je. Ne stigne još i na to misliti.
Ona kaže: Ko ga jebe, kad se ne sjeti ni nazvati me! Nema opravdanja!
Kad mu se „dogodi“ seks s drugom, mi kažemo: Ah, ta kučka! Zavela ga je!
Ona kaže: Konjina!
Kad mu se mota po glavi ugodna kavica s „kolegicom s posla“, mi kažemo: On ima toliko problema. Proći će ga!
Ona kaže: Nemam živaca za njegove depre! Odoh van! (s kolegom s posla)

I ONE su u pravu.
Nema opravdanja za to da ne nazove. Nema opravdanja za to da „slučajno“ skine gaće i „slučajno“ se poseksa s drugom.

Ali, mi ne odustajemo biti nojevi. Zašto? Zbog čega? headbang
Razmišljajući o tome u posljednje vrijeme, došla sam do zaključka da, što god da napravimo, koliko god da smo prema njima divne, krasne, pažljive, ako njemu jednostavno baš i nije stalo, možemo i dalje glavu zabijati u pijesak i tako si lijepo sjebati ostatak života jer će nam u pijesku ponestajati zraka, ili možemo izvući glavu iz pijeska, možda pustiti koju suzu, ali udahnuti svježi zrak, početi disati i reći: Njemu baš i nije stalo…Ali, nekome drugome jest! cerek

- 12:21 - Komentari (42) - Isprintaj - #

petak, 13.02.2009.

Moj lipi anđele

Danas sam, po ne znam koji put, shvatila zašto volim svoj posao. I zašto ga nikad ne bih mijenjala…barem ne sada (dakle, nikad ne reci nikad).
Dan je počeo kao i svaki drugi. Rano ustajanje, žurno spremanje da s frendicom stignem na prvu jutarnju kavu u obližnjoj krčmi kraj Škole i da to sve obavimo prije posla. Još mi je na pamet palo: petak 13.! Predivno! Kud ljepše?!
I sjetih se da nisam otkazala aranžman za Valentinovo, napravljen očito puno, puno prerano…prije svega…darak iznenađenja za njega i mene. Jebiga, nas više nema, a aranžman je ostao jer ja posljednje vrijeme nisam bila sposobna misliti na otkazivanje. I onda mislim: Pa kad ću to izvesti? (jer, realno, lova mi sad treba vraški, ipak sam ispljunula 3000kn za moju, kako ju je Drugi čovjek nazvao, plavu pticu sretan) I kako da možda izvučem pare natrag ili bar prepolovim aranžman pa lijepo odem sama uživati na masažu, bazene (koje, btw, mrzim iz dna duše…ali ovo, doduše, nisu bazeni u mojoj blizini, pa su možda drukčiji?) i sve što sam uzela. Srećom, puno je ljudi koji su na ovaj ili onaj način povezani s tim mjestom pa mi je kolega doktor pomogao otkazati sve to nakon što je čuo moju srcedrapateljnu priču. zubo
Tako da do 11 sati sve je bilo riješeno, a nakon posla išla sam po izvratak love, ali ipak ne u cjelosti, ali veći dio. thumbup

A u školi…
Organizirala se kratka predstava za „klince“ povodom Valentinova (muzika, srcolovka, malo recitacije…sve skupa 40ak minuta zabave i smijeha). Malo mi je bilo sick od toga, al ne smijem ništa pričati jer sam i ja podlegla najkomercijaliziranijem danu u godini. headbang
Ali moja dječica, moji četvrtaši poklonili su mi nešto najljepše…ono zbog čega sam tisućiti put rekla: Volim ovaj posao!
Ušla sam u razred, a oni svi tiho za mnom. Nitko ništa ne priča. Vrlo čudno za njih, jer čim me vide počnu mi skakati po glavi. Ulaze u razred, sjedaju na svoja mjesta…vidim im lica, oči – nešto spremaju. Pakleno! rolleyes
I onda je počelo…dok sam zapisivala one kojih nije bilo (a falio je samo jedan!), ušao je u razred i on…s cvijećem i ogromnim dječačkim osmijehom na licu, a ostali su gromoglasno zapljeskali. I počeo je svoju recitaciju:
Razrednice, ovo je za Vas. U ime cijelog razreda, za Valentinovo!
Moj osmijeh je zasjao na licu, s malo suza u očima…zbog te geste…njihove topline…svega… ali, tu nije bio kraj. Nastavio je dalje:
Bili ste nam stvarno super svih ovih godina. Na maturalcu i više, puno više od očekivanog, a još nam je malo vremena ostalo, a znate kak' se veli: prvi se pamte!

I tu sam se raspala. Moj su prvi razred koji sam izgurala od prvog do četvrtog razreda. Svašta smo prošli (i proći ćemo još do kraja) skupa.
Ali, ni ovo nije bio kraj. Malac je otišao do svojeg mjesta u zadnjoj klupi, izvukao gitaru (koju je u dosluhu s domarom u razred odnio prije nego sam ja došla (kako ništa ne bih vidjela).
I onda je krenulo…pjesma kojom su me taknuli do najvećih dubina moje duše i srca…a nisu znali što mi ta pjesma znači…oni su pjevali onako, prema onome što osjećaju i prema onome što JA njima značim.
pjeva Moj lipi anđele


Dok je njih 27 pjevalo (a izgleda da su se i pripremali jer su bili kao jedan glas), ja nisam mogla suspregnuti suze…što radosnice, što one druge...malo su izmijenili refren, pa otpjevali:
Naš lipi anđele, pogledaj u nas
Ako te tužnu jutrom probude, mi čuvamo osmijeh za tebe.
Naš lipi anđele, pogledaj u nas
Kad smo se tužni jutrom budili,
Tvoj osmijeh za nas smo vidjeli.

Dotukli su me do dna…
I dali mi do znanja što im, očito, značim (jer smo kasnije cijeli sat proveli u pričanju o tome) i kako se osjećaju zbog skorog rastanka…iskreno, znala sam da smo se na maturalcu i nakon toga svi zbližili, ali ono što sam čula…zaista, ni u svojim najljepšim snovima nisam očekivala.
Dobila sam prvi poklon za Valentinovo, vjerojatno i jedini, ali zasigurno NAJLJEPŠI!
cerek

- 15:43 - Komentari (39) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.02.2009.

ŽENSKA PRIČA

(za sve moje cure thumbup...a i dečki mogu čitati cerek)

pjeva Girls just wanna have fun!

Ukoliko se želite riješiti problema u životu, najjednostavniji način je da promijenite stil odijevanja.

Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale do koljena. Izgledala sam poput intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru.
Uglavnom, moje je lice odavalo osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto i pet godina.
Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana u savjet „Doma i škole“ jer netko poput mene s king size torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteža uvijek zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu slamu o tome što bi trebalo promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije koktele na obali mora.

S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste i raste.
U nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne alatke, pipe, kistovi, „uradi sam“ literatura, lončanice s cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domaćica iz provincije.

Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost.

Što se tiče suknje, ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug.
Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim smjerovima, pa se širilo.

Kako je duša također bila dobrostiva, počela je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice. Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i zafrige, umake i sosove, roštilje i ćušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i pudinge, palačinke i kolače, torte i sladolede.

Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku peraja da bih mogla što radosnije plivati svojim životom.

U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojčicama, vjenčana kuma vlastitoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nekretnina i ćuza.

Jednoga dana, razgledavajući na rasprodaji opet poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula me, bolje rečeno, šljagnula me Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao:
„Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od 10 cm2 u tlocrtu, spalit ću te na lomači.“

Tras! Pljuv! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba.

Život je zapravo jednostavan.

Trube su zatrubjele, more se otvorilo.

Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila sasvim promijeniti stil života.

Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke; zatim pedesetlitarske lončuge i tave čiji obujam je bio dovoljan da četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smočnicu sam u navali energije tri sata pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i nemišljenje.
Sve sam to obavila prije nego su se najdraži vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, šiljastim petama i dva svijetloplava kostimića, broj premala, u kojima sam jedva mogla disati.

Znala sam da će nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokoličare i jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera.
Odjednom sam razmišljala o tome kako disati, a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeći križanje dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka nesigurnosti i spretnosti.
U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu, a u torbici najmanji novčanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruž.

Izbacila sam fotografije djece, muža, psa, četverolisne djeteline, plastičnog praščića i članske iskaznice kojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da letim.

S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas počnu više cijeniti.

Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikad me više nisu zapitala da im posuđujem lektirne naslove u knjižnici.
Muž me počeo izvoditi na ručkove jer se asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam počela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ružičaste natikače s perje čija je peta svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu.

Ako razvijete krhkost, sve probleme će početi rješavati netko drugi.
Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste i trasira željezničke pruge i pretvorila se u Trnoružicu.
Kakav odmor! Kava bajka!

Još sam i zacementirala nokte na prste, dovoljno dugačke da i izgledaju seksi i ništa više ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu i na sastancima uredništva biblioteke „Razdor“ počeli su me gledati s uvažavanjem.
Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam.

Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i čini mi se da sam pronašla SEBE.

Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog: "Govorio sam ti oduvijek da je život je-dno-sta-van. To znaju i Forrest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki. Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku.
Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek možeš biti još slobodnija i još, još sretnija."



(Nagradni natječaj: Priča; autor: Sanja Pilić)

- 20:49 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 11.02.2009.

Svim onima...a na kraju i meni samoj...

Svima koji su se u nekom trenutku izgubili na putu do mene,
Svima koji su na polovici puta zastali,
Svima koji su tim putem išli do kraja i na neki način ostali,
Svima koji su nacrtali suzu u mom oku,
Svima koji su uzeli gumicu za brisanje i nacrtali osmijeh…


May the road rise up to meet you,
May the wind be always at your back,
May the sun shine warm upon your face,
May the rain fall soft upon your field,
And untill we meet again,
May God hold you in the palm of His hand.

(A Celtic blessing)


pjeva
Trešnja
A za trešnju i ovo:
pjeva Sad te se samo rijetko sjetim

pjeva
moderato cantabile

pjeva
malo sarajevske nostalgije

A onda, na kraju, poklanjam i sebi nešto…jer ipak, sebe ne smijem zaboraviti
smijeh

sve ono što znaš o meni...

- 12:29 - Komentari (63) - Isprintaj - #

utorak, 10.02.2009.

Mojim najdražima

1. Muškarci su kao... LAKSATIV ... izvuku sva sranja iz tebe!zubo
2. Muškarci su kao... BANANE ...što su stariji, to su mekši!belj
3. Muškarci su kao... VRIJEME ...ništa se ne može učiniti da se promijene!eek
4. Muškarci su kao... BLENDERI ...potreban ti je jedan, ali nisi baš sigurna zašto!rolleyes
5. Muškarci su kao... REKLAME ...ne vjeruješ ni jednoj jedinoj riječi!laze
6. Muškarci su kao... KOKICE... zadovolje te, ali samo na kratko!smokin
7. Muškarci su kao... MASKARA ...iščeznu na prvi znak emocija!yes
8. Muškarci su kao... SNIJEG ...nikada ne znaš kada će se pojaviti, koliko centimetara da očekuješ i koliko će trajati!roflroflrofl
9. Muškarci su kao ... ČOKOLADICE ...slatki, glatki i kreću pravo ka vašim usnama!smijeh
10. Muškarci su kao... OUTLETI ... odjeća im je uvijek spala na pola!cool
11. Muškarci su kao... VLADINE ODLUKE ...treba im suviše duuuugo da sazriju!naughty
12. Muškarci su kao ... LAMPICA NA PRIVJESKU ZA KLJUČEVE... zanimljivo izgleda, ali ne obasjava puno!naughty
13. Muškarci su kao... PARKING MJESTA ...sva dobra su zauzeta, a ostala su samo ona za invalide!smijeh

- 19:13 - Komentari (49) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2009.

Kad te krene, krene te...

Već neko vrijeme u glavi radim retrospekciju raznih događanja u svom životu. I koliko god je tu bilo dobrih stvari, poglavito zadnje dvije godine, stalno mi se čini, da taman kad se pokaže tračak svjetla, "netko" se dobro pobrine da navuče oblake.
Odnosno, kad te krene, krene te...na svim poljima...
Eto, danas sam (upravo sada) trebala biti na ugodnoj kavi...smijati se...pa i na nekakvom ručkiću...prije toga obaviti neke "sitnice"...a večer, što donese, donese...
Uglavnom, dan je trebao biti možda skoro pa savršen. ALI...naravno...uvijek taj ali...
Lijepo sam se spremila, "srihtala", šminkica, oblekica...sve po špagici...sjela u svog limenog ljubimca i fijuuu pravac metropole.
Vrijeme je bilo šugavo, ali ne i moje raspoloženje. Cijelim putem usputno dogovaranje onog što je trebalo uslijediti...i još prije svega, kavica sa sestričnom...
Ali, eto mene na silasku s autoceste na Buzinu...a moj limeni ljubimac odluči se pogasiti...odluči prozvoditi neandertalske zvukove...kao da umire...izdiše...i da, izdahnuo je...na samom semaforu...
Prva reakcija: Panika!!!!
Druga reakcija, tj. pomisao: Super! Stvarno se netko negdje gore brine da te ne krene...ili bar da te ne krene dobro...Doslovno mi je došlo da izađem iz auta i da vrištim!!!
I jesam, ali ne na cesti, nego u slušalicu moba...
Ali kad sam vidjela da ništa ne mogu, da naši "kavaliri" sa svojim dragim suputnicama samo prolaze mimo mene upućujući pogled sažaljenja, a ja bi im najradije glavu zavrnula (jer koji me k***c gledaš, ako ne misliš izaći i pomoći?), pribrala sam se i nazvala prva dva broja iza kojih su osobe za koje znam da mi na ovaj ili onaj način mogu pomoći...jedna stručno, druga isto, iako ne na isti način...
I Prvi se javi...kaže da dolazi za 5 minuta...drugo, iskreno, nisam ni očekivala od njega.
Drugi se ne javlja...ni na jedan poziva...ni na jednu poruku...Vjerojatno je zauzet...jer bi se sigurno javio...rekao je da uvijek mogu zatražiti pomoć onda kad znam da bi mi u čemu mogao pomoći...
I stane u tom trenutku i čovjek iste registracije kao moja...nudi pomoć...kaže: Vidim žena u nevolji...a iz moga kraja...pa da vidimo, kaj ima?
I on kao nestručnjak, ocijeni da je auto u banani.
Dođe Prvi, pogleda...ne može nažalost pomoći da mi auto osposobi za vožnju, ali procjena kvara je cca 4000kn.
U međuvremenu otkažem ugodno druženje koje je i dalje htjelo da se realizira...nasmijava i razvedrava moj kišni dan...ali nažalost, sada ništa ne pomaže...
Prvi mi organizira i šlep do doma...u pola cijene od prave...
Pokušavam organizirati u međuvremenu i servis...u blizini gdje živim...preporučen već davno prije od strane Drugog...ali ni servis se ne javlja...ta je linija valjda cijela zauzeta...valjda s radnim tjednom će i to se pokrenuti...
Ali na kavi, dok smo čekali šlep, Prvi me iznenadi ponudom...naime, bez auta, doći do posla meni je užasno komplicirano...ne zbog udaljenosti, nego zbog slabog javnog prijevoza...
I Prvi kaže: Budem ja danas kad završim došao po tebe u ------------, odvest ću te k meni, budeš uzela auto od moje stare pa budeš imala auto dok tvoj ne bude gotov jer nemreš bit bez auta gore.

Moj šok (naravno pozitivni) nije imao kraja...tome se uistinu nisam nadala...
Jednom mi je netko rekao: Riječi su kao gomile ljudi, samo treba poznavati prave!!!
Ja bih rekla da se ovdje uistinu to takvim pokazalo...treba znati prave riječi, a još više i prave ljude...u pravom trenutku...

Moj ugodni dan, koliko god neugodan bio, očigledno se neće neugodno završiti jer dogovor od popodne se samo prebacio za kasnu, kasnu večer... rolleyes
Sve je, izgleda, prilagođeno meni...pa kad sve sagledam, i nije možda sve toliko crno...tko zna, možda se moj kišni dan još i prije ponoći osunča cerek

- 17:05 - Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 06.02.2009.

All I wanna do is...

Ležali smo noćas…na mojim plavim plahtama.
Zaogrnuti tamom, obavijeni samo zvukom koji je dopirao s radija (Please, please understand; I'm in love with another man…All I wanna do is make a love to you…)…I da…probudio je ženu u meni…nekoliko puta…
Pojavio se na mojim vratima…niotkuda..nepozvan…čak nepoželjan sada…nije ništa pitao…nije ništa pričao…došao je samo s osmijehom…stavio je prst na moje usne dajući mi do znanja da „nemam pravo glasa“…svidjela mi se njegova odlučnost…iako, sada mi i nije pasalo, ali čekala sam ovaj trenutak već dugo…predugo…sanjala o njemu…
Zatvorio je vrata za sobom…primio me oko struka…drugu je ruku naslonio na vrata ugradnog ormara na mojem hodniku…pritisnuo me nježno,ali odlučno…krenuo je ljubiti moje lice…kao da ga nikada prije nije ljubio…zataknuo je moju kosu iza lijevog uha…svojim toplim dahom nježno prelazio po mojem uhu…a onda i svojim mekim usnama…bile su poput dodira najfinijeg kašmira…mekane…tople…njegova koža nije bila mekana…mirisala je na kožu zrelog, pravog muškarca…muškarca koji zna što želi…miris koji još nisam zaboravila…njegova brada koju je tog jutra zaboravio obrijati, lagano je grebla moju kožu što me još više uzbuđivalo jer nije to činio grubo…znao je mjeru za sve…znao je već što volim…
Mislila sam da će to biti noć želje…noć neutažive strasti…naglosti…ali ne…
Prevarila sam se…i opet sam se iznenadila…
Ljubio je dugo moje lice…moje usne…utiskivao duge poljupce spuštavši se niz moj vrat mrseći moju kosu…koža mi se ježila od njegovih dodira…moje su usne na svaki njegov poljubac uzvraćale trima…na svaki njegov dodir, odgovarala sam pozivom: Ljubi me…tako…ljubi me…još…Primajući njegovu glavu i utiskujući je prema svojim grudima koje su bile željne njegovih poljubaca…njegovog toplog jezika…njegovih mekih, nježnih, ali i odmjereno grubih dodira…
Otkopčao je cif moje trenirke (ipak, nisam ga očekivala…i ne, nisam bila pripremljena…ni na što)…ljubio je kanalić među mojim grudima…smješkao se…
Polako me ulovio oko struka, desnu ruku polako spustio prema mojoj guzi i ne prestajući ljubiti moj vrat…usne…obraz…uho…odveo me do moje sobe…posjeo me na krevet…kleknuo preda me…skinuo moju trenirku…ljubio moje grudi…ramena…trbuh…spuštajući se prema bedrima…i kada sam mislila da više neće moći stati…stao je…okrenuo me na trbuh…i ljubo moj vrat…spuštajući svoje usne na moja leđa..niz moju kičmu dok je osjećao kako se ježim pod njegovim poljupcima…prstom je počeo ispisivati moje ime na mojim leđima…počeo je crtati…oblake…rijeku…travu…pisati svoje ime…prateći svaki potez i poljupcem…spustio se prema mojoj guzi…
Nisam mogla više izdržati biti „pasivna“…nisam više mogla čekati…htjela sam ga za sebe…iako imala sam ga za sebe te večeri…znala sam da ću ga imati te noći…svakim pokretom činio je da se osjetim poželjnom…da se osjećam ženom…ženu je i dobio…
Okrenula sam se prema njemu…pohlepno sam ljubila njegove usne…njegove ruke…htjela sam usnama proći svaki milimetar njegova tijela…i prolazila sam…naša su se tijela spajala…polako su postajala jedno…
Raširio je moje noge…milujući moja bedra s unutrašnje, najosjetljivije strane…prema pregibu koljena…dok sam izvijala kičmu od ugode pod svakim njegovim dodirom…obujmila sam ga nogama…a onda…ono prvo stapanje…lagano…polako…najljepše od svega…nimalo nespretno…nezaboravno…na trenutak se zadržao…a onda…
Noćas je probudio ženu u meni…nekoliko puta…onako kako sam oduvijek sanjala…kako sam oduvijek željela…s njim…

- 18:16 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.02.2009.

Rekvijem za snove...

Sinoć, negdje malo prije ponoći, otišla se tuširati…nakon napornoga dana, godio je topli tuš…topla voda slijevala se niz njezino lice…kapi su klizile lagano niz njezin vrat, prema njenim grudima…na trenutak je zaboravila da je sama…da nema nikoga…uzela je pjenu, nasapunala se i rukama lagano klizila od vrata, niže prema grudima koje su postajale sve napetije…tvrđe…zamišljala je ruke, ruke stranca kako je miluju…njegovo tijelo kako joj prilazi s leđa…čvrsto se privijao uz nju…uzima spužvu i nježno joj masira leđa…lijevom joj rukom podiže kosu…osjeća njegov topli dah na svom vratu…osjeća njegove mokre, tople usne kako se priljubljuju lagano na njezin vrat…ježi se od njegovog poljupca…ježi se od ugode…on to osjeća…zna…i ne prestaje…podigao je njezine ruke…visoko iznad glave…zabacio ih iza svojeg vrata…izvila se unatrag prema njemu, a njezine bradavice bile su toliko tvrde, ispupčene…pozivale su ga da ih ljubi…da ih dira…da miluje njezine grudi…rukama se spuštao niz njezine ruke…sasvim lagano…na najosjetljivijem dijelu ruke…unutarnjem…nježnom dijelu…malo ju je zagolicao, a onda, kao da se igra s njome, lagano jezikom dotaknuo njezino uho…osjećala je kao da joj se kosa ježi od zadovoljstva koje je on pružao svojim poljupcima…prsti su mu klizili prema njezinim bokovima…pa naprijed prema njezinim grudima...izvijala se pod njegovim prstima…lagano uzdisala…lagano smješkala…spustila je svoje ruke niz njegova leđa, istraživala prstima svaki centimetar njegovih leđa…do njegove stražnjice…dok je on nježno milovao njezine grudi…željela je njegove poljupce…željela je…da je nikad ne prestane ljubiti…okrenula se prema njemu i počela ga žedno ljubiti, a ruke više nisu pitale za smjer…istraživao je svaki centimetar njezinoga tijela…ljubio njezine tvrde bradavice…jezikom se spustio prema trbuhu dok mu je topla voda namakala glavu…slijedio je kap koja je klizila s njezinog obraza prema vratu…zaustavila se na njezinim grudima…bradavici…a onda svoj put nastavila prema trbuhu…i niže…cijeli put jedne kapljice pratio je svojim jezikom…toplim…mokrim…a ona se izvijala od ugode pod njegovim poljupcima…
Na trenutak je zaboravila da je sama…od pare u kupaonici nije se ništa vidjelo…ogledalo je bilo zamagljeno…samo je ostavila otisak svojih usana na ogledalu, zadovoljno se zaogrnuvši velikim ručnikom koji se grijao na radijatoru…bilo joj je toplo…osjećala se dobro…iako budna, na trenutak je osjetila dodir sna…

- 17:19 - Komentari (39) - Isprintaj - #

srijeda, 04.02.2009.

Pod tvojim snažnim krilima

Pod svojim snažnim krilima,Tata
Učio si me letjeti.
Držeći moju ruku
Tako visoko prema nebu.

Tvoj osmijeh bio je tako topao
Kad bih te pogledala odozdo.
Vodio si moj put
Prema zvijezdama.

Svojim snažnim krilima, Tata
Dao si mi snagu
Da vjerujem u sebe
I istražujem nove daljine.

Tvoja vjera u mene pokazala mi je
Da si pravi prijatelj
Koji mi je pomagao dosegnuti
Novu sjajnu zvijezdu.

Pod svojim snažnim krilima, Tata
Štitio si me od zla
Tjerao moje strahove
Držao me sigurno u svojim rukama.

Otvorio si moje srce
Kako bih dijelila ljubav
Dok su tvoja krila me štitila
I nosila visoko, visoko iznad...

Pod tvojim snažnim krilima, Tata
Uvijek ću biti,
Voljeti te
Nikad prestati.

Moj Tata,
Moj Anđeo,
Jedino sa tvojih krila
Nikada neću pasti...

- 23:58 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.02.2009.

Moje lamentacije

Ostala sam danas bez struje na sat i pol. Ne samo ja. Cijelo moje područje…a taman sam se smjestila za gledat tekmu. Kad odjednom – mrak…tišina…
I, zapravo, ovo pišem pod svjetlom svijeća…baš kao u neko staro doba (a kad dođe struja ću pretipkat sretan)
Sjela sam na kauč i slušam tišinu. Čak ni vani nema zvukova.
Neminovno ponirem u najdublje predjele svoje duše, otvaram ladice svojih sjećanja. A to mi sada tako savršeno ne treba. Dovoljno je i ovo s čime se trenutno nosim…ne trebaju mi još i sjećanja. Ali ona ne pitaju. Dolaze i naviru sama.
Je li zbog tišine, mraka…ili zbog toga što je počela veljača? Da, veljača. Toliko je događanja u mom životu vezano upravo za ovaj mjesec. Pa čak i sam početak mojeg postojanja. Mnogi početci, ali i krajevi u mom životu događali su se upravo u veljači. Nekad sam je voljela. Puno važnih i lijepih datuma na okupu. Ali kad su krajevi nadmašili početke…danas…danas je zapravo ne podnosim.
Jedini zvuk koji sad čujem je tiktakanje svog neumornog sata na zidu (još jedan podsjetnik) koji svakom otkucanom sekundom podsjeća koliko sporo i polako može prolaziti vrijeme onda kad želiš da leti. Ali, ne, oduvijek je poznato da kazaljke sata dok se smijemo lete, a dok čekamo gmižu. Pa tako i sada. Čini mi se kao da nikada neće proći taj krug. Ta minuta.
Otvaram ladice svojih sjećanja i pospremam u njih bolne fotografije…želim je zatvoriti…potrpala sam sve u onu najdonju da mi je se više nikad ne da otvarati. Ali, previše je tih fotografija, a ladica je premala. Htjela sam je s nekim pospremiti, ali sada se samo još slika nagomilalo. A ne tako davno skinula sam svoj ručnik loših sjećanja, i gledala njega gdje drži novi, svježi, mirišljavi…ali zastao je na pola puta, a ja sam ostala stajati gola i mokra…i hladno mi je…užasno hladno…dok gledam kako ispušta ručnik iz ruke…
Ali samo korak me dijeli do tog ručnika…pa što je jedan korak? Krećem, podižem ga i zaogrćem se…sama…da mi opet bude toplo kao nekad… cerek

Napomena:
Molim cijenjene štioce da se ne traže u ovom u tekstu sretan jer ovo uistinu jesu samo moje lamentacije kako i sam naslov kaže
rolleyeskiss

- 03:28 - Komentari (103) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Siječanj 2017 (1)
Listopad 2015 (1)
Lipanj 2012 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (16)
Siječanj 2009 (7)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (14)
online

Novo izdanje...

  • never let go Pictures, Images and Photos

    Možda su zvijezde osvijetljene da bi jednoga dana svatko od nas pronašao svoju. (Mali princ)


    Kaže se da je potrebna samo jedna minuta da bi se zapazila jedna posebna osoba, jedan sat da bi se je procijenilo, jedan dan da bismo shvatili da bismo je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bismo je zaboravili!

Najdraži stihovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se