moderato_cantabile

Moj lipi anđele

Danas sam, po ne znam koji put, shvatila zašto volim svoj posao. I zašto ga nikad ne bih mijenjala…barem ne sada (dakle, nikad ne reci nikad).
Dan je počeo kao i svaki drugi. Rano ustajanje, žurno spremanje da s frendicom stignem na prvu jutarnju kavu u obližnjoj krčmi kraj Škole i da to sve obavimo prije posla. Još mi je na pamet palo: petak 13.! Predivno! Kud ljepše?!
I sjetih se da nisam otkazala aranžman za Valentinovo, napravljen očito puno, puno prerano…prije svega…darak iznenađenja za njega i mene. Jebiga, nas više nema, a aranžman je ostao jer ja posljednje vrijeme nisam bila sposobna misliti na otkazivanje. I onda mislim: Pa kad ću to izvesti? (jer, realno, lova mi sad treba vraški, ipak sam ispljunula 3000kn za moju, kako ju je Drugi čovjek nazvao, plavu pticu ) I kako da možda izvučem pare natrag ili bar prepolovim aranžman pa lijepo odem sama uživati na masažu, bazene (koje, btw, mrzim iz dna duše…ali ovo, doduše, nisu bazeni u mojoj blizini, pa su možda drukčiji?) i sve što sam uzela. Srećom, puno je ljudi koji su na ovaj ili onaj način povezani s tim mjestom pa mi je kolega doktor pomogao otkazati sve to nakon što je čuo moju srcedrapateljnu priču.
Tako da do 11 sati sve je bilo riješeno, a nakon posla išla sam po izvratak love, ali ipak ne u cjelosti, ali veći dio.

A u školi…
Organizirala se kratka predstava za „klince“ povodom Valentinova (muzika, srcolovka, malo recitacije…sve skupa 40ak minuta zabave i smijeha). Malo mi je bilo sick od toga, al ne smijem ništa pričati jer sam i ja podlegla najkomercijaliziranijem danu u godini.
Ali moja dječica, moji četvrtaši poklonili su mi nešto najljepše…ono zbog čega sam tisućiti put rekla: Volim ovaj posao!
Ušla sam u razred, a oni svi tiho za mnom. Nitko ništa ne priča. Vrlo čudno za njih, jer čim me vide počnu mi skakati po glavi. Ulaze u razred, sjedaju na svoja mjesta…vidim im lica, oči – nešto spremaju. Pakleno!
I onda je počelo…dok sam zapisivala one kojih nije bilo (a falio je samo jedan!), ušao je u razred i on…s cvijećem i ogromnim dječačkim osmijehom na licu, a ostali su gromoglasno zapljeskali. I počeo je svoju recitaciju:
Razrednice, ovo je za Vas. U ime cijelog razreda, za Valentinovo!
Moj osmijeh je zasjao na licu, s malo suza u očima…zbog te geste…njihove topline…svega… ali, tu nije bio kraj. Nastavio je dalje:
Bili ste nam stvarno super svih ovih godina. Na maturalcu i više, puno više od očekivanog, a još nam je malo vremena ostalo, a znate kak' se veli: prvi se pamte!

I tu sam se raspala. Moj su prvi razred koji sam izgurala od prvog do četvrtog razreda. Svašta smo prošli (i proći ćemo još do kraja) skupa.
Ali, ni ovo nije bio kraj. Malac je otišao do svojeg mjesta u zadnjoj klupi, izvukao gitaru (koju je u dosluhu s domarom u razred odnio prije nego sam ja došla (kako ništa ne bih vidjela).
I onda je krenulo…pjesma kojom su me taknuli do najvećih dubina moje duše i srca…a nisu znali što mi ta pjesma znači…oni su pjevali onako, prema onome što osjećaju i prema onome što JA njima značim.
Moj lipi anđele

Dok je njih 27 pjevalo (a izgleda da su se i pripremali jer su bili kao jedan glas), ja nisam mogla suspregnuti suze…što radosnice, što one druge...malo su izmijenili refren, pa otpjevali:
Naš lipi anđele, pogledaj u nas
Ako te tužnu jutrom probude, mi čuvamo osmijeh za tebe.
Naš lipi anđele, pogledaj u nas
Kad smo se tužni jutrom budili,
Tvoj osmijeh za nas smo vidjeli.

Dotukli su me do dna…
I dali mi do znanja što im, očito, značim (jer smo kasnije cijeli sat proveli u pričanju o tome) i kako se osjećaju zbog skorog rastanka…iskreno, znala sam da smo se na maturalcu i nakon toga svi zbližili, ali ono što sam čula…zaista, ni u svojim najljepšim snovima nisam očekivala.
Dobila sam prvi poklon za Valentinovo, vjerojatno i jedini, ali zasigurno NAJLJEPŠI!