moderato_cantabile

utorak, 27.01.2009.

I mučno i tužno...

Kuda poći?
Zar cilj je sve što imamo?
Nije li put ka cilju
Ono što život čini životom?

Zar voljeti?
Koga?
Ne isplati se kad ne traje…
I nemaš na kraju kome ruku da daš.

Pogledaj u prošlost
Što vidiš od nje?
Tek blijeda sjenka čovjeka kakav si nekoć bio.
Sve je ostalo uzaludno –
I muke i radost…toliko briga
A sve uzalud.

Strasti?
Ionako prije ili kasnije pred razumom one nestaju
I kad pogledaš svud oko sebe
Život je tek velika ironija i šala.

Ali, ipak,
Voljela bih stići kuda sam krenula
Voljela bih voljeti tako da mi netko ruku pruži…trajno
Voljela bih ne gledati u prošlost nego u sadašnjost
Zbog bolje budućnosti
Voljela bih više manje uzaludnih briga
Voljela bih strasti s razumom…
E, tu, ipak, život ostaje tek velika ironija i šala!

- 08:55 - Komentari (139) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.01.2009.

Srodne duše – mit ili stvarnost?

Vjerujete li u srodne duše? Postoje li uopće srodne duše ili je to samo mit nastao kako bismo se za života zavaravali kako za svakog od nas postoji „negdje netko“ s kime se savršeno nadopunjujemo?
A što ako uistinu sretnemo „srodnu dušu“, upoznamo je i odjednom „puf“! Sve nestane. Mogu li srodne duše povrijediti dušu svojeg „srodnika“? Ili je sve to neko testiranje po principu: Ako ste srodne duše, ako vas je život sastavio, i kad odlete jedna od druge, srodne duše će se negdje opet naći.
Gledala sam jednom neku emisiju o srodnim dušama. Zapravo o prijašnjim životima. Kažu da srodne duše nađu svoje mjesto zajedno čak i u „onom“ životu nakon ovog. Jednostavno u tom trenutku odlete jedna prema drugoj.
Ali što imamo od toga ako znamo da naša srodna duša hoda ovim svijetom, ako je bila blizu, dobila krila i odletjela? Može li se onda odmah reći da nije bila srodna? Mislim da ne može.
Kao prvo, vjerujem u srodne duše. Vjerujem da srodne duše ne bi svijetom trebale hodati odvojeno.
Ali, je li srodnost duša garancija za bilo kakav uspjeh? Ne, nije. Čak i sa srodnom dušom moraš se truditi da nešto uspije. Jedino što s takvom osobom će to ići mnogo lakše i jednostavnije, nego s nesrodnom. Zašto? Vrlo jednostavno. Srodna duša je jin tvome jangu. No, to ne znači da će naše duše dobro funkcionirati u ovom materijalnom svijetu. Valjda su zato izmislili pojam „platonske ljubavi“. Ne one neuzvraćene, nego uistinu platonske. Na svim razinama.
Ono što mi se nameće kao pitanje bez odgovora: Zašto bi netko bježao od svoje srodne duše? Osim, ako shvati da je srodna duša sve samo ne srodna. A zanimljivo je da baš nesrodne duše uvijek nekako, poput magneta, hrle jedna drugoj, dok za to vrijeme dvije srodne duše lutaju svijetom odvojene i traže se. Ili su se našle pa odvojile.
Je li srodna duša osoba za koju odmah znaš da ćete trajati zajedno? Ne, nije.
Srodna duša nije naš klon, nego dapače, naša suprotnost. Dakle, dvije suprotnosti koje se savršeno nadopunjavaju – emotivno, duhovno, intelektualno…na svim razinama koje su potrebne da bi se kroz život išlo smireno. Međutim, sudbina uvijek, pa tako i tu, uplete svoje prste…da ti prst da vidiš što si propustio do sada, a onda ga povuče da vidiš što si imao…i stavi te na kušnju i ostavi veliko pitanje. Dalje je na nama je da odlučimo hoćemo li tada prst sudbine povući za ruku ili ćemo je jednostavno ostaviti da isklizne. Za to treba puno volje, snage i hrabrosti.
Kao zaključak svemu, rekla bih samo: „Čovjek često prođe pokraj svoje sreće ni ne primijetivši je…“, a često i pored srodne duše koja je najčešće nadohvat ruke, samo je ne vidimo…bar dok ne dođe vrijeme za to….


DODATAK:
Mislim da je funkcioniranje srodnih duša već savršeno netko drugi opjevao...
Pa, dragi moji, uživajte...ovako ja gledam na srodnost duša...


Klikni! pjeva
Ako nas tužne jutrom probude, ja čuvam osmijeh za tebe...

- 11:44 - Komentari (78) - Isprintaj - #

petak, 16.01.2009.

A time for poetry...

Tišina hodnika
buka u glavi
tvoji koraci postaju sve tiši,
sve dalji...
gube se s jekom hodnika
čiji se komadići zidova ljušte
poput ostataka ove duše
koja čeka svoje vrijeme,
svoje zidare...
Gubiš se...odlaziš...i nestaješ
Otpuhujem te u plavičastom dimu cigarete
slušajući zvuk tuđih koraka u potpeticama
i struganja traperica među bedrima
dok tišina glasno pada...
Još jedan udah...još jedno ispuhivanje
oblačak se izvija i lijeno rasteže
zvuk potpetica tiši je, sve dalji,
a ja se pitam:
Je li ovo uopće moje vrijeme
Ili sam samo u krivo vrijeme rođena???

- 15:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.01.2009.

Opet je napadalo ovih bijelih govana...

Počelo je sinoć. Zimska idila. Tišina. Ona prava zimska, zaglušujuća. I gusto, gusto pada...Sjedim i gledam telku i svako malo provirim kroz prozor u nadi da će prestati.
Ali ne prestaje. Pada sve gušće. Sve više. Reći će netko: Prava zimska idila.
Promatraš snijeg i predivne velike bijele pahulje kako nečujno padaju na tlo...promatraš to iz tople sobe...sa šalicom toplog čaja u ruci...prije spavanja.
Idila? Hm, da...
A ja sam to ovako gledala: Opet padaju ova bijela govna. Hoće li više prestati?
I ne nisu prestala. Padala su nemilice do jutra. Cijelih sat vremena ranije ustajanje kako bih očistila auto prije odlaska na posao. A onda je počela avantura. Cijelih 27 km do posla izvozila sam za malo manje od sat vremena. Ceste naravno nisu bile očišćene, a na putu do posla barem deset ralica se voza amo-tamo, snijeg ne čiste...zapravo samo smetaju na cesti, a mi se vozimo po ugaženim puteljcima koje su auti prije nas ugazili (ili uvozili???). Još prije koji dan muka bi mi bila samo čišćenje auta, bijela govna, koja nemilice pokrivaju sve, bila su predivan zimski bijeli pokrivač na kojem sam trebala raditi anđele, imati dvoboj u šopanju snijegom i grudanju...A sada se ova bijela zimska idila samo pretvorila u još jedan podsjetnik na nešto čega neće biti...a bijela govna i dalje padaju...ali su zato barem ceste očistili smijeh ... i stan mi je još uvijek topao...i sve to gledam s prozora sa šalicom toplog čaja (umjesto kave) u ruci...

- 15:28 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 14.01.2009.

Nova godina u Škotskoj

Čitam po blogovima i skužim, zapravo, da svi pišu o otme kako i gdje su proveli Novu. I ja sam namjeravala odmah po završetku sjesti, srediti dojmove, čak, možda i pokoju fotku ubaciti...ali prije nego sam i dojmove sredila i bilo što napisala, opet je nešto čudno zakucalo na vrata što me bacilo u stanje nepisanja. Zapravo, teško sam mogla sređivati toliko pozitivne dojmove u toliko konfuznoj situaciji u kojoj sam se našla.
Iako, konfuzija još traje, tuga koja je prati, tisuće pitanja u glavi, sad sam ipak odlučila napisati nešto o svojoj Novoj. Iako, tekst vjerojatno neće ni približno izgledati onako kako sam ga zamislila.
Dakle, nakon razgledavanja i razmišljanja od raznih destinacija - skijanje, Francuska, Rim i slično, onako kao iz vedra neba došla je ideja na Škotsku. U čudu sam gledala i razmišljala, ali sam shvatila zapravo da je ideja super. Ono što mije bilo važno je da mi je financijski to bilo prihvatljivo, iako se uz NJEGA nikad nisam o tome morala brinuti. Ali to me uvijek mučilo. Nikad nisam bila u takvoj vezi, u takvom odnosu. I sve mi je to bilo nešto nepoznato i novo.
No, ajde...krenuli smo mi za Škotsku. Pet dana. Let iz Budimpešte. Već je sve bilo riješeno - avion, rent-a-car, hotel. Sve po špagici. Sve kako treba. I krenula sam u dobrom raspoloženju. Zapravo, i više nego dobrom. Osoba koja mi se sviđa, do koje mi je stalo, uz koju sam se dobro osjećala...Dakle, sve je zapravo trebalo biti savršeno. I meni je i bilo. A što se u drugoj glavi odvijalo, nisam ni slutila. (ali doći ćemo i do toga).
Odsjeli smo u Glasgowu, a Novu dočekali u Edinburghu. Po škotskom krajoliku napravili cca 1200km. A vozi se suprotnom stranom. sretan Nisam ni slutila kako je to zapravo teško dok nisam par kilometara i sama isprobala. Kad ti desna ruka automatski krene da želiš promijeniti brzinu, a na desnoj su strani vrata. Dakle, šaltaš lijevom. A držati pravac, e to je isto avantura.
I imali smo dožvljaja...čak nas je policija ganjala jer nas je navodno netko prijavio da sumnja da smo pod utjecajem alkohola jer "previše krivudamo po cesti". smijeh Ne znam može li itko zamisliti moj strah u trenutku kad te u takvoj stranoj zemlji ganja policija, mušku polovicu (kao krim filmovima) izvuče iz auta, a njega nema narednih 20 min, a ti ne znaš što se zbiva. Uglavnom,bolji digestiv nikad nisam probala. smijeh Međutm, sve se dobro završilo, a mi smo nastavili svoj put prema Loch Nessu. I ne, nisam vidjela Nessie. sretan
Ono što nam je oboje bilo vrlo neobično, a to je blagi izraz, je način oblačenja mladih djevojaka za večernji izlazak. Naime, temperature su bile debelo ispod nule, a "curice" vani šetaju u ljetnim sandalicama, bez čarapa, hot pants ili minjaci, tanka majica i to je to. Naravno zubi im cvokoću, ali meni nije jasno kako se u pingvine ne pretvore. I zapitam se: Što su sve spremne otrpjeti za good look?
Naravno, ja sam ipak bila nešto pametnija pa sam bila zabundana. Zapravo, smo rijetko gdje mogli vidjeti zabundanog čovjeka.
Onda, shopping centri - nema hajcanja kao u našima. Sjedneš li gdje na kavu, nakon 15ak min postane ti hladno. Dakle, oni zaista štede. I bez da im bilo tko zatvori plin. sretan
Prehrana - najbolja u kineskim buffet restoranima. Za malu lovu jedeš koliko želiš. A klopa je izvrsna. I uvijek je gužva. Znaju ljudi što je dobro.
Uglavnom, prolazili su dani i došla je Stara i mi smo se uputili u Edinburgh. Prvo što smo vidjeli jednu ogromnu gomilu ljudi koja stoji u redu (koji i ne znam koliko je bio velik) i "nešto" čekaju. I malo vidiš, čitaš, informiraš se i skužiš da ljudi čekaju "karte za doček na ovorenom"! Nevjerojatno! A ono još nevjerojatnije je da ta karta košta 42 funte!!! Jesus!! Nas dvoje smo odustali od takve egzibicije i šetali, jeli i pili u pubu i Novu dočekali na mostu (kao i velika većina drugih) s prekrasnim pogledom na vatromet. Bilo je čarobno! Veseli Škoti, pripiti, u dobrom štimungu, ali nitko raspoložen za agresiju ili bilo što negativno. Nas dvoje na tom mostu...izmjena novogodišnjih dugih poljubaca i njegova čestitka: Neka ti bude najsretnija do sada!
Nažalost, iako je sretno započela prvih dana, nikako neće biti najsretnija jer se moja priča već dvije godine ponavlja.
U svakom slučaju, dobila sam čarobnu Novu godinu, predivna tri mjeseca i...predivna sjećanja...koja trenutno bole, ali svaku bol treba odbolovati, a u tome nam je vrijeme najbolji prijatelj jer nikad ne dozvoljava da se vraćamo unatrag ili da stojimo na mjestu, nego uvijek s njime idemo i mi nezaustavljivo naprijed!

- 10:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Bez naslova...

Ajde zbogom (O. Dragojević) ...(zapravo, radije doviđenja... :-D)

Još jučer sam znao o tebi sve,
rastavit me niko nije moga od tebe.
A danas mi oči tvoje kažu istine,
koje ovu moju dušu rižu na dvoje.

I neću te molit, vrati se,
nek vrime čini svoje, moram bez tebe.
Skupit ću forcu svu, za kraj nasmiješit se,
dok ti odlaziš s vitrom
i odnosiš mi sve.

'Ajde, zbogom, nek ti je sritno od mene,
nikad neću grube riči kazat za tebe.

'Ajde, zbogom, nek ti je sritno ovi put,
dobro znam da vrime je za sjećanje.


I neću te molit, vrati se,
nek vrime čini svoje, moram bez tebe.
Skupit ću forcu svu, za kraj nasmiješit se,
dok ti odlaziš s vitrom i odnosiš mi sve.

'Ajde, zbogom, nek ti je sritno od mene,
nikad neću grube riči kazat za tebe.
'Ajde, zbogom, nek ti je sritno ovi put,
dobro znam da vrime je za sjećanje.

Dolazi nam vrime je za sjećanje...

- 00:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.01.2009.

Dosta mi je svega...

Stisla je zima. I vani...i unutra...hladno je. Još sad svi i o tom plinu pričaju...sad neka i to ugase pa ćemo se svi u pingvine početi pretvarati. Zapravo, protiv te, vanjske, zime i imam lijek. Obučem se ko medvjed i super mi je. Ali što s onom zimom iznutra. Koja dođe sasvim neočekivano. Bez najave. Nakon sunca i ljeta usred zime, odjednom oblaci prekriju nebo, zahladi kao na Grenlandu i sve se iznutra okameni. Sledi. Stvarno mi je već dosta te zime. Dosta mi je toga proljeća i ljeta na kapaljku, varljivog i prevrtljivog sunca koje se uvijek smije i grije one koji tu toplinu ne zaslužuju. A što treba učiniti da se zasluži sunce? Dosta mi je stalnog pospremanja nereda koji je netko drugi jedom napravio, pa odluči razbacati i sve ono što sam ja posložila. Volim urednost i red, ali da baš volim spremati nered, ne volim. I ne želim! Je li formula uspješnosti toliko teška i nedokučiva? Dosta mi je stalno slušati komplimente i hvale na moj račun, a znam da nakon njih uvijek ide nekakav ALI. Dosta mi je prevrtanja po krevetu s nemirom u glavi i stalnim pitanjima na koja nemam odgovore ili na koja mi drugi pokušavaju odgovoriti...voljela bih jednom barem čuti istinu, od početka do kraja, bez obzira koliko brutalna bila. A zašto je nitko nije spreman reći??? Zar je toliko teško biti iskren? Prema drugima, a prvenstveno prema samome sebi. Ili je jednostavno prošlo vrijeme iskrenosti, a ovaj je svijet postao preokrutan za još malobrojne iznimke u koje, smatram da, i sama pripadam?
Možda je vrijeme i za mene da se okrenem i pridružim društvu gadura???

- 11:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Siječanj 2017 (1)
Listopad 2015 (1)
Lipanj 2012 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (16)
Siječanj 2009 (7)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (14)
online

Novo izdanje...

  • never let go Pictures, Images and Photos

    Možda su zvijezde osvijetljene da bi jednoga dana svatko od nas pronašao svoju. (Mali princ)


    Kaže se da je potrebna samo jedna minuta da bi se zapazila jedna posebna osoba, jedan sat da bi se je procijenilo, jedan dan da bismo shvatili da bismo je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bismo je zaboravili!

Najdraži stihovi