moderato_cantabile

Srodne duše – mit ili stvarnost?

Vjerujete li u srodne duše? Postoje li uopće srodne duše ili je to samo mit nastao kako bismo se za života zavaravali kako za svakog od nas postoji „negdje netko“ s kime se savršeno nadopunjujemo?
A što ako uistinu sretnemo „srodnu dušu“, upoznamo je i odjednom „puf“! Sve nestane. Mogu li srodne duše povrijediti dušu svojeg „srodnika“? Ili je sve to neko testiranje po principu: Ako ste srodne duše, ako vas je život sastavio, i kad odlete jedna od druge, srodne duše će se negdje opet naći.
Gledala sam jednom neku emisiju o srodnim dušama. Zapravo o prijašnjim životima. Kažu da srodne duše nađu svoje mjesto zajedno čak i u „onom“ životu nakon ovog. Jednostavno u tom trenutku odlete jedna prema drugoj.
Ali što imamo od toga ako znamo da naša srodna duša hoda ovim svijetom, ako je bila blizu, dobila krila i odletjela? Može li se onda odmah reći da nije bila srodna? Mislim da ne može.
Kao prvo, vjerujem u srodne duše. Vjerujem da srodne duše ne bi svijetom trebale hodati odvojeno.
Ali, je li srodnost duša garancija za bilo kakav uspjeh? Ne, nije. Čak i sa srodnom dušom moraš se truditi da nešto uspije. Jedino što s takvom osobom će to ići mnogo lakše i jednostavnije, nego s nesrodnom. Zašto? Vrlo jednostavno. Srodna duša je jin tvome jangu. No, to ne znači da će naše duše dobro funkcionirati u ovom materijalnom svijetu. Valjda su zato izmislili pojam „platonske ljubavi“. Ne one neuzvraćene, nego uistinu platonske. Na svim razinama.
Ono što mi se nameće kao pitanje bez odgovora: Zašto bi netko bježao od svoje srodne duše? Osim, ako shvati da je srodna duša sve samo ne srodna. A zanimljivo je da baš nesrodne duše uvijek nekako, poput magneta, hrle jedna drugoj, dok za to vrijeme dvije srodne duše lutaju svijetom odvojene i traže se. Ili su se našle pa odvojile.
Je li srodna duša osoba za koju odmah znaš da ćete trajati zajedno? Ne, nije.
Srodna duša nije naš klon, nego dapače, naša suprotnost. Dakle, dvije suprotnosti koje se savršeno nadopunjavaju – emotivno, duhovno, intelektualno…na svim razinama koje su potrebne da bi se kroz život išlo smireno. Međutim, sudbina uvijek, pa tako i tu, uplete svoje prste…da ti prst da vidiš što si propustio do sada, a onda ga povuče da vidiš što si imao…i stavi te na kušnju i ostavi veliko pitanje. Dalje je na nama je da odlučimo hoćemo li tada prst sudbine povući za ruku ili ćemo je jednostavno ostaviti da isklizne. Za to treba puno volje, snage i hrabrosti.
Kao zaključak svemu, rekla bih samo: „Čovjek često prođe pokraj svoje sreće ni ne primijetivši je…“, a često i pored srodne duše koja je najčešće nadohvat ruke, samo je ne vidimo…bar dok ne dođe vrijeme za to….

DODATAK:
Mislim da je funkcioniranje srodnih duša već savršeno netko drugi opjevao...
Pa, dragi moji, uživajte...ovako ja gledam na srodnost duša...

Klikni!
Ako nas tužne jutrom probude, ja čuvam osmijeh za tebe...