moderato_cantabile

Ovo je jedan posve osoban post...posljednji inspiriran vjetrom...(DIS)closure...

Zapuhao si brzo u mom životu..tako nenadano...tako snažno. Donio oluju. Nosio moje oblake. Postajala sam tvoj oblak. Isprva tako lagano, a onda si dobivao snagu kojom si nosio moje oblake sve jače. Punio si me kišom. I postajala sam teža, al nekako, tvoj me vjetar nosio s lakoćom. Prepustila sam se tvojim strujama. Pretvorivši se u planinu koju si trebao slomiti, moj granit bio je čvrst i tvrd...al ti si ga svejedno lomio...pretvarao u pijesak...ja sam postajala podatna i meka...u tvojoj sam se blizini i sama pretvarala u pijesak. Dozvolila sam tvojoj hladnoći da lomi moju unutrašnjost, tvojoj rijeci da se ulije u moje more...
Rekao si da u ovom životu, bar jedno tisućljeće, želiš biti rijeka ponornica koja će lomiti moj granit...tisućljeće je trajalo kratko...ili je to u tvojim dimenzijama baš tisućljeće...i onda ti je dosadilo...sad se smiruješ...moji su graniti slomljeni...pretvorena sam u pijesak...u obalu...more se tvoje povuklo, a valovima me svojim ne miluješ, ne pjeniš se...
Kapljice se tvoje spajaju sa zrakom...zrak ih nosi od mene...opet se pretvaraš u vjetar koji će pred sobom nositi neke druge oblake...opet do ponovnog smirenja...do dosade...dok se opet ne pretvoriš u kapljice, dok ne odeš u zrak i ne pretvoriš se u novi vjetar, u novu oluju i ne nađeš opet neke nove granite koje ćeš opet iznova lomiti..


4. rujna 2008.