moderato_cantabile

petak, 29.08.2008.

Kad ljubav zamijene šake

Nakon napornog tjedna, povratka s puta, početka posla, napokon sam dočekala petak...večer...kavu s frendicama. Trač partiju u tipičnom ženskom izdanju. Puno smijeha nakon dugih ljetnih praznika. Još nedavno, u jednom svom postu (Danas je in biti single) pisala sam o tome kako nakon svih promišljanja ne nalazim previše prednosti "single" života. Onaj trenutak kad se penjem stepenicama do svojeg malog stana iz kojeg stalno zjapi ona dobro poznata tišina, praznina.
Međutim, večeras ne mogu ne biti sretna zbog svoje singlosti. Parkiram se pred kućom, prolazim dobro poznati put do stepenica koje vode do mog podtavanskog stančića, otvaram vrata...da bih došla do stana moram proći i dio zajedničkog hodnika iz kojeg se ide u još dva stana.
I što čujem? Klinci plaču. Dvojica, inače preslatkih, plavih malaca od svojih desetak godina sličnih ko jaje jajetu. Ženski plač i vika. I muški glas. Grub. Pijan. Polako zatvaram vrata hodnika za sobom. Do stana moram napraviti još deset stepenica. Grlo mi se naglo suši. Zatvaram oči. Srce ubrzano tuče. Slušam. Ne znam što bih.
Nemoj je tući...nemoj...pusti je! – plaču oni. Shvatim da skaču oko tate. Hm, da...tata.
Pusti me, kaj ti je...ti nisi normalan kad si spiješ...kaj ti je...pusti me! – čujem nju gdje govori histeričnim i plačnim glasom.
Kravo debela, poglej se na kaj ličiš?! Kaj mi pa je bilo? – čujem njega gdje nekontrolirano se dere.
I tako se vrti priča u krug. A dragi su mi inače. Krikovi su nepodnošljivi. A čujem da on ima i izvanbračno dijete.
Polako radim put do svojega stana. Jednu po jednu stepenicu. Razmišljam. Gdje je nestala ljubav? Ili su je sada zamijenile šake? Je li ljubav kad ostaneš s čovjekom za kojeg znaš da ima dijete s drugom, a s tobom je već u braku? Ili je to ženska glupost? Je li ljubav kad njegov pivski zadah trpiš na svom vratu? Ili je to ženski strah od samoće? Ženski strah da nećeš moći sama s djecom kroz život? Što smo sve zapravo spremni tolerirati u ime ljubavi? Ili je to u ime gluposti?
I prođe mi kroz glavu jedna scena iz prošlosti – on dva metra i 110 kg, obrijane glave, u nekoj glupoj svađici, krene na mene...kao da će ono nešto...ja ga blijedo pogledam, provocirajućim pogledom, a tada ga je već sve iritiralo. Ponajviše to što sam sve znala, a nije znao da znam. Ja pokraj radijatora, nije mi svejedno. Al sve što se „usudio“ bilo je „lagano odgurivanje po ramenu“...meni sasvim dovoljno!
Otvaram vrata svojega stana...mrak...tišina...mir...jedan od rijetkih trenutaka kada sam uistinu sretna što me dočekala tišina.

- 23:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 26.08.2008.

Praška magija


Po drugi put u svom životu našla sam se u Pragu. Stigla sam noćas. Ili bolje reći jutros. I ne znam koliko je bilo sati. Nisam se niti skinula, zaspala sam u robi. Pet dana i možda 5 sati spavanja. Strašno!
Prvi put u Pragu bilo je moje apsolventsko putovanje prije sedam godina. Kojim riječima opisati doživljaj toga grada?
Čarobno? Predivno? Svaki epitet pokriva moj prvi doživljaj toga grada. Tada, prije sedam godina, jedina mi je želja bila opet se vratiti u taj grad i doživjeti ga s voljenom osobom. Ali u narednih šest godina „nikada se nije našlo vremena“...ili volje...ili...Tko zna čega se nije našlo...ili jednostavno se nije našla osoba da bi se doživio Prag na onaj način na koji sam ja to željela...zamislila. A zaista je čaroban. Noćna vožnja Vltavom, uz svjetla grada, osvijetljen Karlov most...trenutak i slika koji oduzimaju dah. Trenutak koji jednostavno želite zaustaviti. Grad u kojem se nakon jednog dana boravka u njemu osjećate kao doma. Grad u koji se uvijek poželite vratiti. Grad u koji se morate vratiti. Grad u kojem poželite ostati.
Sada, nakon sedam godina, opet sam se našla u Pragu. Uzbuđenje zbog znatiželje hoću li ga opet doživjeti na, barem donekle, isti način kao prvi put. Strah zbog toga hoću li se razočarati. Razočaranje što mi se nije ispunila želja što ga drugi put ne idem vidjeti s „onim nekim“...želja koju sam zamislila kada sam prvi put bila na Karlovom mostu, na mjestu želja. Eto, jedan dio želje se ispunio. U Prag sam se opet vratila. Ali...
I doživljaj grada, istina, nije bio kao prvi put. Druga funkcija nego što je bila prvi put poremetila je taj moj doživljaj. Nije jednostavno paziti na 20 maturanata željnih, samo i jedino, zabave. Ali ono što sam iščekivala je noćna vožnja Vltavom. Baš kao i prvi put. Imala sam sreće da smo dobili večernji termin.
I krenulo je...
Moje misli su se umirile. Sjela sam na gornju, vanjsku palubu broda, ušuškala se u svoju jaknu i pustila misli i srce da se smire, a oči da upijaju svjetla čarobnoga grada. Vratila su se sva sjećanja od prije sedam godina...apsolventsko ludilo...retrospekcija događanja zadnjih godina...zadnjih mjeseci...nevjerojatno je to kako su se misli u rojevima množile. Dolazile i odlazile, a opet sam svaku jasno mogla razabrati. U jednome trenutku pojavio se i lagani smješak na usnama kada sam se sjetila svoje želje...pa eto, vratila sam se Prag. Ovdje sam. Zašto se ne bih smješkala? Zašto ne bih bila sretna? Zašto ne bih uživala? Pjesma i ples svuda pored mene, a ja da nisam zadovoljna samo zato što se nije ispunio moj drugi dio želje? Svašta! Ustala sam s klupice, otišla do svojih maturanata, nije im dugo trebalo da me zavrte na vrhu palube broda i da zajedno, plesom i pjesmom, ispunimo Vltavu i prolazak ispod Karlova mosta.
Iako se osjeti EU, da, Prag je i dalje čaroban!
A moja želja ovoga puta? Hm? Mjesto na Karlovom mostu na tom dijelu gdje se zažele želje je u rekonstrukciji... rolleyes

- 15:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 15.08.2008.

Za sve nestale sanjare...da se možda probude...

Nitko više ne sanja
prošlo je doba sretno
tko da se jebe s time
svi hoće — konkretno.

Nitko više ne sanja
snovi su za slabe
svi su užasno budni
u igri su barabe.

Nitko više ne sanja
isti su noći i dani
oko nas vječito lebde
neispavani... neispavani.

Nitko više ne sanja
malo tko više spava
moje posljednje snove
također prekriva java.

(A. Dedić)

- 22:10 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Ovo sam navodno JA???

Dosadna noć prisilila me na bauljanje internet prostranstvima. Pa klikam svašta, gledam, čitam, i naiđem na neki "love-quiz". Mo'š mislit! Al, po prirodi, ne da mi vrag mira i idem ja to riješiti...par pitanja neće me ubiti.
2:30 8iza ponoći, naravno...ja rješavam kviz. Ne mogu spavat. I gledam ta pitanja, nemaju nekog velikog smisla, al guram ja do kraja s njima. Nema ih puno. Pa da vidim što će ispasti.
I voila! Gotovo! Evo i odgovora na mail...pa umjesto da u boxu sa strane pišem tko sam, što sam, kakva sam...prilažem rješenja.
Zašto? Pa sve je točno!!! U šoku sam i danas. Čitam i ne vjerujem. Doduše na engleskom je. (al nije mi to problem sretan)
Pa možda i nekog od vas zainteresira? Tko zna...evo i linkić wink
love quiz
P.S. PROMIJENILA SAM LINKIĆ, SAD RADI wink...VALJDA SAM PRIJE NEŠTO ZABRLJAVILAnut
You are a person who needs a partner who is responsible financially with an
education, who will share responsibilities with you, support you emotionally and keep
up with the heat and romance. Effort is a big thing for you and you need to see
efforts being made by your partner often. Lack of efforts makes you feel like you may
not be worth it in your partner's eyes and can cause problems in your relationship.
Just remember that your partner can only do what he/she knows and cannot read your
mind. If your partner is investing effort, but not quire as much as you would like,
or not in a way that makes you feel special, just talk to him/her. Let your partner
know that you love him/her and appreciate that he/she does for you, but also need and
desire more. Then tell him/her what those needs and desires are. Open and honest
communication with your partner will help your relationship grow into a more close
and loving one. Understanding and caring about each other needs is key to making a
relationship work.

- 12:04 - Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.08.2008.

On se (ne)mijenja

Izašli smo na prvi spoj. Leptirići. Veselje. Osmijeh. Cool. Ležerno. Al opet nekako posebno. Zaredalo se nekoliko dejtova. I malo pomalo eto mene u nekakvoj vezi. Eh, da sam barem tada znala, razumjela taj strani jezik/govor: men's speech (muška spika). Koliko bih si samo vremena uštedjela, a tek živaca...
Na jednoj od kavica, prije bilo kakvog početka, započeli smo spiku o vezama. Naravno. Pa spremali smo se započeti jednu. Red je da o tome i pričamo. On iz kompliciranog odnosa (čitaj: brak, razvod, dijete), ja iz komplicirane veze (čitaj: duga veza, zajednički život, njegova prevara...i još puno toga). I ja sam u to vrijeme nekako počela krpat svoje šavove, slušam njega samo o tome priča, a onda opet, kaže, sve je to iza njega. Mislim si ja: "Ma je vraga iza tebe kad svakih pola sata se na istu temu vraćamo."
Ali onda je rekao čarobnu rečenicu. Ne znam jesam li bila opijena glazbom koja je svirala ili je glazba bila preglasna ili je pak buka automobila mi zasmetala da tu rečenicu čujem, ali rečenica je bila: "Jako mi se sviđaš. Ali moram ti iskreno reći, ja nisam sad spreman na neku ozbiljnu vezu." (ajde, dvije rečenice su bile)
Ja sam valjda čula samo prvu. Ne znam. I krenulo je naše razglabanje o tome što je to uopće ozbiljna veza. Što podrazumijeva. Uglavnom složili smo se. Nakon svega, krenemo polako. U svakom slučaju i, bez iznimke, bez onog „viđanje i s drugim ljudima“. Od same pomisli na to dizala mi se kosa na glavi.
I prolazili su dani, viđanje je postajalo učestalije. Mrvicu. Ali onda je negdje zakočilo. Stalo. I tako mjesecima u leru. Nekako nesvjesno postali smo „frendovi koji se povremeno vide i to ponekad začine seksom“. Vidimo se onda kad ulovimo vremena. Malo mi je trebalo vremena da to sve skužim jer sam mislila: "Ajde, ako budeš tu za njega, pomoći ćeš mu da se oslobodi kao što je on tebe na početku uvjeravao da se opustiš."
Koja zabluda!no
Vrlo brzo leptirići s početka su umrli (iako, moram priznat nije ih bilo previše) i pretvorili se u grčeve. Dejtovi su postali „obaveza“, a povratak s dejta olakšanje.
Nekoliko pokušaja razgovora uspješno je svaki put preduhitrio: "Rekao sam ti na početku što možeš očekivati. Da mi treba vremena."
Da znam. Al tad su već prošli mjeseci. Četiri. Pet. Šest. Sedam. Osam. Išli su.
Bio je tu kao prijatelj. Ali ja nisam trebala niti htjela prijatelja. A uplela sam se u nešto od čega sam uvijek zazirala. Ali otvorila sam oči. Smogla hrabrosti i shvatila: Oni se (ne) mijenjaju! Nikada! Ni zbog nas. Ni zbog ikog drugoga. Tek onda kad to odluče!
Ali hvala bogu, postoji još mali broj onih koji nisu izumrli. Nazivaju ih romantičarima. Oni koji svijetom idu otvorena srca, a zakopčana šlica...barem u početku. A onda se dobije sve! cerek

- 22:19 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.08.2008.

Svašta u mojoj glavi...

Što si mislio one večeri o meni? Ja nikad neću znati. Možda i ne želim saznati. Nikada. A opet...Ah, takva sam ja. Neodlučna, prestrašena, bojažljiva...a znatiželjna kao dijete. Kako pomiriti te dvije suprotnosti? Ni sama ne znam. I uvijek se, iznova, sa sobom borim. Uvijek samu sebe iznenađujem kako sam u nekim stvarima toliko hrabra, toliko odlučna, toliko čvrsta. Fascinira me kako se uvijek iz svega dignem poput Feniksa, nikada spuštene glave ni pred kime. A onda, oni trenutci, kada trebam biti najviše JA, kada trebam pokazati svoju najbolju JA, najljepšu JA (tako barem kažu oni koji me znaju da sam takva), ja se povlačim i bojim se. Zbog koga? Zbog čega? Znam da nije oduvijek tako bilo. Tko me je učinio takvom? Hoću li ikada opet biti hrabra? Osjećam da hoću. I sretna sam zbog toga. Već dugo nisam u sebi osjećala ovoliku snagu kao sada. Onu unutarnju snagu. Ali uvijek sam bila hrabra kad sam sama. Ali mislim da se i to polako mijenja. Mislim da mogu biti hrabra i sama i u gomili.
Hoćeš li ti ikada saznati tajne koje sam ti skrila? Jedine dvije koje sam ti prešutjela...zapravo jednu, ali dva puta. Čak nisam ni prešutjela, nego otvoreno u oči slagala. A zašto? Zbog glupoga straha! Nedavno sam pročitala: Vrijeme je jedino što ne možemo reciklirati! Hm, da! Jer da se može, ja bih to odmah učinila i promijenila tu jednu jedinu stvar koju sam učinila. Bila bih hrabra bez obzira na cijenu. Jer, cijena koju bih možda platila, nikako ne bi bila viša od ove, a to je da se sada stalno kukavički pitam: Što si mislio o meni?
Ti možda nikad nećeš saznati...A možda nikada ne saznaš da ti nisam rekla baš zbog svega onog što si ti meni ispričao, da me je baš zbog svega toga bilo strah...
Vrijeme ne možemo reciklirati...i ti zaista možda nikada ne saznaš...a tko zna...možda...

- 20:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.08.2008.

Moja virtualna "smrt" i ponovno RL rođenje

Vrijeme „smrti“: 6. kolovoza 2008., srijeda; 17:21 sati

„Ubila“ sam ih. Obje. Samo jednim klikom. Ubila sam moje virtualne profile. bangPosljednje poslane poruke u 17:21 s oba profila. Jedan pravi, jedan lažni. A zapravo, na neki čudan način oba su prava. Istinita. Jedan za dopisivanje, drugi za „umjetničko“ izražavanje, izražavanje najdubljih misli, osjećaja ili barem onih misli i osjećaja koji se mogu prenijeti na papir.
Toliko sam odbojnosti imala prema tom virtualnom svijetu pred tako malo vremena. Nisam uopće shvaćala ljude koji ulaze u tajv svijet i gube vrijeme umjesto da se druže u stvarnom svijetu. Pa život se odvija vani, a ne u kompu.
A onda mi jedne večeri nešto nije dalo mira. Znatiželja? Dosada? Više se i ne sjećam. Zakoračila sam u taj imaginarni, virtualni svijet.
Wooooooooooooooow! partyKako jednostavno! Al koliko pitanja?! I ta su pitanja kao trebala odrediti nekome mene kao osobu??? Trebala su nekoga navesti na odluku „javit ću se / neću joj se javiti“. Ma baš! Zar netko čita više tj. ispod one prve crte iznad koje je napisano: visina, težina, boja kose, boja očiju, izgled, ovdje je zbog? Ajde, nekome se zalomi da možda i „odskrola“ i niže od toga. Za takve sam se potrudila popunit suvislo svoj profilčić. Pokušala sam biti pomalo duhovita, pomalo romantična, pomalo prestrašena...baš sve ono kakva i jesam. Jednom rječju, iskrena! I napravila sam svoju prvu i najveću grešku u virtualnom svijetu! Iskrenost!
I krenula je moja virtualna dopisivačka avantura. Poruke su se zaredale da sam jedva stizala odgovarati. A tako sam htjela na svaku odgovoriti. Čak nisam ni profil pregledala kome odgovaram. Al bilo je zabavno. party Onda sam postala vješijia i radila selekciju. Ali je uvijek bilo da su svi usamljeni, romantični, prevareni, željni veze, i skoro svi bez mane. Zapravo jedan savršen svijet! Aha...baš! Svi savršeni baš kao i ja! (ne mislim tu na fizički izgled, naravno)
Naravno, pregršt je tu zauzetih, oženjenih. Nešto oko čega sam se, najiskrenije, zgražala u početku. Ljudi željni avanture. Nije da sam živjela u iluziji da su oni u vezama / braku vjerni (pa moj je shevio drugu praktički meni pred nosom), ali nisam mislila da si daju toliko truda da to traže i preko ovih stranica. Ali začudo, u nekima od njih sam na kraju našla prekrasne sugovornike. Nakon što smo riješili sva pitanja oko nenalaženja i nakon što sam ih dobro ispljuvala. Trebao mi je tada ispušni ventil, a oni su došli, sa svojim statusom, ko kec na desetku. Na kraju smo postali „pravi virtualni“ prijatelji. Bili su prema meni brutalno iskreni onda kad mi je to najviše trebalo. A moj problem što ja nisam slušala. Al moram priznati, u svemu su bili u pravu.
A onda, bilo je tu i bolesnika. Pravih! Al o njima ne bih. Ne zaslužuju više od spomena.
Zaključak: tržišna ponuda jednaka onoj vani u RL! Identična! S jednom bitnom razlikom: u RL sve počinje na fizičkom izgledu i dalje se razvija ili ne razvija s onim tzv. „unutrašnjim“. Ovdje počinje s „unutrašnjim“, a prestaje ili se razvija s fizičkim.
Al ima još nekih razlika.
Svatko od tih ljudi, u trenutku pisanja, uglavnom sjedi samo i bulji u komp, sami su, opušteni (osim onih koji na brzinu to rade s posla), uvjereni da žele nešto više, da im netko ispuni prazninu koju sada ispunjava muzika s CD-a. I nalete na ugodnog sugovornika ne razmišljajući je li druga strana iskrena ili možda sve fejka. E, to je zamka virtuale! Brzo se zapleteš u nešto, predstavljajući se da si netko tko želiš biti, a ne netko tko jesi. Čast iznimkama koje odmah kažu da žele avanturu!
A riječi na ekranu drukčije mogu bit shvaćene, nego kad se kažu na glas, drukčije nego kad nekoga gledaš u oči. Kažu: oči ne lažu. Ili možda danas ni to više ne stoji? Mogu li i oči fejkat izrečeno???
Uglavnom, nakon malog broja popijenih kava, a nakon velikog broja ponuđenih (jer nekako sam uvijek bila oprezna s kime ću na kavu...a bila sam oprezna i kome ću msn adresu dati, a kamo li broj moba, a o kavi da ne pričam), nakon nekoliko zatvorenih i otvorenih profila (i sad zauvijek zatvorenih), jedne neuspjele, ne tako kratke „idi-mi-dođi-mi“ veze (za koju mi je netko drugi valjda trebao da shvatim da je to takva veza...ili je samo trebao pogurat moj mozak da počne razmišljat) i nakon jednog dobrog uzdrmavanja tla pod nogama i okretanja svijeta, zaključila sam da je vrijeme da zatvorim svoj virtualni svijet i napustim sve ljude s kojima nisam uspostavila neki drugi oblik kontakta osim onog tamo.
Možda glupo, ali žao mi je onih dragih ljudi koji su me znali slušati kad mi je to trebalo.
Žao mi je zbog onih iskrenih, tužnih, kojima sam JA trebala. Kojima sam JA bila podrška.
Svi oni „sretni“ koji su „ulovili“ moju mail adresu u tipkanju već su zatrpali mail pitajući se gdje sam nestala. Ni na jednu nisam odgovorila.
Ne računam one ljude koji su za mog boravka tamo ušli u moj RL i zadržali se tu već godinu dana. Ali samo ih je troje.
Taj svijet nije za mene. Nije za ljude poput mene. Ja nažalost, ili na sreću, ne znam fejkat, nemam masku za virtualni svijet, nemam masku za RL, nemam masku za svoju samoću, nemam masku za vrijeme kad sam s „njim“.
Uvijek sam ista, možda malo hrabrija kad sam skrivena iza monitora, ali sam još uvijek JA. Nadasve iskrena, realna i romantična, slobodna, pozitivna, „pomalo“ naivna, razočarana, ali uvijek nepopravljivo OPTIMISTIČNA!!!

- 20:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 05.08.2008.

Ljetna depresija...pa tko onda ne bi volio zimu?

Svi ljeto isfuravaju kao neko godišnje doba kad bi sve trebalo biti kao high life. Adrenalin na vrhuncu, podivljali hormoni koji su se probudili s mirisom bora i šumom mora nakon zimskog sna. Sunce pali kožu, preplanula put izgleda ljepša nego ono zimsko bljedilo. Svi su kao raspoloženi za sve. I to im traje onih tjedan dana koliko traje godišnji koji provedu na moru. Onda taj godišnji još malo „produže“ i na one vikende kad se vrate u kontinent. Koktelčići u fancy barovima, mirišljave curice u lovu na debele džepove i „tak slatke dečke“, a dečki puni adrenalina i još punijih gaća u lovu na lak plijen. A ja se pitam oko čega je sva ta fama i halabuka? S prvim jesenjim maglama svi će popadat u jesenske depresije, poželjet se nekih drugih stvari, neki se sa sjetom sjećat ljetnog ludila.
E, zato sam ja drukčija. Zato sam se ja odlučila za ljetnu depresiju. Da me ne iznenade jesenje magle. A omiljeno doba mi je zima. Volim zimu. Volim miris hladnoće. Volim miris snijega i pahulje na svom licu. Vrate me u bezbrižno djetinjstvo. U vrijeme kad nisam ni o čemu razmišljala. Volim miris drva dok ga stavljam u vatru (iako u ovom stanu imam centralno...al znam kako je doma kad dođem u drvarnicu po drva za kaljevu peć). Volim slušat pucketanje vatre. Volim gledati snijeg kako pada. Volim stat na skije pa fijuknut nizbrdo. I ne zato jer je to nešto fensi šmensi zadnjih godina. Ionako ne znam kad sam zadnji put promijenila ski-outfit. Ne patim od tih stvari. Meni je bitan snijeg. Ugođaj. Pa onako umorna i krepana doći i gledati u kamin kako vatra gori i gledati Njega kako polako toči čašu dobrog vina.
Pa tko ne bi volio zimu???

- 13:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 02.08.2008.

Danas je "in" biti single

Ako je danas in biti single onda sam ja in. Sve te priče kojima nas šopaju kako je lijepo uživati u čarima single života...ali ja, nakon isprobanog i jednog i drugog, ipak ne nalazim neku ljepotu u tome biti single. Daleko od toga da ne mogu sama. O da, mogu. Čovjek i treba znati živjeti sam. Ali, ja govorim o ljepoti takvoga života. Da, super je jer se ne opterećujem jesu li mi noge izdepilirane, al budimo realni, nakon duge i normalne veze tko se normalan uistinu time opterećuje kao na početku? Dakle, nije to neka promjena. Ok, nije me briga gdje pustim prljavi veš...al' po prirodi sam ionako više manje uredna, pa na to pazim i kad sam solo. Povremeno si dozvolim izlete neurednosti. Ne treba mi frajer da me njegova prisutnost prisili na urednost. Izlasci? Hm. Ok...ajde, nikom, baš nikome ne moram govoriti kuda idem ni s kim, gdje sam bila ni s kime, kada ću doći...jer me nitko ne čeka. Ali čudno...baš to mi fali. Ponekad. Često. Ne ono da mi ne da mira na mob kad odem s frendicama na trač partiju ili žensku pijanku, nego čisto da imam kome reći kud idem i kad ću doći otprilike...i da se netko možda zabrine ako ne dođem onda kad sam rekla. Ali ne da bude ljut. Ne da bude ljubomoran. Nego samo malo zabrinut. Pa da me nazove i pita: Je li sve ok? I kad čuje da je sve ok, da kaže: Ok, samo sam se zabrinuo, al kad znam sad da je sve ok onda u redu. Eto, to mi fali. Još uvijek, dakle tražim što je prednost u tome biti single. Ah, da...kuhanje...e, to mi je uvijek bio problem. Nije da sebi ne kuham. Al me nije zaista briga ni kad, ni što ni ako...a kad je „on“ tu, onda, jebiga, red je da nešto i napravim. Nisam neki tradicionalist, al ipak poštujem neke tradicionalne vrijednosti. Tako da, za sad sam našla možda prvu prednost „singlosti“. Iako, nije ni to prednost. Jer kad mi se ne kuha, živim na sendvičima, koji mi ni najmanje ne trebaju, ili nekoj brzinskoj hrani, koja mi još manje u životu treba, a mojim kilama još i manje...tako da je i ta jedna prednost opet neka mana tog života. E, jebiga, sad. Opet sam na početku. Seks neću ni spominjati. Zadovoljstvo je tu prisutno skoro jednako često kao i kad nisam single. Prsti čine čuda. Ali ima ono nešto što je nezamjenjivo...a to je onaj dodir prije svega i poslije svega, poljupci, nježnost...trenutak kad te netko dočeka sa smiješkom i kad ti razvedri i osunča i najoblačniji dan. I sad, nek mi netko kaže da je lijepo biti single. Pa čak i onda kad se tebi toliko priča o napornome danu, a njemu se, u muškom stilu, samo šuti u fotelji i bulji u telku šaltajući po daljnskom kao da je hipnotiziran. A ti bi pričala. I ne kužiš zašto on sad ne želi pričati. Zašto ne kuži tvoje potrebe? Pa iz ničega odjednom nastane glupa svađa. Dreka i halabuka. A sve samo zato jer tebi šefica već mjesecima ima doma problema pa dolazi nadrkana na posao i iživljava se na tebi, a njemu je kolegica, koju je zamolio da pošalje faksom neki dokument, sve zabrljavila, poslala krivo, pa je on pobrao jezikovu juhu od šefa. I nakon svega, njemu se ne priča. Tebi se priča. I sad ste se zbog toga još i vas dvoje zakvačili. I čuješ odjednom: Tras! vratima od sobe...al evo tebe za pet minuta za njim i na samo vaš poseban način već ste jednim pogledom sve riješili i zaboravili. Da, baš je "lijepo" biti single. A da...onda su tu vjenčanja i razna obiteljska okupljanja, a da ne govorim o prijateljskim okupljanjima (velike rođendanske zabave...ili da kažem dječji rođendani i čajanke? jer su se svi poženili/poudavali). Po ne znam koji put na vjenčanje idem sama. Bez plesača. Čak i kad nisam bila single išla sam sama (al ajde, to je bila viša sila...bar sam se drukčije osjećala). Po ne znam koji put ću ići hvatati buket...u istu grupu s onima od 18!!! Isuse Bože! Mislim da bih mogla ovaj put odglumiti iznenadnu sraćku dok se bacanje bude odvijalo. Koliko se tih buketa već skupilo...podsjeti me na film: Always a bridesmade, never a bride! Tako i ovaj put. A velika okupljanja – pa sad me samo pozivaju na rođenja djece, krstitke...i stojiš tamo ko tuka.
A onda, opet, kad pogledam mnoštvo tih „sretno nasmijanih“ lica oko sebe, pomislim: Koliko je njih uistinu sretno? Koliko će njih opstati? Za koliko njih neću za koju godinu slušati da se razilaze?
Jer uistinu, nekoliko brakova na koje sam se ugledala, koji su mi bili pojam sretnoga života, raspali su se svi do jednoga. Pa si mislim, možda je zaista onda i bolje biti single.
A onda sjedam u auto, otfrljim muziku, zapjevam dok me nitko ne čuje, penjem se do svoga stančića, odvrnem ključ u bravi i...
Zjapi praznina...zjapi mrak...zjapi tišina...
Još uvijek nisam našla prednosti single života.

- 20:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jer ja u ljubav vjerujem

Ponekad sam tužna. Ponekad sjetna. Uglavnom, ipak, sretna i vesela. Često ne pokazujem svoju tužnu stranu. Ne želim da drugi vide moje suze. Jednom su mi rekli da nikad nikome ne kažem gdje me najviše boli jer ljudi su takvi da će te dirnuti upravo tamo gdje najviše te boli. Ali ponekad je tešku svu težinu nositi u sebi. Ipak, suze najčešće zadržim za sebe. Za tišinu i mrak svoje sobe. Nekad sam i to dijelila s nekim. Dijelila i radost i tugu. Svaki svoj najmanji i najveći strah. Vjerovala.
Čini se kao da se ništa promijenilo nije. Ljudi su i dalje ostali isti. Radost i tuga se izmjenjuju. Strahovi su i dalje tu. A vjera? Vjera u ljude? Vjera u ljubav?
Kako nakon izgubljenog povjerenja opet vratiti vjeru u ljude? Vjeru u čovjeka? Vjeru u muškarca?
I dalje vjerujem u ljubav. Onu pravu, iskrenu, čistu, strastvenu. Ne onu iz filmova. Onu iz života.
Jer ja se ne budim ujutro našminkana. Ja se ne budim ujutro s opranim zubima. Ne budim se ujutro s „kao razbarušenom“ kosom. Ja se ujutro budim najčešće s podočnjacima, zube tek moram oprati, a kosa mi je zaista kao lavlja griva dok je ne dovdem u red. E, u takvu ljubav vjerujem...da onaj tko će se probuditi kraj mene takve, da će me moći pogledati, zagrliti, poljubiti...i da ću mu još uvijek biti najdraža. Ne živim u zabludi da mu moram u tom trenutku biti najljepša...ali da zna učiniti da se osjećam posebnom i najljepšom..njemu najdražom.

- 13:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Trešnja

Još i danas zamiriše trešnja
U proljeće kao davno prije
Jedna trešnja danima daleko
Tamo gdje me već odavno nije...
Što to ima u ljudima tužno
Da ulaze u tuđe živote
Tko to živi u prošlosti mojoj
A još nije umro od sramote...


Ovo si volio najviše. Neki dan sam te se sjetila. Sjedila sam na terasi nakon kupanja, ispijala kavicu, mislima u sasvim nekom drugom filmu, kad me ova pjesma trgnula i vratila bezbroj godina unatrag. Barem se čini bezbroj. Ne znam zašto kad je čujem, uvijek mi je tvoja slika pred očima od one večeri kad su te iz operacijske sale iznijeli nakon dva sata, a ušao si na polsatnu operaciju slijepog crijeva. Večer prije toga prošli smo kalvariju kakvu nikada ni sa kim nisi, niti ćeš vjerojatno proći. I daj Bože, bez obzira na sve, da ne prođeš.
Zaključili su da se sve zakomplciralo. Tumor. A možda i Chron. Izgledao si tako bespomoćno na onom krevetu. Čovjek od dva metra i 105 kg, a ruke su ti bile iznad pokrivača i izgledale kao u djeteta. Osjećaj i slika koji, vjerojatno, nikad neće iz moje glave otići. Dani čekanja koji su uslijedili odnijeli su nekoliko godina mog života, a ti nisi ni znao što se događa. Nitko ti nije ništa ni govorio. A mi smo čekali nalaze, a tebi nije bilo jasno zašto smo svi zabrinuti i nervozni. Na kraju je dijagnoza bila Chron. Jedna spoznaja koja je donijela „olakšanje“, ali opet i veliku zabrinutost.
Došao si doma. Ležao u krevetu danima. Oporavljao se. A sve što si želio bilo je da legnem pored tebe, naslonim glavu na tvoje rame i pjevam ti Trešnju. Valjda sam je otpjevala tisuću puta tih dana. Volio si kad sam je pjevala.
A onda...
A sada... tko to živi u prošlosti mojoj, a još nije umro od sramote?
I jučer, kad sam je čula, shvatila sam jedno – da je zaista ostala samo trešnja, s njom i slika tebe bespomoćnog na onom bolničkom krevetu, pokoja lijepa uspomena...ona koju nisu uspjela zasjeniti sva ružna događanja nakon svega...ali ono čega više nema, to su osjećaji za tebe...

- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2017 (1)
Listopad 2015 (1)
Lipanj 2012 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (16)
Siječanj 2009 (7)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (14)
online

Novo izdanje...

  • never let go Pictures, Images and Photos

    Možda su zvijezde osvijetljene da bi jednoga dana svatko od nas pronašao svoju. (Mali princ)


    Kaže se da je potrebna samo jedna minuta da bi se zapazila jedna posebna osoba, jedan sat da bi se je procijenilo, jedan dan da bismo shvatili da bismo je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bismo je zaboravili!

Najdraži stihovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se