moderato_cantabile

Praška magija

Po drugi put u svom životu našla sam se u Pragu. Stigla sam noćas. Ili bolje reći jutros. I ne znam koliko je bilo sati. Nisam se niti skinula, zaspala sam u robi. Pet dana i možda 5 sati spavanja. Strašno!
Prvi put u Pragu bilo je moje apsolventsko putovanje prije sedam godina. Kojim riječima opisati doživljaj toga grada?
Čarobno? Predivno? Svaki epitet pokriva moj prvi doživljaj toga grada. Tada, prije sedam godina, jedina mi je želja bila opet se vratiti u taj grad i doživjeti ga s voljenom osobom. Ali u narednih šest godina „nikada se nije našlo vremena“...ili volje...ili...Tko zna čega se nije našlo...ili jednostavno se nije našla osoba da bi se doživio Prag na onaj način na koji sam ja to željela...zamislila. A zaista je čaroban. Noćna vožnja Vltavom, uz svjetla grada, osvijetljen Karlov most...trenutak i slika koji oduzimaju dah. Trenutak koji jednostavno želite zaustaviti. Grad u kojem se nakon jednog dana boravka u njemu osjećate kao doma. Grad u koji se uvijek poželite vratiti. Grad u koji se morate vratiti. Grad u kojem poželite ostati.
Sada, nakon sedam godina, opet sam se našla u Pragu. Uzbuđenje zbog znatiželje hoću li ga opet doživjeti na, barem donekle, isti način kao prvi put. Strah zbog toga hoću li se razočarati. Razočaranje što mi se nije ispunila želja što ga drugi put ne idem vidjeti s „onim nekim“...želja koju sam zamislila kada sam prvi put bila na Karlovom mostu, na mjestu želja. Eto, jedan dio želje se ispunio. U Prag sam se opet vratila. Ali...
I doživljaj grada, istina, nije bio kao prvi put. Druga funkcija nego što je bila prvi put poremetila je taj moj doživljaj. Nije jednostavno paziti na 20 maturanata željnih, samo i jedino, zabave. Ali ono što sam iščekivala je noćna vožnja Vltavom. Baš kao i prvi put. Imala sam sreće da smo dobili večernji termin.
I krenulo je...
Moje misli su se umirile. Sjela sam na gornju, vanjsku palubu broda, ušuškala se u svoju jaknu i pustila misli i srce da se smire, a oči da upijaju svjetla čarobnoga grada. Vratila su se sva sjećanja od prije sedam godina...apsolventsko ludilo...retrospekcija događanja zadnjih godina...zadnjih mjeseci...nevjerojatno je to kako su se misli u rojevima množile. Dolazile i odlazile, a opet sam svaku jasno mogla razabrati. U jednome trenutku pojavio se i lagani smješak na usnama kada sam se sjetila svoje želje...pa eto, vratila sam se Prag. Ovdje sam. Zašto se ne bih smješkala? Zašto ne bih bila sretna? Zašto ne bih uživala? Pjesma i ples svuda pored mene, a ja da nisam zadovoljna samo zato što se nije ispunio moj drugi dio želje? Svašta! Ustala sam s klupice, otišla do svojih maturanata, nije im dugo trebalo da me zavrte na vrhu palube broda i da zajedno, plesom i pjesmom, ispunimo Vltavu i prolazak ispod Karlova mosta.
Iako se osjeti EU, da, Prag je i dalje čaroban!
A moja želja ovoga puta? Hm? Mjesto na Karlovom mostu na tom dijelu gdje se zažele želje je u rekonstrukciji...