moderato_cantabile

četvrtak, 31.07.2008.

Poznati film

Vidim ti u očima da lažeš. Zar misliš da sam luda? Zar misliš da ne vidim? Da ne osjetim? Misliš li stvarno da me možeš prevariti? Pa i ja sam, kao i ti, gledala već taj isti film...jednom davno, davno prije. Ovo je samo repriza. Isti film, iste scene, drugi glumci. B-produkcija. Glumci igraju začuđenost govoreći da je LJUBAV samo riječ od pet slova i između se prisiljavaju smijati se, a iz očiju im sijevaju noževi, anjihovi su postupci apsurdni. Zato, dragi, idi na neku drugu audiciju, k nekoj koja nema toliko za izgubiti, jer vidiš po mojem licu i mojim riječima da sam ja isto već gledala taj film. A reprize su mi dosadne.

Oh no, not I
I will survive
as long as i know how to love
I know I will stay alive
I've got all my life to live
I've got all my love to give
and I'll survive
I will survive

- 12:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Što žena treba

Gdje si bio? Jesi li još uz mene? Je li to ljubav ili kajanje u tvojim očima? Koliko smo samo puta odigrali ovu igru i svaki put kad smo blizu odgovor je uvijek isti. Valjda neke duše, negdje u dubini, zauvijek ostaju nemirne. "Znaš da te volim, ali volim biti slobodan. Pa reci mi, što bi onda htjela od mene?" Želim prsten na ruci, šampanjac na ledu i jednog muškarca da mi pokaže najbolji dio života. Dom i obitelj, zajednicu izgrađenu na povjerenju i ljubavi. "I stvarno misliš da to možeš naći s nekim poput mene? Dvije ruke da te zagrle, čovjek na jednom mjestu – samo su neke od stvari što ženi trebaju. Mijenjao sam se cijeloga života, ali za kratko. Prevaren nebrojeno puta. Tražio razloge, znao što osjećam. Ali što ti ja mogu dati i pružiti, kad ni samom sebi ne vjerujem???"

- 12:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.07.2008.

Hvala ti, Roko

Činilo se da će moj planirani odlazak na more, u malo dalmatinsko mjesto u blizini Zadra, proteći dosadno. Zapravo baš onako kako sam i željela. Tko želi dosadu? Zapravo, nitko. Ali meni je to nekako i pasalo. Mir, more, cvrčci, bez pretjeranog noćnog života, kupanje, sunce...i moje misli...planirani pokoji odlazak u, ove godine toliko razvikani, Zadar. I tako je sve nekako i krenulo. Po planu. Od ponedjeljka pa sve do petka. A onda se na plaži pojavio on – Roko. U društvu trojice friendova. Svi skupa nabacivali su se u plićaku. Mladi. Maksimalno 25 godina. Ja sam se skrivala pod ogromnim šeširom i sunčanim naočalama. Bilo je već podne, našla sam neki debeli hlad, uzela knjigu u ruke i čitala. Sve dok me jedan od njih nije pošpricao da sam se sva stresla, pogledala ih preko naočala, odmahnula glavom i nastavila čitati knjigu. Ali Roko se nije dao smesti. Vrlo brzo započeo je neki razgovor kojeg se više i ne sjećam. Pomislila sam: Bože, koji lik! Baš si mene našao davit od cijele plaže? noAli on nije prestajao pričati. A nije bio ni nezanimljiv. Visok, crn, jako dobro razvijen naughty...ALI...mlad! Jako mlad. I kroz priču sam saznala da studira medicinu u Zagrebu, dala sam mu do znanja i da sam relativno starija od njega. Čak šest godina. A on se smijao s nevjericom. Sve dok mu nisam pokazala osobnu. Ali nije mu to smetalo. I dalje je prodavao "galebarske" fore spremljene za ljeto. Ali krivoj osobi. I u trenu su prošla dva sata. Spremila sam se i krenula prema doma. A on me ležerno pitao što radim navečer. Rekla sam da nemam planova. I nekako smo se dogovorili naći u 22. On je znao „di stojim“. Došao je pred vrata, ja sam se spustila..pojma nisam imala ni kud ćemo ni što ćemo. Htjela sam ići na koncert Klape hrvatske ratne mornarice koja je gostovala tu večer. Otišli smo. Poslušali sat i pol koncert. Potom smo krenuli u jedan klub u kojem je bio Alen Islamović. A, ono, djece tamo ko priči. Roko me povremeno vraćao u studentske dane, a onda sva ta djeca oko mene davala su mi do znanja da sam prestara za ovakve stvari: Gospođo, imate možda vatre???Ma koja gospođa???!!! rolleyes
Al to je činjenica...pa kako bih i izgledala onima od 17? rolleyes
I zapjevao je Islamović: Sve je to od lošeg vina...a mene su misli opet odvele nekud daleko...jegeri koji su se zaredali, nisu bili dovoljno jaki da pjesma ne izazove reakciju...malo mi je bilo i neugodno...Roko samo na bezalkoholnoj pivi...a ja sam otrčala van...legla na plaži i gledala nebo. Zvijezde. I sjetila se svojeg omiljenog citata iz Malog princa: Možda su zvijezde osvijetljene kako bi svatko od nas jednoga dana pronašao svoju.I gledam ja te zvijezde i mislim u sebi: Pa koja je od ovih moja?
Jednom, prije sedam godina, Netko mi je rekao: Nemam ti što pokloniti što bi bilo vrijedno tebe, pa ti poklanjam zvijezde...sve ove što ih vidiš, tvoje su. I bilo gdje da jesam, kad ih pogledaš, sjeti me se i znaj da mislim na tebe.Nakon šest godina je otišao s drugom. A zvijezde su tada izgubile sjaj. Nebo je prekrila tama. Ali malo pomalo, jeda za drugom, opet su počele sjati.
Roku je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da me nema, da shvati da sam na plaži. I došao je. Ništa me nije pitao, ništa nije govorio. Samo je sjeo kraj mene, uzeo moju glavu, stavio je na svoja bedra...a uskoro se i on opružio, a moja je glava bila na njegovom trbuhu...izgledali smo kao slovo T. Prstima je prolazio kroz moju slanu kosu (zaboravila sam je isprati od mora i bila je sva frčkava pa su mu prsti zapinjali, ali to nije bilo važno), spustio se i htio me poljubiti...nisam mu dala...samo je stavio usne na moj vrat i nosom „testirao“ moj miris. rolleyes
Polako sam ga odmaknula, povukla nevidljivu granicu. Nije se bunio. Počeli smo razgovarati. O svemu i svačemu. On o faksu i studentskom životu, o tome kako je prije godinu dana prekinuo s curom s kojom je bio 5 godina, kako mu je bilo teško nakon toga...a ja ga slušam i kažem mu samo: Što god da je bilo i kako god da je bilo, bolje prije nego kasnije. Vjeruj mi.I polako je on mene počeo ispitivati o svemu...a najviše smo se zadržali na nekim nesretnim ljubavima...to je nekako uvijek neiscrpna tema. I kako je noć odmicala, a zora se već negdje na obzoru nazirala, okrenuli smo se sretnijim temama. Dogovorili druženje do kraja vikenda.
Hvala ti, Roko, na prekrasnom vikendu. Hvala ti na prelijepim razgovorima i iznenađenju da i mladi „galebovi“ znaju samo razgovarati i slušati...dobro slušati...hvala ti na nesebičnom otkrivanju muške psihe...ma, hvala ti, mali, za sve!
kiss

- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.07.2008.

Četiri dana ljubavi (napokon svježi post)

Jučer sam bila na Massimovom koncertu na Kastvu. Dojmovi me još peru. Nemam riječi za opisati tu ljepotu zvuka, ambijenta i cjelokupne atmosfere. Jednostavno božanstveno. Započeo je s jednom od mojih najdražih: Koliko si puta ljubila stranca...i taknuo me u najdublje žice u srcu. Sve je te večeri bilo presavršeno. Stara gradina na Kastvu, iza leđa pogled na Kvarner, Massimo i orkestar s nježnim stihovima...i ja...sama (osim naravno ostalih ljudi oko mene). On je tako falio. Falio da se stisnem pored njega. Da mu pomirišem vrat.
...
I danas sam, nakon ne znam koliko vremena, opet uzela film Mostovi okruga Madison. Prvi put kad sam ga gledala doživjela sam ga kao predivnu ljubavnu priču, kao nešto: Eh, baš takvo nešto i sebi želim u životu.
Ali, sad, kad je „Kincaid“ negdje u blizini ne želim ta četiri dana. Premalo su. Dva sam već iskoristila. Pa zar samo još dva mi preostaju? I onda gotovo? Do kraja ništa? Onda želim da ovo čekanje na ta preostala dva dana još traje godinama.
Jer nevjerojatna je ta ljubav Eastwooda i Streep...toliko snažna, toliko strastvena, a opet toliko nježna. Sve ostalo postaje nevažno pored tako intenzivne ljubavi. Ljubavi koja je živjela samo četiri dana. Ali ljubav koja je trajala do kraja života.
Je li u tome ljepota? Ili mučenje?
Pitam se jesmo li sretni ako barem i na četiri dana osjetimo jačinu takve ljubavi pa je izgubimo zauvijek i vratimo se onoj svakodnevici koju „guramo u nekom vječnom leru“? Ili nas spoznaja o takvoj ljubavi vrati i baci u neke nestvarne svjetove da nam ništa više nije dovoljno dobro nakon toga? Treba li je uzeti u trenutku i uživati? Ili pobjeći glavom bez obzira jer ćemo dalje htjeti mjeriti sve prema njenoj snazi i mjerilima, a ništa se neće moći mjeriti njenom snagom?
I jednoga dana kad budemo stari i naborani, kad nam glavu prekriju sijede što ćemo se pitati:
Jesmo li trebali zagrliti ljubav i uživati u njoj? Zašto nismo?Ili ćemo biti ponosni na sebe što smo se odhrvali iskušenju za koje ne znamo kako bi završilo, a pogled na sijedu glavu pored nas s kojom smo „u leru“ izgurali cijeli život izmamit će nam osmijeh ponosa...osmijeh sjete...da čak ni u starosti nećemo znati jesmo li ispravno odabrali...rolleyes

- 16:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Život se ne mjeri sekundama, nego trenutcima koji su nam oduzeli dah

Eto, sjedim sad za ovim lapom, a prije toga meditiram o svakojakim sranjima...baš tako...jer ne znam kako bih se drukčije izrazila za to o čemu razmišljam, „razbijam glavu“...i dolazi mi stara i govori: Znaš, XY-a, profesora matematike iz ZG-a? Kažem ja: Pa naravno. Kako ne. Koje glupo pitanje. (A btw, riječ je o frajeru kojeg znam iz malog mjesta na moru u kojem sam odrasla i provela svoje djetinjstvo..doduše upoznala sam ga preko sestrične koja je studirala matematiku i on joj je bio profesor...mlad frajer...a zgodan ko sam vrag...obožava ronjenje...živi za ronjenje...) I kaže stara: Gliser ga sjeb'o jučer na ronjenju. Ne zna se šta će bit od njega ako uopće ostane živ.Smrzla sam se. I prva pomisao koja mi je prohujala glavom: Jebate, pa šta ti je život?! A čime se ja zamaram?I onda opet mislim, pa nisu li baš te „sitnice“ kojima se zamaramo nešto što zapravo čine i začinjavaju naš život? Što bismo bez njih? A onda kad čuješ ovakve vijesti te sitnice se čine tako glupima, beznačajnima i poželiš sve iz korijena promijeniti i zaista se povoditi za onom: Živi svaki dan kao da ti je posljednji. Jer stvarno, što ti je život? U vječnoj potrazi za nečim, za nekim...a kad to i nađemo, znamo li da smo našli? Ili i dalje tražimo? A dovoljno je naći nekog tko nas zna nasmijati, jer samo jedan smiješak je dovoljan da se naš oblačni dan razvedri. Ljepota je ionako varljiva, a bogatstvo prolazno, a mi ne znamo što nam nedostaje dok nas to ne dohvati. Toliko je trenutaka u životu kad nam netko toliko treba da bismo ga najradije izvadili iz svojih snova, kad bismo mogli, pa da ga konačno zagrlimo. A zašto to i ne učinimo??? Život je samo jedan i zato odlazak prepustimo prošlosti da bi se mogla rascvjetati naša budućnost!!!


17. srpnja 2008.

- 16:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nepodnošljiva težina postojanja

Uz lagane zvuke Nine i stihova ...A ja bih ti tako ljubila ruke, i čuvala misli od slučajne tuge..., pijuckam neko hladno bijelo vino...ni ne znam otkada je ovdje...jako je staro...dobila sam ga još davno...dok sam bila u nekoj, sad već davnoj vezi...ono, poklon za neko zajedničko kvaziuseljenje u podstanarski stan...i nitko ga nije otvorio do sada...e, sad sam osjetila trenutak...i baš mi paše...cijeli dan je nekako ljigav, melankoličan...a ovo bi trebalo izbaciti svaku misao iz glave, opustiti me i da samo zaspem...i probudim se happy i nasmijana kakva sam većinu svoga vremena...al sad, večeras, paše mi tišina...paše mi samoća...iako me malo ubija...ali paše...da nitko ne dira moje misli...a tko bi ih i mogao taknuti kad munjevitom se brzinom izmjenjuju?!? I baš mi se vrti po glavi ona pjesma Tutti fruttija nekad: ...a meni noćas pašu stvari lagane...E baš to, stvari lagane...i uz ovo vino...neko fino...dobro je...pitko...lagano...ova nepodnošljiva težina postojanja, pretvara se u nepodnošljivu lakoću postojanja...


12. srpnja 2008.

- 16:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jedna noć...

Cijeli dan odsutno gledam poznata lica ljudi oko sebe. Gube se kao u nekoj magli. Ili se ja gubim? Kao da nisam ovdje. Kao da nisam na zemlji. Misli mi zbrčkane. Posao me čeka. A meni se tako ne da. Meni su misli već daleko negdje s njim. Sparina me ubija, umor me stiže. Umorna i odmorna u isto vrijeme. Puna energije. Puna kontradiktornosti. Kao i uvijek.
Napokon...
Skoro da se i ne sjećam kako sam završila na njegovoj terasi. Od onog trenutka kad je skinuo kacigu s glave, nasmiješio se svojim čarobnim osmijehom koji ozari cijelo njegovo lice, vrijeme je stalo, ja sam prestala razmišljati, i zaustavila se u trenutku...i pustila ga da vodi...a ja sam plesala...bez razmišljanja do kada će muzika trenutka trajati.
Razgovor često prekidan pauzama šutnje. Nečujno sam disala kako ništa ne bi remetilo taj mir. S tišinom noći i zvucima prirode, približio se, a šuma i mrak skrivali su naš trenutak od ostatka svijeta, od pogleda. U trenu, usne su se spojile...tako lagano, a opet tako...
Moje usne našle su se na usnama muškarca za kojeg sam znala da može puno dati, a ništa ne obećaje...nisam ni tražila ništa, a htjela sam dati obilje. U trenutku sam pomislila kako je ovo samo san iz kojeg će me nešto probuditi i sve se rasplinuti poput ljetnog oblaka...Ipak, sve je bilo tako stvarno.
Tišina i mrak obavijali su nas i skrivali od tuđih pogleda i saznanja baš onako kako je to on činio mom tijelu. Provukao je prste kroz moju kosu i dodirom probudio odavno zaspale osjete...osjetila se rijeka fluida kako protiče među nama, rijeka koja spaja dva tijela u jedno...upijala sam miris njegove preplanule kože, ljubila njegove usne...njegov vrat...vrijeme kao da je opet stalo za trenutak...htjela sam upiti sav taj njegov miris...odnijeti ga sa sobom...a istovremeno htjela sam ga ljubiti...i ljubila sam ga. Moje su se usne besramno otvarale svojom glađu za poljupcima i on me doslovno hranio njima.
U trenu je ustao, privukao me uza se, jako, a opet nježno...sve je te večeri bilo nabijeno željom, a izlazila je nježnost...neopisiva nježnost. Uzeo je moje ruke, primio me za dlanove, poklopio dlanove sa svojima, čvrsto i nježno stežući moje prste među svojima, otkrivajući svoje najskrivenije namjere. Podigao ih je zajedno sa svojima iznad glave...prsti su nam se ispreplitali zajedno s poljupcima...privijao me uza se, a ja sam postajala svjesna pritiska njegova tijela na svojem i nastojala se što više priviti uz njega dok je svoju glavu naslanjao na moj vrat upijajući miris moje kože svojim dubokim uzdasima...htjela sam da ljubi svaki centimetar moje kože...htjela sam ljubiti svaki centimetar njegove kože...i ljubio je...ljubila sam...
Koža mi se ježila od njegovih dodira, od poljubaca...sa svakim sam dodirom poželjela još...sa svakim poljupcem poželjela da potraje duže od prijašnjeg...
Tišina je postajala sve glasnija, a mrak nas je i dalje skrivao dajući nam potpunu intimu...


5. srpnja 2008.

- 16:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Moderato cantabile

Koliko nas puta u životu sreća dotakne? Koliko puta sreću znamo prepoznati? Da, taj ključni trenutak prepoznavanja...prepoznavanja onog nekog trenutka. Jesu li takvi trenutci ponovljivi? Ili nas dotaknu samo jednom u životu i ako ostanu neprepoznati, ostaju zauvijek negdje duboko u nama zakopani, nosimo ih u duboko u sebi, sretni što su nas dotakli. Prate nas poput oblaka kojeg nosi vjetar koji iz dana u dan dobiva sve veću snagu, a oblak se puni kišom, ali kiše nema...kiša su suze, al mi se smijemo...sretni zbog trenutka koji nas je okrznuo. Samo želimo letjeti slobodno poput oblaka i prepustiti se vjetru da od nas radi razne oblike, da nam udahnjuje snagu i težinu...želimo postati njegova prepreka, a nekako stalno bježimo ispred vjetra jer negdje pred nama nazire se stijena o koju će se vjetar zalijepiti, oblak razbiti, a kiša izliti...bježimo pred kišom...a bježeći pred kišom bježimo i pred vjetrom...kiša se izlijeva u rijeku, a rijeka utječe u more...on postaje nemirna rijeka, ja sam mirno more...rijeka muti mirnoću moga mora...moje obale postaju njegove obale...on topi moju obalu, stapa se s mojim morem, valovi zapljuskuju obalu...oseka...povlači se...ostaje samo goli kamen s okusom soli...

Sapore di sale, sapore di mare
che hai sulla pelle, che hai sulle labbra
quando esci dall'acqua e ti vieni a sdraiare
vicino a me, vicino a me.
Sapore di sale, sapore di mare
un gusto un po' amaro di cose perdute
di cose lasciate lontano da noi
dove il mondo č diverso, diverso da qui.
Ovo vrijeme i dani, što prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni
ti skačeš u vodu, pa me ostavljaš samog,
tu na pijesku i suncu, da te ponovno gledam…
A kada se vratiš, ja te pustim da padneš,
u naručaj pijeska, i u moje ruke,
a onda te ljubim, sa okusom mora,
sa okusom soli, i okusom sna…


12. svibnja 2008.

- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zar svi pravi muškarci uvijek moraju kasniti na vlaku života...ili priča o oblaku u obliku croassana...

Sjedim neki dan na kavi s frendicom i razglabamo o koječemu...al nekako se uvijek dotaknemo tog vječnog misterija koji se zove: MUŠKARAC...ne, ne...“onaj“ muškarac...da, to je već bolje. I konačno otpustila sam onog za kojeg sam smatrala da mi je uzeo najbolje godine života...ma koje najbolje...sad sam u najboljim...crvena jabuka...onda sam bila zelena, kisela, nezrela...al on, sudeći po novom izboru, valjda voli kiselo, zeleno...
I došao je drugi...onaj koji je kraj mene kad nađe vremena za mene...
I tu je taj...jedan...prisutan samo kao neka virtualna stvarnost...prisutan u mojoj glavi...sve više, sve češće...ne, nemam prljave misli..on je tu, onako...ne znam kako bih objasnila...al je baš cool, lijepo je što je tu...
I kaže meni frendica, kad sam joj sve to lijepo razložila i izložila, onako zamišljeno, nasloni se i nasmije:
Pa, jebote, stvarno je taj život sjeban, kaj ne? Kaj ti muški, „oni“ muški, uvijek moraju zakasnit na tom našem vlaku života...i onda taman kad se fino, udobno smjestimo i naš kupe nije više prazan, on mora dojti sav zadihan i stići na tu jebenu sljedeću stanicu, ukrcat se u naš vlak, u naš vagon, pokucati na vrata našeg kupea (a lijepo smo stavili natpis: ZAUZETO!) i pitati: „Je'l tu možda slobodno?“ Daj, čovječe, kaj ti ne vidiš da nije...al on nekako nije vidio natpis i počne se ispričavat...pa se počneš i ti ispričavat (ne znam zašto, natpis je bio jasan)...i pustiš ga da sjedne u tvoj kupe...baš super, kaj ne? I na kraju, nije neki ljigavac, nego zabavan frajer. I dok ovaj tvoj spava dok putujete,a ti bi se tako rado divila nebu, oblacima, a ovaj tvoj ti baš glavu objesio na rame i blaženo zaspao, osjećaš se osamljeno, gledaš sama u nebo, oblake, potoke, rijeke, travu, cvijeće...
I baš tada novi kaže: „Pogledaj, kaj nije krasno?“
I pokaže na nebo, oblak u obliku kifle...a ti se nasmiješ i kažeš: „Hahaha, izgleda kao kifla...croassan..“. I pogledate se i shvatite da isto mislite, gledate u istom smjeru..i skužiš da se njemu NE SPAVA...a k tome, već je u istom kupeu u vlaku života...a ti gledaš spavača i misliš: „Hoće li se probuditi? Kada će se probuditi? Hoće li se trgnuti? Hoće li stići pogledati oblak u obliku croassana? Hoće li se probuditi prije sljedeće stanice? Hoće li... jer ti već opasno razmišljaš o silasku s vlaka već na sljedećoj stanici...samo da vidiš hoće li te pratiti „spavač“ (ako se probudi) ili „oblak u obliku croassana“ ili...ili će obojica nastaviti svoj put u svom vlaku života, a ti ćeš čekati sljedeći koji stiže u...
Jebiga, ne znaš kad stiže...
18. travnja 2008.

- 14:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Zašto?

19. travnja 2008.

Tako je teško pisati...a moram...izjeda me ova tuga koja obuzima cijelo moje biće. Uspomene polako naviru, ali kao da ih trenutak otima, u sekundi bježe. A ja bih tako da ostanu, da te vrijeme ne uzme, da ostaneš tu. Još pričam o tebi kao da si tu, kao da ćeš doći...i tako je teško priznati ...da tebe više nema.
Dok valovi zapljuskuju obalu, znaš tamo gdje smo se kupali, još je tvoj lik tako živ; dok šetam trgovinama kao da stojiš uz mene i veseliš se svakoj glupoj sitnici koju kupim...kako si se samo veselio svakoj novoj stvari koju bih kupila...kad bih ti napravila svoju malu modnu reviju. J a kome ću to sada raditi kad se nitko sa mnom i zbog mene ne zna veseliti kako si ti znao.
Htjela bih pisati o djetinjstvu, o uspomenama...a kako je to glupo da se ne sjećam ničega...ili skoro ničega. Ružno, jel da? Sjećam se kad smo za Uskrs išli, puhala je užasna bura, ja u onom mom bež skafanderiću tražim čokoladu koju je „zeko“ ostavio. Milku. (onda je rijetko tko i znao za Milku) Tko je bio sretniji od mene kada sam je našla, sjećam se prvog skijanja...kad si me među nogama spuštao, vukao me za štap uzbrdo jer se meni nije dalo penjati...
Kako su me samo svi znali zafrkavati zbog načina kako sam o tebi s ponosom pričala...“moj tata“...
A gdje si sad kad te toliko trebam? Toliko lijepih i pametnih stvari znao si mi reći. Uvijek imao dobar savjet, dobru riječ u pravom trenutku. Ti i ja, tata, toliko slični, a opet različiti. Jesmo li se zato znali onako žestoko zakvačiti? A onda nakon pet minuta kao da ništa nije ni bilo. Uvijek si govorio: „ Blažena moja, plane u sekundi, a već u sljedećoj se smije.“
A gdje si sad? Tužna sam i ljuta na tebe, na sebe, na svijet...kao da te „netko“ tako naglo ukrao, a ja te još toliko trebam. Tvoj zvonki smijeh još čujem svuda oko sebe. Dok se vozim, kao da sjediš pored mene. Toliko mi fale naši razgovori...tako si bio otvoren prema svemu. Za tebe nisu postojale tabu teme. Za svaku situaciju si znao naći pozitivno riješenje čak i kad se ono nije ni približno vidjelo. Znam da znaš koliko sam ti slična, opet toliko drukčija. Kako se mama samo znala ljutiti na nas zbog naše otvorenosti prema svakome ili kako bi ona rekla zbog naše naivnosti. Valjda zato što smo u svakome vidjeli samo ono pozitivno dok god se ne bi pokazalo suprotno.
Gdje si sad, tata, kad te toliko trebam? Gdje si sad kad val više ne zapljuskuje obale, kad brod više ne uplovljava u luku, kad je ispred mene samo breg i trava, a zeko je već odavno odrastao i odskakutao u šumu...
Zašto si morao otići...?

- 14:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Retrospektiva

kissKad sam još puzala, cilj mi je bio ustati se i prohodati. Roditelji su mi pomogli, polako, nesigurno stala sam na svoje noge i tap tap tap...prohodala sam. Nekoliko sam put razbila nos, koljena, ali to je bilo nebitno. Hodala sam! thumbup
Kako sam odrastala, druge su mi stvari postajale važne. Imala sam druge ciljeve. Na primjer, imati rozu, prekrasnu pernicu na magnet. Onu na „dva kata“. I...imala sam je. Bila je prekrasna. Bezbroj pretinaca. Bezbroj olovčica, bojica. nut
Opet sam malo odrasla. Sad su se u moj svijet uvukla neobična stvorenja...dečki. Toliko sam im se htjela svidjeti. I jesam. Malo pomalo.
I, evo me, kao kroz san proletjele su godine i i ja sam se našla pred odlukom života...na faksu...eh, to je bilo vrijeme za pamćenje. Učinio me učenijom, obrazovanijom...pametnijom? Ni najmanje. Barem ne za životne stvari. no
A moji ciljevi i snovi?
Uvijek isti...malo izmijenjeni...
Kad sam imala 17 htjela sam dečka za kojim bi se svi
okretali i pomislili: Koji frajer! naughty
Kad sam navršila 21 još uvijek sam htjela dečka za kojim bi se svi okretali i rekli: Koji frajer!...ali, ovaj je trebao biti i takav da za njega kažu: Kako je zabavan! cool
Kad sam došla do 24. gledala sam frajere za koje sam JA rekla: Koji frajer!, a tražila sam onog s kojim bi mi vrijeme proletjelo u trenu, koji bi me nasmijao, s kojim imam o čemu pričati, s kojim bi MENI bilo zabavno, lijepo...
Sad s 30 i kusur još uvijek gledam frajere koji će mi izmamiti uzdah, koje krišom gledam kroz tamne naočale. A sebi želim frajera svojih godina koji se ne boji...

- 14:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Moj virtualni početak...

...sanjaj me, sanjaj me noćas
Kad za me nema ni spokoja ni snova
Noćas me sanjaj, jer možda već sutra
U snove ti uđe ljubav nova...


I sad si baš morao doći? Jel da? Baš sad? U ovoj usamljenoj noći, kad je zaglušujuća tišina oko mene da je čuti možeš...nije ti to u redu...nije u redu da se samo tako uvučeš u moj komp...nije u redu da te samo tako pustim...pa znaš da nisam sama...
Nije u redu da nudiš sve ono što baš u ovom trenutku trebam...da nudiš, a ništa ne obećaješ...da tražiš, a ne navaljuješ...
Nije u redu...
Zašto si baš sad morao doći? Zašto mi ne daš da zaspem do 4 ujutro? Zašto mi sulude ideje daješ da te sad u dva u noći nazovem i dogovorim ti kavu na nekoj benzinskoj?
Al ti vjerojatno već spavaš...pojma nemaš da ja ovo pišem...
I bolje...tako ćemo barem svi biti mirni...ja ionako nisam nikad igrala se trokuta..nikad nisam mogla osjećati na dvije strane...
Al uspio si me zbuniti...svaka ti čast...nikome to još ovdje nije uspjelo...
Al zašto baš sad? Pa mi onda još kažeš:
Nadam se da će nam mutna rijeka života postati bistrija i da će se pokazati pitomije i zelenije obale, i da će naše rijeke naći pitomije rukavce....
15. travnja 2008.

- 14:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Među jude, zviri i beštimje...

Prvi dio: među jude
Bio si čovjek, sad si, za mene, samo kurvin sin. (oprosti ako sam uvrijedila tvoju majku, nije mi bila namjera)
Nekad iskren, nevin, neiskvaren...A tko si sad? Figura ledenog pogleda i srca hladnog poput sante leda. A ja sam te voljela. Voljela sam te i kad si lagao. Voljela sam te i kad si rekao da odlaziš. Voljela sam te i kad si rekao da ideš s njom. Voljela sam te još dugo poslije toga.
Najljepše godine tebi sam dala. Je li mi žao? Ponekad. Bi li ponovila? Sad više NE. Nekad sam mislila da bih..al sad znam da ne...

Drugi dio: među zviri i beštimje
Svojim si odlaskom odnio i dio mene. Ne znam koji. Bojala sam se da si uzeo onaj dio koji voli. Ali nisi, HVALA TI NA TOME. Hvala što si mi pustio dio kojim ću opet moći voljeti.
Otkinuo si komad srca, al kažu da dođu ljudi koji to mogu „zalijepiti“. Pa kad će netko već doći? Kad će doći netko tko će to zalijepiti i čvrsto držati da se više ne otkrhne?
Kad si otišao, ostalo je samo beštimje. Ostale su zviri.
Al ja te puštam sad među tim zvirima...bori se s njima...puštam te u beštimju...a ja opet odlazim među jude leć....

Novi početci...ili tako sam sretna
Odlučila sam početi iznova...kako sam sretna zbog toga. Jedan muškarac u mom životu, napokon je otišao...budimo realni, napokon sam uspjela otpustiti ga od sebe.
A došao je novi...ušao je tako hirovito...tako nenadano...tako iznenadno...počeo je ispunjavati svaku moju usamljenu minutu, iako nije bio pored mene. Al znala sam da je tu. Da će biti pored mene...i došao je. I sad je tu. Tako sam sretna
Sad je tu onda KAD NAĐE VREMENA za mene. A ja ga nekako za njega uvijek nalazim. Uspio me uvjeriti da se mogu opustiti, da se mogu prepustiti...osjetio je moju distanciranost, rezervu...i brojna uvjeravanja urodila su plodom...
Opustila sam se, prepustila sam se...ma glupača...
I sad me frajer ima kako njemu paše, a ja čamim doma kad god on „nema“ vremena za mene.
Koliko čovjek treba životne škole proći da nauči neke stvari? Ili neki ljudi, neki poput mene, nikad ne diplomiraju na faksu života? To pitanje mi se nameće iz dana u dan.

...tu za svoju dušu
s morem bol podilit ću,
s galebima čekat ću,
možda će te plima
ostavit prid vratima srca mog...
* * * * * * * * * * * * *
...pada noć puna strepnje
nema te tu kraj mene,
a trebam te kao pjesnik svoju bol...

15. travnja 2008.

- 14:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Moje pjesme, moji snovi...

Balada mojeg srca

Zvone zvona moje duše
Tako tužno zvone za mene,
U ovom praznom stanu
Koji me toliko podsjeća na tebe.

Ova prokleta samoća
Ide sa mnom i sa mnom ostaje,
S tvojom slikom na ormariću
U mom srcu svira tužna balada.

I želim te pored sebe sad...i uvijek,
I želim te vidjeti još jednom...
i gledati te zauvijek.
Ovu tugu, o kojoj ti pišem, odnijet će vjetar.

Sada te tražim u sjećanjima
Ne znam zašto smo se rastali...

Nikad mi nisi znao pokazati ljubav
Nikada ti se nisam divila.

Vječnim sjećanjem na tebe,
Poput duha koji ne odlazi,
Skidam tvoju sliku s ormarića
A u mom srcu i dalje svira tužna balada.

I opet te poželim pored sebe
I želim te vidjeti još jednom
I gledati te zauvijek...

17.veljače 2007.



***
Tako ti je teško reći što osjećaš
Izdao si obećanje,
I sad, godišnjica bez obećanja
I bez jednog jedinog poljupca.
Oskvrnuo si sobu u kojoj smo spavali,
I stol za kojim smo jeli,
I čaše iz kojih smo pili.

To je život
I nosiš sad krivnju u sebi
Zbog nove avanture
Koja te ostavila slijepog
I koja je povrijedila moje brižno srce.

Kako je teško opet voljeti, zar ne?
Uspoređivati moj osmijeh s njezinim
I tisućama drugih...
Rekao si mi zbogom
I osjećao se kao svoj najgori neprijatelj
Koji uništava našu povijest
Zbog druge povijesti koja ne vrijedi ništa.

Rekao si mi zbogom
I u tom pozdravu ostavio svoju dušu
Rekao mi da me ne voliš, a voliš me
I sad tvoje suze teku...

A ja, tako konačna i odlučna
I opet te poželim
I zauvijek odlazim...
***

20. veljače 2007.




Poželim

Kad se magle sive spuste -
Poželim te;
Kad tišina uđe u moj stan -
Poželim te.

Tvoje ruke da me zagrle -
Poželim;
Tvoje usne da me poljube -
Poželim.

Dok zvijezde gledam
Tvoje oči poželim;
I dok gledam nebeski beskraj
Tvoje tijelo kraj svojeg poželim.

Kad telefon šuti
Poželim ti čuti glas;
U gluho doba noći
Poželim čuti tvoje korake
Kako ideš do moje postelje
Kako staješ kraj mene
Kako mi nježno rukom lice gladiš
I samo me tiho poljubiš i kažeš:
Tu sam. Spavaj. A ja ću pored tebe.


3.4.2008., 0:16 sati



Sjeta

Kad te dohvati tuga,
Sivilo i strah;
Ti dođi pred moja vrata
I lagano zakucaj.
Ja čut ću korake tvoje
Pa, znaš da ne spavam.
San ne dolazi,
Ti me držiš budnom;
Ne želim zaspati
Da ne propustim korak tvoj.
Uđi tiho na prstima,
I samo se osmijehni
I osmijeh ću ti pokloniti
Pun topline i radosti.
Dođi sad da zajedno gledamo
Kako more se pjeni,
Kako sunce za planinu zalazi
I kako tiho jesen dolazi
Bojeći sve oko sebe šarenim bojama ljubavi.
Zagrli me u zalasku sunca,
Poljubi na ljetnoj kiši,
Voli me dok lišće u jesen pada,
I ne daj maglama sivim
Da se zavuku u ulice moga grada.


18. srpnja 2008.

- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

  srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2017 (1)
Listopad 2015 (1)
Lipanj 2012 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (4)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (11)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (5)
Ožujak 2009 (10)
Veljača 2009 (16)
Siječanj 2009 (7)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (9)
Kolovoz 2008 (11)
Srpanj 2008 (14)
online

Novo izdanje...

  • never let go Pictures, Images and Photos

    Možda su zvijezde osvijetljene da bi jednoga dana svatko od nas pronašao svoju. (Mali princ)


    Kaže se da je potrebna samo jedna minuta da bi se zapazila jedna posebna osoba, jedan sat da bi se je procijenilo, jedan dan da bismo shvatili da bismo je rado imali ili voljeli, ali je potreban cijeli život da bismo je zaboravili!

Najdraži stihovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se