Poznati film
Vidim ti u očima da lažeš. Zar misliš da sam luda? Zar misliš da ne vidim? Da ne osjetim? Misliš li stvarno da me možeš prevariti? Pa i ja sam, kao i ti, gledala već taj isti film...jednom davno, davno prije. Ovo je samo repriza. Isti film, iste scene, drugi glumci. B-produkcija. Glumci igraju začuđenost govoreći da je LJUBAV samo riječ od pet slova i između se prisiljavaju smijati se, a iz očiju im sijevaju noževi, anjihovi su postupci apsurdni. Zato, dragi, idi na neku drugu audiciju, k nekoj koja nema toliko za izgubiti, jer vidiš po mojem licu i mojim riječima da sam ja isto već gledala taj film. A reprize su mi dosadne. |
Što žena treba
Gdje si bio? Jesi li još uz mene? Je li to ljubav ili kajanje u tvojim očima? Koliko smo samo puta odigrali ovu igru i svaki put kad smo blizu odgovor je uvijek isti. Valjda neke duše, negdje u dubini, zauvijek ostaju nemirne. "Znaš da te volim, ali volim biti slobodan. Pa reci mi, što bi onda htjela od mene?" Želim prsten na ruci, šampanjac na ledu i jednog muškarca da mi pokaže najbolji dio života. Dom i obitelj, zajednicu izgrađenu na povjerenju i ljubavi. "I stvarno misliš da to možeš naći s nekim poput mene? Dvije ruke da te zagrle, čovjek na jednom mjestu – samo su neke od stvari što ženi trebaju. Mijenjao sam se cijeloga života, ali za kratko. Prevaren nebrojeno puta. Tražio razloge, znao što osjećam. Ali što ti ja mogu dati i pružiti, kad ni samom sebi ne vjerujem???" |
Hvala ti, Roko
Činilo se da će moj planirani odlazak na more, u malo dalmatinsko mjesto u blizini Zadra, proteći dosadno. Zapravo baš onako kako sam i željela. Tko želi dosadu? Zapravo, nitko. Ali meni je to nekako i pasalo. Mir, more, cvrčci, bez pretjeranog noćnog života, kupanje, sunce...i moje misli...planirani pokoji odlazak u, ove godine toliko razvikani, Zadar. I tako je sve nekako i krenulo. Po planu. Od ponedjeljka pa sve do petka. A onda se na plaži pojavio on – Roko. U društvu trojice friendova. Svi skupa nabacivali su se u plićaku. Mladi. Maksimalno 25 godina. Ja sam se skrivala pod ogromnim šeširom i sunčanim naočalama. Bilo je već podne, našla sam neki debeli hlad, uzela knjigu u ruke i čitala. Sve dok me jedan od njih nije pošpricao da sam se sva stresla, pogledala ih preko naočala, odmahnula glavom i nastavila čitati knjigu. Ali Roko se nije dao smesti. Vrlo brzo započeo je neki razgovor kojeg se više i ne sjećam. Pomislila sam: Bože, koji lik! Baš si mene našao davit od cijele plaže? Ali on nije prestajao pričati. A nije bio ni nezanimljiv. Visok, crn, jako dobro razvijen ...ALI...mlad! Jako mlad. I kroz priču sam saznala da studira medicinu u Zagrebu, dala sam mu do znanja i da sam relativno starija od njega. Čak šest godina. A on se smijao s nevjericom. Sve dok mu nisam pokazala osobnu. Ali nije mu to smetalo. I dalje je prodavao "galebarske" fore spremljene za ljeto. Ali krivoj osobi. I u trenu su prošla dva sata. Spremila sam se i krenula prema doma. A on me ležerno pitao što radim navečer. Rekla sam da nemam planova. I nekako smo se dogovorili naći u 22. On je znao „di stojim“. Došao je pred vrata, ja sam se spustila..pojma nisam imala ni kud ćemo ni što ćemo. Htjela sam ići na koncert Klape hrvatske ratne mornarice koja je gostovala tu večer. Otišli smo. Poslušali sat i pol koncert. Potom smo krenuli u jedan klub u kojem je bio Alen Islamović. A, ono, djece tamo ko priči. Roko me povremeno vraćao u studentske dane, a onda sva ta djeca oko mene davala su mi do znanja da sam prestara za ovakve stvari: Gospođo, imate možda vatre???Ma koja gospođa???!!! |
Četiri dana ljubavi (napokon svježi post)
Jučer sam bila na Massimovom koncertu na Kastvu. Dojmovi me još peru. Nemam riječi za opisati tu ljepotu zvuka, ambijenta i cjelokupne atmosfere. Jednostavno božanstveno. Započeo je s jednom od mojih najdražih: Koliko si puta ljubila stranca...i taknuo me u najdublje žice u srcu. Sve je te večeri bilo presavršeno. Stara gradina na Kastvu, iza leđa pogled na Kvarner, Massimo i orkestar s nježnim stihovima...i ja...sama (osim naravno ostalih ljudi oko mene). On je tako falio. Falio da se stisnem pored njega. Da mu pomirišem vrat. |
Život se ne mjeri sekundama, nego trenutcima koji su nam oduzeli dah
Eto, sjedim sad za ovim lapom, a prije toga meditiram o svakojakim sranjima...baš tako...jer ne znam kako bih se drukčije izrazila za to o čemu razmišljam, „razbijam glavu“...i dolazi mi stara i govori: Znaš, XY-a, profesora matematike iz ZG-a? Kažem ja: Pa naravno. Kako ne. Koje glupo pitanje. (A btw, riječ je o frajeru kojeg znam iz malog mjesta na moru u kojem sam odrasla i provela svoje djetinjstvo..doduše upoznala sam ga preko sestrične koja je studirala matematiku i on joj je bio profesor...mlad frajer...a zgodan ko sam vrag...obožava ronjenje...živi za ronjenje...) I kaže stara: Gliser ga sjeb'o jučer na ronjenju. Ne zna se šta će bit od njega ako uopće ostane živ.Smrzla sam se. I prva pomisao koja mi je prohujala glavom: Jebate, pa šta ti je život?! A čime se ja zamaram?I onda opet mislim, pa nisu li baš te „sitnice“ kojima se zamaramo nešto što zapravo čine i začinjavaju naš život? Što bismo bez njih? A onda kad čuješ ovakve vijesti te sitnice se čine tako glupima, beznačajnima i poželiš sve iz korijena promijeniti i zaista se povoditi za onom: Živi svaki dan kao da ti je posljednji. Jer stvarno, što ti je život? U vječnoj potrazi za nečim, za nekim...a kad to i nađemo, znamo li da smo našli? Ili i dalje tražimo? A dovoljno je naći nekog tko nas zna nasmijati, jer samo jedan smiješak je dovoljan da se naš oblačni dan razvedri. Ljepota je ionako varljiva, a bogatstvo prolazno, a mi ne znamo što nam nedostaje dok nas to ne dohvati. Toliko je trenutaka u životu kad nam netko toliko treba da bismo ga najradije izvadili iz svojih snova, kad bismo mogli, pa da ga konačno zagrlimo. A zašto to i ne učinimo??? Život je samo jedan i zato odlazak prepustimo prošlosti da bi se mogla rascvjetati naša budućnost!!! |
Nepodnošljiva težina postojanja
Uz lagane zvuke Nine i stihova ...A ja bih ti tako ljubila ruke, i čuvala misli od slučajne tuge..., pijuckam neko hladno bijelo vino...ni ne znam otkada je ovdje...jako je staro...dobila sam ga još davno...dok sam bila u nekoj, sad već davnoj vezi...ono, poklon za neko zajedničko kvaziuseljenje u podstanarski stan...i nitko ga nije otvorio do sada...e, sad sam osjetila trenutak...i baš mi paše...cijeli dan je nekako ljigav, melankoličan...a ovo bi trebalo izbaciti svaku misao iz glave, opustiti me i da samo zaspem...i probudim se happy i nasmijana kakva sam većinu svoga vremena...al sad, večeras, paše mi tišina...paše mi samoća...iako me malo ubija...ali paše...da nitko ne dira moje misli...a tko bi ih i mogao taknuti kad munjevitom se brzinom izmjenjuju?!? I baš mi se vrti po glavi ona pjesma Tutti fruttija nekad: ...a meni noćas pašu stvari lagane...E baš to, stvari lagane...i uz ovo vino...neko fino...dobro je...pitko...lagano...ova nepodnošljiva težina postojanja, pretvara se u nepodnošljivu lakoću postojanja... |
Jedna noć...
Cijeli dan odsutno gledam poznata lica ljudi oko sebe. Gube se kao u nekoj magli. Ili se ja gubim? Kao da nisam ovdje. Kao da nisam na zemlji. Misli mi zbrčkane. Posao me čeka. A meni se tako ne da. Meni su misli već daleko negdje s njim. Sparina me ubija, umor me stiže. Umorna i odmorna u isto vrijeme. Puna energije. Puna kontradiktornosti. Kao i uvijek. |
Moderato cantabile
Koliko nas puta u životu sreća dotakne? Koliko puta sreću znamo prepoznati? Da, taj ključni trenutak prepoznavanja...prepoznavanja onog nekog trenutka. Jesu li takvi trenutci ponovljivi? Ili nas dotaknu samo jednom u životu i ako ostanu neprepoznati, ostaju zauvijek negdje duboko u nama zakopani, nosimo ih u duboko u sebi, sretni što su nas dotakli. Prate nas poput oblaka kojeg nosi vjetar koji iz dana u dan dobiva sve veću snagu, a oblak se puni kišom, ali kiše nema...kiša su suze, al mi se smijemo...sretni zbog trenutka koji nas je okrznuo. Samo želimo letjeti slobodno poput oblaka i prepustiti se vjetru da od nas radi razne oblike, da nam udahnjuje snagu i težinu...želimo postati njegova prepreka, a nekako stalno bježimo ispred vjetra jer negdje pred nama nazire se stijena o koju će se vjetar zalijepiti, oblak razbiti, a kiša izliti...bježimo pred kišom...a bježeći pred kišom bježimo i pred vjetrom...kiša se izlijeva u rijeku, a rijeka utječe u more...on postaje nemirna rijeka, ja sam mirno more...rijeka muti mirnoću moga mora...moje obale postaju njegove obale...on topi moju obalu, stapa se s mojim morem, valovi zapljuskuju obalu...oseka...povlači se...ostaje samo goli kamen s okusom soli... |
Zar svi pravi muškarci uvijek moraju kasniti na vlaku života...ili priča o oblaku u obliku croassana...
Sjedim neki dan na kavi s frendicom i razglabamo o koječemu...al nekako se uvijek dotaknemo tog vječnog misterija koji se zove: MUŠKARAC...ne, ne...“onaj“ muškarac...da, to je već bolje. I konačno otpustila sam onog za kojeg sam smatrala da mi je uzeo najbolje godine života...ma koje najbolje...sad sam u najboljim...crvena jabuka...onda sam bila zelena, kisela, nezrela...al on, sudeći po novom izboru, valjda voli kiselo, zeleno... |
Zašto?
19. travnja 2008. |
Retrospektiva
Kad sam još puzala, cilj mi je bio ustati se i prohodati. Roditelji su mi pomogli, polako, nesigurno stala sam na svoje noge i tap tap tap...prohodala sam. Nekoliko sam put razbila nos, koljena, ali to je bilo nebitno. Hodala sam! |
Moj virtualni početak...
...sanjaj me, sanjaj me noćas |
Među jude, zviri i beštimje...
Prvi dio: među jude |
Moje pjesme, moji snovi...
Balada mojeg srca |
srpanj, 2008 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |