moderato_cantabile

Hvala ti, Roko

Činilo se da će moj planirani odlazak na more, u malo dalmatinsko mjesto u blizini Zadra, proteći dosadno. Zapravo baš onako kako sam i željela. Tko želi dosadu? Zapravo, nitko. Ali meni je to nekako i pasalo. Mir, more, cvrčci, bez pretjeranog noćnog života, kupanje, sunce...i moje misli...planirani pokoji odlazak u, ove godine toliko razvikani, Zadar. I tako je sve nekako i krenulo. Po planu. Od ponedjeljka pa sve do petka. A onda se na plaži pojavio on – Roko. U društvu trojice friendova. Svi skupa nabacivali su se u plićaku. Mladi. Maksimalno 25 godina. Ja sam se skrivala pod ogromnim šeširom i sunčanim naočalama. Bilo je već podne, našla sam neki debeli hlad, uzela knjigu u ruke i čitala. Sve dok me jedan od njih nije pošpricao da sam se sva stresla, pogledala ih preko naočala, odmahnula glavom i nastavila čitati knjigu. Ali Roko se nije dao smesti. Vrlo brzo započeo je neki razgovor kojeg se više i ne sjećam. Pomislila sam: Bože, koji lik! Baš si mene našao davit od cijele plaže? Ali on nije prestajao pričati. A nije bio ni nezanimljiv. Visok, crn, jako dobro razvijen ...ALI...mlad! Jako mlad. I kroz priču sam saznala da studira medicinu u Zagrebu, dala sam mu do znanja i da sam relativno starija od njega. Čak šest godina. A on se smijao s nevjericom. Sve dok mu nisam pokazala osobnu. Ali nije mu to smetalo. I dalje je prodavao "galebarske" fore spremljene za ljeto. Ali krivoj osobi. I u trenu su prošla dva sata. Spremila sam se i krenula prema doma. A on me ležerno pitao što radim navečer. Rekla sam da nemam planova. I nekako smo se dogovorili naći u 22. On je znao „di stojim“. Došao je pred vrata, ja sam se spustila..pojma nisam imala ni kud ćemo ni što ćemo. Htjela sam ići na koncert Klape hrvatske ratne mornarice koja je gostovala tu večer. Otišli smo. Poslušali sat i pol koncert. Potom smo krenuli u jedan klub u kojem je bio Alen Islamović. A, ono, djece tamo ko priči. Roko me povremeno vraćao u studentske dane, a onda sva ta djeca oko mene davala su mi do znanja da sam prestara za ovakve stvari: Gospođo, imate možda vatre???Ma koja gospođa???!!!
Al to je činjenica...pa kako bih i izgledala onima od 17?
I zapjevao je Islamović: Sve je to od lošeg vina...a mene su misli opet odvele nekud daleko...jegeri koji su se zaredali, nisu bili dovoljno jaki da pjesma ne izazove reakciju...malo mi je bilo i neugodno...Roko samo na bezalkoholnoj pivi...a ja sam otrčala van...legla na plaži i gledala nebo. Zvijezde. I sjetila se svojeg omiljenog citata iz Malog princa: Možda su zvijezde osvijetljene kako bi svatko od nas jednoga dana pronašao svoju.I gledam ja te zvijezde i mislim u sebi: Pa koja je od ovih moja?
Jednom, prije sedam godina, Netko mi je rekao: Nemam ti što pokloniti što bi bilo vrijedno tebe, pa ti poklanjam zvijezde...sve ove što ih vidiš, tvoje su. I bilo gdje da jesam, kad ih pogledaš, sjeti me se i znaj da mislim na tebe.Nakon šest godina je otišao s drugom. A zvijezde su tada izgubile sjaj. Nebo je prekrila tama. Ali malo pomalo, jeda za drugom, opet su počele sjati.
Roku je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da me nema, da shvati da sam na plaži. I došao je. Ništa me nije pitao, ništa nije govorio. Samo je sjeo kraj mene, uzeo moju glavu, stavio je na svoja bedra...a uskoro se i on opružio, a moja je glava bila na njegovom trbuhu...izgledali smo kao slovo T. Prstima je prolazio kroz moju slanu kosu (zaboravila sam je isprati od mora i bila je sva frčkava pa su mu prsti zapinjali, ali to nije bilo važno), spustio se i htio me poljubiti...nisam mu dala...samo je stavio usne na moj vrat i nosom „testirao“ moj miris.
Polako sam ga odmaknula, povukla nevidljivu granicu. Nije se bunio. Počeli smo razgovarati. O svemu i svačemu. On o faksu i studentskom životu, o tome kako je prije godinu dana prekinuo s curom s kojom je bio 5 godina, kako mu je bilo teško nakon toga...a ja ga slušam i kažem mu samo: Što god da je bilo i kako god da je bilo, bolje prije nego kasnije. Vjeruj mi.I polako je on mene počeo ispitivati o svemu...a najviše smo se zadržali na nekim nesretnim ljubavima...to je nekako uvijek neiscrpna tema. I kako je noć odmicala, a zora se već negdje na obzoru nazirala, okrenuli smo se sretnijim temama. Dogovorili druženje do kraja vikenda.
Hvala ti, Roko, na prekrasnom vikendu. Hvala ti na prelijepim razgovorima i iznenađenju da i mladi „galebovi“ znaju samo razgovarati i slušati...dobro slušati...hvala ti na nesebičnom otkrivanju muške psihe...ma, hvala ti, mali, za sve!