moderato_cantabile

Četiri dana ljubavi (napokon svježi post)

Jučer sam bila na Massimovom koncertu na Kastvu. Dojmovi me još peru. Nemam riječi za opisati tu ljepotu zvuka, ambijenta i cjelokupne atmosfere. Jednostavno božanstveno. Započeo je s jednom od mojih najdražih: Koliko si puta ljubila stranca...i taknuo me u najdublje žice u srcu. Sve je te večeri bilo presavršeno. Stara gradina na Kastvu, iza leđa pogled na Kvarner, Massimo i orkestar s nježnim stihovima...i ja...sama (osim naravno ostalih ljudi oko mene). On je tako falio. Falio da se stisnem pored njega. Da mu pomirišem vrat.
...
I danas sam, nakon ne znam koliko vremena, opet uzela film Mostovi okruga Madison. Prvi put kad sam ga gledala doživjela sam ga kao predivnu ljubavnu priču, kao nešto: Eh, baš takvo nešto i sebi želim u životu.
Ali, sad, kad je „Kincaid“ negdje u blizini ne želim ta četiri dana. Premalo su. Dva sam već iskoristila. Pa zar samo još dva mi preostaju? I onda gotovo? Do kraja ništa? Onda želim da ovo čekanje na ta preostala dva dana još traje godinama.
Jer nevjerojatna je ta ljubav Eastwooda i Streep...toliko snažna, toliko strastvena, a opet toliko nježna. Sve ostalo postaje nevažno pored tako intenzivne ljubavi. Ljubavi koja je živjela samo četiri dana. Ali ljubav koja je trajala do kraja života.
Je li u tome ljepota? Ili mučenje?
Pitam se jesmo li sretni ako barem i na četiri dana osjetimo jačinu takve ljubavi pa je izgubimo zauvijek i vratimo se onoj svakodnevici koju „guramo u nekom vječnom leru“? Ili nas spoznaja o takvoj ljubavi vrati i baci u neke nestvarne svjetove da nam ništa više nije dovoljno dobro nakon toga? Treba li je uzeti u trenutku i uživati? Ili pobjeći glavom bez obzira jer ćemo dalje htjeti mjeriti sve prema njenoj snazi i mjerilima, a ništa se neće moći mjeriti njenom snagom?
I jednoga dana kad budemo stari i naborani, kad nam glavu prekriju sijede što ćemo se pitati:
Jesmo li trebali zagrliti ljubav i uživati u njoj? Zašto nismo?Ili ćemo biti ponosni na sebe što smo se odhrvali iskušenju za koje ne znamo kako bi završilo, a pogled na sijedu glavu pored nas s kojom smo „u leru“ izgurali cijeli život izmamit će nam osmijeh ponosa...osmijeh sjete...da čak ni u starosti nećemo znati jesmo li ispravno odabrali...