moderato_cantabile

Retrospektiva

Kad sam još puzala, cilj mi je bio ustati se i prohodati. Roditelji su mi pomogli, polako, nesigurno stala sam na svoje noge i tap tap tap...prohodala sam. Nekoliko sam put razbila nos, koljena, ali to je bilo nebitno. Hodala sam!
Kako sam odrastala, druge su mi stvari postajale važne. Imala sam druge ciljeve. Na primjer, imati rozu, prekrasnu pernicu na magnet. Onu na „dva kata“. I...imala sam je. Bila je prekrasna. Bezbroj pretinaca. Bezbroj olovčica, bojica.
Opet sam malo odrasla. Sad su se u moj svijet uvukla neobična stvorenja...dečki. Toliko sam im se htjela svidjeti. I jesam. Malo pomalo.
I, evo me, kao kroz san proletjele su godine i i ja sam se našla pred odlukom života...na faksu...eh, to je bilo vrijeme za pamćenje. Učinio me učenijom, obrazovanijom...pametnijom? Ni najmanje. Barem ne za životne stvari.
A moji ciljevi i snovi?
Uvijek isti...malo izmijenjeni...
Kad sam imala 17 htjela sam dečka za kojim bi se svi okretali i pomislili: Koji frajer!
Kad sam navršila 21 još uvijek sam htjela dečka za kojim bi se svi okretali i rekli: Koji frajer!...ali, ovaj je trebao biti i takav da za njega kažu: Kako je zabavan!
Kad sam došla do 24. gledala sam frajere za koje sam JA rekla: Koji frajer!, a tražila sam onog s kojim bi mi vrijeme proletjelo u trenu, koji bi me nasmijao, s kojim imam o čemu pričati, s kojim bi MENI bilo zabavno, lijepo...
Sad s 30 i kusur još uvijek gledam frajere koji će mi izmamiti uzdah, koje krišom gledam kroz tamne naočale. A sebi želim frajera svojih godina koji se ne boji...