...u indigo svijetu

Moje lice posjeduje svaki čovjek.
Ne postoji dio tijela,
Ove prozirne fizičnosti tvari,
Koju netko već nije proživio.

A srce, sjajno oko kamenice,
Nezasluženi Božji duh u meni.
Gleda sav svijet i poima.
Poima bolje od očiju moga uma.

Jedino što posjedujem je ljubav.
Ova ljubav koju odabirem dijeliti,
Hrabiti i njegovati.
Koju odabirem imati.

Praznovjerno držim noću prozor otvoren.
Da moje nerazumljive,sitne,promrmljane između sna i jave
Molitve,
Stignu do potrebitih.

Je li ludost moliti za bol?

Svaki bol koji me diže visoko u etire,
Da dišem čistoću i haluciniram od
Neizmješana, neuprljana zraka.

Da prespavam dan pod zvijezdama.

Želim provesti sate i vremena ljudska
U misli.
Ostvariti trabunjanja koja ne nestaju,
Kad otvorim/zaklopim oči ovoj stvarnosti.
Postisnuti bar jednom svu logiku
koju nastojim nametnuti ogledalu istinitosti.

Moje je srce otvoreno svakoj duši,
A žao mi je jer samo rijetke dolete do mene.

Postalo je preteško držati uzde tolikih života oko nas.
Gube se ljudi,ličnosti u nekim scenarijima.
Za taku malu cijenu prodajemo ljudskost.
Dok nas šibaju vjetrovi tuđih volja.
Mimikrija danas duše vrijedi.

Bolno je ostati sam,
Jednini na visini gledati u raspoloženje Boga.
Bojim se da će me zgnječiti vlastita snaga
Ili nebo ispod kojeg snatrim o ritmu.

Ipak..molim za bol,
Kojim uspijevam voljeti svijet.