...u indigo svijetu

Pretakati misli u vrčeve smisla...
Prekrasan je osjećaj.
Moj maleni je dvojnik zavladao životom zvanim cirkus,
Vuče klaunove za nos,u jednoj ruci zvrčka
U drugoj lažna emocija.


/kako sam zalupila sinoć vratima
Moja mala soba dugo je i tiho drhtala/

Mnoga lica posjeduju,postoje
Ali uvijek se ista namiještaju pred objektive...
Zašto me baš sada tražiš?
Ne,mi nemamo ništa s ovom predstavom.
Ja sam već preboljela nekog sličnog tebi.

Mnoge,mnoge su riječi prisutne.
Izgrađuju potpuno novu realnost,uokviruju
Slike koje želiš gledati.
Ne,ja ih ne poznajem.
Zabunili ste se ,gospon.

Ja sam samo priglupi umjetnik i bolujem
Za ljepotom.
Koju sve teže na svijet donosim.

Zanemarujem glavnu ličnost moje osobnosti,
Pa se dogodi da zalutam u magli privida.
Pokušam se uvjeriti da sam s ovoga svijeta,
Pa mi često uspije.

Odjednom krah.

Udarac o popločanu stazu slavnih,
Na nečijem M stoji žvaka...lijeno razmeljana, uklopljena.
Kako je prirodan osjećaj ležanja na ugrijanom tlu,
Raširiti se i čekati potplate i potpetice.
Mirisati nevremena,opranu pljuvačku,
izjebani beton ljudskosti.

Toplo je na dnu mojih strahova,ima toliko
Toga.
Mnogo priča,događaja i alkohola tu prebiva.
Sjede za stolom ucjene i kartaju se mnome.
Maleni dvojnik smije se ogledalu.

/a tvoje divno divno lice s druge strane
Pod upitnicima/

Tužno je kad posjeduješ nekoga.
Bez cijene,nisi ni kurva
istine,ni stvaran
želje,potrebe...glumim
Je li moguće da ni danas ne prepoznaješ
Laž?

Sjedimo na tronošcu,
Nas dvoje.....troje.
Ljulja se bitak,
Nestalna je ova stvarnost koju gradimo.
Ciglama punim nepoznata materijala,
Vezane još jednom divnom idejom o mladosti.

/Ali sutra me ne spominji me ne spominji
Molim te
Ali sutra me ne spominji jer ne postojim
Volim te/