...u indigo svijetu

Oplakujem,večeras,za mnoge....



Večeras nosim ruzmarin u cvatu, na grob
Mog nerođenog djeteta.
Udahnula sam sve teško izahnute patnje
I pojmila ih duboko u duši Indije.
Večeras,ljubavi,
Želim nositi snove,bolne i smrtne.

Zatvaram sve izlaze kojima do mene dopirete.

U trenu sumraka,samog utonuća vrele kugle,
Pri zvuku muklog trenja i piskutanja usahle zemlje,
Lepet krila odnosi sve zastore.
Negdje iznad moje glave,daleko i blizu duša
Mojih izgubljenih,
Propinju se trošni kazališni zastori.

Večeras ću iskreno zagrliti očaj,
Ljubiti svaku svećeničku halju,
Podati se i jednime gadu mog života.
I nema tvoje zaštite,nema ni tebe,
Jer pred Ocem sam uvijek sama.
A ljubavi,boli me.

Moja jedina tone.
Krepka, čista ljubav koja ju je nekoć nosila
Večeras ju utapa u mirisnom baršunu.
Spokojno je,gledati u oči voljenome koji te ubija.
Dok ga ti u mislima cjelivaš....


Živote,večeras si proklet mojim bolima.

Osjećam uznemirene duhove što
Krajevima svojih života u moje diraju se.
Izoštravaju se bijeli likovi,
Sva lica koja uz mene stoje.
Oni večeras kleče,Oče,pred svojim jecajima.
A ja u suzama naga pretačem se u emocijama.

Drhtim,ljubavi,pred istinom onog neba.
Pilje u mene mnoge oči,ali nijedne s ovoliko oprosta.
Drhtim pred tolikom ljubavi,jer ne zaslužujem,
Jer ju ne mogu ni pojmiti.
Jer je nisam vrijedna....

Večeras bolujem u tišini,
Bez glasa,bez pompe,tijelo mi neće služiti duši ovaj put.
Dočekujem grube noćne vjetrove što
Iz Sahare putuju nošeni vrtlozima vjere.
Pretrpjet ću noć,ljubavi.

Uz muklo trenje,novi udisaj Majke,još jednom rađa se jutro.

Nešto je sinoć u plaču nestalo.......