Macchiato...

08.04.2013., ponedjeljak

Puna usta fale...

- E, prika, ajmo dat krv...
- Ma jesi ti popizdija - pogleda me prika blido. - Šta bi ja pustija da me neko bode bezveze. Je li ti ovo malo sunca već opizdilo u glavu?
- Ma nije... Nego mislija san... Svako malo osvane u novinama da je neko da krv, pa san mislija šta ne bi i nas malo stavili u novine... Onako da nas vide, da o nama pišu, a da nismo u kronici ili u osmrtnicama.
- I šta kad bi završija u novinama? Koji će ti to klinac?
- Pa eto... Pozdravija bi ženu, dicu...
- I šta onda? Šta ćeš ih pozdravljat kad te svaki dan gledaju?
- Možda mi onda ona ne bi svaki put pljunila u ručak, a ni dica ne bi pasu dali da mi piša u postole. A opet, sa druge strane, u ambulanti uvik ima nešto za pojist i popit, pa kakva god bila, al marenda je marenda...
- Dava san ja jedan put krv i reka san nikad više...
- I ja san, pa nije to tako strašno... Ljudi za malo publiciteta čine puno gore stvari.
- Jeba te publicitet. Klinac nije strašno. Zadnji put mi je po ure tražila venu, ne bi da traži škrinju sa blagon. Kopaj ovdi, kopaj ondi a ja zelenin. I onda kad je napokon našla priključi na mene onu kesu i počne to teć. I teče, teče i teče... Nikad kraja. Ja se sve nadan napunit će pola pa će stat, a ono ništa. Priđe ona pola, ono još teče a ona ne reagira. Aj još malo pa puna, pa san gotov, kad ono opet klinac. Priključi ona i drugu. Alo sestro, šta ti oćeš od mene krvavicu napravit, uptan je ja. De, zatvaraj tu špinu, mora i meni malo ostat. Jebi ga dragi usra san se... I od onda ne dajen krv i gotovo.

Nije prika ni završija priču, kad evo ti našeg prijatelja Zvone.

- Pa di si Zvone - upita prika. - Otkud ti?
- A evo, čuja san da ste tu, pa svratija na kavu.
- Šta ne bi triba bit na poslu - upitan ga znajući da će čovik još malo i postelju prinit u firmu. - Al si dobija godišnji?
- A prije bi reka dugogodišnji - uzdahne Zvone.
- Pa nisi valjda otkaz dobija?
- A jebi ga, jesan...
- Šta je bilo, jebate?
- A ništa... Doša mi jučer gazda i naumija cilo skladište isprimištat. Uvatija mene i Beru da to sve maknemo, razmontiramo, isprimištamo i opet montiramo.
- To je pun klinac posla... Šta si odbija?
- Ma nisan. Počeli smo mi to radit, a on sa nama. I oće ovo vamo, oće ono tamo... Izjeba nas ka majmune i otiša. Kako on kroz vrata, tako Bere i ja, da malo sredimo dojmove, skuvali kavu i zasili.
- Pa nije ti valjda da otkaz zbog kave?
- Ma nije... Kako smo sili, tako se mi malo zapričali...

Zvone uzdahne duboko, zapali cigaret i prije nego otpuše dim nastavi.

- Jeba mu pas mater, da bi mu jeba... Šta mi sad ovo moramo radit, rečen ja Beri. Nećemo do ponoći završit. Meni je skladište i do sad bilo skroz dobro. Koji klinac on oće? Da je tija, moga je bit skladištar, pa neka ga razmišta do mile volje, nastavin. Ali ne... Gospodin je tija bit direktor. Svaki klinac danas oće bit direktor. Jel mu se ja petljan u financije, upitan Beru. Ne petljan. Jel mu ja dogovaran poslove? Ne dogovaran. Jel mu ja jeben onu njegovu tuku od sekretarice umisto njega? Ne jeben... Pa šta on meni jebe onda skladište?
- A je, u pravu si... Šta je onda bilo?
- Ništa... Pogledan ja Beru, a Bere problidija. Dignen pogled, kad ono gazda stoji na vratima. Zaboravija ključeve od auta. Živili gazda, pozdravin ga ja. Evo sad ćemo mi... Samo smo sili zapalit. Baš san vas falija Beri kako ste, da niste direktor, mogli bit skladištar... Mislin da bi skroz dobri bili u tome...

Povuče Zvone još jedan dim i udasi cigaru. Kava mu je već bila na stolu. Otpije gutljaj i u nevjerici zavrti glavon.

- On me pogleda. Aj dođi ti malo do mene, reče mi. I molin te... samo me više nemoj falit...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>