Macchiato...

18.02.2012., subota

Linost je vrlina...samo je triba znat održavat

Nešto mi se zadnjih dana ne da ni treptat, a kamoli pisat šta suvislo. O tome da bi tribalo šta i radit, neću ni govorit.
Nekako preživljavan pijuckajući makjato i listajući one papirnate ispljuvke od novina u kojima iz dana u dan imaš sve manje toga za pročitat.
Kad te sastavi napad linosti, najgore šta možeš napravit je suprotstavljat joj se. Tek kad joj se usprotiviš ona se povampiri, otima se i ne da ti disat...
Zato bi najbolje bilo prepustit se, opustit i nadat se da će proć... A ako i ne prođe, nema štete, jer, kako stari ljudi kažu, ko priši vrat lomi, pa je najbolje tako... laganini, pa kud stigneš.

U prilog mojoj teoriji ide i osnovno načelo u religiji Sikha, kako je život pojedinca određen brojen udaha i kad ispuca bonus, za njega je priča gotova. To je sigurno ona budaletina Marko Polo pokušava po Indiji i Kini objasnit osnovne principe dalmatinske fjake, ali istočnjaci, kakvi već jesu, od toga su morali napravit filozofiju i brendirat je, tako da je sad prodaju po zapadu bez da plate lipe za autorska prava... Uvik san govorija da bi tribalo udrit restrikcije na naše duhovno naslijeđe. O, jeben li ti jezičinu Marko

I tako, razmišljan ja... ako je čovikov život određen brojen udaha, onda bi tribalo sporije disat, šta me dovelo do dubokih spoznaja:

- Šta duže piješ kavu, duže sidiš
- Šta duže sidiš, manje radiš
- Šta manje radiš, manje se umaraš
- Šta se manje umaraš, sporije dišeš.
- Šta sporije dišeš, duže živiš.

I eto... poučen novin saznanjima, za ovu korizmu san se odlučija odreć rada. Možda malo teška srca, ali ako ništa drugo, zdravije je...




11.02.2012., subota

D.A.J.M.I.

Govno je opet padalo, kako bi reka Mujo u Kanadi. Ovih dana, otkad su počeli uz kavu, umisto keksića i čokoladica, dilit lopate i škovacere i nisan bija baš najvirniji gost, ali triba koji put i riskirat. Na kraju krajeva, čovik je društveno biće, pa ako triba i snig čistit, neka, jebi ga... ja ću ih zdušno bodrit. Doduše, bez šalova i inih navijačkih rekvizita, ali svaka podrška umornin i žuljavin rukama je dobrodošla, pa ma kakva ona bila. Ma pomoga bi ja i ljudima lopatat, ali di ću in smetat u ovako lošen trenutku sa svoje dvi live ruke... Samo bi in smutnju radija.

Napokon san se uspija dokotrljat nekako do kafića. Bacija san oko na parkiralište da vidin koga ima i priletija pogledon priko impozantnog voznog parka. Sve same skije i sanjke parkirane jedna do druge, tek tu i tamo koji snowboard od kakvog skuter freaka koji i po ovakvom vrimenu ustrajava u svom kurčenju. Malo san se uspuva dok san skinija klizaljke uz tihu beštimju, jer mi nije baš tribalo uzgojit ovoliki bojler ispod majice ove zime, šutnija par pingvina da mi ne skakuću pod nogama i nadobudno uša u toplinu obećanog raja.
Komad kamena mi se odvalija sa srca kad san uz kavu ugleda keks.

- Znači stanje se normalizira - kažen prijatelju.
- Je, fala Bogu - odgovori. - Nisan se sve ove dane usudija izać iz kuće. Di god se okreneš samo ti guraju jebenu lopatu ili karijolu u ruke.
- Ma i ja san pet dana oda naokolo u "Cestarovoj" robi.
- Pa zašto u "Cestarovoj"? Baš oni bi tribali čistit... - pogleda me prika sa čuđenjen.
- E baš zato! Kad te vide u radnoj komunalnoj uniformi misle da radiš na tome, pa ti niko ne gura ništa u ruke.
- A šta te nisu zvali da in ti, ka službena osoba, pomogneš?
- Pa znaš da jesu. Ja bi doša do njih, pita šta triba i reka da pričekaju minut dva jer iden po ralicu koju san parkira iza kantuna. Oni mi onda ponude šta pojist i popit, a ja, ka i svaki pošten cestar i komunalac, to ne mogu odbit. Uostalon, sa punin pravon me časte, jer ja san taj koji će ih spasit muka. Nakon šta se naiden, napijen i proćakulan krenen po fantomsku vražju napravu, a kad se dokopan kantuna...klinac će me više vidit. Ako ništa drugo, dok me čekaju, bar će se malo odmorit.
- A dobro si se sitija... moran ti priznat.
- A e, pa nije ni lude bleso... ovo su ozbiljne stvari i nije se s tin zajebavat.

Nastavili smo u miru i tišini meditirat nad vućin makjaton gledajući na ulaz u bolnicu. A tamo se sjatilo svita. Nose ruke, noge, babine kukove, didovu dentjeru, a sve kako bi izvukli šta veću odštetu. Prid ulazon ih dočekuju službenici DORH-a kako bi napravili zapisnik o šteti, te USKOK da odma spriči možebitnu trgovinu i šverc polomljenin udovima. Nesmin zaboravit i štand sa jadnin advokatima privatnicima kojima se jaja tresu od ledare, čekajući da ubiju koju faturetu, pa da i oni zarade za kruv, makar i za ovi smrznuti.

Moran priznat da san i ja klizajući do kafića razmišlja o slobodnon padu, ali ova upletenost državnih službi me malo pokolebala. Naime, po novome, ako se sjebeš na snigu ili ledu moraš prije svega ostat u istome položaju, šta mi, s obziron na vlagu i ladnoću i nije neki film. Onda nazoveš policiju, a tamo te, pripremljeno samo za ovako ozbiljne okolnosti, dočeka govorni automat:

"Dobili ste policijsku upravu Splitsko-dalmatinske županije. Da bi što preciznije odgovorili na vaše potrebe molimo da:

- u slučaju kriminalnog djela birajte broj 1
- u slučaju prometne nezgode birajte broj 2
- u slučaju pada na snijegu birajte broj 3
- u slučaju pada na ledu birajte broj 4
- u slučaju da niste sigurni pritisnite broj 5
- za sve ostale upite molim odjebite jer imamo pametnijeg posla."


Nakon uru borbe sa automaton, napokon dođe policija da bi napravila zapisnik o padu, a onda slidi popunjavanje europskog izvješća o nezgodi, provjera štete na tuđoj imovini, provjera eventualnog postojanja police osiguranja... Tek kad su sve pravne forme zadovoljene, policajac zove GSS da te uklone sa mista nezgode i prinese do bolničke porte na daljnju obradu.
Previše zajebancije za malo love...

- Šta misliš - pita prijatelj. - Šta će bit sa svima ovima doli u bolnici?
- Čin su se umišale državne institucije, mislin da će in jebat mater.
- Je, vidit ćeš... već sutra će osnovat D.A.J.M.I.
- Šta da ti dan?
- Ma ništa... tako će se zvat nova vladina institucija za mirno rješavanje sporova među građanima i kontrolu njihovih djelatnosti.
- Pa zašto Dajmi?
- Državna Agencija za Jebanje Majki...
- A, tako... I šta, nećemo više smit ni mater beštimat jedan drugome, jer će nas tužit za protupravno obavljanje usluge i rad na crno...
- I to bi tribalo bit nešto ka ovrhe priko FINE? Šta misliš?
- Normalno... ako nekome oćeš jebat mater, nazoveš agenciju, objasniš o čemu se radi, oni obave posal i pošalju ti račun za komunalne usluge...
- Baš tako. To će bit nešto ka:

" - Dobar dan.
- Dobar dan.
- Vaš susid nan se žalija na vas?
- I neka je govno jedno...jebat ću ja njemu opet sve po spisku. A ko ste vi?
- Mi smo profesionalni jebači majki iz agencije D.A.J.M.I. Imamo tužbu s njegove strane, pa bi popričali s vašon materon da riješimo situaciju.
- Šta da ti dan...Šta bi vi onda...?
- Upravo ono šta naziv našeg posla govori... triba nan vaša mater.
- A, ono, ka, pa nemojte mater...znate, radi se o zabuni...
- Kakvoj zabuni, gospođo? Nama je mater mater i nije važno ni čija ni kakva... bitno da je mater.
- Ma o zabuni, znate...
- Jeste li vi ova gospođa - pokaže joj prston ime na nalogu.
- Pa ,jesan...
- Znači, vi ste optužena?
- A jesan, ali...
- Nema ali... Na nalogu piše da van moramo jebat mater, pa vas molin da je dovedete...
- Ma, čoviče Božji, nisan se ja kačila sa susidon...krivo ste razumili... Moj sin je, ali sad ga nema doma"

03.02.2012., petak

Moje pisme, moji snovi...

Nekoć davno. u kršnoj i dičnoj Zagori, u Ogorju selu malon, pod padinama Svilaje, Braco i seka kovali su velike snove...

- Seeekeeee... di te đava uodnija... - poviče Braco.
- De , pus' me da seren - javi se Seka negdi iza štale.
- Pa di s' sad našla srat!? Karijera nas čeka.
- Koja đavlija Karijera? Šta će i ona sunami pivat? - Uznemiri se Seka. - Koji je đava sad nju dotra... Šta jon nis' reka da kasnije dođe.
- Jes' ti berlava,Seke? Karijera... naš put prima slavi.
- Kojoj đavlijon Slavi? Neznan ja nijednu Slavu...
- Ma nemere se s tobon govorit, kad ni jednog đavla ne znaš. - Reče Braco i krene u štalu.

Reski miris friškog govna propara mu nosnice, a on, ne obazirući se na muve šta su se bezglavo rušile, uze u ruke lopatu, zabode je duboko u gnjoj i oko njene drške stane se uvijat ka oko mikrofona. Prid očima mu zablistaju reflektori, pune dvorane i ona mala treperava svitla šta je jedan put vidija u zadrugi, kad su neki čupavci svirali na derneku.

- Evo san se posrala - prikine ga glas iza leđa. - Sad bi mogli i počet, šta misliš?
- Ma, evo baš nešta mislin... Tribalo bi skupit šta para...
- Kakovih para... Uodakle ti pare?
- Eto moremo pobrat trišnje od kuma Pilčine, pa i' prodat u Splitu na pazaru...
- Di ćeš tuđe trišnje prodavat... Šta ti je đava pamet uzeja?
- Đava te uodnija i tebe i trišnje... Al na njima piše čije su kad i' pobereš?
- A šta će ti pare, jadan ne bija?
- Pa otićemo u Split i snimit ploču...
- Ma kakvu sad ploču, đava t' sriću odnija?
- Nema veze Seke... nu, idemo zapivat. Ja ću pivat, a ti ćeš bit prateći lokal...
- Šta unda triban... pratit ili lokat?

I nakon kraćeg objašnjenja, napokon se zaorila pisma.

" Varenike dajte mi i pureeeeeeeeee"- zapiva Braco, a seka izbeči oči i onako crvena u licu iz sveg grla zapiva:
"Ooooooooooooooooooj"
" Pa da mogu gonit mlade cureeeee"
"Ooooooooooooooooooooooj"

Od junačkoga glasa Sekina zagrmi lavina sniga sa Svilaje, a ljudi u Bračeviću, Pribudama, Crivacu i svin okolnin mistima potrčaše zatvorit blago, misleći da gladni vuci dolaze u čoporu i zavijaju prid selon. Stari ljudi i danas s nelagodon pričaju kako su čak i ljudi u Muću i Sinju počeli spremat hajke.
Jedino Brajo nije bija zadovoljan...

- Seke, nevalja...
- Kog ti đavla sad nevalja, Brajo?
- Ma, nevalja... Falila si onu... - Promrsi Brajo svoje rice tražeći pravu rič - Onu... inkubaciju.
- Ma šta san falila?
- Inkubaciju Seke, inkubaciju... Pivaš u krivon tonu!
- Jebenliti toju inkubaciju... Ajmo provat onu drugu našu...

I tonovi milozvučni razlijegnu se priko ledina i šuma.

"Mala moja digni nogu livuuuuuuuu
Oooooooooooooooooj
Da ti utran guštericu živuuuuuuuuu
Oooooooooooooooooj"


I baš se zagrijaše, kad se vrata štale treskon otvoriše, a unutra bane pobisnila mater.

- Kog đavla radite vas dvoje? Šta se derete ne bi da van kurac u guzicu turaju...
- Evo mi malo pivamo...
- Ma šta pivate... Đava van zapiva!!! Ja san mislila da se Nevenka na vile nabola... - Vikne mater i odvali sinu dvi uz uši. - Željko, nesrićo nesritna, umisto da zavijaš, trč niz polje i dovedi stoku šta ste rastirali... Eno nan krave seru po Jokaševon gumnu, pa će nan kum Jokaš cili gnjoj pokupit...
A ti Nevenka operušaj one kokoši šta su od straja pocrkale.

I to je bija kraj njihove glazbene karijere. Brajo ponekad, onako iz nostalgije zapiva na kakvon predizbornon skupu, tek da narod vidi kakvu je zvizdu izgubija, dok Seka ni radio ne pali da, ne daj bože, još koja kokoš ne crkne ako Bracu puste u eter.




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>