Macchiato...

21.01.2012., subota

Oda radosti...iliti guza do guze za Uniju

Evo baš nešto razmišljan, koliko ja s ovo malo paučine koju zoven mozgon mogu...
Pojavilo se sunce napokon, kava, dvi, tri su se popile, kutija se podimila, ni ručak nije bija loš...dapače, pala je i ćakula, doma sve kako triba... Čovik bi reka divota. Ali stalno slušan o toj EU. I glasaj za, glasaj protiv, ne glasaj uopće, glasaj se ka majmun, ka hijena, ka balegar, ka pingvin, oposum, tapir... Idemo u Uniju, ne idemo, spakiraj se, raspakiraj...
A prid očima mi samo jedna slika...

Kako smo mi ka narod već dugo vrimena navikli da nan ga uvale kako se kome digne, tako više ni kajiš ne nosimo, a tirake smo davno odbacili, sve u svrhu šta bržeg skidanja gaća.

I stojimo tako ponosno nas četri miljuna i nešto i čekamo zapovid. Dolazi naš vrli predsjednik, premijer i ministri, ka i svekolika politička elita, šta naša, šta strana. Sviraju se himne, vijore zastave, pucaju vatrometi, puške, kubure i zaostale mine. Limena glazba tuče ka u limarskoj radioni, a mi postojani ka trovremenski taft...

- Vrime je, dame i gospodo - napokon reče predsjednik nakon dugih govorancija. - Vrime je da predstavnicima svih zemalja Unije zaželimo dobrodošlicu i pružimo svu našu toplinu i zahvalnost.

Zaori se usklik odobravanja i osan miljuna ruku, ka jedna zapljeska.

- Dame i gospodo, sada je taj trenutak - poviče predsjednik ponosno. - Skidajte gaće! -

I miljuni gaća zašuškaše u padu, a zemlja se zatrese od te siline.

- A sad guze u zrak! - Začu se predsjednički uzvik, a miljuni guzica zasjaše na zimskome suncu nudeći se oduševljenoj eliti. I krenuše ministri, krenuše zastupnici, veleposlanici, izaslanici, župani, gradonačelnici i direktori komunalnih servisa. Pohrliše među narod šta ih tako toplo prima...

- Raširite guze - Zaori se gromki predsjednikov glas, dok se Oda radosti orila i plava zastava vijorila.
- Podignite guze još viš...- Zastane u po riči.
- Ma ne vi, gospodine Šeks... Oblačite se brzo. Poštujen vašu želju, ali već san van tri puta reka da vi morate na ovu stranu.

18.01.2012., srijeda

Tele za tele... iliti splet jednakih mogućnosti

Ludilo je dan. Štekati su puni, a mi, šta se ne bi moglo reć i za ugostiteljsko osoblje koje čeka da nakon dvi i po ure konačno popijemo tu kavu, naoružani strpljenjem lagano listamo novine. Poluležeći položaj u stolici, prikrižene noge,spuštene sunčane oćale ka zadnji štit prid fotonima ubojicama šta u rojevima naviru i napadaju naše rožnice, još nenavikle na danje svitlo. Pepeljara puna. Konobari su davno digli ruke od pražnjenja iste, jer, kako kažu, ne mogu je toliko brzo praznit, koliko je mi punimo, al u ostalom, rekoše nam, plaćeni su na uru, a ne po kilometru. One dvi kapi kave i kap mlika u čikari već su se oladili i čekaju da ih dokrajčimo. Ali ne, ne još...još in nije vrime otkucalo.
Nije vrime ni za teške teme, ali nekako same se nameću i neprimjetno uvlače pod zube, da ih moraš spomenit.

Pročitan u novinan vic o čoviku koji vuče tele ulicon, sretne prijatelja koji ga upita:
" A di vodiš to tele?"
" Nije to tele"
- odgovori ovaj. - "To je mito, a tele je na fakultetu."

Obično se na takve stvari zamislin. Ovi svit pomalo, ali sigurno ide kvragu, a mi smo nemoćni išta učinit, još pogotovo ako nan se kava ladi.

- Evo, sjebat će nan sve za šta smo se borili. - Kažen ispod glasa,onako, sebi u bradu. - Još malo pa nećeš smit nekome ponudit kavu, a da te ne optuže za korupciju.

Prijatelj sidi do mene, odmiri me ka da san pomiša bonbončiće, pa pogleda kavu da u njoj nema šta čudno, a onda opet mene.

- Koju jebenu korupciju? - Pita prika. - Koji klinac ti laprdaš?
- Kako koji klinac... Pa ode sve u tri pičke materine. Triba tužit državu, jer mi uskraćuje osnovna prava.
- Koja prava, Bog ti da zdravlje?
- Pravo na mito i korupciju.
- Tebi nešto nije dobro danas? - Upita me i ponovo pogleda zabrinuto. - Oćeš još jednu kavu... Izgleda da ti od manjka kofeina manje kisika dolazi do mozga, pa ne vidiš baš svit u najboljem svitlu.
- Ma daj, šta me jebeš i ti...Kako ne razumiš o čemu pričan? - Upitan ga ja. - Eto, kako su prije ljudi to rješavali? Ko bi otiša kod doktora a da mu bar nešto nije odnija? Sve u stilu:
" Evo doktore, ovo je za vas..."
" Ma dajte molin vas, nemojte"
reka bi doktor dok bi mu se brk ukočija od smješkanja.
" To je samo sitnica... Kako se ono kaže...mali znak pažnje. Nema tu ništa posebno... Tek sedan pršuta, dvi ploče pancete, po bačve vina, dvi tuke, šest kila kobasica i divenica, stotrisosan jaja, sedandeset i tri kila kumpira, petnajst litara mlika, tri kila kapule, dvi cikle i sto maraka, da van se nađe."
" Nemojte molin vas..."
" Sitnica doktore...donija bi ja još, ali tovar nije moga ponit više."


- I sad mi reci da su stari ljudi bili glupi. Kad bi se više držali njihovih riči, bolje bi prošli, a ne ka ovi danas... samo čuješ da je korupcija zlo, da je mito još i gore, a niko ne spominje dobre stvari koje su proizašle iz toga...
- I šta ja sad tu ne razumin? Kakve dobre stvari? Šta sad on ima od svega toga, nakon šta je po kuće priselija u doktorov podrum?
- Kako šta ima? Pa prilada je otišla ka rukon odnesena.
- A šta ti imaš od svega, osim šta prsiš lovu kako se kome digne?

I šta odgovorit čoviku koji ne vidi dalje od govna iz svog nosa?

- Pa evo... Zaustavi te policija... Jel ti lakše čoviku dat sto kuna, nego da te rebne šta nemaš upaljena svitla, nemaš ni prve ni druge pomoći, nego samo bocu rakije u kutiji. Nisi vezan, nemaš ni brnjicu, nisi da ni žmigavac... Sto kuna i dobro tebi, dobro njemu.
- Nije ti ni ta luda - razmišlja prika na glas.
- Ili ideš registrirat auto - nastavin ja uvjeren u svoju pobjedu. - Šta ti nije jeftinije dat dvista kuna da te pusti, nego kupit novi katalizator kad te sjebu na eko testu, prominit sponu volana, minjat amortizere...
- Ma sve to je... ali šta kad neko s lovon uzme nečije radno misto?

Koje vražje radno misto... prikrižin se brzo. Ko je vidija radit. Ma odakle mu samo takve pizdarije padaju na pamet?

- Pa, ako već, ne daj nikome dragi Bože, i moraš radit, nećeš se javljat na natječaj, nego ćeš zvat ćaću, mater, rođake ili ženu. Ako iko zna koliko si ti dobar čovik i radnik, to znaju oni, a priko njih i prijatelji, pa prijateljevi prijatelji i njihovi prijatelji, tako da nikakav natječaj nije potriban... Svi već znaju da si ti idealan izbor za to radno misto.
- I šta onda dica idu u školu, u pičku materinu, kad in po tvome škola ni ne triba? - Upita prika već vidno uznemiren.
- A ne dragi moj - odgovorin - nisan ja za neobrazovanost, nego samo za jednake mogućnosti u životu.
- Kako može bit jednako da jedan uči ka majmun, a drugi iskešira, a onda mu i posal uzme?
- Ako može Ante, zašto ne bi moga i Mate? - Kako bi se ono figurativno reklo. -To šta je Mate malo glupav, nije on kriv i ne znači da mora završit ka tokar, bauštelac, varilac ili, ne daj Bože, škovacin. Čovik je takav rođen, ali ima kesu, pa će Ante uložit trud, a Mate lovu. I oba će završit školu i fakultet, zaposlit se, ako Bog da, u javnom sektoru i državnoj upravi... i svi sritni.
- Ma je, a šta će onda Mate radit kad kupi diplomu, radno misto, ženu i dicu? On za ništa nije sposoban.
- Kako nije sposoban? - Već mi dopizdilo. - Pa vidiš da radi u državnoj službi...
- A šta radi, osim šta prima mito?
- Aaaaaa ne, oprosti, ali to nije primanje mita, to je vraćanje investicije.
- Dobro, ali ako on ne radi ništa konkretno, osim šta vraća uloženo, ko onda radi?
- Pa kako ko radi? Šta me ti zajebaješ?
- Ko te zajebaje? Samo me zanima ko onda radi...
- Pa radi Ante.
- Ante?
- Pa normalno, Ante. On je pametan momak.


05.01.2012., četvrtak

Za čikaru kave...iliti Špageti vestern, meksička sapunica i Roger Rabbit

Ljudi moji, jebe me južina...
Nema tu ništa čudno, ali danas mi nekako nisu svi doma, pa odlučih, onako u solo aranžmanu, odvuć se na jedan makjato, tek toliko da malo vidin svita.
I doteturan ja nekako, onako štuf i nikakav, do kafića, zavalin se ka krepana kokoš u katrigu, zapalin cigaret i priko volje otpuhnen dim.
Jebat ga, disat se mora.

Čekan neko vrime, al ništa se ne događa. Pogledan naokolo i presretnen konobarov pogled. Gleda on mene i gledan ja njega, udahnen duboko, a on stoji skamenjen i ne mrda. Ne da mi se treptat, a pari mi se da se njemu da još i manje. Fiksiran ga pogledon ka ono Clint Eastwood u dobrin starin Špageti westernima kad čeka da zlotvori trznu, pa da ih sve sredi sa zadnjin metkon.
I gledamo se mi čeličnin pogledon. Popustit će već netko...ne može to proć lišo. Prva se kaplja znoja počela cidit niz vrat, dlanovi mi postali pomalo vlažni,cigaret je dogorija već blizu usana, a mi se gledamo... I nitko da prvi potegne, nitko da prvi ustukne ni milimetra. Zajeban je on protivnik, znan ja to od prije, ali nisan ni ja još za bacit. Napetost raste, a oko nas tišina da ni muvu nemoš čut. Znan da je zima i zato ih nema, ali vražje beštije uvik se nađu di triba i ne triba samo da te jebu s onin svojin zujanjen i kad god mogu da ti se poseru u burek.
I mi se još gledamo čekajući i najmanji pokret onog drugog da okončamo dvoboj, a svaki od nas svog asa u rukavu ima i u njega se uzda.
- Pa, jeben mu mater, - mislin se ja već pomalo i nervozan - koji klinac bleji? Nije mu posal da me gleda, nego da mi donese više tu jebenu kavu.
- Ma ko ga jebe - zasigurno je on razmišlja u to vrime - Ne pije se meni kava, nego njemu, pa nek se digne i nek si je uzme sam.
I gledamo se mi još minut, dva, tri, ne bi da je lipota prilazna, a onda...ničim izazvan, konobar se slomija. Odvuče se do kafe aparata, napravi kavu, stavi dvi kapi ladnoga mlika, možda i pljucne unutra, ne znan, te mi je donese na stol, a ja pun sebe, novin španjuleton proslavih svoju malu pobjedu.

Napokon san odahnija. Sad je sve na svome mistu. Ali ne lezi vraže...
Nisan još ni cukar usuja, kad me neko tapše po leđima. A u klinac!
Okrenen se, kad iza mene stoji poznanik kojega nisan vidija već duže vrimena. Alo prika, di si, šta si, kako si i kako to sve skupa ide, jebi ga, on već kraj mene čeka svoju kavu.
Konobar je i s njim odmirija snage, ali mu je ipak dosta brzo donija kavu.
Jebeš moju usranu sriću, kad se svi nađu junačit na meni. Sad znan kako je Clintu sve ove godine...

I tako ćakula vamo i ćakula tamo, on se meni požali kako je ful bez love. Pa dobro, nema tu ništa čudnoga. Više manje svi smo u istom klincu, ne triba o tome ni razbijat glavu. Jebi ga, skrpit ćemo se nekako.

- Morat ću posudit negdi sto kuna na par dana - kaže on meni okolišajući -samo da plaću dobijen. Znaš, curinoj babi nije bilo dobro, pa san joj da lovu i sad san u klincu. Ne znan kako ću se izvuć.
- Šta, imaš curu? - Pitan ja da skrenen sa teme. Jer kako to obično ide, pitat će me pare, pa ću mu dat zadnju kunu, pa mi neće vratit na vrime, pa ću ja morat posuđivat, pa ja neću vratit na vrime... i sve ode u ...
- Ma iman. Skupa smo već dvi godine. Ne radi, pa joj svaki misec dajen po plaće, a ja se krpin kako stignen. - odgovori on.
- A, živite skupa? - Pitan.
- Ma ne živimo. Ona je u Osijeku. - odgovori. - ali imamo u planu nešto uradit po tom pitanju. Evo sad je i rodila ima dva miseca, pa znaš kako je... Triba jon i više love za maloga. Ja san kupija i kolica i robu i još iks pizdarija, a da smo skupa bar bi nekako lakše raspoređivali troškove.
- O, posta si ćaća... čestitan. Sve najbolje!
- Ma nisan, nije moje dite...
- Kako sad nije tvoje... Pa reka si da ti je cura.
- Neman pojma čije je...
- I još ste skupa?
- Pa jesmo... Šta ću kad je volin...
Kod mene tupilo od nekuženja. Nekako pokušavan prominit temu, čisto onako da čoviku baš nije neugodno.
- Ideš ikako kod nje gori?
- Ma, nisan bija nikako... Malo mi je vanka ruke, a ni love neman.
- Šta, onda ona dolazi vamo?
- Nije ni ona bila tu...
- Nalazite se negdi na po puta?
- Pa i nismo baš..
E jebi ga sad....
- Di ste se upoznali?
- Priko Fejsa.
- Pa jesi li je uopće ikad i vidija?
- Jesan, priko kompjutera.
Gledan ga i nije mi više klinca jasno. Nije toliko ni blesav, ili bar nije bija prije, a nije ni mulac. Čovik sa trideset i kusur godina, pa da radi takve pizdarije.
- Aj da mi to rezimiramo... Imaš curu koju si upozna priko Fejsa. Nikad se niste vidili, nikad niste bili skupa. Ona živi sedansto kilometara od tebe, u vezi ste dok se ona praši naokolo i rađa sam Bog zna čiju dicu, a ti joj šalješ lovu, kupuješ stvari,ličiš joj babu, uzdržavaš nju i dite, prazniš joj septičku, pleteš džempere, a ni luk ija, ni luk mirisa.... I onda kukaš da nemaš para. Pa, jesi li ti normalan...
- A jebi ga, kad se volimo...
- Pa za pola plaće ću te i ja volit, u pičku materinu...

Posrknen ono malo kave šta mi je ostalo i ugasin cigaret. Dignen se, platin obe kave i pogledan konobara koji je isto čuja cilu priču. On slegnu ramenima, raširi ruke i glupo me pogleda... A i kako bi drukčije.
Ne znan jesan li ja puka ili je cili ovi svit otiša u klinac.

I onda mi, onako s neba, padne na pamet naslov onog crtanog "Tko je smjestio Zeki Rogeru".
Vidin ja da ga je Zeki netko dobro smistija. Ne znan ko, ali sve mi se nešto pari da Zeko malo čudno hoda.





<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>