Macchiato...

30.12.2011., petak

Macchiato... iliti Facebook našeg vrimena

Di su ona dobra stara vrimena...
Nema lipše stvari nego se probudit u cik zore, negdi oko deset uri ujutro, te onako raščupan i krmeljav zapalit duvan. I još se, da prostite, ni ne popišaš, a kava je već gotova. Otpuhujući prve dimove i pijuckajući svoja prva dva deca kave ( turkiche, naravno, jer ona je idealna za početak dana ), lagano prduckaš naslonjen na prozor i čekaš.... Čekaš da se i drugi ranoranioci ulogiraju u novi dan.
I onako polako udišući jutro baciš pogled dva prema telefonu, okrivljujući ga tiho u sebi dok mu majku spominješ, da se još nije oglasija. Ne zna on da ko rano rani dvi kave grabi... ili je, u najgoru ruku, pospan.
Zazvonit će on već, prije ili kasnije...
Pravila dobrog ponašanja jednom kulturnom, pristojnom i poštenom Dalmatincu, kakav san i sam, nalažu kako nikad, ali baš nikad, pa da i sikire padaju, ne smi odbit poziv na kavu. Jedino u iznimnim slučajevima izostanak se može tolerirat, ali potom ga mora opravdat ispričnicon od doktora ili timbron firme u kojoj, ne daj Bože, radi.
Ne pružit priliku čoviku, a pogotovo prijatelju, da ti najmanje jednon dnevno plati kavu je krajnje bezobrazan i prezira vridan čin, nešto u rangu brisanja osobe sa liste prijatelja na Facebooku. To ni rođena mater ne bi oprostila.
Uostalom, kava nije samo ono malo šporke vode koju srkneš u dvi sekunde... kava je nešto više, kava je institucija. Kad sklapaš poslove ideš na kavu, kad oćeš nekoga upoznat malo pobliže ili poniže, ona ima presudnu ulogu, za ćakulu ili predah od posla, za jednostavno prepuštanje fjaki ona je uvik tu i uvik te čeka.
Uzdah olakšanja se prolomi nad brimenon iščekivanja kad napokon zazvoni.
I ne triba puno riči. Sve se u sekundi dogovori, a već nakon par minuta parkiramo naše cjenjene pozadine na prvi štekat, duboko zahvalni vridnom, dobrom i radišnon narodu Brazila i ostatka svita koji svojon požrtvovnošću omogućuju da naša mala društvena mriža ide u korak sa vrimenon...bilo sunčanin ili kišnin, svejedno.
Izležavajući se ka gušterica na suncu, pijuckaš svoj makjato (iliti kavu sa mlikom), grabiš sve raspoložive novine da bi, kulturno se uzdižući uz glazbu s radija, prikupija materijal za svoje dnevne postove.
I svi šute, šta je i razumljivo, jer ko će govorit u te sitne ure. Uostalom, dug je dan i ima dosta vrimena za priču...
Pogledaš listu prijatelja oko sebe i odma znaš njihov status i apdejtove, ko šta lajka ko ne, ko s kim chata i o čemu...
I polako dođe podne, a mi postajemo pametniji za sve korisne stvari koje smo apsorbirali to jutro, a koje bi nam u životu mogle zatribat. Koliko konja ima diesel lokomotiva, koliko kilometara Aston Martin priđe sa jednin rezervaron, zrnatost sniga na Himalaji, koje su rupe u Hajdukovoj obrani, jeben li in majku, ko je s kin, di, kad i otkad...
Nije ni čudo da čovik ogladni od tolikog mentalnog napora, a i vrime ručka je blizu. Tribalo bi nešto i prigrist... makar onako, po lovački, ko šta ulovi, a posli ručka, nakon izjednačavanja tlakova u horizontali, nastavit započeto sustavno uništavanje brazilske proizvodnje do večeri. Uostalom, ima još ekipe na listi prijatelja kojima triba pružit priliku da ispune svoju svetu građansku dužnost i plate makjato - dva.
A navečer... ništa posebno, chat ide dalje, jedino šta kava evoluira u viši oblik postojanja i postaje pelinić - dva, tri, pet... e jebi ga, ko više broji, a uostalom to je tema za neki drugi post. Važno je druženje.
I onda me još pitaju mislin li ja šta radit u životu. Pa, normalno da mislin, ali jednostavno... neman vrimena.

Sljedeći mjesec >>