|
|
| < | kolovoz, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
online
Moj mail:
paix.blog@gmail.com
Volim:
Glazbu
Čokoladu (the movie)
Čokoladu (the book)
Mitologiju
Stinga
Kavu s mlijekom
Moj laptop
Šetati
Spavati
Kestene
Njega
MOJ STARI BLOG
VOLIM ČITATI:
Anchi
Apple
Aries
Black Pearl
Blues Svezenski
Born to be wild
Clarisss
Dagoberhr
Detalj
EmptyHeartedGirl
Gedeon
In my place
Ima jedan svijet
Kaira
kiiiik
Krijesnica
Lakeisha
LondonSKY
Magicna Noc
Marsijanka
Mini Maxine
Muha
Nadobudan
Nemam pojma
Nikad kao Bane
Nihonkichigai
Pegy
SamohranaMajka
Siobhan
Staticna
Vitae
Zena zmaj
He runs and runs and runs. And when he's exhausted himself, he returns to me, puts his head in my lap and asks me to help him find a way to die.
FIELDS OF GOLD
You'll remember me when the west wind moves
Upon the fields of barley
You'll forget the sun in his jealous sky
As we walk in fields of gold
So she took her love for to gaze awhile
Upon the fields of barley
In his arms she fell as her hair came down
Among the fields of gold
Will you stay with me, will you be my love
Among the fields of barley?
We'll forget the sun in his jealous sky
As we lie in fields of gold
See the west wind move like a lover so
Upon the fields of barley
Feel her body rise when you kiss her mouth
Among the fields of gold
I never made promises lightly
And there have been some that I've broken
But I swear in the days still left
We'll walk in fields of gold
Ja sam među onima koji ove godine nisu ni umočili noge u moru. Zato, umjesto šetnje uz more, večeri provodim sjedeći ispred kuće i brbljajući s obitelji, prijateljima i sl ili pak čitajući sve moguće novine, pa su me neke stvari zaintrigirale i razočarale.
Prvo, svake večeri promatram klince kako se igraju u obližnjem parku i na parkiralištu.
Znate da svako malo u novinama ili na vijestima čujemo/čitamo kako je opet neko dijete poginulo na cesti. I uvijek je ista priča: ''jadno dijete, gad od vozača''. Ali ovog ljeta sve više počinjem sumnjati da su takve priče uvijek istinite.
Sjedim ispred kući i gledam skupinu klinaca od 10- 16 godina. A znate današnje klince. Svi žele biti cool, pravi se važni i frajeri. I tako oni sjedaju na svoje bicikle, brzine stave na maksimum i onda se zalete s ciljem da se okrenu na šljunku usred raskrižja pod čim većom brzinom i sa čim više škripanja guma, a da ne padnu s bicikla.
I što ako tad naiđe auto? Samo se odjednom stvore. Projure preko ceste i divljački se okrenu. I tko će biti kriv ako neki vozač usmrti ili ozlijedi jedno od njih? Vozač, naravno. Nitko neće ni pomisliti na to da se neki mali 13- godišnji frajerko želi pokazati nadmoćnim i važnim i da je on kriv. Svi će upirati prstom u vozača i onda će ga u novinama linčovati.
Pišem to jer taj vozač može biti moj brat, moj dečko ili prijatelj/ica za koje znam koliko ozbiljno shvaćaju vožnju, ali ipak bi bili nemoćni da netko izleti pred njih u najvećoj brzini i to na nepreglednom raskrižju. Da, to su djeca, ali i ona moraju imati neku dozu odgovornosti.
Druga stvar koja me razočarala je ona lakrdija protiv kapetana Krste Laptala. Ja osobno vjerujem da je čovjek nevin i podržavam ga, ali neću sad tu braniti njegovu nevinost. Ono što me šokiralo je ona njegova drakonska kazna od 14 godina zatvora. Čovjek koji nije ni bio u dodiru s drogom (čak i da je znao za nju) dobije 14 godina zatvora, a ubojice i silovatelji manje. Dakle, oni koji svjesno i vlastoručno ubiju i siluju dobe uvjetne kazne ili kazne od max 10-ak godina, a on dobije 14. Je li ubio nekoga, naudio nekome? Ne. Čak i da narkomanu da direktno drogu u ruke, nije ga on ubio ili prisilio da je uzme i ubrizga si je. Ljudi govore kako dileri i šverceri drogom ''ubijaju njihovu djecu''. Ne, ne… oni se ubijaju sami, sami je plaćaju, sami je koriste i sami stvaraju ovisnost. Ovi drugi to samo iskoriste na način protivan zakonu države i Boga. Ne branim ja njih. Naprotiv. Zaslužuju zatvor i kazne. Ali ako oni gori od njih dobiju manje kazne, onda nešto stvarno nije u redu.
.
Jeste li čitali (ili gledali) Čokoladu? Mislim da se nikad nisam s nikim toliko poistovijetila kao s glavnim likom, Vianne Rocher. Ona stalno ima nagon za bijegom. I stalno se seli, bježi, napušta mjesta makar svaki puta želi ostati. I čim osjeti sjeverni vjetar, Vianne se pakira i odlazi.
Imam osjećaj da sam i ja slična. Cijeli život negdje putujem i nigdje se ne mogu smiriti. Kad sam bila mala, selila sam se od jedne bake do druge kad su moji roditelji radili. Zatim sam se s njima preselila u drugi grad. Kad sam upisala faks, preselila sam se u Zagreb i bila sam uvjerena da mi je tu suđeno živjeti. Možda i jest. Ali dogodilo se nešto neplanirano- ljubav. I zbog nje sam napustila Zagreb i vratila se natrag doma. Sad malo živim doma, malo kod svog dragog i u međuvremenu putujem na faks.
Omnia mea mecum porto. Sve svoje sa sobom nosim. Torba mi je stalno puna životnih potrepština (kozmetička torbica, neki odjevni predmet, moja privatna ljekarna s analgeticima, vitaminima i sl, ) jer sam stalno negdje drugdje.
I makar se čini da je to uzbudljivo, nije. Još tragam za mjestom gdje ću moći ostati. Mjesto koje će biti samo moje. Mjesto na kojem ću moći raditi što god želim. Dom koji ću JA stvoriti.
I mislim da ga nikad neću imati. Moj dragi je već sve isplanirao. Ima kuću. Kuću za koju ja mislim da je ukleta jer je toliko nesretnih života vezano za nju. Nju treba urediti i tamo živjeti.
Ali to je mjesto koje ja ne volim, u okolini koju ne volim. I to je mjesto od kojeg želim pobjeći i više se nikad tamo vratiti.
I ja tu ništa ne mogu. Ne mogu samo dati petama vjetra kao Vianne. Ja sam prisliljena da ostanem. Jer ja, za razliku od Vianne, volim nekoga tko nije ''putnik za boljim'' poput mene.
Ali opet, u pitanju je i moja kompleksna ličnost. I mrzim to. Mrzim što se uvijek moram boriti protiv nečeg ili za nešto. Osjećam se kao don Quijote s vjetrenjačama jer uvijek izgubim ili se borim protiv nečega jačeg od mene. Nikako se ne mogu zadovoljiti jer želim uhvatiti onaj osjećaj smirenosti.
Voljela bih da jednom mogu smireno sjesti, bez osjećaja tjeskobe i reći ''Dobro sam. Tu pripadam. Tu mirno dišem''. I uhvati me panika kad pomislim da to možda nikad neću biti sposobna reći.
.