...slučajnost ili nešto drugo...
Već duže vrijeme razmišljam što želim. Bezvoljnost me totalno preuzima, postajem flegma. Uopće više nemam inspiracije za ništa. Tako kasno u noći gledam njihova lica na zidu što iz obasjava večernji plamen vatre. Vatra se igra sjenkama, pokazuje pa sakriva njihova lica. Zapravo, nikada ih nisam ni poznavala. Samo su stranci u mojoj kući, stranci u mojoj sobi, stranci u mojoj glavi. Samo prolaznici čije sam riječi nekada pjevala kao molitve. Bili su mi poput svetaca. Sada me samo podsjećaju na stara vremena. Da im i prekrijem lica zauvijek, da me više ne gledaju, ne znam čime ili kime bi ih zamijenila. Neka još onda ostanu. Da li da odbacim prošlost totalno i krenem ispočetka? Po starome više nikako ne mogu živjeti a u novi život koji mi me čekao, jednostavno, tamo nikako ne pripadam. Zbog ovih stranaca propustila sam vječnu sreću uz ples sa svojim plesačem. Koliko još moram otplaćivati tu pogrešku? Dok gledam bjelini snijega, ponovno putujem u prošlost. Sjetim se svoga Noćnog Plesača i što smo nekada imali… snijeg mi budi sva sjećanja i osjećaje na njega. Što sam imala, što sam sve sebi dozvolila i izgubila ga. Sada u istoj plesnoj dvorani gledamo se iz daljine on s drugom plesačicom, a ja… a ja… ja sam stojim negdje u zabačenom kutu. Sada znam što sam izgubila. Da li želim vratiti stara vremena, želim li jedan ples s njim? Stvarno ne znam. Više ne sviraju naše pjesme, sada su druga vremena. Zaboravio je korake naših pjesama. Sjeća li se mene kada zasviraju stare naše melodije, pamti li ta vremena? Sada sam totalno bezosjećajna, ništa više ne osjećam. Jedino pamtim osjećaje što mi ih budi ova zimska snježna noć. Samo u tom trenu osjećam što sam nekad osjećala. Hoće li nas ikada više spojiti stare naše pjesme? Sve češće sviram na starom pianinu baš kao nekada. Još se nadam da će čuti moje melodije i pridružiti mi se svojom gitarom i tako oživiti naše stare zajedničke pjesme te tako nastaviti skladati nove. Novom pjesmom da dobijemo drugu priliku.k ovog puta ne bi stala svirati usred pjesme. Svirali bi zajedno do kraja, a kasnije bi drugi nama svirali dok bi mi plesali laganim koracima i krenuli ispočetka…
Dok sam pisala ovaj post, kao i obično slušala sam svakakve pjesme. I domaće i strane, nisam ih ni doživljavala jer sam se koncentrirala na pisanje. Onoga trena kada sam završila s pisanjem počela je ova pjesma:
SAMO SJEĆANJA – PARNI VALJAK
Svejedno koji dan ista je stvar
vraćam se kući sa posla u dva
spremam nešto da zavaram glad.
Sjednem malo da pročitam novine
al novine su jučerašnji broj
još je ona bila tu…
opet mislim na nju.
Samo sjećanja
u ovom stanu ostala su uredna
Duša praznih, džepova praznih
ne može se reći da probali nismo
al uz malo dobre volje moglo je i bolje.
Poludjeli vjetrovi svuda su me bacali
al na kraju priče opet ista stvar
godina više i sjećanja
o Bože kako duga, kako pusta noć…
gasim svijetlo ni čitati ne mogu
krevet je pust bez nje
…odmah iza te pjesme krenula je još jedna:
ANDREA – (neznam ime izvođača)
Kunem ti se Bogom
Neću više s tobom, Andrea
Loša su vremena
Ljubavi tu nema, Andrea
Pusti sada tugu
Što ja volim drugu, Andrea
Možeš da preboliš
Nemoj da me moliš, Andrea
Lijepa si Andrea
Neće bit problema, Andrea
Doć će neko drugi
Noću da te ljubi, Andrea
Oprosti Andrea
Znam da voliš me još
Voliš me još
Znam da voliš me još…
…i kako bi ja sada to trebala shvatit? Jel to kakva poruka ili slučajnost da mi se baš svaka riječ poklapa za prvu pjesmu (Samo sjećanja) s mojom pričom i je li moguće da je druga pjesma njegov odgovor meni? Iako je ime pjesme (Andrea) totalno drugačiji od mog imena. Stvarno ne znam što mislit o tome, totalno sam izgubljena… Ako se tu ima što komentirat i ako imate komentara slobodno pišite, jer ja sam bez teksta…
ostavi trag… (5) | printaj. | x | ^
Happy Birthday Aki!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Aki Markus Hakala
Rođen: 28.10.1979.
Mjesto rođenja: Espoo, Finska
Horoskopski znak: škorpion
Nadimak: Aši
Visina: 170cm
Boja očiju: sivo-smeđa
Boja kose: tamnosmeđa
Mjesto u The Rasmus-u: bubnjar
Najdraži bendovi: Red Hot Chilli Peppers, Muse, Foo Fighters
Status: djevojka, dijete
Najdraži film: Nallen Tarinat II
Najdraži školski predmeti: glazbeni, matematika
Najdraža hrana: piletina
Riječi koje ga najbolje opisuju: impulzivan, nestrpljiv, jako glasan, tvrdoglav
Tatoo/piercing: nema
Zanima ga: glazba, djevojke, putovanja, tople zemlje
Ostalo:
- glumio je u finskoj TV seriji ''Siamin Tyot'', gdje je glumio čarobnjaka. Žanr serije je fantazija, nešto poput ''The Lord Of The Rings''.
- postao je članom The Rasmusa kada je Janne napustio bend i otišao u Tajland pronaći mir. Do onda je Aki prodavao T-shirt majice za vrijeme The Rasmus-ovih live koncerata
- misli da je sviranje bubnjeva jedino što zna dobro raditi
- pati od vrtoglavice
- voli mačke
- MRZI biti sam
- bubnjeve je naučio svirati u školi ali je odustao jer je mislio da time ubija svoju kreativnost i jer ne može imati vlastiti stil
- voli ići na partyje
- mrzi sportove
- uglavnom, on i Lauri dijele hotelsku sobu
- osjećajan je i ne kritizira plakanje u javnosti
ostavi trag… (3) | printaj. | x | ^
TAJNA LEDENOG DVORCA
Najosjećajniji rifovi gitare vode me u prošlost, do samih početaka ove bolne faze pune raznih dobrih i loših iskustava. Hoću li žaliti za starim vremenima jer su zauvijek nestali ili da s ponosom učim iz njih? Pokušala sam krenuti ispočetka. Ne mogu. Pokušala sam, ne znam kako objasniti ali jednostavno ne mogu a i ne želim zatvoriti vrata sobe tako pune raznih iskustava. A jako će boljeti moju budućnost budem li se previše oslanjala na prošlost. Okusila sam najveću radost a i osjetila sam surovu bol. Znam sada kako je biti blizu smrti, znam kako je probuditi se iz najljepših snova i pasti u nemilosrdnu stvarnost. Znam kako je živjeti u svom svijetu, izgrađenom od tuđih misli, riječi i pouka. Taj ledeni dvorac nije izgrađen da bi izgubljene duše živjele u njemu, već da bi iz ledenih blokova što ga čine, pronalazile primjere iz ogledala ledenog dvorca i ispravno gradile svoj vlastiti. To ja onda nisam znala. Nisu mi objasnili da ne mogu postati dio njihovog života, kolikogod se trudila, već da pronađem utjehu kod njih i nastavim svoj život dalje. Tako sam izgubila put do izlaza i ostala zarobljena u ledenim hodnicima. Kamo god bih se okrenula vidjela sam samo vlastiti odraz u ogledalu. Bila sam potpuno sama ali imala sam sebe, zapravo, svoj odraz u ogledalu. Led je od mojega obrisa stvarao razne likove. Neki su mi se svidjeli i ispunjavali me ali s vremenom su me plašili. Totalno su mi izmijenili oblik tijela. Tako su moje oči postajale sve veće, sada su vidjele sve, pa čak i ono nevidljivo. Vidjela sam stvari koje nisu postojale. Glava mi je postajala sve veća, razmišljala sam o svemu i svačemu, tražila smisao i u najmanjim beznačajnim sitnicama. Usta su mi bila sve manja, s vremenom su nestala. Nisam više pričala. Nisam mogla pričati. Nisam znala kako, gdje su nestala usta? Je li ovaj led kriv za moje promjene? Jesam li mutant ledeni čovjek postala? Ruke su mi se posve izdužile. Ovako duge mi nisu nikada bile. Primale su, lovile, hvatale sve što je bilo njihovo i što nije bilo njihovo. Noge su postale duge, duže nisu mogle biti. Uvijek su trčale, bježale… Bježale s ukradenim životima u rukama, bježale od svjetla u samoću – u najdublje tame što ih ovo mjesto skriva. Nisam znala da sam kradljivac, nitko me nije naučio. Od tolikih odraza u kapima vode, otopljenog leda, bila sam totalno izgubljena. Sada više nisam znala tko sam ja, a što je odraz u ogledalu.. Na šta ja to ličim? Tko sam ja? Što sam to postala? Cijelo vrijeme sam zapravo gledala svojega učitelja – sebe. Moram izgraditi svoje ja. Moje ja biti će ''ledeno ja''. Tako sam umorna nastavila hodati u krug, beskonačni krug svojega odraza u nadi da ću negdje ipak ugledati izlaz. Počela sam shvaćati gdje se nalazim i moj imaginarni svijet se počeo topiti. Dijelovi leda počeli su se odlamati i ranjavati moje, sad već iznemoglo tijelo. Od udaraca se nisam mogla nikako braniti te sam počela prihvaćati i tjelesnu bol kao dio sebe. Počela sam uz bol osjećat olakšanje i privremeni spas. Tako me led zatrpavao i ranjavao. Zanemarila sam rušenje zidina i uživala u boli koju su mi nanosile. I ruševine su se s vremenom počele otapati sunce je otapalo ledene bodeže i time spašavalo mene. Sada sam se ugrijala na suncu nakon dugo vremena provedenih u ledu. Nedostaje mi plavetnilo i bjelina hladnog dvora, a najviše mi nedostaju bolovi koje su mi zadavali lomovi leda svo ono vrijeme. Bez bolova se te sada moram naučiti živjeti iako je radost koju u to vrijeme osjećam neusporediva sa svim ostalim što nam sunce pruža.
ostavi trag… (3) | printaj. | x | ^
...pokaži put ka osjećaju...
Tvoje riječi ispunjavaju ova prazna četiri zida. Čujem tvoj glas s bijelih visina. Ulijevaš mi nadu u daljnji život. Ne dozvoljavaš mi da zauvijek potonem u dno tame. Kao zraka svjetla vodiš me iz mračne šume prema bljesku tvoje slave. U tim trenucima tvoje riječi dobivaju svaki smisao u koji bezuvjetno vjerujem. No zašto dozvoljavaš tako težak put do izlaza? Zar ne mogu ni malo osjetiti lakoću svojega puta? Prolazim kroz oštro kamenje koje mi reže bosa stopala dok pratim zrake tvojeg sunca. Vjerujem da si tu ali ne znam tko si. Mislim da je dovoljno da vjerujem u tvoju svetu riječ. Koliko moja vjera mora biti jaka? Jesam li kao osoba slaba? Tebi pružam svoju slabu ruku, pokaži mi put svjetlosti što vodi do tvoje vječne ljubavi. Tvoj sam prosjak duše, možda mi se smiluješ i podariš mi jednoga dana željenu ljubav. Da u tvome dvoru živim i najveću svjetlost slavim i sjećam se tvoje dobrote dovijeka. Nezaboravno ću te slaviti. Naši će glasovi pjevati tvoja velika djela. Zahvaljivati ti za svaki dobar dar. A iz vlastitih grešaka i osobnih loših iskustava izlazit ćemo jači. Kroz teške trenutke učit ćemo smisao svojega poslanstva što si nam ga ti namijenio.
PROSJAK DUŠE
kada oluja ogoli obalu
ostane oštar kamen
sol nevremena izgriza
ove bolne rane
zauvijek otvorene
dok plavo more postaje crveno.
Od boli velike gubim
posljednji razum
kroz kristalne suze
izgovaram tvoje ime
za pomoć te molim
oprosti što te zaboravih
i u tuzi tek sjetih se tebe
i velikih djela tvojih
hvala ti za sve dobro
što si mi pružio.
Podari mi osjećaje
želim samo sigurnost
materijalno mi ne treba
izbavi me na ulicu
beskućnik sam spremna biti
ispunjena samo osjećajima
bosa ću ići tvojim putem.
Podari mi dušu
u ovoj olujnoj noći
na obali oštrih stijena bijelih
ne odlazim do tvog blagoslova
čekam tvoju toplinu i sigurnost
u ovoj zimskoj olujnoj
mračnoj noći.
ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^
tvoj put sudbine...
Dugo vremena je prošlo otkada si zatvorio vrata tame i ušao u svjetlo. Vrijeme je da se prisjetiš starih vremena i osjećaja kako ti je dobro bilo. Sjeti se da nitko nije znao, a ti si uživao i osjećao veliko olakšanje. Ovako ubijaš sebe. Udovoljavaš drugima. Odrekao si se velike boli koja je loša za tebe, ali znaš da ti nedostaje. Pokušaj ponovno samo jednom, misli malo na sebe. Ovo udovoljavanje drugima sve više te guši, gubiš zrak. Samo je pitanje vremena kada će tvoj sat otkucati i posljednju sekundu. Ponovno ćeš eksplodirati i toliki trud baciti u vjetar. To je tvoja sudbina, to je dio tebe. Nema lijeka protiv te boli. Po tome si jedinstven, nauči živjeti s tim. Neka te drugi prihvate takvoga kakav jesi. Ne dozvoljavaj da te nagovaraju da se ti njima prilagođavaš. Ova gluma će te pokopati. Nitko ne može glumiti dovijeka. Noći su na tvojoj strani. Zbog tebe postaju duže i duže. Mrak guta svjetlost. Svjetlost umire da bi ti bio sakriven od njihovih pogleda. Znaš da ti jako šteti ali je dio tebe. To je grijeh ali i ti si grijeh. Prepusti mu se u potpunosti…
PARNI VALJAK – MIJENJAM SE
Spremam police
Praznim ladice
Bacam stare stvari
U ove cipele
Nitko ne može
Vrijeme dojam kvari
U mojoj glavi se svađa
Gomila ljudi
Nadam se da se ne čuje
A dijete u meni
Još uvijek se čudi
Kamo sve to putuje.
Mijenjam se
Nije da me boli
Ali mijenjam se
I nije mi po volji
Stranice dnevnika
Samo sjećanja
A ne da se udebljala
U njene cipele
Nitko ne može
Toliko je razloga…
Iz ogledala me gleda
Netko drugi
Ne, to nisam ja
Još sam onaj
Isti klinac
Kakvog si upoznala
Mijenjam se
Nije da me boli
Ali mijenjam se
I nije mi po volji
Spremam police
Praznim ladice
I mijenjam se…
ostavi trag… (4) | printaj. | x | ^
I've Seen It All... - Vidjela sam sve
Vidjela sam sve,
Vidjela sam drveće,
Vidjela sam vrbino lišće
Kako pleše na povjetarcu,
Vidjela sam čovjeka što ubio
Ga je najbolji prijatelj,
I živote što okončani su
Prije no što su življeni,
Vidjela sam što sam bila
I znam što ću postati
Vidjela sam sve i više
Ništa ne trebam vidjeti…
Nisi vidjela slonove,
Kraljeve ni Peru…
Zadovoljno mogu reći da
Imam pametnija posla…
A što je s Kinom?
Vidjela si Kineski zid?
Svi zidovi su dobri,
Ako se krovovi ne ruše…
A čovjek za kog ćeš se udati
I dom koji ćete dijeliti?
Da budem iskrena
Za to ne marim…
Nikad nisi bila na
Nijagarinim slapovima.
Vidjela sam vodu,
Sve su vode iste.
Eiffelov toranj,
Empire State Building?
Bilo mi je ubrzano kao
Na prvom sudaru…
Ručica tvog unuka što
Kosom se tvojom poigrava…
Da budem iskrena
Ne marim za to.
Vidjela sam sve,
Vidjela sam mrak
Vidjela sam svjetlost
U iskri malenoj
Vidjela sam što sam izabrala
I vidjela sam što trebam,
To je dovoljno,
Željeti više bila bi pohlepa…
Vidjela sam što sam bila
I znam što ću postati
Vidjela sam sve i više
Ništa ne trebam vidjeti…
Vidjela si sve
I sve si vidjela
To možeš ponovno vidjeti
Na svom malom zaslonu,
Svjetlo u tami,
Veliko i malo,
Čuvaj to u glavi,
Ništa ti više ne treba,
Vidjela si što si,
I znaš što ćeš postati,
Vidjela si sve,
Više ništa ne trebaš vidjeti…
ostavi trag… (4) | printaj. | x | ^
