Index librorum prohibitorum

četvrtak, 26.11.2009.

(Studentski nemir)

Magdu je guarana razvalila kao majmuna fermentirano voće. Umjesto da se zadubi u čitanje zvjerala je po sobi i tražila razlog da zavitla tu glupu knjigu u smeće.
Prešla je rukama po grudima i osjetila ugodu. Sve je pod prstima bilo meko kao plišani medvjedić, a vjerojatno bi se sad u ovom trenutku...
Nasmijala se tom prizoru.
Na stolu je ružno zamotani paketić još uvijek vrištao otvori me, otvori me.
Istegnula se kao mačka i uključila player. Maksov CD sad joj je zvučao još bolje. Kako li je samo uvijek pogodio što mi se sviđa?
Soba se smanjila. Tanke pukotine na zidovima izgledale su kao mreža prometnica na autokarti.
Pokušala je odrediti u kakvom je omjeru iscrtana ta karta i koji je nabliži put kući.
Niti paučine jedva primjetno su presijecale glavne prometnice pa je zaključila kako bi sporednim putovima znatno mogla skratiti put. To znači manju cestarinu i manju potrošnju goriva.
Podignula je paketić sa stola. Da ga otvorim? Ipak ga je donio meni. Nije mi ga uručio, ali ga je bacio na stol kao psu.
Dobro su joj bili poznati Perini maniri. Jednom ga je u Omišu vidjela u trgovini. Svratila je poslije škole da kupi kruh i margarin. Pero je bio stariji klipan koji školu nije završio, ali je redovito pohađao školsko dvorište i mjesta na kojima se može jesti i piti. Magda ga je znala iz viđenja jer je pred njihovom školom svaki dan učenicima otimao novac za marendu.
Stajao je tik do ulaza i pretvarao se da gleda policu sa začinima.
Magda je u prolazu okrznula staricu koja je nosila ceker i pune ruke vrećica, torba joj je visjela s lakta, a štap je stisnula pazuhom tako da je u hodu rušila artikle s polica. Pero je snimio situaciju i skokom pantere joj prepriječio put.
- Fala ti sinko moj, fala..., dahtala je starica.
Magda je gledala nešto nevjerojatno. Pero šupak bio je dobrica. U tom je trenutku bila spremna oprostiti mu otimanje novca jer uzimao je onima koji imaju i davao sebi – koji nikad nije imao.
Nije ni Magda bila iz neke bogate obitelji, tata vodio podružnicu jedne turističke agencije, a mama je bila službenica u „hotelskom“ – savršen par. Ali u odnosu na Peru, oni su živjeli kao Rockefelleri. Kružile su razne priče o njegovom teškom odrastanju uz oca pijanca koji je jednog dana rekao da ide po ribu i nikad se nije vratio.
Pričalo se i da voli mučiti životinje. Mačke, pse, koze i sve ono što bi zarobio na obroncima Ćulibrka. Jednom je izgladnjelu šugavu mačku zavezao za špagu i doveo je pred školu. Mačka se batrgala dok je pokušavala izvući izguljeni vrat iz omče dok je Pero otresao cigaretu po izmrcvarenom mačjem hrptu govoreći kako je to njegov kućni ljubimac.
Starica je stupila nogom na stepenicu, a Pero ju je kao hobotnica obgrlio svojom dugačkom rukom.
Magda je platila račun i još jednom se osvrnula prema ulazu. Starica je upravo izlazila na pločnik dok je Pero pridržavao vrata nogom. Odjednom je zavukao jednu ruku u ceker i izvukao novčanik.
Zinula je. Poželjela je nešto reći, ali samo je nijemo otvarala usta kao riba. Napolju je starica zahvalno tapšala Peru po ramenu, a Magda je prošla pokraj njih ne osvrćući se.
Vratila je paketić na stol.
Lagano je odškrinula prozor kroz koji je ušao pitomi šum grada.

12:14 / Komentari (12) / Isprintaj / #

utorak, 24.11.2009.

Penis Kuljiš

Časopis za književnost Die Fuckel objavio je novi tekst.
Evo vam ga.

Na ruševinama

Mojoj generaciji, od 83. pa nadalje, lik Denisa Kuljiša ostao bi potpuna nepoznanica da se svojedobno nije pojavio trećerazredni dokumentarac Igora Mirkovića o razdoblju ex-jugoslavenskoga novog vala. Naime, u tom je smiješnom oslikovljenju siromašnog valčića, koji je začuđujuće neuvjerljivo pokušao pratiti nešto što je izumrlo još prije četrdesetak godina, a koji je ostao poput romantično-sentimentalnog sjećanja mlađe generacije na nešto drugačije od stege socijalističkog sivila i zoofilske genetike, stanoviti Denis Kuljiš prikazan u nekoliko nezaboravnih scena. Zavaljen u sofu sa cuckom u naručju, ta je moržina vodnjikavih očiju i masne šije sjetno žmirkala prema kameri i poput kakvog super-size Werthera plačljivom reminiscencijom dozivala u sjećanje duhove ispred mrtvačnice zagrebačkog novovalnog novuma- tužnog bircuza koji bi, da se Jugoslaviji nije spremala penetracija ogromne kapitalističke kurčine direktno u debelo crijevo navazelinizirano inflacijom i rušenjem pedesetogodišnjeg sna, vjerojatno bila još samo jedna u nizu od onih birtija koja u svoja nedjeljna jutra prima kvartovske alkose načete malignošću unutarnjih organa.

Na ruševinama starog sistema iznikla je jedna suviše romantična potreba objašnjavanja. Samoprozvane objašnjivače realnosti, kulturološke kritičare, novinare, reportere i goste u nacionalnim prime-time emisijama posvećenim neprekidnom blebetanju o problemima i djelovanju uvijek možete objasniti pozadinom koja gotovo amnestira svaki suvisli odgovor na potrebe "vremena".

Govori li se išta drugo u ovoj dinarskoj postojbini posljednjih dvadesetak godina osim o pomračenim umovima čije bismo grijehe pubertetske nerazboritosti rado strpali u ladicu ili prerasli novoretoričkim pokušajima rađanja u velikom, lepom svetu demokratije i ženskih prava?

Onda smo se jedno jutro ustali i vidjeli kako se donkihotovskom borbom došlo do slobode tiska i reklama za Lidl. Još uvijek u nevjerici, bojažljivo smo sricali davne snove o slobodi, kao nacija, etnički pluralitet, zbroj dobroćudnih Hrvata koji priznaju prava prljavih Roma, Srba, Čeha i Mađara zaostalih još iz doba Franje Josipa. I svijet je opet bio mlad i lijep, klinci su duvali šit, slušali MTV, furali starke, nosili palestinke u duginim bojama, mislili kako je Che borac za legalizaciju kanabisa, razbijali izloge, cipelarili vršnjake, snimali kućne porniće i umrežavali se fejsbukovskom upornoću infantilnih debila. Slušao se brit-rock i čitao chick lit. Gledao se reality i osjećao se veliki napredak uzvišenosti spram svih tih instant zvijezda kojima napokon slobodno možeš izjebati mater bez zakonskih posljedica. Oh da, i Penis Kuljiš se pojavljivao sa sisatim starletama i nosio gaće od tvida.

I to je zapravo sve u cool svijetu liberala. Uporna, sadistička potreba afirmiranja. Masa koja te napokon smije negirati, depresivna gomila neurastenika u stalnoj potrebi objašnjavanja. Retorički bukkake na facu lepog, slobodnog sveta. Život kojemu trčimo ususret raširenim rukama. Penis Kuljiš i literatura koja sablažnjava babe s bubrežnim kamencima!

Sve u svemu, ogromna neurastenična dosada.

10:15 / Komentari (14) / Isprintaj / #

četvrtak, 19.11.2009.

(Vucibatina)

Maks je isteturao na ulicu. Zrak je bio rezak kao pivo. A pivo je sranje.
- Litru zraka molim!, pružao je novčanicu predsjedničkom kandidatu u kelnerskom odijelu.
Predsjednički kandidat mu je lukavo namignuo i spremio novčanicu u džep.
Maks protrlja oči.
- Čekaj ti...
Opet dohvati imaginarnu novčanicu i pruži je predsjedničkom kandidatu.
Savršeno ispeglano lice bez mane ukočeno je gledalo negdje u daljinu, preko Maksovog ramena.
Maks se osvrnu, a kandidat mu istrgne novčanicu iz ruke.
Oho, reče Maks.
Ispruži pesnicu i raspali budućeg predsjednika po njuški. Auuuu...
Ovaj mu namigne.
- Huljo!
Maks dohvati kandidata za uši i potegne koliko god je mogao. Tako mu ih je nategnuo da je ovaj sad izgledao kao tužni basset.
- E, tako.
Ali tužne oči sve vide. Izlog s talijanskim cipelama preko puta, tramvajsku stanicu, smeće haustora, slabu uličnu rasvjetu i odraz organa reda u očima predsjedničkog kandidata.
Maks uzeo natrag svoje novčanice kad je shvatio da od ovog konobara neće dobiti rundu.
Nije dobro podnosio piće. Svaki njegov herojski pohod završavao je s glavom u wc školjki i oblozima koje mu je žena lijepila na čelo dok je mrmljao ovo mi je zadnji put, nikad više.
Ali sada nikoga nije bilo doma da mu stavi oblog.
Na uglu je zagrlio prometni znak i rotacija ga je usmjerila u desno.
Noćni zvukovi su se izobličili. Struganje noćnog tramvaja bilo je kao oštrenje noževa, ulična rasvjeta zujala je kao roj osa, a njegovi koraci odjekivali su kao kamenje koje se odbija o dno duboke jame.
U svojoj sjeni vidio je četveronožnu životinju. Zastao je. Koraci još nekoliko puta odjeknu i zaustave se.
Treba se pribrati. Doći do zraka. Posegnuo je za cigaretama.
Njegova sjena je oživjela, razrogačenih očiju je promatrao kako mu iz Shivinog tijela izranjaju udovi.
- Vatre?
Pred očimu mu bljesnu plavičasta trakica.
Kad je otpuhnuo dim Maks se uspravi i zastane pred zlobnim pogledom policajca.
- Osobnu.
Zbunjeno je prekopao džepove i pružio mu osobnu. Policajac je bio od one nadrkane vrste. Vrste koja voli uniforme i razmetljivo prinosi voki-toki ustima, zatim ga odmiče negdje u zrak dok sluša odgovor tako da provjera ima što bolji učinak.
Maks je promatrao njegov atletski raskorak, pendrek, značku na prsima i ulašteni grb na kapi. Sve je bilo savršeno. Kao da poslije svake smjene čisti čačkalicom svoju odoru od prljavštine ulice.
- Zanimanje.
- DJ.
- Molim?
Maks je morao ukratko objasniti ulogu DJ-a u medijskoj revoluciji i da je on zapravo glazbeni urednik, ali to je policajcu izazvalo još veći nered u glavi.
- Gdje radite?
- Nigdje.
- Aaaa...vucibatina.
Zanimljiva riječ, pomisli Maks. Poželio je reći policajcu da je s tim pendrekom za pasom on vucibatina, ali bilo mu je dovoljno ponižavajuće što se morao s raširenim nogama i rukama nasloniti na zid.
Policajac mu je grubo zavlačio ruke u džepove i izbacivao sadržaj džepova na pločnik.
Zatim mu je naredio da pokupi stvari.
Maks je puzao dezorijentiran i bespomoćan kao laboratorijski miš. Stisnuo je zube kad mu se zažario bubreg, zatim je osjetio palicu po dužini leđa i još jednom na ruci kojom se pokušao obraniti.
Koža mu je bridjela sve do kostiju. Bila je tvrda kao drvo na ulaznim vratima za koja više nije imao ključ.

12:06 / Komentari (6) / Isprintaj / #

četvrtak, 12.11.2009.

(Za početak)

Od male, bezopasne riječi može nastati knjiga
Pa autogrami, ugovori i kamere
Za jednu bolju rečenicu može se dobiti Nobela
A ja imam lošije namjere

Skučiti se pod stih ili dva
Kao prognano, smrdljivo pseto pod stari slamnati krov
I čuti se, jedva, kroz pokislu dlaku
Kako dišem

A svi me pitaju „zašto više ne pišem“

Nemam o kome, dovraga
Nemam o čemu
Nitko ne dotiče ludo u meni
Ne valja ljubav, nedostaje mašte
Strasti crkavaju u osrednjoj sjeni

Dok pravi pjesnici pletu
Mreže od mjesečevih niti
Ja razmišljam samo
Gdje ću se jeftino napiti
Utopiti vraga, zadaviti sreću
Uništiti čarolije, zdrobiti sanje
U čijoj ću sobi ostaviti
Nakupljeno sranje

Čistom, mekom, troslojnom ljubavi
Poslije guzicu obrišem

A svi me pitaju zašto više ne pišem


10:16 / Komentari (22) / Isprintaj / #

ponedjeljak, 09.11.2009.

jergović je zamjenski Bosanac

Jučer primih SMS s nepoznatog broja
jergovic kod stankovica u 2..(debilni smajlić)
Odložih izvrsno Fuentesovo štivo i počešah se po trbuhu. Hmm...
Trebam li si pokvariti nedjeljni ručak ili da se ipak upustim u tu avanturu?
Isprva nisam baš shvatio o čemu je riječ, ali sam negdje pred kraj shvatio da je povod tom nesuvislom razgovoru nedolazak Nemanje Kusturice u emisiju.
No nećemo ovdje vježbati mišiće na mišićavom Stankoviću kojeg nema, nego ćemo pokušati dati odgovor na pitanje što učiniti kada ti u studio bane zamjenski Bosanac.
Stanković je inače solidan novinar kad ispred sebe ima šalabahter u koji je vrijedno zapisao informacije, doskočice i šale. Ako u kojem slučaju šalabahter izostane, njegov glas postaje piskutav i tih, kao glas djevojčice koja uzbuđeno govori mami da je dobila prvu menstruaciju, mama nešto mi curi iz pipice, a majka je privija na grudi i mazi joj kosu...
Eto, baš tako je jučer izgledala Alex Stanković dok je ašikovala sa svojim draganom. Dugo nisam vidio veću količinu bezidejnosti i novinarskog uvlakaštva. Jer ne smijemo zaboraviti, jergulja je u studiju bio potpisan kao pisac, a ne kao kolega novinar da bi mogao imati takav povlašteni tretman.
Oni koji dobro prate jerguljino pisanje znaju da je u jučerašnjoj lajfstajl emisiji kod Alex, gost iznio cijeli niz neistina. Zadaća svakog intelektualca je kritika režima, a ne njegova promocija i to je ono čemu je Alex trebala posvetiti pozornost. Jergulja se neuvjerljivo brani, govori da je puno lošeg napisao protiv sanadera, ali to jednostavno nije istina. Ponavljao je floskule o sudruzima koji mu okrenuše leđa, što je objavio u jednoj kolumni, nikako ne zadirući u lik i djelo sumnjivca koji bi štošta imao objasniti hrvatskoj javnosti.
Jergulja je kao ploča koja preskače, štreber koji uvijek ponavlja napamet naučeno gradivo jer svake godine u isto vrijeme jergović napiše članak o Beogradskom sajmu knjiga, nad kojim prije objave masturbira, govoreći kako nigdje nije vidio takav tretman pisaca i da nigdje nije dao toliko intervjua.
Dakle, stvar je jasna – jergulja želi biti zvijezda, on želi zvjezdani tretman i nije mu dovoljno što je obični novinar-komentator u provincijskoj Hrvatskoj, on želi svjetla pozornice, on želi da ga pravo slave. Dok je govorio o Beogradu oči su mu zasjale kao malom djetetu u tvornici čokolade. Sjetio se kako je kao dječak maštao da piše za novine koje će čitati njegov djed. Ali, djeda više nema, a i da je živ svejedno ne bi mogao komentirati članke svog unuka.
Kada ga je Alex pitala zašto je dao svoj glas potpore kandidaturi V. Pusić, jergulja se zajapurio kako čovjek nema nimalo privatnosti i kako je nevjerojatno da takve informacije dospiju u javnost.
Dakle, jergulja kao javna osoba se čudi što je na javnom mjestu, poznatom kao ekstenzija "špice" gdje je leglo novinara, bonvivana i džabalebaroša, uočen kako svojim potpisom podržava predsjedničku kandidaturu Vesne Pusić.
I u nastavku si je zabio autogol odajući da nema pojma o izbornom zakonu kad ga je Alex upozorila da ga njegov glas za kandidaturu V. Pusić ne obvezuje da glasuje za nju. Ali kao i obično, cijelu je tu samouvjerenu pozu prekrila brada.
Jer pažljivi promatrač je mogao vidjeti da se jergović na svako iole neugodnije pitanje, koji se mogu pobrojiti na prste jedne ruke, zacrvenio kao djevojčica. Jedino mi nije jasno kako su mu nanijeli puder na lice. (?)
Kad govori, jergulja sugovornika ne gleda u oči, što je nepristojno, i zavlači s odgovorom kako bi mudrolija ispala što dublja. Ali budući da je u emisiji više puta zabio autogol, mogu misliti na što bi ta smiješna emisija ličila da je morao odgovarati u inkvizicijskom stankovićevskom ritmu kakvom su izloženi svi drugi gosti.
Alex Stanković je propustio jergoviću učiniti ono što je učinio Kusturici – odraditi novinarski posao časno i bez presedana, a ne ostavljati sva neriješena pitanja za odjavu emisije: "nećemo govoriti o Bregoviću, o aferama, o ovom i onom." Čak ga je propustio pitati za tekstove o Srbima koje je objavljivao 90-tih jer mi smo se našli ovdje samo da ubijemo vrijeme poslije kojeg ću dobiti plaću.
Iz toga proizlazi da je Alex galamdžija bez pokrića jer Kusturica je u svojem stavu barem dosljedan i paradoksalno moralan, što se ne bi moglo reći za jergovića koji uvijek mijenja svoje stavove nekako s proljeća.
Stanković se vratio iz Mokre Gore popišanih gaća. Cilj mu je bila afera, samoreklamerstvo i da novine pišu o njemu. Dobro ga je ispratio Kusturica rekavši "Nećeš na meni graditi karijeru!" pa sam u ovom slučaju sklon vjerovati ljudima sa stavom, ma kakav on bio.
HTV-ova smijurija od emisije zaključena je predmetom "Uvod u web 2.0" gdje nam je jergulja demonstrirao svoje poznavanje materije. Totalitarni biser "sve ono što nije autorizirao urednik nije medij" može izjaviti samo netko duboko ukotvljen u prošlosti. Opet je jergulja preskočio kao stara ploča i ponovio da je pisanje i komentiranje na internetu isto što i vrata zahoda. Ta je usporedba iskrena kao i njegovo pisanje - dosada na prelasku 19. u 20. stoljeće. Mudrovanje je zaključio još jednim autogolom, nazvavši svoje kolege i čitatelje govnarima. Takav ignorantski stav o internetu otprilike ima i Igor Mandić, ali njemu ne možemo zamjeriti jer stari vuk još uvijek kucka na pisaćoj mašini i pripada jednom dobu kojem bi jergulja silom želio pripadati.
Usnuo sam neobičan san.
U nekakvom televizijskom studiju sjede analni glicerinski čepić i dlakavi iskeženi hemoroid mojeg psa.
Hemoroid uporno govori čepiću, hajde uđi u mene ako smiješ, a čepić odbija, ne želi ulaziti u problem.
***
Jutros sam opet pročitao SMS s nepoznatog broja u mobitelu koji me odvratio od Fuentesa
"jergovic kod stankovica u 2..(debilni smajlić)"
"Uistinu velik dan za čovječanstvo", uzvratih rezignirano.

10:03 / Komentari (17) / Isprintaj / #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30