Index librorum prohibitorum
ponedjeljak, 26.10.2009.
(O'klada)
|
Dobro da je bio okrenut leđima jer Magda bi sasvim jasno mogla vidjeti koliko ga je uzrujao taj natpis. Pero se i dalje trudio uloviti plesni ritam ali, kao da je ugazio u živo blato, svakim je pokretom tonuo sve dublje. - Može sok?, reče Magda dok je spuštala čašu. Njezin glas mu je odzvanjalo u pulsirajućim ušima. Prevalio je toliki put. Još i ta nesretna oklada. Iaaa-i-aaa, njakao je magarac u Perinoj glavi. Osjećao je kako mu rastu magareće uši, kao Pinokiju, samo što on nije lagao nego je bio glup. Eto šta sam ja, običan glupan. Kako sam se moga kladit sa tim stvarima? Ona ima drugoga. Purgera. Pred očima mu iskrsnu Magda na trosjedu dok je skida neznanac. Ljubi joj vrat. Skida majicu. Otkapča traperice. Skida gaćice. I...gura joj svoj purgerski kurac. Ona stenje. Izvija se. Ali purger trpa, trpa. Sviđa ti se droljice? A? Ajde, sad se okreni pa ću ti ga zabiti odostraga. Magda vrišti, grebe, jeca, ali voli se tako davati. Kao kuja. Sve dalmatinske droljice vole primati tvrdi purgerski kurac. Pero odjuri iz stana kao zadnji smušenjak. Nekakav unutarnji demon nije mu dao da izbije tu ludu priču iz glave, a još je luđa bila priča kako se Pero zatekao u Zagrebu. Tog je poslijepodneva kao i obično bio u konobi Đardin koja mu je služila kao baza kad bi došao u Omiš. Pero je živio sa svojom šepavom majkom u Ćulibrku, malenom mjestu od desetak kamenih kuća na obroncima Mosora. Otkad je postao majstor svaki dan je odlazio do grada. U Đardinu je konačno otkrio smisao vodoinstalaterskog poziva. Sad je mogao piti na račun naručitelja radova koji su ga neprestano moljakali da nešto započne ili završi. - Pero, triba mi ugradit odvodni ventil, pet minuta posla. Pogledao bi žrtvu, a zatim kimnuo konobaru. - Ladnu, e-e... Eketao bi sve dok konobar ne bi podignuo pravilno orošenu bocu piva. Tek onda bi, kao da je ustao iz mrtvih, pogledao mušteriju i uključio se u razgovor. Njegove poznanike je oduševila činjenica da se plaćanje zaštite prebacilo na tuđa pleća. Ali to nije bila jedina novost. U Đardinu je tog popodneva trunula ista ekipa; Stipe, Marin i Duško, kad se Golf s naljepnicom KENWOOD na stražnjem prozoru ukopao pred ulaz. Stipe se automatski mašio za džep pokušavajući shvatiti koliko mu je novca ostalo, a prema zamišljenim pogledima Marina i Duška dalo se zaključiti kako računaju koliko će morati otkinuti od svojih usta. Izašao je iz auta i nije se sjeo na terasu, nego je ušao u konobu kaubojskim korakom. Stipe je već zinuo da naruči piće, kadli Pero pozove rundu za sve. Stipe se ukočio s podignutim kažiprstom i razjapljenim ustima, Duško i Marin su ostali neprirodno visjeti sa barskih stolica prkoseći gravitaciji, a konobar je prestao brisati čašu. Sve je stalo. Čak je i muha na lusteru prestala zujati kako bi svjedočila ovom čudu – Pero guzičar plaća rundu. Bilo je to ludo popodne, luđe od babljeg ljeta. Stipe se pomokrio u gaće, Marin i Duško su se ljubili u usta, a Pero je kupio prsten... Prsten! Moram se vratiti po prsten! Što ako je Magda već otvorila kutijicu? Okladu je izgubio, to je bilo jasno kao dan, ali možda mu je ostalo dovoljno vremena da spasi obraz. Pogledao je na treći kat. Svjetlo u sobi je gorjelo. |
15:44 / Komentari (5) / Isprintaj / #
|
|
petak, 23.10.2009.
(4M)
|
- Ko je? zanjurga Magda pospanim glasom. - A šta misliš ko je! Magda se ukoči. Isprva joj se učini da bi to možda mogao biti loš san uzrokovan iscrpljujućim učenjem, ali odmah odbaci takvu mogućnost. Razjapila je usta kao crknuta riba. Da ju je netko mogao vidjeti kako tamo stoji izbečenih očiju mislio bi kako upravo proživljava prve trenutke spoznaje da ju je metak pogodio u trbuh. U takvim situacijama mozak počinje koristiti perfidne obrambene mehanizme, ali Magdu je šok potpuno oduzeo i stajala je tamo paralizirana. Zvono je ponovno zazujalo. Magda pomisli da bi se mogla pritajiti, ali prst se nije dao pomaknuti s portafona. Gledala je u prst kao u nekakvu gnjusnu izraslinu, strano tijelo koje joj je stršalo na udu samo zato da je prokaže. Taj neuhranjeni izvanzemaljski albino-ćevap sad je emitirao poruku neprijateljske vrste - Otvori. Ja san. Pero. Učini joj se kako je to hladni robotizirani glas alien-translatora s porukom da ne pruža otpor jer će za nekoliko trenutaka uljez iz druge galaksije preuzeti njezin brod. Grlo joj se stegnulo. Sad je sasvim jasno mogla čuti kako moćni bas bubanj u njenom prsnom košu razbija napetu tišinu. - Ajme..., konačno protisnu Magda. Pokušala je odglumiti oduševljenje, ali njeno oduševljenje kao da je požderalo mračno stubiše između drugog i trećeg kata. Ne vjerujem! Šta on sad hoće? Ali... tako mi i treba...pa samo smo jednom... Ne, to ne moža biti istina, nije to bilo ništa, poziv je bio reda radi, a ne... ajme kakva sam ja pegula... Njezin mozak se ozbiljno približavao preopterećenju, a obrambeni mehanizam se urušavao kao osteoporozni skelet stare mačketine. Prst doušnik konačno kliznu dolje i aktivira električni zvuk ulaznih vrata. Magda popravi frizuru, poravna skripte na stolu i lagano odškrine vrata. Nije htjela vjerovati da će joj za nekoliko trenutaka taj tip ući u stan. Zapravo nije ni znala zašto popravlja frizuru jer ionako mu se više nije željela svidjeti. To s Perom je bila slučajnost, jednovečernje ljetno pijanstvo koje je završilo na žalu. I sad je polako počela shvaćati da se njeno neobavezno morsko žalo pretvara u kontinentalni žal. Dok su ležali ošamućeni na jadranskoj mjesečini, ljepljivi od poljubaca i đus-votki bila je gotovo sigurna da njen poziv nikako nije mogao biti shvaćen ozbiljno. To se tako kaže. Kad nekoga upoznaš kažeš bilo mi je drago, premda to ne mora biti istina. Kad nekoga sretneš pitaš ga kako je, premda te to ne zanima. Kad upoznaš nekoga na ljetovanju, razmjeniš adrese tek toliko i kažeš da ti se javi ako bude u blizini. Kakva sam ja glupača! Dala sam mu adresu, dala sam mu pičku! Prvu noć sam mu dala pičku! Jebemti alkohol, da ti jebem! Pero je ušao u stan kao strvinar i sa široko raskriljenim rukama aterirao na Magdin leš. Lupnuo ju je po guzi uz "di si mala" i produžio sve do boravka. Kad ga je sustigla Pero je već dignuo noge na trošni drveni stol i zvjerao po sobi. Sa sobom nije imao ništa osim paketića zamotanog u papir s drečavim božićnim motivima. Stavio ga je na stol poput glupog psa koji gazdi pred vrata ponosno donese štakora misleći kako je učinio pravu stvar. Dobro je, pomisli Magda, možda je samo u prolazu. Možda je išao na nekakvu utakmicu ili se uvalio nekoj klapi na gostovanju da može besplatno jesti i piti. Smiri se. Pitaj ga šta ima doma, ponudi mu sok i reci da imaš puno za učiti. To je zapravo i bila istina. Dočekala ga je prigušenim glasom - Eeej pa otkud ti? - Ehe, pa doša san te vidit., reče on mudro. Magda reče da je iznenađena. Pokušala je preskočiti još neku stepenicu i odmah ga otkantati, ali baš u tom trenutku Pero pokaza na paketić i kaže "Ovo je za te." Nevjerojatno. Pero smrad je imao manire. Sezonac kojem je dala svoju pijanu pičku sad joj je nutkao paketić poput pravog kavalira. Ne mogu ga sad isprašiti van, dat ću mu sok i to je to. Ionako nećemo imati o čemu razgovarati i odlazak će se nametnuti sam od sebe. Otišla je u kuhinju i razrijedila sirup soka od jabuke. Za to vrijeme Pero je počeo đipati po sobi kao da si je ugurao čili papričicu u dupe. - Ajmo, idemo! Daj malo atmosfere, daj muzike! Uključio je player i dohvatio kutiju CD-a. Privukao ga je neobičan stilizirani natpis na omotu ispisan flomasterom - 4M. Pero pomisli kako je to bend koji mu je nekoć slušao ćaća, ali prvi taktovi Primusa nagnali su ga da prestane misliti na te romantičare. Još uvijek je tupavo poskakivao, kao klokan na amfetaminima, ali bez ikakvog ritma jer ono što je dopiralo iz zvučnika bilo mu je strano poput Metallice s kojom su američki vojnici mučili iračke zarobljenike u Abu Ghraibu. Magda ga je zatekla kako se izbezumljeno trza. - A šta ti je ovo četiri M? - For Magda, skraćeno na engleskom. Pero s munjenim pogledom otvori omot i opet zatekne onaj isti trag flomastera. Ovaj put su 4M bili poredani vertikalno, a iz svakog je prštala romantika. M ojoj M agdi M uzičkoj M ezimici Pero škrgutnu. Krv mu šikne u sljepoočnice i napuni zelene žile koje su izgledale kao kokošje iznutrice. Ovo je... Ona ima... Ona... Udahnuo je duboko. Morao je ostati smiren. |
15:53 / Komentari (1) / Isprintaj / #
|
|
srijeda, 21.10.2009.
(Pero bi ga stero...)
|
- Joj kako ću je jebat, jebavaću je cilu noć, rajcao se Pero u svom nabrijanom Golfu trojki. Bilo je već 1 ujutro kad je stigao u Lučko. Bacio je zgužvanu novčanicu od 200 kuna pospanom tipu u naplatnoj kućici ponosno pokazujući tetoviranog magarca na bicepsu. Magarac je imao iskežene očnjake i nakostriješenu dlaku zbog čega izgledao kao govnarska neman iz SF stripova. Uloga beštije bila je dvojaka: 1. privući pozornost 2. prestrašiti protivnika. Nema sumnje da je magarac često privlačio pozornost jer Pero je bez obzira na godišnja doba nosio pripijene majice prekratkih rukava koje su u svakoj prilici trebale istaknuti njegove kvrgave mišiće i tu gadnu poruku. Čim bi granulo zimsko omiško sunce Pero je inzistirao da mu se bevanda posluži ispred kafića kako bi mogao skinuti jaknu i pokazati svu svoju raskoš. Bio je životinja od svojih metar devedeset pet, torza razvijenog od nebrojenih betonaža gospodskih vikendica i kratko ošišane kockaste glave s repićem koji mu je vijugao niz vrat. Naizgled, imao je sve. Poštovanje. Cure. Sportski ugled. Ali posao. Mater mu je stalno zvocala da s 30 godina ne može biti sezonski zidar i da se nikad neće oženit. Jednokratnu jebačinu uvijek bi dobio jer svaka je pičkica iz mjesta i okolice voljela osjetiti Perinu batinu duboko u sebi, ali za nešto konkretnije trebalo je imati love. A pičkice vole cigare, piće i skupu odjeću. Svoj je novac uvijek spiskao u kladionici pa su mu mještani stalno plaćali piće. Valjda iz straha. Tako je funkcionirao taj prešutni reket – daj mi da pijem i neće biti sranja u tvom lokalu. Osim toga, kad popizdi Pero bi imao zloban pogled koji je majstor tetovaže utisnuo njegovom magarcu tako da je svatko mogao odmah vidjeti kako će završiti ako ga zajebava. A s njim se stvarno nije bilo pametno zakačiti. Jednom je 5 talijanskih turista parkiralo 5 bijesnih motora ispred „njegovog“ kafića. Bili su tu u Harley, KTM, dvije Yamahe R1 i jedna Honda. Pero je škrgutao zubima jer te su mu nauljene talijanske šupčine zaklonile pogled na njegovo igralište. Njemu, centru vaterpolskog kluba „Tovar“, petorica jadnih žabara zaklanjaju pogled na svetinju. Naručio je rundu. Talijani ko Talijani, prvo su pomiješali sva moguća pića što im je razvezalo jezike. Zatim su upirali prstom u prolaznike, a Pero nije volio da itko upire prstom u prolaznike. Onda su konobaru bahato bacili novčanicu na pladanj, kao da je niže biće. Pero je stegnuo čašu u šaci. Zdepasti Talijan je na putu iz zahoda zakačio stolnjak i vaza je tresnula o pod. E, to je već bilo previše. Pero se ispriječio ispred njega poput trola iz Baldur's Gatea. Konobaru je stala knedla u grlu. Već je viđao ovakve scene i nije mu preostalo ništa nego odvratiti pogled kao barmen u vesternu. - Salute! Žabari su baš nazdravljali travaricom kad im je kompanjon preletio terasu i zalijepio se licem na pločnik. Ostao je ležati nepomično kao kojot iz crtića. Ciknuli su. Uskoro je pod terase bio prepun čuperaka gelirane kose uvaljanih u grudice krvi. Ovdi ćete pit, pička vam materina kurba, mahao je Pero tovarom koji je isijavao otrovne crvene laserske zrake iz očiju. Dok je savijao ispušnu cijev Harleya na glavi jednog motorista Pero doživi prosvjetljenje. Bit ću vodoinstalater! Zauzeo je središte terase kao Bik koji sjedi. Onako zajapuren, tupa pogleda, izgledao je kao da halucinira od oblokavanja rakijom govnarom dok mu kozmička moć manitua kroz odbljesak sunca na auspuhu pokazuje u kojem će smjeru krenuti. I stvarno, poslije tog događaja Pero je izučio za vodoinstalatera. Ali samo je još nešto falilo da oduševi mater. Falila je žena. I ona je bila tu, nadohvat ruke, na trećem katu. Njegova ljetna jebačica Magda zbog koje je večeras dojurio u Zagreb. Pero pozvoni i čvrsto stegne paketić u ruci. |
11:18 / Komentari (4) / Isprintaj / #
|
|
subota, 10.10.2009.
(Insekti vide boje)
|
Ušao sam u zahod čija su vrata bila izbljuvana kao Pollockova slika. Dok sam mlazom ispirao nečiji boršč iz pisoara još uvijek me je pratio Jurin masni dah. Stvarno sam pomislio da mi on još uvijek visi iznad glave i preskače kao pokvarena ploča "Ništa mi nisu rekli, ništa mi nisu rekli…" Poslije par pića ljudi se otvore kao narajcane pizde, a večeras mi stvarno nije bilo do seksa. - Ej, a sjećaš se kad sam bio u Rusiji?, počeo je Jura čim sam sjeo za stol. - Kako se ne bih sjećao, rekoh. Tvoju ćilam-babušku još držim na polici. Prije par godina Jura je u nekoj triper kombinaciji upoznao Židova koji je u Sankt Peterburgu imao tvornicu za proizvodnju reprodukcija slika starih majstora. Najnovija tehnologija. U stroj ubaciš platno, a nakon kratkog vremena na drugom kraju izađu van Gogh, Rembrandt, Matisse ili Modigliani, kao od majke rođeni. Laserski skener bi poput brkate tete koja udara štambilje u pošti jednim preciznim udarcem naslikao "Žitno polje s gavranima" ili "Zvjezdanu noć" u koliko god treba komada, a prema Jurinim riječima štancalo ih se na tisuće. Bili su to velemajstori za svačiji dom. Stvar je bila u tome da su se platna dala srolati kao prave slike i dugo sam nazivao taj posao nemoralnim, sve dok mi Jura nije pokazao koja je njegova uloga u cijeloj toj priči. Upoznali su se na Cresu gdje je Židov ljetovao, ali je onako usput ponio par reprodukcija i izložio ih na terasi restorana u kojem je Jura konobario. Jura se odmah upustio u razmetljiv razgovor sa strancem i sjećam se da mi je još tog ljeta pričao o nevjerojatnim kopijama koje graniče sa savršenstvom. Bilo je to ujedno i zadnje ljeto u kojem se sjećam umjerenog Jure jer sve što je donio iz Rusije bila je ružna navika svakodnevnog oblokavanja s prisilnim pauzama. Židov je za tako delikatan posao trebao slikara, a Jura je kao student Likovne akademije bio idealan kandidat. Slike koje su bile otisnute trebale su završni štih, ručni nanos boje da platno dobije reljefnu površinu. Takva završena slika je stvarno izgledala nevjerojatno, neusporedivo bolje od postera kakve prodaju u muzejima. Ali to me je ujedno i plašilo. U čemu je onda ljepota umjetnosti kad ćemo sve moći tako savršeno umnožavati? Gledao sam nedavno totalno sumanuti dokumentarac koji je govorio o super-stroju koji će imati svako domaćinstvo u bliskoj budućnosti i koji će na zadane naredbe proizvoditi sve - od odjeće, hrane ili glazbe. To je ideal nerada kao blagodati digitalnog doba u kojem Jura kao Prometej-drkadžija s kistom najavljuje dolazak mehaničkog Boga. Razroki konobar mi se unio u lice kad ga je teret piva bacio na stol. Kakva njuška. Skoro sam vrisnuo. Sad sam sasvim jasno vidio razmjere Jurinog dugotrajnog pijanstva. Ispucale kapilare na nosu, sužene ukošene oči zbog kojih je izgledao kao korejska seljačina sa svinjskim pigmentom. - Skoool… Nabio je svom snagom u kriglu koja mi je skoro prsnula u ruci. Sve što je naučio na svojim svjetskim putovanjima bilo je nazdravljanje na raznim jezicima i nešto lošeg ruskog. Engleski ga zapravo nikada nisam čuo govoriti. - Ej, a znaš kako sam jednu…uf! - Ah, Ruskinje, Ruskinje… Njegov ga je Židov mentor nakon uspješnog maljanja jedne pošiljke krivotvorina za Francusku odlučio počastiti dvotjednim krstarenjem od Sankt Peterburga do Moskve. Pričao je kako se nije trijeznio čim se ukrcao na luksuzni kruzer. Kako i ne bi kad je bio u "all included" aranžmanu koji je nudio i votku na kile. Onda je upoznao nju. Prekrasnu Tašenjku. Vraćao se iz bara u kućnoj haljini s kiblom punom leda. Naravno da joj je zapela za oko ta egzotična budala. Brzo su završili u njenoj sobi. I bam, bam. - Znaš kakav komad, oblizivao je usne kao stari pohotnik. Nije baš da volim pričati o tim stvarima, ali sad stvarno ne razumijem što je bilo toliko ekskluzivno u povaljivanju Tašenjke. OK, maznuo si komada. Misliš da bih ja tebi trebao ispričati nešto slično? - Ne, potegnuo me Jura za rukav. Pomislio sam kako će sad reći da joj je uguravao riječnu ribu ili nešto još bizarnije, ali… Sutradan je konačno odlučio pojaviti se na ručku, kako Bog zapovijeda, obrijan, namirisan, u čistoj košulji. Židov je već tamanio nekakvu odurnu riblju juhu čije su ga boje tjerale na bljuvanje. Njegov tanjur mu je izgledao kao završni namaz "Zvjezdane noći" s ribljim očima. - Jurij, Jušenjko!, roktao je Židov od zadovoljstva. Posjeo ga je za stol i odmah pucnuo konobaru svojim zlatnim prstenjem. Sam spomen hrane u Jurinom je želucu izazivao tsunami. Rekao je da će za početak popiti zeleni čaj i dohvatio jelovnik u koji se kao zadubio. Konobar je uljudno odstupio. Dok je odvraćao pogled od mentorovog glasnog mljackanja, dva stola niže ugledao je Tašenjku. - Bila je bez šminke, čovječe! - Dobro, pa nije valjda bila takav gabor, rekoh utješno. - Sjedila je s mamom i tatom. Pokušao sam zamisliti tu situaciju. OK, cura je sjedila s mamom i tatom. Nabijena budala na rubu bljuvanja glumi finjaka pred poslodavcem, a nekoliko stolova niže sa starcima sjedi cura kojoj je sinoć utrljavao sve svoje boje. Tašenjka mu je uputila stidljivi pogled. Bio je to pogled nevinašca koji nije imao nikakve veze s onom seks-mašinom od sinoć. Jura joj je uzvratio pogled, odložio jelovnik i pošao prema zahodu. Uskoro je stigla Tašenjka. Doznao je da ima 12 godina. Zagrcnuo sam se. - Sama je to htjela, droljica me sama namamila u sobu. Pogledao sam kroz kriglu. Njegovo lice se rastakalo na tisuće malih kuglica koje su izgledale kao oči insekta. Negdje sam pročitao da insekti vide boje, ali ne sve. |
21:44 / Komentari (18) / Isprintaj / #
|
|
srijeda, 07.10.2009.
(Horde tla)
|
Pjesničko-navijačka skupina Horde zla nastanjuje područje centralnog sarajevskog kurtona Ali-babino polje. Zulumdžije fudbalskog kluba „Sar'a'jevo“ uglavnom se bave pjesništvom, a inspiraciju za naziv svog pjesničko-navijačkog kružoka dobili su nakon čitanja Baudelareovih „Cvjetova zla“. Poete iz Horda zla vole putovati na turneje. Za vrijeme putovanja oni glasno recitiraju pjesme koje su napisali u pauzama između dvije utakmice. Liriku Hordi zla odlikuje domoljubna tematika, disciplinirana metrika i jasnoća stiha. Pripadnici skupine su poznati kao strastveni recitatori i nerijetko se događa da u svom pjesničkom zanosu zapjevaju, poslije čega se baš onako muški zagrle i pljeskaju po stražnjici. Znakovit zaokret u njihovim lirskim preokupacijama dogodio se kad su otkrili klasik Ibn Rušd San'a'dera „Hoću, konačno, muški da me se - balkanski“, što su odmah prigrlili kao svoju himnu. Ibn Rušd San'a'der uskoro je proglašen njihovim duhovnim vođom čija se mudrost i ljubav prema svemu muškom odmah proširila bosanskim kurtonima. Otada su hordni momci uvijek na svojim pjesničkim gostovanjima pjevali: Dosta nam je polovnjaka. dosta nam je ovog mraka. Mi smo Horde zla, volimo San'a'dera! Osim pjesništva, među momcima iz Hordi zla veoma je popularna igra „Tufahije“, a igra se ovako: glavni pjesnik, takozvani holovođa, strgne gaće i nagne se naprijed. Ostali momci uzmu tufahije raznih veličina i uturavaju mu ih u stražnjicu. Kada ga dobro nafilaju, momci se povlače u stražnji dio autobusa. Holovođa se zatim napregne i počne ispucavati tufahije iz dupeta . Momak koji uhvati najviše tufahija mora viknuti „Tufahije!“ poslije čega slijedi prebrojavanje. Onaj koji uhvati najviše čmarnih kolača postaje Tufahlija i tog dana mu svi moraju služiti: samljeti mu kahvu, žvakati žlundrasto meso, prišiti olabavljeno dugme na košulji, masirati tabane i u prolazu mu se obraćati: „Kako je, ba, Tufahlijo?“. Ovoga puta momci nisu imali svog Tufahliju. Morali su isprobati poroznost daytonskih kurtona BiH kvalitete. |
10:20 / Komentari (17) / Isprintaj / #
|
|
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Komentari On/Off
Copyright ©
Index librorum prohibitorum since 2006
KONZILIJ
Simo Mraović Simin performance nabijeVasnakurac Die Fuckel markiz Naklada baobaB WSELJENA Blabl Slaverina liječeni katolik prljava Igra SKICOIDI Klitorina Danica Smorović Spametni zub Mostarski uličar Slaninar u čizmama dr. Jastrogen Lajava kuja Firtuela Život je gad Izlešiola Blud Crkotica Skotna Kamov-bič DNO DNA Greatest shits zamjenski Bosanac Fotke ugojenih političara na: abstract(at)yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
