ozbiljnozanimljivo?
nedjelja, 23.09.2007.
Ekologija - spasimo našu Zemlju
Ugradimo njeno spašavanje u svoje političke programe!
Sada, kada čovječanstvo broji više od šest milijarda gladnih i pohlepnih pojedinaca, koji svi teže načinu života kakav uživa razvijeni svijet, naš gradski način života prodire u područje živuće Zemlje. Grabimo toliko mnogo da ona više nije u stanju održavati poznati udobni svijet koji smo navikli uzimati zdravo za gotovo. Ona se sada mijenja u skladu sa unutrašnjim pravilima i prelazi u stanje u kojemu mi više nismo dobrodošli.
Svjedoci smo skokovitih promjena u klimi (globalno zatopljenje, topljenje leda i snijega na polovima, suša, požari, poplave potresi, tornada, tajfuni itd) koje nas obasipaju posljednjih mjeseci i koje nisu zabilježena unatrag pedesetak do stotinu godina. Ovih dana održavaju se koncerti u svijetu i protestna okupljanja ljudi (i onih golih na snježnim obroncima), kojima se želi skrenuti pozornost na klimatske promjene, na globalno zatopljenje i na nerazumno trošenje energije. Glavna skupština UN održava se na tu temu.
Zemlja će poduzeti sve što mora da bi osigurala kontinuitet života u biosferi Zemlje. Čovjek je prouzročio globalno zatopljenje Zemljine atmosfere ispuštajući u nju tzv. stakleničke plinove. Zemlja se bori protiv takvog zatopljenja jer ono ugrožava život na njoj. Zemlja se bori na taj način da se nastoji ohladiti. Ogromne količine leda i snijega tope se na polovima i hlade oceane. Golfska struja Atlantskog oceana je ugrožena jer je njeno strujanje bilo omogućeno rashlađivanjem tople ekvatorske vode u doticaju s ledom antarktika. Sada se taj utjecaj poremetio. Mi možemo samo zamisliti što bi se dogodilo Europi kada bi nestalo golfske struje. Sigurno je, da bi se klima Europe strašno promijenila i to na štetu života na tom našem kontinentu. Ta promjena bi bila najštetnija za ljude jer su oni, zbog svojeg civiliziranog načina života, najranjiviji,osobito u gradovima.
Ranjivost civiliziranog svijeta ogleda se u življenju velikog broja ljudi na malim prostorima (gradovi), u vodovodima kao zajedničkom izvoru vodoopskrbe velikog broja ljudi, u nemogućnosti života bez električne struje, u opskrbi ljudi hranom i pićem iz velikih centara, u kanalizacijama, otpadu i smeću, u komunikacijama itd. Samo jedan primjer: Dovoljno je nekoliko grama plutonija u vodovodu jednog grada da se ubije više milijuna ljudi. Ili, zamislite jedan višemilijunski grad bez električne struje nekoliko dana.
Problem energije postaje sve veći problem. Populacija čovječanstva uvećava se vrlo brzo a civilizirani način života ljudi zahtjeva sve veću potrošnju energije. S druge strane energija dobivena izgaranjem fosilnih goriva (pa i drveta) ima za nusprodukt ugljikov dioksid koji stvara učinak staklenika i opasno globalno zatopljenje. Izgaranjem metana ne proizvodi se ugljikov dioksid ali transport plina je takav da metan neposredno istječe u atmosferu a on ima 24 puta jači učinak staklenika od ugljikovog dioksida tako da je i plin štetan za globalno zatopljenje. Energija iz nuklearnih centrala ne proizvodi efekt staklenika ali su nuklerne elektrane tehnološki nepouzdane i opasne ako radioaktivna tvar pobjegne nadzoru. Nuklearne elektrane bi bile odličan i bogat izvor energije pretvorene u električnu energiju ali bi se morao osigurati veći stupanj sigurnosti od opasne radijacije i pronaći efikasan način zbrinjavnja radiaktivnog otpada. Dakle, najpovoljnija je električna energija, koja je i najprirodnija jer već u samom atomu između elektrona i jezgre atoma vlada jaka elektromagnetna sila, jedna od četiri poznate sile u svemiru. Ostaje samo pitanje načina na koji se dobiva električna energija ali i način na koji se ona distribuira do potrošača. A stoji činjenica da današnja civilizacija ne može opstati bez električne energije.
Održivi razvoj, utemeljen na upotrebi obnovljivih vrsta energije, popularan je pristup suživotu sa Zemljom i to je polazište ekološki usmjerenih političara. Njihovo razmišljanje dobro je izraženo u izjavi Majke Tereze, koja je 1988. rekla: “Zašto da se brinemo o Zemlji kada je naša dužnost brinuti se za siromašne i bolesne među nama? Bog će se pobrinuti za Zemlju.“
Istini za volju, ni vjera u Boga, ni uzdanje u status quo, pa čak ni opredjeljenje za održivi razvoj, ne uzimaju u obzir našu pravu ovisnost o Zemlji. Ako se ne budemo brinuli o Zemlji, ona će se svakako pobrinuti za sebe tako što nas više neće prihvaćati. Vjernici bi trebali svratiti pogled na naš zemaljski dom i vidjeti u njemu sveto mjesto, dio božanske tvorevine, koju smo mi obeščastili.
Održivi razvoj je promjenjivi cilj. To je trajan napor da se uravnoteže i prožmu tri stupa: socijalno blagostanje, gospodarski napredak i zaštita okoliša, na dobrobit sadašnjega i budućih naraštaja. Mnogi drže da je taj plemeniti pristup moralno superioran nemiješanju u status quo. Na našu štetu, ti različiti pristupi, jedan koji je izraz međunarodnog ćudoređa, a drugi posljedica bešćutnih tržišnih sila imaju isti ishod: vjerojatne katastrofalne globalne promjene. Prije dvije stotine godina možda smo imali dovoljno vremana za uspostavu održivog razvoja ili smo čak još neko vrijeme mogli nastaviti status quo, ali sada je dobrano prekasno; šteta je već učinjena. Očekivati da održivi razvoj ili uzdanje u status quo budu realne opcije jednako je kao i očekivati da će se čovjek koji boluje od raka pluća izliječiti ako prestane pušiti. Oba pristupa niječu postojanje bolesti Zemlje, groznice (globalno zatopljenje) koju je donijela ljudska pošast. Oba pristupa poizlaze iz uvjerenja prema kojima Zemlja postoji da bi se iskorištavala na dobro čovječanstva.
Uzdanjem u održivi razvoj zavaravamo sami sebe i odgađamo, u interesu naše komocije, poduzeti bitno za zdravlje naše Zemlje. Čak i da smjesta prestanemo dalje otimati zemlju i vodu za proizvodnju hrane i goriva te trovati zrak, Zemlji bi trebalo više od tisuću godina da se oporavi od štete koju smo već pričinili, a možda je prekasno da nas spasi i takav drastičan korak.
Zloupotrebljavali smo energiju i prenapučili Zemlju. Uskoro nećemo moći održavati civilizaciju ako se odreknemo tehnologije. Moramo se umjesto toga, njome mudro služiti s tim da nam je cilj zdravlje Zemlje, a ne zdravlje ljudi. Zato je i previše prekasno za održivi razvoj; nama je potreban ODRŽIVI UZMAK. Toliko smo opsjednuti idejom napretka i boljitkom čovječanstva da uzmak smatramo prljavom rječju, nečime čega se treba stidjeti.
Sada, kada čovječanstvo broji više od šest milijarda gladnih i pohlepnih pojedinaca, koji svi teže načinu života kakav uživa razvijeni svijet, naš gradski način života prodire u područje živuće Zemlje. Grabimo toliko mnogo da ona više nije u stanju održavati poznati udobni svijet koji smo navikli uzimati zdravo za gotovo. Ona se sada mijenja u skladu sa unutrašnjim pravilima i prelazi u stanje u kojemu mi više nismo dobrodošli.
Kad se veliki sustav Zemlje, nalazi u međuledenom dobu u kakvome je sada, uhvaćen je u začaranom krugu pozitivne povratne sprege i upravo zato je globalno zagrijavanje toliko ozbiljno i opasno. Višak topline iz bilo kojeg izvora, nastao zbog stakleničkih plinova, nestanka arktičkog leda ili zbog izmjenjene strukture oceana ili uništavanja tropskih šuma je pojačan, a učinak je više nego kumulativan. To je gotovo kao da smo zapalili vatru kako bismo se ugrijali, a nismo opazili, dok smo bacali ogrijev na oganj, da je vatra izmaknula kontroli i da se zapalio namještaj. Kad se to dogodi, ostalo je malo vremena za gašenje požara prije nego što izgori cijela kuća. Globalno zagrijavanje ubrzava se poput požara i više gotovo nema vremena za djelovanje.
Mi smo plemenske životinje, a pleme ne djeluje sve dok se ne uoči stvarna opasnost. To se još nije dogodilo. Zato mi, kao pojedinci, idemo različitim putovima, dok se neumoljive sile Zemlje svrstavaju protiv nas. Uskoro će početi bitka. Promjenom okoliša, ne znajući, mi smo objavili rat Zemlji. Povrijedili smo okoliš drugih životinjskih i biljnih vrsta, kao što bismo, u međunarodnim odnosima, zaposjeli prostor drugih zemalja.
Kakve god dileme postojale o klimi u budućnosti, nema dvojbe da se staklenički plinovi gomilaju, a temperatura raste.
Moramo stvoriti dijapazon energetskih izvora, u kojemu bi nuklearna energija imala važnu ulogu, barem dok energija dobivena fuzijom ne postane realistično rješenje. Ako je moguće kemijski i biokemijski sintetizirati hranu iz ugljikovog dioksida, vode i dušika, onda to moramo učiniti i dopustiti Zemlji da se odmori. Moramo prestati zdvajati nad statistički sićušnom mogućnošću da ćemo dobiti rak od kemikalija ili radijacije. Gotovo trećina nas umrijet će ionako od raka, jer udišemo zrak, zasićen sveprisutnom kancerogenom tvari, kisikom. Ako se ne budemo usredotočili na pravu opasnost, a to je globalno zagrijavanje, možda ćemo umrijeti još ranije. Moramo ozbiljno i žurno shvatiti globalne promjene te onda učiniti sve što možemo da bismo umanjili utjecaj ljudi na Zemlju. Naš cilj trebao bi biti prestanak potrošnje fosilnih goriva što je prije moguće i više se nigdje ne smije uništavati prirodni okoliš.
Mi već sada obrađujemo više prostora nego što to Zemlja može podnijeti i ako pokušamo obrađivati cijelu Zemlju kako bismo se prehranili, čak i uz pomoć bioloških metoda, ponašali bismo se poput pomoraca koji spaljuju jarbole i jedra svoga broda kako bi se ugrijali. Prirodni ekosustavi Zemlje ne postoje samo zato da bi služili nama kao obradive površine; oni su tu kako bi održali klimu i kemijski sastav planeta.
Da bi se otklonila šteta koju smo već pričinili, nužan je program čiji razmjeri daleko nadmašuju svemirske i vojne programe, po cijeni i po veličini. No mi živimo u vremenu u kojemu su emocije važnije od istine, a među ljudima vlada golemo nepoznavanje znanosti. Dopustili smo pripovjedačima i lobistima zelenih da iskoriste strah ljudi od nuklearne energije ili od gotovo bilo koje druge znanosti, isto što je crkva iskorištavala strah od paklenog ognja u ne toliko dalekoj prošlosti.
Kada se Zemlja počne brže kretati prema svom novom, toplijem stanju, sigurno je da će klimatske promjene poremetiti međunarodnu politiku i trgovinu. Uvoz hrane, goriva i sirovina postajat će sve teži, jer će opskrbljivači u drugim dijelovima svijeta biti pogođeni sušama i poplavama. Moramo planirati sintezu hrane samo iz zraka, vode i nekoliko minerala, a za to će biti potreban siguran i obilan izvor energije.
Volio bih kad bismo gurnuli u stranu svoja strahovanja i opsjednutosti osobnim i plemenskim pravima te bili dovoljno hrabri da uvidimo kako istinska opasnost proizlazi iz ozljeda koje nanosimo živoj Zemlji, koje smo mi dio i koja je uistinu naš dom.
Svjedoci smo silnih požara koji haraju Europom, svjesni smo činjenice o globalnom zagrijavanju. Spojimo li jednu i drugu činjenicu, dobit ćemo pozitivnu povratnu spregu. Globalno zagrijavanja omogućuje lakše zapaljenje drveća i drugog raslinja pri povećanoj temperaturi, a zatim izgaranjem tog drveća i raslinja povećava se količina uglikovog dioksida u atmosferi i time se pojačava efekat staklenika i uzrokuje još veće globalno zagrijavanje.
Naizgled, ni požari a ni globalno zagrijavanje od jedan ili dva stupnja ne čine se nekim katastrofičnim događajima, ali obadva zajedno ubrzavaju globalno zagrijavanje, promjenu klime, topljnje leda na polovima, promjenu u tijeku golfske morske struje, utječu na život biljaka, životinja i ljudi itd., itd.
Krajnje je vrijeme da mi ljudi svojim postupanjima (prekomjernim korištenjem energije dobivene od fosilnih goriva, ispuštanjem nesagorjelog butana (eksplozija plinovoda u Rusiji), prekomjernim korištenjem sirovina, nerazumnim uništavanjem šuma kao proizvođača kisika, ispuštanjem plinova koji uništavaju ozonski omotač i drugim našim aktivnostima) konačno prekinemo, da se odreknemo mnogih udobnosti u interesu da sačuvamo naše stanište – planet Zemlju. Ona bez nas može bez problema, ali mi bez nje nikako ne možemo. Ona je naš jedini dom.
Treba očekivati, da ćemo mi svojim nerazumnom postupanjima uzrokovati njezinu reakciju koja će biti usmjerena protiv nas samih.
Može li stranačka ili državna politika iskoristiti znanost i pronaći dobra rješenja za spas NAŠE ZEMLJE – jedinog staništa koje imamo? Ako može, to sigurno nije bitka za povećanje BDP 5%, 6%, 7% ili više. Dapače, da bi spriječili buduće katastrofe mi moramo imati stagnaciju BDP. No, najveći otpor tome su upravo ljudi koji od svake politike očekuju progres. Nažalost!
