ozbiljnozanimljivo?
nedjelja, 15.07.2007.
Društveni pritisak na pojedinca
Ako se suzbijanje spontanih osjećaja ne postigne obrazovanjem, obično se kasnije postigne društvenim pritiskom. Ako se ne smiješite, o vama sude kao o «neprijatnoj osobi» - a potrebno je da budete prijatna osoba ako hoćete da prodate svoje usluge, bilo kao konobarica, kao prodavač ili liječnik… Ljubaznost, raspoloženje i sve drugo što se očekuje od osmjeha postaju automatski odziv kojima netko rukuje kao električnim prekidačem.
Svakako, u mnogim prilikama osoba je svjesna da čini samo gestu; u većini slučajeva, međutim, ona gubi tu svjesnost a time i sposobnost razlikovanja pseudoosjećanja od spontane ljubaznosti. Neprijateljstvo i ljubaznost ne ubija se time što im se pridodaje njihova imitacija. Široka lepeza spontanih emocija ustvari se suzbija i zamjenjuje pseudoosjećanjima.
U našem društvu ometaju se emocije uopće. Mada su svako stvaralačko mišljenje ili stvaralačka aktivnost nerazdvojno vezani za emociju, mišljenje i življenje bez emocija postali su ideal. «Emocionalnost» je postala sinonim za nezdravost ili neuravnoteženost. Prihvaćanjem ovog mjerila pojedinac je u velikoj mjeri oslabio; njegovo mišljenje se osiromašuje i otupljuje. Međutim, budući da se emocije ne mogu potpuno ubiti, one moraju postojati odvojeno od intelektualne strane ličnosti; posljedica toga je jeftina i neiskrena sentimentalnost, kojom filmovi i popularne pjesme hrane milijune potrošača gladnih emocija.
Jedna od tabu emocija je osjećaj tragedije; svjesnost o smrti i tragičnom vidu života jedna je od osnovnih karakeristika čovjeka. Svaka kultura se na svoj način nosi s problemom smrti. Kršćanstvo je smrt napravilo nestvarnom i pokušalo je nesretnog pojedinca utješiti obećanjima o životu poslije smrti. Naše doba jednostavno poriče smrt, a sa njom i jedan bitan vid života. Umjesto da dopusti da svjesnost o smrti i patnji postane jedan od najjačih podstreka za život, temelji ljudske solidarnosti i doživljaji bez kojih veselju i oduševljenju nedostaju snaga i dubina, pojedinac je prisiljen da tu svjesnost potiskuje. Ali kao što je uvijek slučaj s potiskivanjem, potisnuti elementi ne prestaju postojati time što se uklanjaju iz vida. Na taj način strah od smrti postoji u nama nezakonito. On ostaje živ unatoč pokušaju da se porekne, ali, pošto je potisnut, ostaje jalov. On predstavlja izvor nemira koji prožima život.
Pored spomenutih činitelja, postoje i činitelji koji aktivno teže omesti sve što je u prosječne odrasle osobe ostalo od sposobnosti originalnog razmišljanja…veliki dio naše kulture, naša civilizacija, nastoji zamagliti sporna pitanja. Jedna vrsta dimne zavjese je i tvrdnja da su problemi previše zamršeni te da ih prosječni pojedinac ne može shvatiti. Suprotno tomu, izgleda baš da su mnoga osnovna sporna pitanja pojedinačnog i društvenog života vrlo jednostavna – toliko jednostavna da ih svatko može razumjeti. Učiniti da izgledaju tako beskrajno zamršena da ih samo «stručnjak» može razumjeti, znači stvarno (a često i namjerno) ometanje čovjekova oslanjanja na vlastitu sposobnost za razmišljanje o onim problemima koji su doista važni. U takvom okruženju pojedinac se osjeća bespomoćno uhvaćen u zbrkanom mnoštvu podataka i s patetičnim strpljenjem čeka da stručnjaci otkriju što da radi i kuda da ide.
Rezultat takvog utjecaja je dvostruk: ljudi postaju skeptični i cinični prema svemu što se govori ili tiska, a pritom djetinjasto vjeruju u sve što im se autoritativno kaže. To združivanje cinizma i naivnosti veoma je tipično za modernog čovjeka. Bitna posljdica tog združivanja je ometanje pojedinca da samostalno misli i odlučuje.
Drugi način paraliziranja sposobnosti za kritičko mišljenje je razaranje svake strukturalizirane predstave o svijetu. Činjenice gube posebno svojstvo koje mogu imati kao dijelovi strukturalizirane cjeline, a zadržavaju jedino apstraktno, kvantitativno značenje. Svaka činjenica je samo još jedna činjenica, a važno postaje samo znamo li manje ili više činjenica. Zbog toga radio, filmovi i novine djeluju razorno. Reklama za sapun ili vino besramno prekida vijest o bombardiranju nekog grada ili o smrti više stotina ljudi. Onaj isti spiker, istim sugestivnim, umilnim i autoritativnim glasom kojim se poslužio da bi na nas ostavio utisak o ozbiljnosti političke situacije, sada usađuje publici u glavu dobre osobine vrste sapuna čiji proizvođač plaća za emisiju vijesti. U snimljenim novostima se dopušta da iza slika aktiviranih razornih bombi i posljedica njihova djelovanja slijede slike sa modne revije. Novine nam priopćavaju misli kakvog debitanta iz športa ili šou biznisa ili njegove navike pri doručkovanju na istom prostoru i sa istom ozbiljnošću zajedno sa izvještajima o događajima naučnog ili umjetničkog karaktera. Zbog svega ovoga prekida se istinska veza između nas i onoga što slušamo, gledamo ili čitamo. Prestaje naše uzbuđenje, sputavaju se naše emocije i naš kritički sud. Naš stav prema onome što se događa u svijetu dobiva svojstvo dosade i ravnodušnosti. U ime «slobode» život sasvim gubi strukturu; on je sačinjen od puno malih komada međusobno odvojenih, koji kao cjelina nemaju nikakav smisao. Sa tim komadićima pojedinac ostaje sam…i ne uviđa značenje cjeline. Pojedinac je pametan i uplašen, pa i dalje samo zuri u te beznačajne komadiće.
