ozbiljnozanimljivo?
ponedjeljak, 30.04.2007.
Svemir se širi
Vaši znanstvenici su mjerenjem tzv. crvenog pomaka zaključili da se materijalni svemir širi – da se galaksije udaljavaju jedna od druge, svaka od svake. Što je neka galaksija udaljenija od promatrača ona se brže udaljava od njega srazmjerno njihovoj udaljenosti. To znači da su se vrlo stare galaksije udaljavale svaka od svake većom brzinom nego mlađe galaksije. Takvu zakonitost vaši znanstvenici objašnjavaju 'velikim praskom' a u posljednje vrijeme 'velikom ekspanzijom'. Ali i u jednom i drugom slučaju nedostaje im objašnjenje samog početka. Što je pokrenulo 'veliki prasak' ili 'veliku ekspanziju', kako i iz čega je sve počelo i što se događalao u samom početku? Do danas je to ostala nepoznanica.
Mi 'mali duhovi' ne zavaramo se ni 'velikim praskom', ni 'velikom ekspanzijom' jer i jedno i drugo podrazumjeva početak svemira izvan svemira. Mi znamo da tomu nije tako. Mi znamo da materijalni svemir nema svoj prostornovremenski početak izvan njega samog. Materijalni svemir je neprekidno sveprisutno i vječno stvaranje materije od duhovnog svijeta (ili ako vam je lakše razumjeti od čiste energije) i ponovno i opetovano vraćanje materije u čistu energiju – u duhovni svijet. To stvaranje se događa u svakom vremenu i na svakom mjestu jer se ovim stvaranjem stvaraju istovremeno materija, prostor i vrijeme djelovanjem 'malih duhova' odnosno djelovanjem čiste energije. Malo teško za razumjeti!
Širenje svemira pri tom stvaranju je sasvim normalna pojava. Veća masa materije zahtjeva veći prostor inače bi je gravitacija vrlo brzo sabila u singularitet. Izmjereno brže udaljavanje starijih galaksija od onih mlađih, također je razumljivo. Stvaranje materije u ranijim fazama stvaranja materijalnog svemira bilo je uvjetovano manjim prostorom i kraćim vremenom. Obrnuto rečeno početna aktivnost 'malih duhova' stvarala je manji prostor i ograničeno vrijeme kao i manju masu materije. Pri kasnijom konstantnom brzinom stvaranja materija je tražila ubrzano povećanje prostorvremena zbog relativno malog početnog prostorvremena. Zato današnja mjerenja pokazuju brža ranija udaljavanja galaksija.
Možda bi se to moglo objasniti usporedbom sa povećavanjem veličine kugle. Da bi se volumen kugle konstatno povećavao za uvijek istu vrijednost u određenoj jedinici vremena, tada bi se polumjer kugle u početku vrlo brzo povećavao a što bi prostorvrijeme odmicalo od svojega početka, povećanje polumjera kugle bi se neprekidno usporavalo jer bi sve manje povećanje polumjera kugle davalo uvijek isto povećanje volumena kugle.
Današnji znanstvenici tvrde, međutim, da entropija (neuređenost) svemira ne raste srazmjerno volumenu svemira nego srazmjerno njegovom oplošju. Dakle, entropija odnosno neuređenost svemira kasni u odnosu na brzinu stvaranja. Ako je tako, tada se može očekivati da postepeno dođe do smanjivanja entropije. To se međutim kosi sa zakonom o entropiji, koja se po tom zakonu ne može smanjivati.
No, kada su u pitanju 'mali duhovi' sve je moguće i sve ovisi o njihovoj razigranosti u materijalnom svijetu. Ako u nekom trenutku stvaranja dođe do odstupanja od konstantne količine stvaranja, moguće će biti i smanjenje neuređenosti svemira a možda čak i sveprisutni povratak u stanje duhovnog svemira u kojemu će neuređenost nestati. U duhovnom svijetu vlada apsolutna uređenost jer u njemu obitavaju mali duhovi koji su 'netko' ali su i 'ništa' a ništica ne može biti neuređena. Ona je apsolutna, ona je singularitet.
Napregnite svoje moždane vjuge!
nedjelja, 29.04.2007.
Skupljanja velikih nakupina materije
Ona naša braća, koja ostanu zaigrana u sve većim i većim zajednicama, ne mogu tako lako pobjeći iz tih zajednica jer unutar njih vlada vrlo snažna privlačnost i jedinstvo. Umjesto da bježe iz tih zajednica kao pojedinci, naša braća u velikim zajednicama nastoje postići veću povezanost s drugim velikim zajednicama. Jedna drugu privlače i okreću se jedna oko druge, obično više manjih zajednica oko jedne velike. Vaši znanstvenici govore o zvijezdama (Suncu) i planetima, asteroidima, meteoritima, meteorima, satelitima i drugim nakupinama materije. Oko matične zvijezde kreću se svi ostali. Na okupu ih drži gravitacija, tj. naša velika težnja za zajedništvom i jedinstvom - naša velika međusobna ljubav.
Zvijezde i sva druga nebeska tijela su različita. Neke zvijezde nakon nekoliko milijarda godina privuku jedno po jedno sva druga tijela oko sebe i „progutaju ih“. Neke druge zvijezde veće mase stvore u svom središtu ogromne tlakove i temperature, tolike da sve atome razbiju, ponište elektromagnetnu i jaku nuklearnu silu u njima i pretvore ih u same neutrone. Takve masivne zvijezde vi nazivate neutronskim zvijezdama. Neke od zvijezda žive vrlo dugo a neke relativno kratko. Pod životom jedne zvijezde može se smatrati nuklearna aktivnost u njenom središtu odnosno kada zvijezda „potroši svoje nuklearno gorivo“ i pretvori se ili u „bijelog patuljka“ ili u „ velikog crvenog diva“ (izraze pod navodnicima osmislio je čovjek). Događa se da neka zvijezda eksplodira zbog ogromnih tlakova koji vladaju u njenom središtu. Takvu zvijezdu nazivate Nova ili Supernova. Njena masa (naša velika zajednica) rasprši se u bezbroj manjih zajednica – u zvjezdanu prašinu i plinove. Mi 'mali duhovi' ne smatramo to krajem života neke zvijezde nego samo jednim od oblika i osobina našeg stvaranja.
No, ni u tome nije kraj našoj težnji za povezanosti. Zvijezde sa svim svojim pratiocima (ostalim nebeskim tijelima) udružuju se u nakupine koje vi nazivate galaksijama. U galaksijama ima stotine milijuna pa i milijarda zvijezda sa svim njihovim nebeskim tijelima koja ih prate kružeći oko njih. Tu se mora dodati i nevidljivi dio materije, tzv. tamna tvar i nevidljiva energija, tzv. tamna energija. Galaksije su različitih veličina i oblika. No sve imaju zajedničku osobinu a to je da imaju središte oko kojega obilaze sve zvijezde te galaksije i svi njihovi pratioci. Dakle u središtu svake galaksije postoji najveća koncentracija mase odnosno najveća zajednica 'malih duhova'. Ta ogromna koncentracija materije (mase) postiže tako snažnu gravitaciju kojoj se ne može oduprijeti nijedna druga manja masa materije odnosno manja 'zajednica malih duhova'.
Vaši znanstvenici su dokučili da se radi o tzv. crnim jamama – središtima galaksija koje u sebe uvlače svu materiju i energiju sabijajući ih do te mjere da (znanstvenici smatraju) dolazi do singulariteta. Našim rječnikom rečeno svi naši 'mali duhovi' prestaju sa svojim aktivnostima i vraćaju se u stanje „ništa“. Ponovo postižu jedinstvo svoga duhovnog svijeta.
Ali, u posljednje vrijeme znanstvenici dokazuju da 'crna jama' nije sasvim „crna“, tj. da 'crna jama' zrači neku vrstu zračenja, da crna jama kao cjelina nije „ništa“ jer ima svoj obzor a to znači i nekakav prostor. Iz toga proizlazi da ni 'crna jama' nije konačan povratak naših ' malih duhova' u njihov jedinstveni duhovni svijet. Prije bi se moglo reći da naša mala braća u velikom broju ostaju zarobljena unutar obzora crne jame. Samo oni najuporniji i najsnalažljiviji uspiju se oteti stisku crne jame i vratiti se u svoj svijet duhova. To se događa tako što 'mali duhovi' različitih osobnosti (titranja, vrtnje, spina) u silnom stisku crne jame „ponište“ jedan drugoga – postanu 'ništa'. Oni se uspješno vraćaju u svoj duhovni svijet. Mnogi drugi ne pronalaze svoje „drugove“ suprotnih osobnosti i crna jama ih isijava u svemir na ponovno traženje povezanosti s drugom svojom braćom u materijalnom svijetu.
Drugim rječima, može se ustvrditi da ne postoji konačan početak i svršetak ni materijalnog ni duhovnog svijeta. Postoji njihova vječna isprepletenost. Postoji vječna „igra“ 'malih duhova' koji svojom igrom (titranjem i gibanjem) stvaraju prostor, stvaraju vrijeme i stvaraju ono što u materijalnom svijetu zovu materijom.
četvrtak, 26.04.2007.
Zračenja i svjetlost
Svaka naša atomska zajednica ima sposobnost koju vi nazivate zračenjem. Elektroni imaju sposobnost da „skaču“ iz udaljenije ljuske na ljusku bližu jezgri atoma ako na to budu pobuđeni nekom silom izvana. Ali odmah potom oni se nastoje vratiti na svoje mjesto skokom sa bliže na udaljeniju ljusku. Pri tome ostvaruju zakonitost, do koje ste vi već davno došli a to je da energija ne može nastati iz ničega i da ne može nestati. Može samo promijeniti svoj izraz djelovanja. A to smo ustvari mi – 'mali duhovi'. Mi ne možemo nastati iz nečega jer smo „ništa“ ali ne možemo ni nestati. Kako nešto što je „ništa“ može nestati?
Skokom sa bliže ljuske na udaljeniju ljusku elektron vraća primljeni paketić energije i šalje ga u svemir u obliku zračenja u okviru kojeg je i svjetlost. Vi te energijske paketiće zovete fotonima i objašnjavate ih istovremeno materijalnom česticom i valnom funkcijom. Energijski paketići – fotoni, to je također jedna od naših specifičnih malih zajednica. Te male naše specifične zajednice jesu materijalizirani paketić nas samih ali i specifičan način našeg titranja sukladno valnoj funkciji, tj. dužini i učestalosti vala zračenja. Svjetlost je jedno od zračenja koje je vidljivo ljudskom oku. Ali zračenja, s obzirom na njihovu valnu funkciju, ima neograničeno mnogo. Mnoge od njih vaši znanstvenici još nisu spoznali.
Pojednostavljeno rečeno, zračenja su načini komunikacijske povezanosti između nas 'malih duhova'. Naša braća iz svemirskog prostora pobuđuju skokove naše braće u atomskom omotaču a ovi potom odašilju svoje predstavnike – fotone (tekliće) natrag u svemirski prostor.
Na taj način mi prevaljujemo ogromne međusobne udaljenosti i održavamo međusobnu vezu. Tako znamo jedni za druge. To je jako važno jer nam omogućuje shvaćanje potrebe povratka u naš duhovni svijet. A da bismo to mogli ostvariti potrebna nam je dodatna snažna težnja za ujedinjenjem naših materijaliziranih zajednica u vašem svijetu.
Naši „teklići“ – fotoni ponekad ne stignu do velike materijalizirane zajednice i ne izazovu nove skokove svoje braće u atomskim ljuskama ali nađu se također i s drugim malim zajednicama kojih je pun svemir. Vrlo često se događa da se naše male zajednice – fotoni i dr., kako vi to kažete, međusobno ponište. Mi bismo rekli da one djeluju jedna na drugu tako da prestanu titrati, da se prestanu gibati i time postanu 'mali duhovi' – 'netko' bez da su 'nešto'. Nama takvima je prožet cijeli materijalni svemir. Male zajednice 'malih duhova', koje imaju sreću da se „ponište“ vraćaju se u svoj duhovni svijet u kojemu vlada potpuno jedinstvo i mir.
Vi te naše male zajednice ne možete vidjeti i zato ih nazivate 'tamnom tvari' odnosno 'tamnom energijom'. Time pokazujete da ste svjesni naše prisutnosti. Postigli ste to mjerenjem gravitacije, tj. naše ukupne težnje za povezanosti – naše ogrome ljubavi za jedinstvom.
Međutim, vi mjerite razne vrste zračenja iz dubine svemira. Na temelju tih mjerenja zaključujete kako se svemir razvijao u svojoj povijesti. Ali, pri stvaranju takvih zaključaka veliku prepreku vam čini teorija o nastanku svemira u tzv. velikom prasku. Uvijek polazite od te teorije nastojeći da ju uvijek iznova nečim dokažete.
ponedjeljak, 09.04.2007.
Masa materije
Molekulama nismo ni približno objasnili što se dalje od toga događa. Vi vidite svoj planet Zemlju, vi vidite svoje Sunce, svoj Mjesec, vi vidite zvijezde i druge planete, vi vidite razne predmete, grudve, gromade, vodu, zrak, žive organizme na Zemlji itd. Sve to je sagrađeno od elementarnih 'zajednica malih duhova' – atoma i od zajednica atoma – molekula. Ali vi ne vidite atome i molekule nego vidite mnogo veće stvari i predmete. Kako je došlo do privlačenja atoma i molekula u mnogo veće materijalne cjeline?
Vi to objašnjavate pojmom 'gravitacija'. Najprije ste gravitaciju objašnjavali silom koja privlačno djeluje između dva masivna tijela razmjerno njihovima ukupnim masama i obrnuto razmjerno njihovim udaljenostima. Potom općom i specijalnom teorijom relativnost došli ste do zaključka da masivna tijela zakrivljuju prostorvrijeme i tako stvaraju uvjete za gibanje masivnih tijela u svemiru.
No, u obadva slučaja ostala su otvorena pitanja. Odakle sila gravitacije i odakle sposobnost masivnih tijela da zakrivljuju prostorvrijeme? Mjerenjem ste zaključili da vrijednost gravitacije zavisi još i od tvari i energije koja se nalazi u prostoru oko masivnih tijela a ne samo o njihovim masama.
Mi, 'mali duhovi' znamo da gravitacija nije ništa drugo do naša ogromna snaga međusobnog privlačenja – naša ogromna želja da budemo u jedinstvu. Što su naše zajednice u materijalnom svijetu veće, to i naša težnja za povezivanjem u naše duhovno jedinstvo postaje većom. Vi pogrešno gravitaciju nazivate slabom silom. Prema vašim mjerilima ona možda jest slaba ali prema našim mjerilima to je vrlo snažna naša težnja za povratkom u naš duhovni svijet. Vaši znanstvenici već su došli do spoznaje da ukupnu gravitaciju uzrokuju mase velikih svemirskih tijela ali i tamna tvar i tamna energija nekog prostorvremena. Ta činjenica nije za zanemariti. Ona dokazuje da upravo naša duhovna povezanost i velika međusobna privlačnost (ljubav) čine ukupnu gravitaciju – težnju ka duhovnom svijetu (svijetu čiste energije), svijetu singulariteta (apsolutne uređenosti).
Gravitacija, osim što djeluje na međusobno privlačenje dva ili više masivnih svemirskih tijela, ona djeluje i na tlačenje atoma i molekula unutar svakog od tih velikih nebeskih tijela. Pri tome stvara ogromne tlakove i temperature u središtima tih masivnih tijela. Pri takvim uvjetima naše 'duhovne zajednice' doživljavaju preobražaje. Vi to nazivate fuzijom u središtima zvijezda. Naše 'duhovne zajednice' učvršćuju se u sve snažnije zajednice sa puno protona, neutrona, elektrona i drugih slobodnih 'malih duhova'. U središtima zvijezda naša braća stvaraju nove i nove oblike materije. Granicu složenosti i veličinu atoma čini oganičena naša snaga privlačnosti koju vi nazivate elektromagnetna sila. Zato atomi imaju granicu u broju protona i neutrona, kao i elektrona. Preko toga broja elektromagnetna sila ih više ne može držati na okupu. Kada bi elektromagnetna sila privlačenja bila neograničena, tada nam ne bi trebala gravitacija a materijalni svemir bi izgledao sasvim drugačiji. Ne bi bilo masivnih svemirskih tijela nego samo atomi i molekule. To bi za nas 'male duhove' značilo da ćemo zauvijek ostati zarobljeni u atomima i molekulama i nikada se ne bismo vratili u naš duhovni svijet.
Neke naše zajednice masivni atomi imaju osobinu koja im omogućuje da se raspadnu nakon nekog vremena pod utjecajem 'slabe nuklearne sile', kako je vi nazivate. Takva sila ustvari ne postoji za naše pojmove. Ona je samo izraz nedovoljnih privlačnih sila među nama 'malim duhovima' a koje vi nazivate jakom nuklearnom silom i elektromagnetnom silom.
četvrtak, 05.04.2007.
Okupljanje u molekule
Ne mogu preskočiti još jedan od načina okupljanja naših elementarnih zajednica (atoma). Naime, atomi svakog elementa različiti su od atoma svakog drugog elementa (ili njegovog izotopa) i to po broju elektrona i po broju ljuski u kojima se kreću, po broju protona i neutrona ali i drugih subatomskih čestica za vaš svijet neprimjetljivih.
Tu postoje određena pravila koja su vaši znanstvenici već jako dobro spoznali. Ja ću spomenuti samo jednu našu sposobnost. U najudaljenijoj ljusci od jezgre atoma može biti određeni broj elektrona. Ako ta najudaljenija ljuska nije popunjena sa tim određenim brojem elektrona, ona pokazuje sklonost da prihvati jedan ili više elektrona od atoma nekog drugog elementa. Mi i na taj način pokušavamo postići što više međusobne povezanosti. Tako povezani atomi počinju tvoriti nove naše zajednice, koje vi nazivate molekulama.
Takvih povezivanja ima jako puno u raznim kombinacijama i one tvore vrlo mnogo različitih oblika i svojstava materije. Tako povezanu materiju u materijalnom svijetu vi vidite i doživljavate kao vašu stvarnost.
Poseban oblik povezivanja u molekule dovodi do tzv. živih molekularnih oblika. Vi to nazivate organskim tvarima odnosno živim organizmima. Živi organizmi su specifični po tome što djeluju kao samostalni pogonski strojevi: mogu se kretati, mogu atome i subatomske čestice preslagivati u grupe i oblike s određenom svrhom kao što je stvaranje toplinske energije, razmjena materije s okolinom u kojoj žive, stvaranje genetskih planova izgradnje živog organizma, stvaranjem misli, riječi, komunikacije i izrade specifičnih uporabnih predmeta. Za povezivanje atoma u molekularne lance živih organizama moraju postojati posebni uvjeti.
O složenosti živih organizama vaši znanstvenici su napisali mnogo knjiga, znanstveno su obradili mnogo aspekata života, razvili teoriju o evolucijskom razvitku života na planetu Zemlji, pa čak i seksualnu evoluciju života. Uporedo s tim nastale su mnoge legende, mitovi i religije koje govore o životu i živim organizmima.
Zajedničko za sve žive organizme i anorganske molekule jest to da su one nastale okupljanjem zajednica 'malih duhova' koje vi nazivate atomima. No, pri tom okupljanju događa se fenomen različitosti načina i oblika okupljanja kao i pri svim drugim privlačnim okupljanjima 'malih duhova' – energijskih paketića sveprisutnih u svemiru. Njihova snaga privlačnosti - njihova ogromna međusobna ljubav – ostvaruje uvijek nove načine i oblike njihova okupljanja. Svako spajanje 'malih duhova' u neku od zajednica jest unikat – svaka zajednica je jedinstvna i nema dvije jednake.
Vaši znanstvenici barataju pojmom 'entropija' (nered) odnosno pojmovima veće i manje uređenosti u vašem materijalnom svemiru. Upravo tako oni priznaju jedinstvenost stvaranja. Izveli su i zakonitost, koja kaže da se entropija (neuređenost) ne može smanjiti. Može ostati jednaka ili se povećati. To je dobro izveden zaključak jer svaki 'mali duh' ili 'zajednica malih duhova' uvijek iznova stvara učinke različite od onih prethodnih – uvijek nove unikatne učinke. A njihovi učinci (proizvodi) jesu materija od koje se sastoji vaš materijalni svijet (organski ili anorganski).
Dakle stupanj neuređenosti materijalnog svemira se neprekidno povećava. Ali, vidjet ćemo kasnije, da se stupanj neuređenosti može ponoviti ali u drugom obliku i stvaranju. Povećanjem neuređenosti (zaključili su vaši znanstvenici) moguće je objasniti i smjer (strijelu) vremena.
ponedjeljak, 02.04.2007.
Prostorvrijeme
Prostor
U našem svijetu duhova prostor ne postoji jer smo mi 'ništa' a nekome tko je 'ništa' ne treba nikakav prostor. Traba li ništici na brojevnoj skali ikakav prostor? Ne treba. Ali ako mali duh – 'ništica' počne titrati (gibati se), tada mu je potreban prostor u kojemu će to činiti. Obrnuto rečeno, mali duh će svojom razigranošću (titranjem, gibanjem) stvoriti neki mali njemu potrebni prostor. Zamislimo da veliko mnoštvo malih duhova titra, igra se. Svaki od njih će stvoriti neki njemu potreban maleni prostor. Ovi maleni prostori mogu ali i ne moraju biti međusobno u blizini i povezani. Upravo raznovrsnost rasporeda „plesanja“ malih duhova ili njihovih grupa stvorit će heterogeni prostor. Što se više malih duhova odluči na razigranost, toliko će im trebati više prostora i oni će ga stvoriti. Ako ovakve procese promatramo kroz vrlo duga vremenska razdoblja, doći ćemo do zaključka da će prostor postajati sve veći ali i sve homogeniji. Danas vaši znanstvenici govore o jednom svemirskom prostoru ispunjenom svijetlom materijom, tamnom tvari i tamnom energijom. Prije toga su sve ovo zajedno zvali eterom. Dakle, oni ne sumnjaju da je prostor homogen – potpuno ispunjen. Također, oni govore o širenju svemira (što podrazumjeva i širenje prostora) ali iz toga, na žalost, izvlače pogrešan zaključak: Ako se svemir širi, to znači da je u svojim ranijim stadijima bio manji a na samom početku vrlo mali – u singularitetu. Znanstvenici su pogrešno zaključili da je početak svemira nastao izvan samog svemira. Zbog toga nikako ne mogu dokučiti što se događalo prije tzv. Planckovog vremana. Ne mogu shvatiti singularitet.
Nasuprot tomu mi mali duhovi znamo da smo mi singularitet: mi smo netko ali mi smo i 'ništa'. Matematički izraženo mi smo y=x/0. Nama nije potreban početak ni u vremenu ni u prostoru. Drugačije rečeno, materijalni svemir koji smo mi stvorili, imao je, ima i imat će vječni i neprekidni svoj početak u svakom djeliću prostora čija veličina i granice će zavisiti od našeg stvaranja materije – od naše razigranosti. Ali veličina i granice svemirskog prostora mijenjat će se i u odnosu na našu brojčanu prisutnost u stvaranju materije. Naime, mnogi od nas nastoje pobjeći od toga posla, u kojemu se neprekidno kreću, gibaju, titraju. Umore se i žele se vratiti u mirnoću našeg duhovnog svijeta. Kasnije ćemo vidjeti kako se to događa.
Vrijeme
Vaši znanstvenici muku muče kako bi objasnili vrijeme. Na dobrom su putu jer su ga povezali s prostorom u četverodimenzionalnu sliku. Ali ih još uvijek muči tzv. strijela vremena. Zašto vrijeme teče samo u jednom smjeru. Ne bi se time trebali toliko zamarati. Naime, našim prvim „igrarijama“, titranjima mi pokrećemo stvaranje prostora ali pokrećemo i postojanje vremena. Početak vremena postaje onaj trenutak kada mi počnemo titrati. Tada istovremeno stvaramo i prostor u kojemu ćemo titrati. Dakle, prostor i vrijeme su dva neraskidiva entiteta. Nekakvo gibanje može se ostvariti samo u nekom prostoru i u nekom vremenu. To se lako dokazuje poznatim matematičkim formulama o gibanju.
Zašto vrijeme ima tzv. strijelu vremena? Pa, iz prostog razloga što mi mali duhovi, kada se jednom počnemo gibati (titrati) udružujjemo se sa drugom svojom braćom i nastavljamo titrati u sve većim i složenijim zajednicama. Naša privlačnost jednih prema drugima, naša ljubav, ne dopušta nam da prestanemo s tom igrom i mi nastavljamo samo u jednom smjeru, vođeni težnjom za ujedinjenjem svih nas izvan našeg duhovnog svijeta. Zbog toga je i prostorvrijeme jednosmjerno.
Možda će sada netko pitati: Znači li to da će se povećavanje (širenje) svemira nastaviti u beskonačnost i u vječnost? Hoće, ali samo u smislu stvaranja. Materijalni svemir mi ćemo neprekidno i vječno stvarati kroz stalno nove oblike i načine stvaranja. One male duhove, koji se „jednog dana umore“ i odluče vratiti se u naš duhovni svijet, zamijenit će drugi mali duhovi željni igre i započet će nove cikluse stvaranja materijalnog svijeta. Ustvari stalno i neprekidno se događa da se jedni mali duhovi vraćaju u svoj iskonski duhovni svijet a istovremeno stalno i neprekidno drugi mali duhovi iz svoga duhovnog svijeta počinju igru titranja (gibanja) i stvaranja materijalnog svijeta. Tako se može ustvrditi da stvaranje materijalnog svemira nema svoga konačnog početka niti svršetka. Stvaranje materijalnog svemira traje i trajat će vječno u prostorvremenu koje budu stvorili 'mali duhovi' iz paralelnog duhovnog svijeta (energijskog svijeta).
nedjelja, 01.04.2007.
Daljnja težnja za sjedinjenjem u iskonskoj ljubavi
Mi mali duhovi uhvaćeni u 'kolu' s vrtnjom u jednom smjeru dobili smo neke osobine koje su bile suprotne osobinama one braće koji su se vrtjeli u svojim 'kolima' u suprotnom smjeru od našega. Naša neprekinuta težnja za sjedinjenjem potaknula nas je na udruživanje naših plemena u grupacije, tako da naše različite osobine proizvedu našu međusobnu privlačnost (ljubav) na većim udaljenostima i među mnogo više naše braće.
Ja sam pripao grupaciji, koja je imala (kako vi kažete) pozitivni električni naboj odnosno proton a druge grupacije moje braće su stvorile neutralni električni naboj odnosno neutron. Zajedno su nas na okupu držali mezoni – slobodne grupe naše braće.
Takva struktura malih duhova bila bi kao cjelina pozitivno električki nabijena i postala bi uneravnotežena. To bi moglo ugroziti našu težnju za povezanošću, moglo bi ugroziti našu ljubav a time bi naše jedinstvo bilo uništeno. Da se to ne bi dogodilo, svima nama u pomoć priskočile su slobodne grupe naše braće. Svojom osobinom suprotnog električnog naboja i ogromnom brzinom svojega gibanja po nasumičnim smjerovima po pojedinim sferičnim ljuskama oko nas (negativno električno nabijeni), postigli su stabilnu cjelinu koju vaši znanstvenici već nekoliko tisućljeća zovu atomom – nedjeljivim. Atom je postao temeljnom građevinskom jedinicom za gradnju cijelog materijalnog svemira. Prvi i najjednostavniji atom izgrađen je od jednog protona, jednog neutrona i jednog elektrona i on je posljedica naše težnje da održimo svoje jedinstvo.
Ali naše udruživanje nije na tome stalo. Naša stalna i vrlo jaka težnja za međusobnim povezivanjem, naša snažna ljubav, proizvela je fizikalni entitet koji vi zovete gravitacijom. Ona je postala uzrokom okrupnjavanja sve većih i većih naših zajednica. Što su zajednice postojale veće i masivnije njihova snaga privlačenja je bivala sve veća i okupljala je sve veći broj naših grupacija. Sve veća sila privlačenja uzrokovala je ogromne tlakove i velike temperature unutar tako velikih naših materijaliziranih zajednica. U takvim okolnostima naše temeljne zajednice, koje vi nazivate atomima, dobivale su složenije oblike sa sve većim brojem protona i neutrona u svojoj jezgri kao i većim brojem elektrona u više sferičnih ljuski oko jezgre. Vi te zajednice nazivate počelima ili elementima.
Sada ćemo na trenutak zaboraviti na zajednice malih energijskih duhova jer smo došli do elementarnih zajednica od kojih je sazdan cijeli materijalni svemir. Okrenut ćemo se pitanju vremena i prostora, koji vama nanose glavobolje.
