ozbiljnozanimljivo?

nedjelja, 23.09.2007.

Ekologija - spasimo našu Zemlju

Ugradimo njeno spašavanje u svoje političke programe!

Sada, kada čovječanstvo broji više od šest milijarda gladnih i pohlepnih pojedinaca, koji svi teže načinu života kakav uživa razvijeni svijet, naš gradski način života prodire u područje živuće Zemlje. Grabimo toliko mnogo da ona više nije u stanju održavati poznati udobni svijet koji smo navikli uzimati zdravo za gotovo. Ona se sada mijenja u skladu sa unutrašnjim pravilima i prelazi u stanje u kojemu mi više nismo dobrodošli.

Svjedoci smo skokovitih promjena u klimi (globalno zatopljenje, topljenje leda i snijega na polovima, suša, požari, poplave potresi, tornada, tajfuni itd) koje nas obasipaju posljednjih mjeseci i koje nisu zabilježena unatrag pedesetak do stotinu godina. Ovih dana održavaju se koncerti u svijetu i protestna okupljanja ljudi (i onih golih na snježnim obroncima), kojima se želi skrenuti pozornost na klimatske promjene, na globalno zatopljenje i na nerazumno trošenje energije. Glavna skupština UN održava se na tu temu.
Zemlja će poduzeti sve što mora da bi osigurala kontinuitet života u biosferi Zemlje. Čovjek je prouzročio globalno zatopljenje Zemljine atmosfere ispuštajući u nju tzv. stakleničke plinove. Zemlja se bori protiv takvog zatopljenja jer ono ugrožava život na njoj. Zemlja se bori na taj način da se nastoji ohladiti. Ogromne količine leda i snijega tope se na polovima i hlade oceane. Golfska struja Atlantskog oceana je ugrožena jer je njeno strujanje bilo omogućeno rashlađivanjem tople ekvatorske vode u doticaju s ledom antarktika. Sada se taj utjecaj poremetio. Mi možemo samo zamisliti što bi se dogodilo Europi kada bi nestalo golfske struje. Sigurno je, da bi se klima Europe strašno promijenila i to na štetu života na tom našem kontinentu. Ta promjena bi bila najštetnija za ljude jer su oni, zbog svojeg civiliziranog načina života, najranjiviji,osobito u gradovima.
Ranjivost civiliziranog svijeta ogleda se u življenju velikog broja ljudi na malim prostorima (gradovi), u vodovodima kao zajedničkom izvoru vodoopskrbe velikog broja ljudi, u nemogućnosti života bez električne struje, u opskrbi ljudi hranom i pićem iz velikih centara, u kanalizacijama, otpadu i smeću, u komunikacijama itd. Samo jedan primjer: Dovoljno je nekoliko grama plutonija u vodovodu jednog grada da se ubije više milijuna ljudi. Ili, zamislite jedan višemilijunski grad bez električne struje nekoliko dana.
Problem energije postaje sve veći problem. Populacija čovječanstva uvećava se vrlo brzo a civilizirani način života ljudi zahtjeva sve veću potrošnju energije. S druge strane energija dobivena izgaranjem fosilnih goriva (pa i drveta) ima za nusprodukt ugljikov dioksid koji stvara učinak staklenika i opasno globalno zatopljenje. Izgaranjem metana ne proizvodi se ugljikov dioksid ali transport plina je takav da metan neposredno istječe u atmosferu a on ima 24 puta jači učinak staklenika od ugljikovog dioksida tako da je i plin štetan za globalno zatopljenje. Energija iz nuklearnih centrala ne proizvodi efekt staklenika ali su nuklerne elektrane tehnološki nepouzdane i opasne ako radioaktivna tvar pobjegne nadzoru. Nuklearne elektrane bi bile odličan i bogat izvor energije pretvorene u električnu energiju ali bi se morao osigurati veći stupanj sigurnosti od opasne radijacije i pronaći efikasan način zbrinjavnja radiaktivnog otpada. Dakle, najpovoljnija je električna energija, koja je i najprirodnija jer već u samom atomu između elektrona i jezgre atoma vlada jaka elektromagnetna sila, jedna od četiri poznate sile u svemiru. Ostaje samo pitanje načina na koji se dobiva električna energija ali i način na koji se ona distribuira do potrošača. A stoji činjenica da današnja civilizacija ne može opstati bez električne energije.
Održivi razvoj, utemeljen na upotrebi obnovljivih vrsta energije, popularan je pristup suživotu sa Zemljom i to je polazište ekološki usmjerenih političara. Njihovo razmišljanje dobro je izraženo u izjavi Majke Tereze, koja je 1988. rekla: “Zašto da se brinemo o Zemlji kada je naša dužnost brinuti se za siromašne i bolesne među nama? Bog će se pobrinuti za Zemlju.“
Istini za volju, ni vjera u Boga, ni uzdanje u status quo, pa čak ni opredjeljenje za održivi razvoj, ne uzimaju u obzir našu pravu ovisnost o Zemlji. Ako se ne budemo brinuli o Zemlji, ona će se svakako pobrinuti za sebe tako što nas više neće prihvaćati. Vjernici bi trebali svratiti pogled na naš zemaljski dom i vidjeti u njemu sveto mjesto, dio božanske tvorevine, koju smo mi obeščastili.
Održivi razvoj je promjenjivi cilj. To je trajan napor da se uravnoteže i prožmu tri stupa: socijalno blagostanje, gospodarski napredak i zaštita okoliša, na dobrobit sadašnjega i budućih naraštaja. Mnogi drže da je taj plemeniti pristup moralno superioran nemiješanju u status quo. Na našu štetu, ti različiti pristupi, jedan koji je izraz međunarodnog ćudoređa, a drugi posljedica bešćutnih tržišnih sila imaju isti ishod: vjerojatne katastrofalne globalne promjene. Prije dvije stotine godina možda smo imali dovoljno vremana za uspostavu održivog razvoja ili smo čak još neko vrijeme mogli nastaviti status quo, ali sada je dobrano prekasno; šteta je već učinjena. Očekivati da održivi razvoj ili uzdanje u status quo budu realne opcije jednako je kao i očekivati da će se čovjek koji boluje od raka pluća izliječiti ako prestane pušiti. Oba pristupa niječu postojanje bolesti Zemlje, groznice (globalno zatopljenje) koju je donijela ljudska pošast. Oba pristupa poizlaze iz uvjerenja prema kojima Zemlja postoji da bi se iskorištavala na dobro čovječanstva.
Uzdanjem u održivi razvoj zavaravamo sami sebe i odgađamo, u interesu naše komocije, poduzeti bitno za zdravlje naše Zemlje. Čak i da smjesta prestanemo dalje otimati zemlju i vodu za proizvodnju hrane i goriva te trovati zrak, Zemlji bi trebalo više od tisuću godina da se oporavi od štete koju smo već pričinili, a možda je prekasno da nas spasi i takav drastičan korak.
Zloupotrebljavali smo energiju i prenapučili Zemlju. Uskoro nećemo moći održavati civilizaciju ako se odreknemo tehnologije. Moramo se umjesto toga, njome mudro služiti s tim da nam je cilj zdravlje Zemlje, a ne zdravlje ljudi. Zato je i previše prekasno za održivi razvoj; nama je potreban ODRŽIVI UZMAK. Toliko smo opsjednuti idejom napretka i boljitkom čovječanstva da uzmak smatramo prljavom rječju, nečime čega se treba stidjeti.
Sada, kada čovječanstvo broji više od šest milijarda gladnih i pohlepnih pojedinaca, koji svi teže načinu života kakav uživa razvijeni svijet, naš gradski način života prodire u područje živuće Zemlje. Grabimo toliko mnogo da ona više nije u stanju održavati poznati udobni svijet koji smo navikli uzimati zdravo za gotovo. Ona se sada mijenja u skladu sa unutrašnjim pravilima i prelazi u stanje u kojemu mi više nismo dobrodošli.
Kad se veliki sustav Zemlje, nalazi u međuledenom dobu u kakvome je sada, uhvaćen je u začaranom krugu pozitivne povratne sprege i upravo zato je globalno zagrijavanje toliko ozbiljno i opasno. Višak topline iz bilo kojeg izvora, nastao zbog stakleničkih plinova, nestanka arktičkog leda ili zbog izmjenjene strukture oceana ili uništavanja tropskih šuma je pojačan, a učinak je više nego kumulativan. To je gotovo kao da smo zapalili vatru kako bismo se ugrijali, a nismo opazili, dok smo bacali ogrijev na oganj, da je vatra izmaknula kontroli i da se zapalio namještaj. Kad se to dogodi, ostalo je malo vremena za gašenje požara prije nego što izgori cijela kuća. Globalno zagrijavanje ubrzava se poput požara i više gotovo nema vremena za djelovanje.
Mi smo plemenske životinje, a pleme ne djeluje sve dok se ne uoči stvarna opasnost. To se još nije dogodilo. Zato mi, kao pojedinci, idemo različitim putovima, dok se neumoljive sile Zemlje svrstavaju protiv nas. Uskoro će početi bitka. Promjenom okoliša, ne znajući, mi smo objavili rat Zemlji. Povrijedili smo okoliš drugih životinjskih i biljnih vrsta, kao što bismo, u međunarodnim odnosima, zaposjeli prostor drugih zemalja.
Kakve god dileme postojale o klimi u budućnosti, nema dvojbe da se staklenički plinovi gomilaju, a temperatura raste.
Moramo stvoriti dijapazon energetskih izvora, u kojemu bi nuklearna energija imala važnu ulogu, barem dok energija dobivena fuzijom ne postane realistično rješenje. Ako je moguće kemijski i biokemijski sintetizirati hranu iz ugljikovog dioksida, vode i dušika, onda to moramo učiniti i dopustiti Zemlji da se odmori. Moramo prestati zdvajati nad statistički sićušnom mogućnošću da ćemo dobiti rak od kemikalija ili radijacije. Gotovo trećina nas umrijet će ionako od raka, jer udišemo zrak, zasićen sveprisutnom kancerogenom tvari, kisikom. Ako se ne budemo usredotočili na pravu opasnost, a to je globalno zagrijavanje, možda ćemo umrijeti još ranije. Moramo ozbiljno i žurno shvatiti globalne promjene te onda učiniti sve što možemo da bismo umanjili utjecaj ljudi na Zemlju. Naš cilj trebao bi biti prestanak potrošnje fosilnih goriva što je prije moguće i više se nigdje ne smije uništavati prirodni okoliš.
Mi već sada obrađujemo više prostora nego što to Zemlja može podnijeti i ako pokušamo obrađivati cijelu Zemlju kako bismo se prehranili, čak i uz pomoć bioloških metoda, ponašali bismo se poput pomoraca koji spaljuju jarbole i jedra svoga broda kako bi se ugrijali. Prirodni ekosustavi Zemlje ne postoje samo zato da bi služili nama kao obradive površine; oni su tu kako bi održali klimu i kemijski sastav planeta.
Da bi se otklonila šteta koju smo već pričinili, nužan je program čiji razmjeri daleko nadmašuju svemirske i vojne programe, po cijeni i po veličini. No mi živimo u vremenu u kojemu su emocije važnije od istine, a među ljudima vlada golemo nepoznavanje znanosti. Dopustili smo pripovjedačima i lobistima zelenih da iskoriste strah ljudi od nuklearne energije ili od gotovo bilo koje druge znanosti, isto što je crkva iskorištavala strah od paklenog ognja u ne toliko dalekoj prošlosti.
Kada se Zemlja počne brže kretati prema svom novom, toplijem stanju, sigurno je da će klimatske promjene poremetiti međunarodnu politiku i trgovinu. Uvoz hrane, goriva i sirovina postajat će sve teži, jer će opskrbljivači u drugim dijelovima svijeta biti pogođeni sušama i poplavama. Moramo planirati sintezu hrane samo iz zraka, vode i nekoliko minerala, a za to će biti potreban siguran i obilan izvor energije.
Volio bih kad bismo gurnuli u stranu svoja strahovanja i opsjednutosti osobnim i plemenskim pravima te bili dovoljno hrabri da uvidimo kako istinska opasnost proizlazi iz ozljeda koje nanosimo živoj Zemlji, koje smo mi dio i koja je uistinu naš dom.
Svjedoci smo silnih požara koji haraju Europom, svjesni smo činjenice o globalnom zagrijavanju. Spojimo li jednu i drugu činjenicu, dobit ćemo pozitivnu povratnu spregu. Globalno zagrijavanja omogućuje lakše zapaljenje drveća i drugog raslinja pri povećanoj temperaturi, a zatim izgaranjem tog drveća i raslinja povećava se količina uglikovog dioksida u atmosferi i time se pojačava efekat staklenika i uzrokuje još veće globalno zagrijavanje.
Naizgled, ni požari a ni globalno zagrijavanje od jedan ili dva stupnja ne čine se nekim katastrofičnim događajima, ali obadva zajedno ubrzavaju globalno zagrijavanje, promjenu klime, topljnje leda na polovima, promjenu u tijeku golfske morske struje, utječu na život biljaka, životinja i ljudi itd., itd.
Krajnje je vrijeme da mi ljudi svojim postupanjima (prekomjernim korištenjem energije dobivene od fosilnih goriva, ispuštanjem nesagorjelog butana (eksplozija plinovoda u Rusiji), prekomjernim korištenjem sirovina, nerazumnim uništavanjem šuma kao proizvođača kisika, ispuštanjem plinova koji uništavaju ozonski omotač i drugim našim aktivnostima) konačno prekinemo, da se odreknemo mnogih udobnosti u interesu da sačuvamo naše stanište – planet Zemlju. Ona bez nas može bez problema, ali mi bez nje nikako ne možemo. Ona je naš jedini dom.
Treba očekivati, da ćemo mi svojim nerazumnom postupanjima uzrokovati njezinu reakciju koja će biti usmjerena protiv nas samih.
Može li stranačka ili državna politika iskoristiti znanost i pronaći dobra rješenja za spas NAŠE ZEMLJE – jedinog staništa koje imamo? Ako može, to sigurno nije bitka za povećanje BDP 5%, 6%, 7% ili više. Dapače, da bi spriječili buduće katastrofe mi moramo imati stagnaciju BDP. No, najveći otpor tome su upravo ljudi koji od svake politike očekuju progres. Nažalost!

23.09.2007. u 10:31 • 6 KomentaraPrint#

subota, 25.08.2007.

Ozbiljno zanimljiva pitanja

Ovaj blog zamišljen je tako što bi njegov autor postavljao ozbiljno zanimljiva pitanja a ostali blogeri bi odgovarali na njih. Međutim, to nije išlo. Odgovora je bilo vrlo malo. Tada sam malo odstupio od prvotne nakane i pisao postove. Komentara je opet bilo malo ili ništa.
Zbog svega toga sam odlučio da blog prepustim njegovoj sudbini, pa makar ta sudbina bila i prestanak postojanja bloga.
Ostavljam blog otvorenim ali molim blogere i komentatore da pišu što žele ali prvenstveno da odgovore na pitanje: TKO JE ČOVJEK?
Tko je čovjek kao biološko biće, tko je čovjek kao duhovno ili možda astralno biće? Tko je čovjek kao pripadnik bilo kojoj naciji? Tko je čovjek kao konzument religije? Tko je čovjek kao pripadnik političke usmjerenosti? Tko je čovjek kao jedinka (član) ljudske zajednice? Koje su čovjekove aktivnosti i ponašanje u njegovom životnom okolišu – Zemlji i kako utječe na svoj okoliš? Koje su ljudske osobine, moralna i etička pravila življenja? Itd?
Molim, pišite onako kako vi mislite, umjesto da iznosite tuđa stajališta ili pišite barem onako kako vjerujete da mislite! Jednostavno rečeno: PIŠIMO O SEBI! Ja ću se, također, uključiti u raspravu kao komentator.

25.08.2007. u 13:03 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.08.2007.

Prikrivanje istine

Danas se riječi više no ikada zloupotrebljavaju za prikrivanje istine. Izdavanje saveznika naziva se smirivanjem napetosti, vojna agresija prerušava se u obranu od napada, pokoravanje malih nacija naziva se paktom prijateljstva, a čitavo stanovništvo se surovo iskorištava. I riječi «demokracija», «sloboda» i «individualizam» postaju predmeti ove zloporabe. Demokracija je sustav koji stvara ekonomske, političke i kulturne uvjete za pun razvoj pojedinca. Svaki drugi sustav, bez obzira pod kojim imenom se pojavio, koji ne čini tako, podrvgava pojedinca tuđim ciljevima i slabi razvoj istinske individualnosti.
Očito, jedna od najvećih teškoća pri uspostavljanju uvjeta za ostvarivanje demokracije leži u proturječnosti između planirane ekonomike i aktivne suradnje svakog pojedinca. Planirana ekonomika iziskuje veliku centralizaciju i uz to birokraciju koja će upravljati tom centraliziranom strukturom. Aktivan nadzor i suradnja svakog pojedinca i najmanjih jedinica čitavog sustava iziskuje, međutim, veliku decentralizaciju. Ako se planiranje odozgo (s vrha) ne pomiješa s aktivnim sudjelovanjem odozdo, ako se društveni život stalno ne kreće odozdo prema gore i obrnuto, planiranom ekonomikom će se obnoviti manipulacija ljudima. Rješenje tog problema združivanja centralizacije s decentralizacijom jedan je od važnih zadataka društva. Ali sasvim je izvjesno da taj problem nije manje rješiv od tehničkih i tehnoloških problema koje smo već riješili i koji su nam donijeli gotovo potpunu vlast nad prirodom. Međutim, on se može riješiti samo ako jasno shvatimo nužnost njegova rješavanja i ako imamo povjerenje u ljude, u njihovu sposobnost da se kao ljudska bića staraju o svojim pravim interesima.
Opet se na neki način suočavamo sa problemom pojedinačne inicijative. Danas se prostor za inicijativu pojedinaca znatno suzio zbog nastanka konkurentnosti velikih ekonomskih cjelina.
Samo ako pojedinac ovlada društvom i ekonomsku mašinu podredi ciljevima ljudske sreće i samo ako aktivno učestvuje u društvenom procesu, čovjek će moći savladati ono što ga danas baca u očajanje – svoju usamljenost i osjećanje nemoći. Danas čovjek ne pati toliko od siromaštva koliko zbog toga što je postao zubac na kotaču velike mašine, automat, što je njegov život postao prazan i izgubio značenje.
Pobjeda nad svakovrsnim autoritarnim sustavima bit će moguća samo ako demokracija ne odstupi, već prijeđe u napad i pristupi ostvarivanju onoga što su ljudi tijekom posljednjih stoljeća smatrali njenim ciljem. Ona će pobijediti snage nihilizma samo ako može ispuniti ljude najsnažnijom vjerom za koju je njihov duh kadar –vjerom u život, u istinu i u slobodu kao aktivno i spontano ostvarivanje pojedinačnog ja.
Konvencionalno vjerovanje da je moderna demokracija ostvarila pravi individualizam oslobađanjem pojedinca od svih vanjskih ograničenja nije točno. Ponosni smo što se ne podvrgavamo nikakvom vanjskom autoritetu, što uživamo slobodu izražavanja svojih misli i osjećaja, te uzimamo za gotovo da ta sloboda skoro automatski jamči našu individualnost. Međutim, pravo na izražavanje mišljenja značajno je jedino ako smo u stanju imati vlastito mišljenje; sloboda od vanjskog autoriteta je trajni dobitak jedino ako su unutarnji psihološki uvjeti takvi da smo kadri uspostaviti vlastitu individualnost.
Moderni ekonomski uvjeti doprinose sve većoj izdvojenosti i nemoći pojedinca našeg doba. Ta nemoć dovodi do onakvog bjekstva od slobode kakvo nalazimo u autoritarnog karaktera ili do prinudnog poistovjećivanja, tijekom kojega izdvojeni pojedinac postaje automat, gubi svoje osobno ja, pa ipak u isti mah svjesno zamišlja da je slobodan i podređen jedino sebi.

19.08.2007. u 10:35 • 1 KomentaraPrint#

petak, 10.08.2007.

Organiziranje društvenih i ekonomskih snaga

Problem s kojim se danas suočavamo je problem organizacije društvenih i ekonomskih snaga, kako bi čovjek – kao član organiziranog društva – postao gospodar tih snaga, a prestao biti njihov rob.
Prije svega ne možemo dopustiti da izgubimo ijedno od važnih dostignuća moderne demokracije – bilo da je u pitanju bitno dostignuće kao što je predstavnička vlada, tj. vlada koju je izabrao narod i koja je narodu odgovorna, bilo da je u pitanju ijedno pravo koje povelja o ljudskim i drugim pravima jamči svakom građaninu. Ne smijemo staviti na kocku ni demokratsko načelo da nitko ne smije gladovati, da društvo odgovara za sve svoje članove, da se nitko ne potčinjava iz straha, te da uslijed straha od nezaposlenosti i gladi izgubi svoj ljudski ponos.Ta osnovna dostignuća moraju se ne samo očuvati nego se utvrditi i proširiti.
Usprkos činjenici da je neki stupanj demokracije ostvaren – mada nikako ne potpuno – to nije dovoljno. Napredak demokracije leži u uvećavanju stvarne slobode, inicijative i spontanosti pojedinaca, ne samo u izvrsnim privatnim i duhovnim stvarima, već prije svega u aktivnosti koja je bitna za postojanje svakog čovjeka – u njegovu radu.
Koji su opći uvjeti za to? Iracionalna i neplanska privreda mora se zamijeniti planiranom ekonomikom, koja predstavlja planiran i usklađen napor društva kao takvog. Društvo mora ovladati društvenim problemima isto onako racionalno kao što je ovladalo prirodom. Jedan uvjet za to je otklanjanje potajnog vladanja onih koji, mada ih je brojem malo, posjeduju veliku ekonomsku moć a ne osjećaju nikakvu odgovornost prema onima čija sudbina ovisi od njihovih odluka. Taj novi poredak možemo nazvati demokratskim socijalizmom, ali naziv nije važan; važno je jedino to da uspostavimo racionalan ekonomski sustav koji služi čovjekovim ciljevima. Danas ogromna većina ljudi ne samo što nema nikakav nadzor čitavom ekonomskom mašinom, već ima i malo prilika da razvije istinsku inicijativu i spontanost na posebnom poslu koji obavlja. Ti ljudi su «zaposleni», i od njih se ne očekuje ništa drugo do da rade ono što im se kaže. Samo u jednoj planiranoj ekonomici, u kojoj je čitava nacija racionalno ovladala ekonomskim i društvenim snagama, pojedinac može učestvovati u odgovornosti i da se u radu služi stvaralačkom inteligencijom. Jedino je važno da se pojedincu ponovo pruži povoljna prilika za istinsku aktivnost; da se društveni ciljevi poistovjete s njegovim vlastitim ciljevima – ne ideološki već stvarno; i da on svoj trud i razum aktivno uloži u rad koji obavlja, kao u rad za koji se osjeća odgovornim zbog njegovog značenja i svrhe s obzirom na ljudske ciljeve. Manipulaciju ljudima moramo zamijeniti aktivnom i inteligentnom suradnjom a načelo narodnog upravljanja , pomoću naroda i za narod, proširiti sa formalne političke sfere na ekonomsku.
Na pitanje da li se jednim ekonomskim i političkim sustavom potpomaže ostvarenje ljudske slobode ne može se odgovoriti samo politički i ekonomski. Jedino mjerilo za ostvarivanje slobode jest to da pojedinac aktivno učestvuje u određivanju svog života i života društva, i to ne samo formalnim činom glasovanja već i svojom svakodnevnom aktivnošću, svojim radom i svojim odnosima prema drugim ljudima. Ako se ograniči na čisto političku sferu, moderna politička demokracija ne može dovoljno ublažiti ekonomske beznačajnosti prosječnog pojedinca. Ali nisu dovoljni ni čisto ekonomski pojmovi, kao što je podruštvljenje sredstava za proizvodnju, jer se usputno stvara moćna birokracija koja onda manipulira ogromnim masama stanovništva. Time se nužno spriječava razvoj slobode i individualizma, čak iako možda državni nadzor djeluje u ekonomskom interesu većine naroda.

10.08.2007. u 11:25 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 05.08.2007.

Budućnost demokracije

Ako je pojedincima dopušteno da slobodno djeluju u smislu spontanosti, ako oni ne priznaju nikakav autoritet iznad sebe, hoće li iz toga neminovno proizaći anarhija?
Ako pod anarhijom podrazumijevamo to da pojedinac ne priznaje nikakav autoritet, odgovor na gore postavljeno pitanje može se naći u onome što je bilo rečeno o razlici između racionalnog i iracionalnog autoriteta. Racionalni autoritet – kao istinski ideal – zastupa ciljeve razvitka i ekspanzije pojedinca. Prema tome, on se načelno nikada ne sukobljava sa pojedincem i njegovim stvarnim a ne patološkim ciljevima.
Moderni čovjek oslobodio se od tradicionalnih autoriteta i postao «pojedinac», ali se u isti tren izdvojio, onemoćao i postao oruđe za ciljeve koji su izvan njega. Otuđio se od sebe i drugih; štoviše to stanje potkopava njegovo osobno ja, slabi i zastrašuje njega samog i priprema ga za potčinjavanje novim vrstama ropstva.
Budućnost demokracije ovisi od ostvarivanja individualizma, koji je još od renesanse bio ideološki cilj moderne misli. Današnju kulturu i političku krizu ne treba pripisati činjenici što ima previše individualizma, već činjenici što je individualizam u koji vjerujemo postao prazna ljuštura.
Pobjeda slobode moguća je samo ako se demokracija razvije u jedno društvo u kome pojedinac, njegov razvitak i sreća predstavljaju cilj i svrhu kulture, u kome nije potreban uspjeh niti bilo što drugo kao opravdavanje života i u kome se pojedinac ne podvrgava nikakvoj moći izvan sebe, niti ta moć njime manipulira, bilo da je u pitanju država ili ekonomska mašinerija; najzad, društvo u kome njegova savjest i ideali nisu posljedica vanjskih zahtjeva, već su stvarno njegovi, te izvršavaju ciljeve koji proizlaze iz njegovoga osobnog ja. Ti ciljevi nisu se mogli potpuno ostvariti ni u kojem prijašnjem razdoblju moderne povijesti; oni su morali ostati uglavnom ideološki zato što nije bilo materijalne osnove za razvoj pravog individualizma.

05.08.2007. u 10:29 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.07.2007.

Pozitivna sloboda

Pozitivna sloboda kao ostvarenje osobnog ja podrazumijeva puno potvrđivanje jedinstvenosti pojedinca. Ljudi se rađaju jednaki, ali se rađaju i različiti. Osnova te razlike je naslijeđena spremnost, fiziološka i mentalna, sa kojom započinju život, a uz to dolazi poseban stjecaj prilika i iskustava sa kojima se susreću. Istinski razvitak osobnog ja uvijek je razvitak koji se temelji na toj posebnoj osnovi; to je organski razvitak svojstven toj osobi i samo njoj. Organski razvitak moguć je samo pod uvjetom poštivanja osobnog ja drugih osoba kao i našeg vlastitog osobnog ja. To poštovanje jedinstvenosti osobnog ja i njegovanje te jedinstvenosti jesu najdragocjenija dostignuća ljudske kulture, a baš su ta dostignuća danas u opasnosti.
Jedinstvenost osobnog ja ni na koji način ne proturiječi načelu jednakosti. Tvrdnja da su svi ljudi rođeni jednaki podrazumijeva da su im svima zajednička ista bitna ljudska svojstva, da im je zajednička osnovna sudbina ljudskih bića, da svi imaju isto neotuđivo pravo na slobodu i sreću. To znači da njihov odnos treba biti solidaran, a ne odnos gospodara i potčinjenog. Pojam jednakosti ne znači da su svi ljudi isti.
Pozitivna sloboda također podrazumjeva načelo da od tog jedinstvenog osobnog ja nema veće moći, da je čovjek središte i cilj svega života; da je razvitak i ostvarivanje čovjekove individualnosti cilj koji se ne može podrediti ciljevima čije se dostojanstvo smatra većim.
Reći da se čovjek ne treba povinovati bilo čemu što je iznad njega ne znači poreći dostojanstvo ideala.
Moramo uočiti razliku između istinskih i lažnih ideala, koja je bitna, upravo kao i razlika između istine i laži. Svim istinskim idealima zajedničko je jedno: oni izražavaju želju za nečim što nije ostvareno ali je poželjno radi razvitka i sreće pojedinca.
Definicija istinskog ideala jest cilj koji potpomaže razvitak, slobodu i sreću osobnog ja, a definicija lažnih ideala jest prinudni i iracionalni ciljevi koji su subjektivno privlačni doživljaji ali koji su stvarno štetni po život. Iz ovoga slijedi da istinski ideal nije neka skrivena sila iznad pojedinca, već jasan izraz krajnjeg potvrđivanja osobnog ja. Svaki ideal koji je protivan ovom potvrđivanju dokazuje da nije ideal već patološki cilj.

29.07.2007. u 08:55 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.07.2007.

Spontana aktivnost i sloboda

Zašto spontana aktivnost rješava problem slobode?
Negativna sloboda pravi od pojedinca izdvojeno biće, čiji je odnos prema svijetu dalek i nepovjerljiv, a čije osobno ja slabo i neprestano ugroženo. Spontana aktivnost je jedan način na koji čovjek može savladati strah od usamljenosti ne žrtvujući pri tom integritet svoga osobnog ja; jer se spontanom ostvarivanju svojega osobnog ja čovjek ponovo sjedinjuje sa svijetom – sa ljudima, prirodom i sa samim sobom.
Ljubav je glavna sastavnica te spontanosti; ne ljubav kao iščezavanje osobnog ja u drugoj osobi, niti ljubav kao posjedovanje druge osobe, već ljubav kao spontano potvrđivanje drugih, kao sjedinjavanje pojedinca sa drugima na temelju očuvanja pojedinačnog ja.
Druga sastavnica je rad; ne rad kao prinudna aktivnost radi izbjegavanja usamljenosti, niti rad kao odnos prema prirodi, koji je djelomično gospodarenje njome a djelomično obožavanje proizvoda ljudskih ruku i robovanje njima, već rad kao stvaranje, pri kojem se čovjek sjedinjuje s prirodom u stvaralačkom činu.
Što vrijedi za ljubav i rad, vrijedi i za svaku spontanu radnju, bila ona ostvarivanje čulnog zadovoljstva ili sudjelovanje u političkom životu zajednice. Ona potvrđuje individualnost osobnog ja a u isto vrijeme ga sjedinjuje s čovjekom i prirodom.
Pri svakoj spontanoj aktivnosti pojedinac prihvaća svijet. Njegovo pojedinačno ja ostaje netaknuto i ono postaje jače i čvršće. Osobno ja je onoliko snažno koliko je aktivno.
To u suštini znači da je važna aktivnost kao takva, da je važan proces, a ne rezultat. U našoj kulturu naglasak je upravo na obrnutom. Mi proizvodimo ne radi konkretnog zadovoljenja već u apstraktnu svrhu prodaje robe; osjećamo da kupovanjem možemo doći do svega materijalnog i nematerijalnog i tako prisvajamo stvari bez ikakvog osobnog stvaralačkog napora. Tako naglasak prelazi sa zadovoljenja stvaralačke aktivnosti na vrijednost gotovih proizvoda. Time čovjek propušta jedino zadovoljenje koje mu može pružiti stvarnu sreću – doživljaj aktivnosti u datom trenutku – pa juri za utvarom koja ga razočarava čim povjeruje da ju je uhvatio – za varljivom srećom koja se naziva uspjehom.
Ako pojedinac svojom spontanom aktivnošću ostvari svoje osobno ja, te tako dođe u vezu sa svijetom, on više nije izdvojeni atom, on i svijet postaju dio jedne strukturalizirane cjeline; on ima svoje zakonito mjesto, a time nestaje njegova sumnja u sebe i u značenje života. Ta sumnja je potekla iz njegove podvojenosti i iz ometanja života; sumnje nestaje kad on bude u stanju da živi spontano, a ne prinudno ni automatski. On je svjestan sebe kao pojedinca koji je aktivan i koji stvara, te shvaća da život ima samo jedno značenje: sam čin življenja.

26.07.2007. u 20:49 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.07.2007.

Glad za životom i spontanost

Moderni čovjek je gladan života. Budući da kao automat ne može iskusiti život u smislu spontane aktivnosti, on nju zamjenjuje raznovrsnim uzbuđenjima i nadražajima: nadražajima koje mu pružaju pijančenje, sportovi, proživljavanje uzbuđenja fiktivnih likova na filmskom ili TV ekranu itd.
Moderni čovjek se oslobodio vanjskih spona koje su ga u prošlosti spriječavale da misli i radi onako kako nađe za shodno, ali on bi doista bio slobodan kada bi postupao prema vlastitoj volji kada bi znao što želi, misli i osjeća. Ali on to ne zna. On se poistovjećuje s anonimnim autoritetima i usvaja osobno ja koje nije njegovo. Usprkos vanjskom optimizmu i inicijativi, moderni čovjek je obuzet dubokim osjećanjem nemoći, zbog kojega netremice kao da je paraliziran, gleda nastupajuće katastrofe.
Postoji li pozitivna sloboda, u kojoj pojedinac može živjeti kao nezavisno osobno ja, da nije izdvojen (uplašen u svojoj usamljenosti), već sjedinjen sa svijetom, s drugim ljudima i s prirodom?
Procesom porasta slobode, čovjek bi morao biti slobodan a da ipak nije usamljen, kritičan a ipak neispunjen sumnjama, nezavisan a ipak dio čovječanstva. Tu slobodu čovjek može postići ostvarenjem svojega osobnog ja, tako što će on biti on.
Pozitivna sloboda sastoji se u spontanoj aktivnosti cjelokupne integrirane ličnosti.
Spontana aktivnost nije prinudna aktivnost, na koju pojedinca prisiljavaju njegova izdvojenost i nemoć; to nije aktivnost automata, koja predstavlja nekritičko usvajanje izvana sugeriranih obrazaca. Spontana aktivnost je slobodna aktivnost osobnog ja (doslovce znači: po slobodnoj volji). Spontana aktivnost mora imati svojstvo stvaralačke aktivnosti koje može djelovati u nečijim emocionalnim, intelektualnim i čulnim doživljajima, kao i u nečijoj volji. Premisa ove spontanosti je prihvaćanje cjelokupne ličnosti i odstranjivanje rascjepa između «razuma» i «prirode» jer spontana djelatnost je moguća samo ako čovjek ne potiskuje bitne dijelove svojega osobnog ja, samo ako sebe shvaća i samo ako su različite sfere njegova života suštinski integrirane.
Spontanost se relativno rijetko javlja u našoj kulturi, mi smo je potpuno lišeni. Znamo za pojedince, koji su – ili koji su bili – spontani, čije su mišljenje, osjećanje ili aktivnost bili izraz njihovog osobnog ja, a ne kakvog automata. Ti pojedinci su nam većinom poznati kao umjetnici. Kada bi to bila definicija umjetnika, tada bi se i neki filozofi i znanstvenici mogli nazivati umjetnicima.
U djece nalazimo još jedan primjer spontanosti. Ona posjeduju sposobnost da osjećaju i misle ono što je doista njihovo; ta spontanost se ispoljava u onome što misle i govore, u osjećajima koja se izražavaju na njihovim licima. Ako se zapitamo što doprinosi tome da većinu ljudi privlače djeca, odgovor mora glasiti da ih djeca, osim iz sentimentalnih i konvencionalnih razloga, privlače upravo tim svojstvom spontanosti. Ono ostavlja dubok utisak na svakoga tko i sam nije sasvim mrtav da to svojstvo ne bi mogao opaziti. U stvari, ništa nije ubjedljivije od sponatnosti.
Većina nas možemo zapaziti bar trenutke vlastite spontanosti, koji su u isti tren i trenutci istinske sreće. Bilo da je to novo i spontano opažanje nekog pejzaža ili otkrivanje neke istine do koje smo došli vlastitim razmišljanjem, ili naviranje ljubavi prema drugoj osobi – u tim trenutcima svi znamo što je spontani čin i možemo donekle zamisliti kako bi izgledao ljudski život kad se ti doživljaji ne bi tako rijetko pojavljivali i toliko zapostavljali.

22.07.2007. u 11:44 • 1 KomentaraPrint#

petak, 20.07.2007.

Čin htijenja kao posljedica želje

Ono što je rečeno o nedostatku «originalnosti» osjećanja i mišljenja vrijedi i za čin htjenja. Izgleda da moderni čovjek ima previše želja, ako o željama uopće možemo govoriti. Izgleda da se čovjekov jedini problem sastoji u tome što, iako zna što želi, ne može to i dobiti. Mi svu svoju snagu trošimo da bismo dobili ono što želimo, a većina ljudi nikada ne dovodi u pitanje premisu te aktivnosti: poznavanje svojih pravih želja. Ljudi ne zastanu da razmisle predstavljaju li mete kojima teže, nešto što oni doista sami žele. U školi žele da imaju dobre ocjene, a kad odrastu da postignu što više uspjeha, da zarađuju više novca, da uživaju veći ugled, da kupe bolji auto, da se dobro provode itd… Jednoga dana svi se zapitaju: »Kakva je korist od svega toga što sam postigao? Da li ja to zaista želim? Ne jurim li ja za nečim što očekujem da me usreći, a što mi izmiče čim ga se domognem?» Kada jednom iskrsnu, ta pitanja zastrašuju čovjeka, jer osporavaju same temelje čitave njegove aktivnosti, njegovo poznavanje onoga što želi.
Sve je ovo znak nejasnog shvaćanja istine – istine da moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, dok ustvari on želi ono što se od njega očekuje da želi. No poznavanje stvarnih svojih želja nije nimalo lako. To je jedan od najtežih problema koje ljudsko biće mora riješiti. Zato ljudi nastoje taj zadatak pod svaku cijenu izbjeći, prihvaćajući tuđe ciljeve kao svoje. Moderan čovjek izložit će se velikim opasnostima ako bi nastojao postići «svoje» ciljeve. On se plaši rizika i odgovornosti koje bi morao preuzeti ako bi sam sebi određivao ciljeve.
Za problem autoriteta i slobode tijesno je vezana jedna posebna poteškoća; naime, mi teško možemo ocijeniti do koje mjere su naše želje, misli i osjećanja stvarno naši, a u kojoj su nam mjeri izvana nametnuti. Tijekom moderne povijesti autoritet crkve je zamijenjen autoritetom države, autoritet države autoritetom zdravog razuma i javnog mijenja kao oruđima prilagođavanja. Ne uviđamo da smo postali plijen nove vrste autoriteta zato što smo se oslobodili njegovih starijih, javnih oblika. Postali smo automati, a živimo u obmani da smo pojedinci koji posjeduju vlastitu volju. Ta obmana pomaže pojedincu da ostane nesvjestan svoje nesigurnosti. Nažalost to je jedina pomoć koju mu takva obmana može pružiti. U temelju, oslabljeno je pojedinčevo osobno ja, tako da se on osjeća nemoćan i krajnje nesiguran. On živi u svijetu s kojim više nije istinski povezan i u kojemu je sve instrumentalizirano. Pojedinac je postao dio stroja koji je izgradio vlastitim rukama. On misli, osjeća i hoće ono što vjeruje da treba misliti, osjećati i htjeti. U tom procesu on gubi svoje osobno ja, na kojemu se mora graditi svaka istinska sigurnost slobodnog pojedinca.
Čovjek može biti siguran u sebe samo ako ispunjava očekivanja drugih. Ako ne živimo prema toj predstavi, ne samo da se izlažemo opasnosti da nas drugi osude i da se još više izdvojimo, nego i opasnosti da izgubimo identitet svoje ličnosti, što znači da ugrozimo naše mentalno zdravlje. Čovjek prigušuje sumnje u vlastiti identitet i stječe izvjesnu sigurnost poistovjećujući se s tuđim očekivanjima i ne razlikujući se od drugih ljudi. Međutim, plaćena cijena je visoka. Odustajanje od spontanosti i individualnosti ima za posljedicu sputavanje života. U psihološkom pogledu automat je, mada biološki živ, emocionalno i mentalno bolestan. Dok on prolazi kroz život, ovaj mu poput pijeska izmiče iz ruku. Na izgled zadovoljan i pun optimizma, moderan čovjek je duboko nesretan; ustvari on je na rubu očajanja.

20.07.2007. u 17:09 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.07.2007.

Društveni pritisak na pojedinca

Ako se suzbijanje spontanih osjećaja ne postigne obrazovanjem, obično se kasnije postigne društvenim pritiskom. Ako se ne smiješite, o vama sude kao o «neprijatnoj osobi» - a potrebno je da budete prijatna osoba ako hoćete da prodate svoje usluge, bilo kao konobarica, kao prodavač ili liječnik… Ljubaznost, raspoloženje i sve drugo što se očekuje od osmjeha postaju automatski odziv kojima netko rukuje kao električnim prekidačem.
Svakako, u mnogim prilikama osoba je svjesna da čini samo gestu; u većini slučajeva, međutim, ona gubi tu svjesnost a time i sposobnost razlikovanja pseudoosjećanja od spontane ljubaznosti. Neprijateljstvo i ljubaznost ne ubija se time što im se pridodaje njihova imitacija. Široka lepeza spontanih emocija ustvari se suzbija i zamjenjuje pseudoosjećanjima.
U našem društvu ometaju se emocije uopće. Mada su svako stvaralačko mišljenje ili stvaralačka aktivnost nerazdvojno vezani za emociju, mišljenje i življenje bez emocija postali su ideal. «Emocionalnost» je postala sinonim za nezdravost ili neuravnoteženost. Prihvaćanjem ovog mjerila pojedinac je u velikoj mjeri oslabio; njegovo mišljenje se osiromašuje i otupljuje. Međutim, budući da se emocije ne mogu potpuno ubiti, one moraju postojati odvojeno od intelektualne strane ličnosti; posljedica toga je jeftina i neiskrena sentimentalnost, kojom filmovi i popularne pjesme hrane milijune potrošača gladnih emocija.
Jedna od tabu emocija je osjećaj tragedije; svjesnost o smrti i tragičnom vidu života jedna je od osnovnih karakeristika čovjeka. Svaka kultura se na svoj način nosi s problemom smrti. Kršćanstvo je smrt napravilo nestvarnom i pokušalo je nesretnog pojedinca utješiti obećanjima o životu poslije smrti. Naše doba jednostavno poriče smrt, a sa njom i jedan bitan vid života. Umjesto da dopusti da svjesnost o smrti i patnji postane jedan od najjačih podstreka za život, temelji ljudske solidarnosti i doživljaji bez kojih veselju i oduševljenju nedostaju snaga i dubina, pojedinac je prisiljen da tu svjesnost potiskuje. Ali kao što je uvijek slučaj s potiskivanjem, potisnuti elementi ne prestaju postojati time što se uklanjaju iz vida. Na taj način strah od smrti postoji u nama nezakonito. On ostaje živ unatoč pokušaju da se porekne, ali, pošto je potisnut, ostaje jalov. On predstavlja izvor nemira koji prožima život.
Pored spomenutih činitelja, postoje i činitelji koji aktivno teže omesti sve što je u prosječne odrasle osobe ostalo od sposobnosti originalnog razmišljanja…veliki dio naše kulture, naša civilizacija, nastoji zamagliti sporna pitanja. Jedna vrsta dimne zavjese je i tvrdnja da su problemi previše zamršeni te da ih prosječni pojedinac ne može shvatiti. Suprotno tomu, izgleda baš da su mnoga osnovna sporna pitanja pojedinačnog i društvenog života vrlo jednostavna – toliko jednostavna da ih svatko može razumjeti. Učiniti da izgledaju tako beskrajno zamršena da ih samo «stručnjak» može razumjeti, znači stvarno (a često i namjerno) ometanje čovjekova oslanjanja na vlastitu sposobnost za razmišljanje o onim problemima koji su doista važni. U takvom okruženju pojedinac se osjeća bespomoćno uhvaćen u zbrkanom mnoštvu podataka i s patetičnim strpljenjem čeka da stručnjaci otkriju što da radi i kuda da ide.
Rezultat takvog utjecaja je dvostruk: ljudi postaju skeptični i cinični prema svemu što se govori ili tiska, a pritom djetinjasto vjeruju u sve što im se autoritativno kaže. To združivanje cinizma i naivnosti veoma je tipično za modernog čovjeka. Bitna posljdica tog združivanja je ometanje pojedinca da samostalno misli i odlučuje.
Drugi način paraliziranja sposobnosti za kritičko mišljenje je razaranje svake strukturalizirane predstave o svijetu. Činjenice gube posebno svojstvo koje mogu imati kao dijelovi strukturalizirane cjeline, a zadržavaju jedino apstraktno, kvantitativno značenje. Svaka činjenica je samo još jedna činjenica, a važno postaje samo znamo li manje ili više činjenica. Zbog toga radio, filmovi i novine djeluju razorno. Reklama za sapun ili vino besramno prekida vijest o bombardiranju nekog grada ili o smrti više stotina ljudi. Onaj isti spiker, istim sugestivnim, umilnim i autoritativnim glasom kojim se poslužio da bi na nas ostavio utisak o ozbiljnosti političke situacije, sada usađuje publici u glavu dobre osobine vrste sapuna čiji proizvođač plaća za emisiju vijesti. U snimljenim novostima se dopušta da iza slika aktiviranih razornih bombi i posljedica njihova djelovanja slijede slike sa modne revije. Novine nam priopćavaju misli kakvog debitanta iz športa ili šou biznisa ili njegove navike pri doručkovanju na istom prostoru i sa istom ozbiljnošću zajedno sa izvještajima o događajima naučnog ili umjetničkog karaktera. Zbog svega ovoga prekida se istinska veza između nas i onoga što slušamo, gledamo ili čitamo. Prestaje naše uzbuđenje, sputavaju se naše emocije i naš kritički sud. Naš stav prema onome što se događa u svijetu dobiva svojstvo dosade i ravnodušnosti. U ime «slobode» život sasvim gubi strukturu; on je sačinjen od puno malih komada međusobno odvojenih, koji kao cjelina nemaju nikakav smisao. Sa tim komadićima pojedinac ostaje sam…i ne uviđa značenje cjeline. Pojedinac je pametan i uplašen, pa i dalje samo zuri u te beznačajne komadiće.

15.07.2007. u 09:57 • 3 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2007  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (4)
Srpanj 2007 (8)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (7)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (8)
Prosinac 2006 (8)
Studeni 2006 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postavljanje ozbiljno zanimljivih pitanja

Linkovi

http:ateizma.blog.hr
http:davor000.blog.hr
http://fidingmyself.blog.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se