srijeda, 02.02.2005.

NOVA GODINA


(photo: pastyr)
Najgora Nova Godina za koju znam desila se mom prijatelju Ivetu.

Te godine, krajem osamdesetih, mi smo u rodnom slavonskom gradu organizirali Novu na "ljetnoj pozornici" - to jest dvoristu bivseg (starog) zatvora, koji je ljeti sluzio kao glavni alternativni (recimo) klub u gradu. Pripremili smo dvije-tri velike vatre i obecavalo je biti odlicno. I bilo je, u stvari - samo ne Ivetu.

Ive je tih godina taman otkrivao svoj urodjeni stoicizam, i palio se na njega. Nova godina, glupost! On ce ostati u Zagrebu (studirali smo u to vrijeme), nece nigdje ici, malo ce citat pa ic spavat. On je prekul za proslave. Fakat neces dolazit? Necu. Zabavite se vi, meni je to tlaka.

Ne zna Ive da mu je stoicizam jos mlad i nerazvijen, i ambicije mu vece od zalogaja. Trideset prvog o podne, crv u dupetu ne da mira, razmislja o vatricama na ljetnoj, vatrenim vodicama u bocicama, vatricama na vrhu dzointica, suknjicama na vrhu nogica.
Pozuri, poteci na glavni kolodvor, na onaj u tri... Ali ah, pobjeze mu pred nosom, eno ga na skretnicama kod glavne poste, taman dobija na brzini. Nista, morat ce pricekati onaj u pet i pet.

Vise srece u ostatku puta! - pozeli nacas sam sebi. Ili recimo da si pozeli; pozelio bi kad bi ovo bila beletristika. Nazalost, ovo je non-fiction, cisti zivot. Ivetov.

U kolodvorsku restauraciju, na kavu i cekanje. Tamo, gle, ima ova bas simpaticna zenska koja ide do Broda, malo dalje od nas. Cavrlj, cavrlj, zacas stize pet. Naravno, njih dvoje nisu niposto jedini koji idu zadnji dan, i u vlaku je guzva guzvetina. U bucnom hodniku, naslonjeni na vrata od kupea, namjestajuci noge izmedju torbi, okrenuti prema prozorima koje sve vise zastire gusti snijeg sto pada, ugodno-simpaticni cavrlj cavrlj se nastavlja, i zacas stize Brod; a u rodnom gradu ka kojem je smjerao, Ive izasao nije.

Sto zbog prozora zastrtih snijegom, sto zbog ociju zastrtih curom, profulao je i sad u panici pita babu na salteru kad ima vlak prema Zagrebu, za nazad. Saznaje da eno na prvom peronu, krece svaki cas. Uzurbano pozdravlja ljepojku i utrcava u vlak koji istog casa krece.

Krece istog casa, ali ne staje do Zagreba. Nije se dovoljno precizno izrazio, stoik jedan, pa je ono sto je on mislio kao smjer, teta na salteru shvatila kao odrediste. Ne da joj se moze ista zamjeriti.

E, jebiga sad!!! - Ive uvidja da je trebao vjerovati instinktu i ostati u Zagrebu jer mislim sta je sad napravio - nista. Samo se prvo nazurio, pa nacekao, pa nastajao u hodniku, i sad se vraca tamo od kud je krenuo. A u trcanju u vlak ni od cure nije telefon uspio uzeti. Samo jos fali da kondukter kad dodje pravi probleme sto on nema kartu za Zagreb a ni novaca da ju kupi sad u vlaku. Kad se ide iz Zagreba, po defaultu se ima novaca samo jos za kartu do kuce, a ovaj vikend nije bio izuzetak. To sto on sad ide u Zagreb, je druga prica, i kondukter ce nesumnjivo shvatiti njegovu peh poziciju.

Dobrovece - Dobrovece.

Isti losi te neucinkoviti svetac koji je Iveta cuvao do sada na putu, dovodi sada konduktera kojem je vise dosta novogodisnjih smjena, kojem je zato preko glave jebenih studenata za praznicke dane i nemanja za kartu, a odmah onda i male place, a neminovno onda i zene kod kuce, i on lijepo istjerava Iveta iz vlaka, u Banovoj Jarugi, ali ne na stanici, nego "na signalu"; pa veliki i tromi Ive sipci po dubokom snijegu na tracnicama dvadeset minuta do stanice, mokar do koljena.

Stanice koja mu ne treba i gdje nije isao, i gdje nema nikog i nista, doli hladnu cekaonicu i spori putnicki vlak za nazad kuci. Kasno iza ponoci, i ide sporo, i cesto staje.

Srecom, u pogonu vrijednih svetaca zastitnika se desila smjena, i dosao je neki koji je pomogao Ivetu da ubijedi drugog konduktera da ga pusti do rodnog mu grada. Sklupcao se Ive na drvene klupe ovaj put praznog vlaka, i izmozden frustracijama te idiotske noci prokunjao do grada, i eno ga sad tri sata kasnije se vuce od stanice prema kuci, ne svraca na ljetnu, sjena od covjeka, sagnut i rezigniran, zombi koji prolazi tih pored povremenih pijanih grupica u gradu, u rijetkim trenucima lucidnosti proklinje svoju nestrpljivost, stoik od kojeg je ostalo samo k, ne budi roditelje pri ulasku u kucu, sklupcava se u krevet, i polako ga obuzima sucutni san.

ovaj-><-onaj






Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se