outher space

19.01.2006., četvrtak

Dobro je kad je bed

Idu mi na živce ljudi koji su stalno u bedu. Dobro kaže stara narodna pesimist je sretan kad je nesretan. Fakat. Blah...Imam jednu prijateljicu, nekako sam odustala od zvanja. Stalno je u bedu. Već 6 mjeseci. Ideš.... Ima i ljudi koji su gutači energije. Toliko me potroši žena da sam izmoždena nakon 10 minuta razgovora. A još ga jedva uspijem i završiti. Ima nezgodnu naviku pričati bez kraja i konca. O svojim jadima. Dobro je, mislim, prijatelji su zato da te ponekad saslušaju. Ali ne uvijek. Imam ja i svojih sranja. Imam još jednu prijateljicu, ona je vesela, ali isto malko naporna. Imam frenda koji tiho priča, pa ga jedva čujem. Toga najviše volim. Smiren lik. Jedino što imam osjećaj da sam nagluha. Imam i jednog posebnog. On je lud. S njim se osjećam fenomenalno, jedino što je njegova ludost posljedica stimulativnih sredstava, a meni se to nekako ne da. A nisam ni ja zlato mamino. Rekle su mi radne kolegice i sve više prijateljice, da nekad ništ ne kontam, da se malo izgubim. U prijevodu ne slušam. Što sam starija to mi se sve manje da slušati kojekakva izdrkavanja. Onda odem. Dobro je da nisam dosadna. Bar se toplo nadam. I ja tako ocjenjujem ljude, mo'š mi bit glup, pametan, duhovit, ali ne možeš mi biti dosadan. Ne podnosim dosadne ljude. Vjerujem da tako i većina vas, ne podnosimo dosadu, a zapravo smo možda i sami dosadni k'o smrt. Najgore je nekako biti u sredini. Mediokritet. Budite uvijek na rubu. Gluposti, euforije, histerije, plača, smijeha, kreativnosti, nereda, nerada, bilo čega. Trudite se biti zanimljivi. Ja se trudim, al mi baš ne ide. Za prvi blog ocjena 3. Ni tamo ni 'vamo. Sva sreća da postoji drugi, treći i svaki slijedeći.

<< Arhiva >>