otokpiwa

Famagusta ima gotičkih i crkava i džamijskih adaptacija, i gradskih zidina, prilično suvremenih za srednji vijek i svih sličnih stvari zanimljivih zainteresiranom turistu... I fakat je lijepa famagustanska jezgra, i čuvena. Pa ipak, puno je zanimljiviji famagustanski suburbij, u naravi rivijera koja je do 1974. godine bila najvažnije ljetovalište na svijetu, a koje je to prestalo biti jedne noći kada su se stanovnici (većinom Grci) i njihovi gosti prepali potencijalnog masakra i momentalno ju napustili. Toliko se to naglo zbilo da se na jednom balkonu ostala sušiti roba od koje su ostale samo štipunice, ostao je bančić na kojem je netko sjedio i čuvao dijete koje se igralo plastičnom igračkom. Niko taka 43 godine.

Hoteli su u prvom redu do mora, a red je kilometarski. Imaju svaki po preko 10 katova. Sve armirani skelet sa zidanom ispunom, osim betoniranih jezgri. Stvarno kvalitetno rađeno budući da izdaleka izgledaju novo i skoro pa naseljeno; osim pokoje koju je bombizalo. I hoteli i naselje su ograđeni žicom bodljavicom plus ima vojnika koji ih čuvaju, naravno - sa neizbježnim snajperom. Naiđoh po www-u da ima posjetitelja što preskoče ogradu i fotkaju. Nisam naišla da je itko uhapšen, a to može biti zato što u zatvoru nema interneta tako da nisam pokušavala, iako me gonila znatiželja...

Stvari su jednostavne: turska vojska istjerala je grčke Cipriote sa cijele sjeverne strane Cipra i kasnije humano doselila anatolijske Turke, osim tamo gdje su već stanovali turski Ciprioti. Već mi je dvoje ljudi reklo kako im obitelji potječu sa Sjevera i kako u njihovim kućama stanuju novi stanari. Naravno, novi stanari nisu i vlasnici kuća niti to mogu postati. Samo to njih ni najmanje ne sekira. Kaže mi je drug Menelaos da su njegovi baba i dida koji otada žive u Limassolu bili otišli pogledati svoju kuću prije dvije godine. Kontaju ljudi: nek' je još jedared vide prije nego umru. Novi stanari su ih istjerali već sa kapije.

Bilo je i obrnutih postupaka: Grci su istjerivali Turke koji su zaostali sa južne strane. Njih je bilo manje (jer je i Turaka manje), ali to se ne spominje sa europske strane.

Međutim, u slučaju Varoshe Turci se nisu useljavali, a nije im niti palo na pamet koristiti hotele. U dokumentarcu "The Tale of The Ghost City" jedan djedica kaže kako se radi o vakuf - zemlji, a redatelj pareleno s time pokazuje neke papire - doslovan neki redatelj. Gledajući druga okupirana naselja, ima smisla da se radi o vakufu. A kako je vakuf uopće postao građevinska zona za poduzetnike? Britanskom medijacijom.

U Nicosiji je hit svratiti u Tursku, a nama naročito - radi kulturno povijesne baštine. Pokazalo se najzgodnije preko Ledra čeke. Ciprioti pojma nemaju što je s te druge strane, koga god da pitaš. Jesmo kasnije trefili jednu Poljakinju, konobaricu u kafiću koja se jednom u 12 godina života na otoku zaletila do Karpasije (na pršutovom zglobu, tj. samom istoku). Ona je znala da ima cesta, more i potvrdila da ima ta jedna romantična kula koju je Meta odlučila osvojiti.

Čeka je dio zelene linije koja cijeli otok na dvije države. Po toj zelenoj liniji, koja zapravo nije linija već lanac kvartova nađe se pokoji snajperist tako da me je bila vuna slikavati. A i istaknute su table sa zabranama. Dušu je dalo za šverc. Na samom prijelazu je ulica podijeljena u dva traka, dosta mekano - pitarićima sa oleandrićima. Tako pješaci znaju smjer. Valja reći - graničari su mrzovoljniji sa turske strane.

Najvažnija razlika za nas, komodne gospođe, je atribut za kafu - sa ciparske smo pile grčku (može i ciparsku) kafu, a danas pijemo tursku. Nije nam se nijednom omaklo reći krivo.

Tu se čak i nezainteresirani turist mora nagledati Kemala Paše Ataturka. Od čeke do kolodvora, ima ga u vidu čovjeka u iskoraku, u nadnaravnoj veličini, biste, memorijalne baštice... Kemal je Tito.

Sudbina je htjela da je Turke "zapao" gotički dio grada sa znamenitom katedralom. Na nju su jako lijepo interpolirali dva minareta. Ubrali su i isklesali kamena sve u četvrtu znamenku RAL-a identičnog postojećem. Naravno, i tu je standardni detalj sa ovoga otoka: na rigalicama je metalni vertikalni oluk za odvod krovne vode, pituran u oker. Krajem 16. stoljeća baš iz te katedrale je počela otomanska dominacija. Počela je pokoljem.

Da nije bilo kasnije Engleza, moguće da se Ciprioti ne bi niti dijelili već bi ostali poturčeni. Spasonosni Englezi.

Nedjelja je obiteljski dan, dan za ladanje i sukladno tome, ciparska čeljad ide po "kontinentalnim" selima jest, pit, pošalit se, nauživat se predivnog ciparskog pastoralnog krajolika, a vjerovatno i posjetiti starce. Mi smo se asimilirali.

Juhova je već dan ranije uočila među daytripsovima Gornju Lefkaru - seoce na padini sa kućicama, po jednom džamijom i jednom ortodoksnom crkvom, centar rukotvorina od srebra i sitnih vezova. Hajde za srebro, ali vez... To je uvijek zanimljivo. Još bi bilo zanimljivije da smo preko ljeta tu (kada je očito navala) pa da uočimo tko kupuje srebrne lavove, pantere, mikimause od po pola metra visine... Svaki dobar dućan rukotvorina ima ih na izlogu i lageru.

Šetajući po uličicama naišle smo na nekoliko poznatih faca - baba od Viktora, Mamilo, Ivica Lozica... Ljudi u otočkim kontinentalnim selima na padini posvuda su isti. Kao što rekoh, stvarno smo se dobro asmilirali.

Tripadvisor je razvikao jedan ovdašnji restoran. Rijetki put kad smo odučili poslušati omraženu stranicu, ne samo da smo jeli u lijepom ambijentu već smo dobro jeli, ali još važnije - razdragala nas je pozamašna biblioteka starinskog britanskog štiva. Evo osobito zanimljivih versa >

Pročitah danas kako je kriza na Cipru došla jednog lijepog martovskog dana 2012. Kasnila je dakle barem 4 godine u odnosu na "prominentnije" EU članice. Zanimljivo je kako je kriza uslijedila nakon petogodišnje - za ne povjerovati - komunističke vlade sa Drugom Demetrisom Christofiasom na čelu (28.02.2008 – 28.02.2013). Dok su se Siryza i Podemos tek izlijegali iz jaja, "ludi" otočani su na najnormalnijim izborima izabrali najnormalniju komunističku partiju da ih povede u prosperitet. Eto, nijesu prosperali, ali jesu face. Post festum, Drug je krivio loše bankarske odluke za krizu. Meni se čini da nije bio previše u krivu. Možda je trebao štogod pripisati i svojoj politici pa bi bio 100% uvjerljiv.

A nije nebitno da je Cipar ušao u monetarnu uniju baš te proklete 2008. godine, na isti dan kada i država - otok Malta. Kako to EU zgodno tematski odrađuje! Pita nas jedan kafanski gazda popodne imamo li mi eure u našoj zemlji. Nemamo. Stari šarmer odgovara: "Eeee, nećete se tako slatko smijati kad vam ih uvedu."

Pitala sam prvoga (šarmantnog) taksista jutros je li Cipriot. Ponosno je rekao da jeste. Iduće klasično otočko pitanje: "Iz kojeg si mista?". Iz nekoga sela na okupiranom teritoriju. Pobjegao je sa obitelji početkom 70 - tih. U kući iz koje je potekao žive neki tamo Turci. Kao kod nas poslije rata - Srbi su se humano iselili, a u njihove kuće su došli hrvatski domobrani i zaslužnici. Njemu se čini da bi bilo ujedinjenja da nema onog Erdogana. I čini mu se da neće biti natezanja sa povratom nekretnina. Eto ti ga vraže, baš je ona komunjara sa početka priče - Christofias započeo pregovore sa okupatorskom stranom i bili su nadomak rješenja. Taksistu se čini kako bi sve bilo lakše da je Cipar ujednjinen.

Athanasios Orphanides, nekadašnji guverner ovdašnje narodne banke (3.05.2007 - 2.05.2012), a bogami i MIT-ovac, naprotiv, krivi Christofiasovu vlast za krizu ("If Christophias had only taken five minutes", 2013.): totalni preokret u fiskalnoj politici koji je povećao javnu potrošnju do nevjerovatnih razina.

Međutim, Christofias se može svaki dan zlurado nasmijati jer je tek njegov nasljednik, Nicos Anastasiades, samo nekoliko tjedana nakon što je izjavio da neće potpisati "Mjere štednje", upravo TO napravio. Kako EU brat sve čuje... Nakon ekomskog sloma i sloma komunističke vlasti Troika je primorala na austerity i krknula bailout. Tako je, primjerice, na državnom poklonu nekadašnjeg okupatora, Mletaka štednja uskratila laviću jednu nogicu. Jest da stoji, ali se podupire na knjigu.

Ne znam zašto se austerity ovdje dobro vidi. Ne mogu reći iz Larnace ima li kakve proizvodnje, ali kapaciteta za turizam ima, ima i skupih i finih nekretnina za pazar, uglavnom drugim bivšim okupatorima - Englezima. Taj se turizam i rasprodaja sada čeka (doduše, kraće negoli kod nas) pa su ljudi u prvoj brzini. Međutim, polutuga je: nema puno gradilišta, ne arči se i banči se. Teško da ćemo večeras nać birtiju, a subota je.