otokpiwa

subota, 15.10.2016.

NEODGOJENA MALOUMNA DEBELA DJECA

Mleeta Resistance Tourist Landmark lepršavo zvuči, naročito zainteresiranom pojedincu koji raspolaže autom i baulja po jugu Libanona bez plana i programa. Međutim, nije baš toliko lepršavo. Naime, postoji problemčić sa suvremenim sustavom navigacije. Gledajući u starinsku analognu mapu (koja jeste nezgodna jer je lancun nespretan za rastegnuti preko volana) putnik je svjestan i nagiba terena i važnosti ceste i koječega... Kad isti putnik ukuca destinaciju u GPS, sigurno točno dođe, ali se bogami iznenadi najraznoraznijim iznenađenjima. Jesmo se osuvremenili, ali se nismo dobro adaptirali. I tako smo navalili otići u Mleetu.

Pokazalo se da toponim Mleeta ne ide sa prijedlogom 'u', već 'na'. Mleeta je na vrh brda. Do tamo se vozi tisuću i jedan dan jer je put uzak i jako strm i jako serpentinast i iza svakog drugog zavoja je sa desne (moje strane) provalija bez bankine. Zato nas je na brdu uhvatila noć. Uhvatila nas je i nužda i žeđ, a samo zahvaljujući onom druškom domaćinu nije i glad. Put jeste novoasfaltiran, ali je napravljen na jako nepristupačnom terenu tako da je problem stati sa strane (meni se nije stajalo sa strane već dijelu ekipe koja mokri s nogu, a zna se koji su to). Putem se prođe kroz dva i pol sela koja imaju sveukupno jedan dućan i jednu kafanicu, a one su ukrašene crnim Hezbollahovim zastavicama tako da se žedni bezbožnik ne osjeća najdobrodošlije zakoračiti unutra.

Ove okolnosti su naprotiv bile izvrsne za Hezbollah kada se onomad, početkom 80-tih osnivao. Samo radi podsjetnika, njegovo osnivanje bilo je uzrokovano izraelskom okupacijom juga Libanona. Pošto je u ovoj kombinaciji Izrael bio Golijat, a Libanon David, u Libanonu je osnivanje Hezbollaha, uz veliku asistenciju Irana, bila svojevrsna pomoć libanonskoj bespomoćnoj vojsci. (Nota bene, asistencija nije sigurno posljedica silne iranske plemenitosti već dugoročnog ekonomskog interesa.) E pa taj Hezbollah je, uz enormne gubitke na svojoj strani, enormnu materijalnu štetu uzrokovanu kod sebe doma, a nešto manje i kod Izraela doma ipak oslobodio veći dio okupiranog libanonskog teritorija. Jest za pohvalu narodnooslobodilački moment, samo što, kako to uvijek biva sa ratnim tipovima (i sa jedne i sa druge strane) kojima je ranije nedostajalo testosterona, nakon što im fajnali udari u gornju glavu, ponestane im samokritike. Zaborave i jedni i drugi što je ono bio meritum stvari ili svrha narodnooslobodilačke / invazijske borbe pa više ne znaju stati. Dug je put od hipofize koja se nalazi uz sam mozak, preko jaja, nazad do mozga, tj. njegovog frontalnog dijela. To bi bilo u najkraćim crtama o izraelsko - libanonskom konfliktu. Ništa novoga za nas Balkance.

Glavna Hezbollahova čeka iz toga "slavnoga" doba jeste ova Mleeta koja je prezentirana zainteresiranim putnicima u vidu memorijalnog centra. Koncepcija prikaza je u svakom poslijeratnom memorijalu ista pa tako i ovdje. Ipak, moram priznati kako je za moj ukus dosta suvislo mišljeno, projektirano pa čak i izvedeno.

Mikrolokacija je glavica brda. Ima nekoliko cjelina, raspoređenih ne prema redoslijedu bitnosti već prema datostima terena, a evo ih nabrojenih prema redoslijedu našeg bauljanja: prezentacija tehnologije ratovanja tako da je očuvana sva vojna infrastruktura (vjerovatno mi je bolja nego neke druge viđene jer se nalazi pod krošnjama neobičnih stabalaca sa žirevima, a stabalca rastu između velikoga kamenja, tako da zemlje skoro da nema), otuđena ratna oprema (sama po sebi dosadna) pobacana je u Abyss, tj. ponor sa silaznom rampom i brzouzlaznom vezom nazad (tu se arhitekt prilično zajebao u simbolici i da to Hezbollahovci kuže, kladim se da bi ga beknuli), poseban memorijal poginulima (najjasniji dio - obični, jako lijepo zasađen i zbrinut cvjetnjak na uzvišenom platou bez ikakvog kičeraja) i izgrađeni klasični servisi (dućan, multimedija, muzej memorabilije i zahodi).

Ono što mi je najsimpatičnije u ovom memorijalu jest pozicija ženskoga zahoda. Ženski zahod izgleda kao da tu niti je ikada bio, niti je bilo ispočetka predviđeno da žene tu dolaze. Tako je ženski zahod, kada se ukazala potreba za njim, dobio poziciju u skrivenom, pomalo japanskom vrtu, na prirodnom proplankiću. I ja sam se u nj pomokrila.

Dok ispisujem ove retke, vidim kako mi je mozak postao prilično perverzan jer pratim i idem na ovakva mjesta. Nema veze, završit ću kad sam do tu stigla.

Obje strane svakog oružanog sukoba, a čini mi se naročito ovoga zionističko - hezbollahovkosga u svojoj završnoj fazi i nakon "službenoga" kraja doslovno izgledaju kao sukob neodgojene maloumne debele djece. Odgurnuli su se međusobno nazad na tapetić, na koji su pali popišanih i posranih guzica, zgnječili i slomili sve igračke, ucmizdreni i bijesni i nije im dosta.


- 13:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2016.

POGLED NA SIRIJU

Na zastavi Libanona vijori se cedar (Cedrus libani). Bilo bi za očekivati da ga ima po svuda. E pa nema. Naime, budući da ga nemilo kidaju još od doba starih civilizacija, valja potegnuti sve do u nacionalni park Al Chouf da ih se vidi na okupu. Tu su ograđeni žicom bodljavicom. Cedar je sličan čovjeku što se reprodukcije i drugih stvari tiče. Tek nakon 20 godina života počinje stvarati male cedrove. Može živjeti vječno, osim kad ga omete ga ta neka opasna baja od čije prisutnosti ugine i tu mu nema lijeka. Valjda uzrokuje stres ili neko slično zlo.

Padine planina su u ovom dijelu Libanona danas uglavnom gole, sparno je i u zraku ima puno pijeska. Ne može se reći da je ugodno. Međutim, u cedrovom šumarku je potpuno jasno zašto je ova regija gusto naseljena i ranije uljuđena, tj. civilizirana negoli neke druge. Cedrovi prave jako ugodnu mikroklimu i prijeko potreban, široki hlad. Lugar nacionalnog parka, bistar i snažan stariji čovjek dao nam je za popudbinu nekoliko domaćih, zelenih i crvenih jabuka. Ne pamtim kada sam tako ukusne jela.

Provozali smo se kroz južni dio Bekaa doline. Jednu jabuku smo dali poslovođi na gradilištu ceste kojom smo trebali proći.

Ljudi u Bekaa dolini čine se vrijedni, obzirom da je zasađena svakakvim blagom – od vinove loze do slanutka. Samo tamo gdje nije zasađeno, tamo su sirijske izbjeglice skucale sebi kampove za privremeno stanovanje. Ispod one plastike, čudo je da ne uginu od vrućine…

Prešavši nazad na zapad planinskog lanca, došli smo u regijicu gdje uglavnom žive Druzi, libanonska manjina (iako su tamo svi manjina na neki način). Selo u koje smo stali podsjeća na Trilj. Evo kako: kuće su izgrađene uz cestu. Izgledaju kao da su ih gradili hrvatski njemački emigranti – prazne, velike, optočene kamenom. Parkirali smo se pravo pred pekaru/birtiju. Gazda je točno triljski tip čo'eka, osim što je druški odjeven – crne hlače sa volanima nisko ispod testisa, bijela košulja i kapica. Dao nam je jesti, ali nas je i dodatno počastio sve po redu: kafom, finim slatkarijama pa nam još upakirao za put nekoliko lepinja sa povrćem. Drug je pravi drug.

Da nema pijeska kojeg vjetar diže, sa ovih planina bi se jasno vidjela Sirija. Taj pogled, i prvi i drugi i treći plan izgledaju pitomo, i blago, i idilično.


- 20:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 12.10.2016.

BOGATA PALAČA U TRIPOLIJSKOM SOUKU

Budući da je više sunita na sjeveru, kad traje Ashura, na sjeveru je manje krvi nego na jugu. Vozili smo dakle prema sjeveru: Byblos i Tripoli.

Svakome je njegovo „misto“ najbolje i najsigurnije, a ono u kojem nikad nije bio – tamo je rat i bolje je ne ići. Jedan fini momak, slučajno susretnut u kafanici u Tripoliju baš komentira kako nikako ne bi trebali u Baalbek. A kontali sutradan u Baalbek jer su nam ga jučer napreporučivali svi živi. Doduše, isti jučerašnji su za Tripoli rekli da je opasan. Hrpa gluposti! Ima vojske i čekpointa, ali svi stoje u hladu čeke i mašu. Ovdje je najveća opasnost kolni promet. Nije mi jasno kako još ima živih šofera. Slučajno susretnut momak radi za NGO koji štiti prava žena, silovanih, pretučenih… Traži im sigurne kuće, organizira terapiju… Naročito među izbjeglicama. I u Tripoliju su dva "kampa". Sada je izbjeglica u državi 2.000.000, a Libanonaca je samo duplo više.

Tripoli je pravi kazbah. Baš sam bila mislila kako bi o njemu sastavila opis kao za čitanku iz povijesti umjetnosti da nismo naišli na postolarsku radnju, usred souka, u koju smo zasjeli jer je točno nasuprot jako zgodne fasade. Izgleda kao palača, a zapravo je medresa iz barem 16. stoljeća. Dok smo tako sjedili, kroz vrata medrese izašao neki čovjek – Otac sa jako slatkim dječačićem. Došao kod gazde postolara upitati ispitivač za struju. Dječačić je gluh. Nešto malo govori, ali definitivno ništa ne čuje i krivi glavu u jednu stranu – što je vjerovatno od straha. Cipele mu 3 broja veće, naopako obuvene, majica mokra… Uzeli ispitivač i vratili se ispitati struju. Kaže gazda da možemo ući kod njih u „palaču“ razgledati. Baš joj nahvalio interijer. A pustit će nas Otac, nije problem – dobar komšija.

I vratile se komšije nazad – struja ne fercera i da, hoće nas povesti da vidimo minuciozno izrađenu drvenariju, ponešto oslikanih tavanica, freske, bistro nebo kroz razrušeni krov… To je ničija kuća pa ju nitko ne popravlja. Malac je nosio žaruljicu u ruci. Nekako ju je stiskao tako da me uhvatila panika da ne polomi stakalce i rasječe ručice. Uspjela sam mu izvući žaruljicu mijenjajući ju za mobitel i onda smo svi skupa otišli na prvi kat. Stvarno jest senzacionalna palača, tj. medresa. Lijepe su i tavanice i nebo.

Otac sa ženom i četvoro djece tamo živi ima već dvije godine, otkada su izbjegli iz Sirije. U prizemlju su si namjestili nekog otpada. Mi smo se zadržali kod ulaza, nismo zalazili u to što bi trebao biti stambeni prostor. Otac radi na benzinskoj za 20 dolara na dan. Pozdravili smo se i sa drugom djecom. Prosjek godina – sedam. Djevojčice obje bez cipela. Dolje je memljivo, vonja, ima vjerovatno i svakvih životinja. Grozno je da gore ne može biti.

Ne znam kojeg Boga smo uopće ulazili. Mislim, kad smo ušli, već je bilo kasno – valjalo je razgledati do kraja. Koliko su oni bili pristojni i susretljivi, toliko je nama bilo teže odustati. Uostalom, nesvakidašnje su to karakteristike – pristojnost i susretljivost. Otac je stavio neke limove na stepenice, valjda se djeca ne penju gore pošto nema ograde. Jedva smo prošli. Ne sekiraju se oko njegove gluhoće. Jebiga, živi su. Na odlasku smo se i slikali i baš lijepo pozdravili. Kao da je sve u najboljem redu.


- 22:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.10.2016.

'IMAN' I ANTIKA I OPET ONA

Bit će da mi je valjalo prespavati da me dohvati prava tuga. U Shatili nema prosjaka, nema ljudi koji se oportuno nasmiješe, kako to već biva u arapskome svijetu, 'kupi nešto kod nas'… Nema ni crvenoga krsta, križa, marhameta, nikoga od ovih svjetskih turbo pomagača. Valjda jer stvarno odavno nije kamp već pravo naselje pa se je zaboravilo.

Mi smo popodne bili gledati lijepe antičke skulpture u National Museumu. Moram reći da su očuvanije i bolje složene nego u onom nekom atenskom glavnom muzeju. Odmah sa vrata se vidi koliki je muzej što svakako ohrabri posjetitelja. Nema šokova sa ekstra dugim krilima. Probrano je taman koliko treba. Najmrže mi je kad stave teća i druge grnčarije po 100 komada.

U nas u hostelu je čistačica koja živi u Shatili. Zove se kao cura od rahmetli Bowija – Iman. Kaže Nikola da je baš kraljica. I po stavu i po figuri. Kako neće kad nema što jesti. Sama je sa četvoro djece. Sinoć smo, prije spavanja, očistili kuhinju i boravak. Sreća da jesmo jer je jutros došla sa strašnom migrenom na posao. Popušili smo cigaru skupa na skalama i razmijenili telefonske brojeve.

U tom muzeju imaju dvije fine kamene makete koje su arhitekti dao napraviti, vjerovatno kako ne bi morali visiti na gradilištu po cijeli bogovetni dan. Isklesane nevjerovatno točno. Tokom gradnje bilo je izmjena pa su i one isklesane na modelu. Prosječnog arhitekta 21. stoljeća obuzme sreća što ga nije zatekla antička sudbina.

Popušile Iman i ja tu jednu cigaru, ispredikale se i to sve na arapskome. Čudno je kako to ide kad ona nema pojma engleski, ja nemam pojma arapski. Malko kasnije je bacala neku pokvarenu hranu iz frižidera i dometnula 'haram'. Grehota je.

Ne izlazi mi iz glave, i ona i njeni sa kvarta. Nemam vokabulara i sintakse za to opisivanje. Uglavnom mi se plače.




- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SHATILA, TO JE KVART



Više volim popiti jednu čašu soka od šipka ocijeđenog na mehaničkoj napravi sa gornje slike nego cijelu litru dugo skladištenog Black Busha. Eto koliko mi je drag. A kod naprave smo stali sa taksistom bez ijednog zuba koji je pošao pitati frenda kako da dođe do Children and Youth Centra koji se nalazi negdje usred Shatila izbjegličkog kampa. Ova naprava i Nikolina autentična češka kombinacija obuće su mi posljednje slike sa današnjeg izleta. Naime, svako daljnje vađenje fotoaparata bilo bi besprizorno.

Navalila sam jutros na suputnike da u Shatilu odemo sami, iako su jučer u kafani svi govorili da treba ići s nekim tko je otamo i/ili pozna situaciju. Svi kafandžije misle da se tamo stanari šetaju sa strojnicama i samo čekaju nas na nišanu. Svi se prave pametni, a kad pitaš kad su tamo zadnji put bili, odgovor je nikada. Zaključila sam da taj stav onakav kakvog su stranci imali 1993. kad bi im netko preložio da odputuju recimo na Hvar.

Shatila je originalno izgrađena 1945. za palestinske izbjeglice. Od nekoliko tisuća, stanovništvo je naraslo na nekoliko desetaka tisuća. I ostatak Beiruta je narastao, progutao je Shatilu među druge kvartove. Izbjeglice se ne mogu vratiti kući. Kuća im je sve dalja i dalja. Ovdje je već debelo ostarila generacija koja se tu ujedno i rodila. Dakle, odavno ovo NIJE kamp.

Taksist je istinska legenda. Bez obzira što je neuobičajeno, ušao je autom u ulicu Farhat, a ulica je više pusti-me-proć. Iskrcao nas je na pola puta jer se više nije mogao probijati i otišao. Nas smo troje, koliko god mimikrijski odjeveni, stršali kao tri žirafe po cesti još nekoliko stotina metara, a onda se ipak vratili na bejrutsku cestu.

Kafandžije od sinoć koje su pričale da tamo šetaju ljudi sa strojnicama nemaju pojma. Opet sam imala pravo. Niti jedne strojnice. Ima ih više okolo kampa, ali pripadaju libanonskoj miliciji. Stoje u kućicama opkoljenima vrećama sa pijeskom. Prepali se ježa. Vjerovatno ni oni nisu nikada bili u Shatili jer da jesu onda ne bi gubili vrijeme na čeki okupanoj zvizdanom. Ne bi pričali pizdarije.

Sada je posebno doba godine za obje skupine muslimama - traje Ashura. Ima dosta ljudi koji se vozikaju naokolo sa Hezbollahovim zastavicama i sličnom memorabilijom. Nije mi jasno kakve veze ima Ashura i Hezbollah. Glavno da je svečano. Naravno, Hezbollah je ovdje glavna kvartovska partija. Kao recimo HDZ na Mejašima.

Kamp je nekoć očito bio sa izgrađen privremenim kućama od po dva - tri kata, relativno gusto složenima. Međutim, kuće su postale stalno stanovanje i sve su narasle na po šest - sedam katova. I nema ništa drugo osim ulice i kuće. Tako će jednom vjerovatno izgledati i Split pošto završe ove izmjene GUP-a. Novi katovi su od betonskih bloketa. Betonska bloketa je stvarno zahvalan materijal. Žao mi je što ih nisam slikala da pokažem nekih hrvatskim graditeljima koji ju ističu kao naše domaće praktično gradbeno sredstvo. Kuće su povezane kabelima do te mjere da se nebo jedva vidi. U prizemljima ima nekih radnji u kojima se svašta prodaje. Naišli smo i na ambulantu. Taman neki momak izlazio vani sa priključenom iglom i onim prozirnim kabelom, za njim ide sličan takav momak i nosi staklenu bocu sa braunilom. Medicina je dosta opuštena ovdje. A po cesti je puno djece, na biciklima, sa loptama, auta, motora, žena i muškaraca u šetnji, kupnji...

Nismo naišli na ono što smo tražili. Jesmo pokušali zaustaviti dvojicu da upitamo za smjer. Obojica nas ispalili jednim treptajem. Za njih je moja znatiželja najperverznija moguća misao.




- 18:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

RAZMRŠENO / UNRAVELLED

Ne znam kako prosječan umjetnik ovdje živi, ali uspoređujući sa situacijom u našoj državi, stvarno ima gdje izlagati. Barem je pet muzeja suvremene umjetnosti sa ozbiljnim programom. Kad je velik izbor muzeja, zainteresiranom pojedincu teško se odlučiti. Do podne smo imali demokratsku raspravu u kvartovskoj birtiji.

Naslov i opis naslova jedne od dvije trenutne izložbe u Beirut Art Centru nije obećavajući. Dapače, pripremila sam kratku prezentaciju suputnicima - dečkima o važnosti posjete: Unravelled je grupna izložba u kojoj suvremeni umjetnici komuniciraju pomoću sitnog veza / goblena ili kako se već „embroidery“ prevodi. Šta će njih dvojica gubiti dragocjeno vrijeme na razgledavanje goblena…

Art center je u ex-tvornici uz rijeku. Vrijedno je okrečen iznutra, ne može se reći. Kat ima jednu kazetu bez krova, sa pitarima, suncobranima, stolicama, stolovima plus samouslužni šank. Povjerenje je zgodna karakteristika za muzejsku birtiju pošto ne treba plaćati konobara, a klijentela je kulturna pa se sama posluži, raspremi za sobom i još ostavi manču.

Izložba se ispostavila izvanredna. Malo komada, ali pravih i svaki točan da točniji ne može biti. Izvezene geste raskrstile su sa tradicijom, osim u tehničkom smislu (igla, konac i tkanina). Na 1. katu Art Centra nježno se raspliće i sapliće muški odnos prema ženama u današnjem islamskom svijetu. Izvjesni Khalil Rabah je jedini napravio rasplitanje. Kaffiyeh je crno-bijeli šal kojim je pokojni Jasser Arafat pokrivao glavu. Kaffiyeh stvarno jest simbol otpora. Khalil mu je izvukao sve crne konce i ostavio ih na podu, ispod kaffiyeha. Instalacija se zove Tetovaža, a bolje bi bilo da se zove Raskrinkani macho.


- 12:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.10.2016.

RAZGLEDAVALAČKI POHOD

Piroćanka jedna se jutros zatekla u kuhinji oko pranja suđa i na brzinu nas navukla na pješačku turu sa vodičem, tu na kvartu. Što da ne!

Dočekao nas vodič - mladi markist koji je svo vrijeme dok su dio razgledavalačke ekipe bili petoro Amerikanaca držao ručnu gore. Tura je trajala cijeli dan. Amerikanci su odustali na pola, poslije armenske marende. E pa poslije te marende opustio se, da ne kažem dao od kraja i poveo nas u The Mansion. To je historicistička palača sa mramornim podovima u vlasništvu nekoga mecene, a koji se tako uvrgao da ju je dao na korištenje onim, kako ih moj stari zove larpulatistima – dizajneri, slikari, arhitekti... Jedan simpatičan gay par vodi arhitektonski ured, na prvom katu, prva prostorija desno. Baš jako jako dobar i mlad ured. U sobi 4 metra visine, sa golemim drvenim prozorom koji gleda na bogati vrt, unutra svakih maketa, nijednog kompjutera, njih dvojica sa LC naočarima, projektiraju sasvim ozbiljnu kuću sa patiom i galeriju pred fakultetom. Poslije nas poveli u dvorište, donijeli piwe... Vratit ćemo se k njima ove dane.

Mladi marksist je stajao na najneočekivanijim mjestima da objasni sitaucije. Došli do bijelog staklenog nebodera napravljenog na antičkom kupalištu, tj. termama. Već se s ceste vide stupići od hipokausta. Na njima dobro dikta staklena hodna ploha. Žalio se kako je neki krkan kupio zemlju, u zemljanim radovima otkrio što je otkrio pa je očito potplatio kakvo parlamentarno krme i dobio mogućnost da malo razmjesti stupiće i fasadne lukove, naziđao zgradurinu i sve skupa visoko ogradio. Ako ste pojedinac zainteresiran za nacionalnu graditeljsku baštinu, valja vam pozvoniti na parlafon. Nije mala nauka da vam i otvore. Njegova razgledavalačka grupa ulazi tako što se on sprijateljio sa domarom i nahvalio mu investiciju. Domaru se dopao njegov entuzijazam. Sada MM regularno smije povesti turiste u prizemlje da se dive. Odmah nas je uputio da se trebamo diviti i nipošto nešto ružno komentirati - do kada ne izađemo. Nema mile – lale iza staklene inox ograde kad ju jednom opaše krme. Autentična subverzija.

A ne zna on za našu bol: da sam došli direktno sa javne rasprave o GUP-u i da bi trebao upraviti sve svoje molitve Allahu da ne pošalje libanonske krkane kod naših na poučne instrukcije za puno efikasnije spekulacije.

Taj MMmomak za svaku priču ima jasan izvor i uvijek ga (pristojno) naglasi – nekad znanstveni, nekad novinski, a nekad bogami i emocionalni. Doveo nas je na Solidere. Nesretni premijer Rafik Hariri (2000-04) bio je osnovao fondaciju za obnovu centra temeljito srušenog u građanskom ratu. Kako je centar napredovao u gradnji, tako je on prodavao dionice sebi i svojima, između ostalih i svojima poznanicima iz Saudijske Arabije. Do Libanona imaju distance za pripišat da dođu po blud i nemoral. Danas je, i bez Zelene linije, ovaj grad podijeljen Solidaereom na istočni i zapadni jer je centar postao rupa bez korisnika. Saudijci samo svraćaju, ministar i njegovi su pomrli i smijenjeni, a Bejrutanci nemaju para za ove marifetluke.

Kad se prođe prazni centar, krećući se od istoka prema zapadu, dođe Zelena linija, linija razgraničenja iz građanskog rata. Na nedavnom obiteljskom ručku njegov otac je skužio da su u „ratu hotela“ (visokih kuća zgodnih za snajperske pozicije) on i tetak pucali jedan na drugoga jer su eto, jebiga, bili na suprotnim stranama. Eto kakav im je građanski rat bio. Isti ko i svaki drugi.

Mi smo se baš baš sprijateljili sa vodičem Mustafom i bit će da nas od ponedjeljka vodi sa sobom u jedan izbjeglički kamp (koji nije Shatila).


- 11:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se