otokpiwa

Više volim popiti jednu čašu soka od šipka ocijeđenog na mehaničkoj napravi sa gornje slike nego cijelu litru dugo skladištenog Black Busha. Eto koliko mi je drag. A kod naprave smo stali sa taksistom bez ijednog zuba koji je pošao pitati frenda kako da dođe do Children and Youth Centra koji se nalazi negdje usred Shatila izbjegličkog kampa. Ova naprava i Nikolina autentična češka kombinacija obuće su mi posljednje slike sa današnjeg izleta. Naime, svako daljnje vađenje fotoaparata bilo bi besprizorno.

Navalila sam jutros na suputnike da u Shatilu odemo sami, iako su jučer u kafani svi govorili da treba ići s nekim tko je otamo i/ili pozna situaciju. Svi kafandžije misle da se tamo stanari šetaju sa strojnicama i samo čekaju nas na nišanu. Svi se prave pametni, a kad pitaš kad su tamo zadnji put bili, odgovor je nikada. Zaključila sam da taj stav onakav kakvog su stranci imali 1993. kad bi im netko preložio da odputuju recimo na Hvar.

Shatila je originalno izgrađena 1945. za palestinske izbjeglice. Od nekoliko tisuća, stanovništvo je naraslo na nekoliko desetaka tisuća. I ostatak Beiruta je narastao, progutao je Shatilu među druge kvartove. Izbjeglice se ne mogu vratiti kući. Kuća im je sve dalja i dalja. Ovdje je već debelo ostarila generacija koja se tu ujedno i rodila. Dakle, odavno ovo NIJE kamp.

Taksist je istinska legenda. Bez obzira što je neuobičajeno, ušao je autom u ulicu Farhat, a ulica je više pusti-me-proć. Iskrcao nas je na pola puta jer se više nije mogao probijati i otišao. Nas smo troje, koliko god mimikrijski odjeveni, stršali kao tri žirafe po cesti još nekoliko stotina metara, a onda se ipak vratili na bejrutsku cestu.

Kafandžije od sinoć koje su pričale da tamo šetaju ljudi sa strojnicama nemaju pojma. Opet sam imala pravo. Niti jedne strojnice. Ima ih više okolo kampa, ali pripadaju libanonskoj miliciji. Stoje u kućicama opkoljenima vrećama sa pijeskom. Prepali se ježa. Vjerovatno ni oni nisu nikada bili u Shatili jer da jesu onda ne bi gubili vrijeme na čeki okupanoj zvizdanom. Ne bi pričali pizdarije.

Sada je posebno doba godine za obje skupine muslimama - traje Ashura. Ima dosta ljudi koji se vozikaju naokolo sa Hezbollahovim zastavicama i sličnom memorabilijom. Nije mi jasno kakve veze ima Ashura i Hezbollah. Glavno da je svečano. Naravno, Hezbollah je ovdje glavna kvartovska partija. Kao recimo HDZ na Mejašima.

Kamp je nekoć očito bio sa izgrađen privremenim kućama od po dva - tri kata, relativno gusto složenima. Međutim, kuće su postale stalno stanovanje i sve su narasle na po šest - sedam katova. I nema ništa drugo osim ulice i kuće. Tako će jednom vjerovatno izgledati i Split pošto završe ove izmjene GUP-a. Novi katovi su od betonskih bloketa. Betonska bloketa je stvarno zahvalan materijal. Žao mi je što ih nisam slikala da pokažem nekih hrvatskim graditeljima koji ju ističu kao naše domaće praktično gradbeno sredstvo. Kuće su povezane kabelima do te mjere da se nebo jedva vidi. U prizemljima ima nekih radnji u kojima se svašta prodaje. Naišli smo i na ambulantu. Taman neki momak izlazio vani sa priključenom iglom i onim prozirnim kabelom, za njim ide sličan takav momak i nosi staklenu bocu sa braunilom. Medicina je dosta opuštena ovdje. A po cesti je puno djece, na biciklima, sa loptama, auta, motora, žena i muškaraca u šetnji, kupnji...

Nismo naišli na ono što smo tražili. Jesmo pokušali zaustaviti dvojicu da upitamo za smjer. Obojica nas ispalili jednim treptajem. Za njih je moja znatiželja najperverznija moguća misao.